Okrugljak: Niski pickovi – velike karijere (prvi dio)

Ova edicija Okrugljaka ide u dva dijela. Previše je velikana koji su izabrani visokim pickovima pa bi ih željeli što manje preskočiti. Da se netko ne uvrijedi, jel`.

Nihad Žunić

Često imamo debate o tome ko je najbolji igrač u historiji lige, a neki portali rade čak i liste, poput one ESPNa koja je podigla mnogo prašine zbog nekih igrača koji su tu stavljeni (James Harden 97. i Kevin Love 99.) kao i zbog pozicije legendi NBA lige poput Kobe Bryanta koji je na listi tek 11. U svakom slučaju, mislim da je bitan parametar izostavljen a to je – na kojem mjestu su oni birani. Mislim da je to bitno jer je pomalo i veća karijera koja nadmaši sva očekivanja, a obično mjesto gdje su birani pokazuje šta su GM-ovi očekivali od njih. Naravno, ne uvijek, te se znaju dogoditi veće ili manje greške, ali obično mjesto izbora ima puno veze sa očekivanjima za tog igrača. Sljedeći trojac biran je relativno kasno, a napravili (ili još uvijek prave) sjajne karijere.

Draymond Green   

Kada vidite da je naredni dvojac na mojoj listi Dirk Nowitzki – Kobe Bryant, onda će vam adicija Greena izgledati čudno, ali za petog picka druge runde Green trenutno pravi zavidnu karijeru. Ovo ljeto potpisao je ugovor koji ga u Oaklandu drži narednih pet godina, a svoj ostanak će naplatiti $82 miliona. Inače, Green je na sveučilištu ostao čak četiri godine, što je vrlo čudno za današnje standarde kada NCAA igrači „trče“ da se nađu NBA ligi. Inače, bio je na Michigan Stateu gdje je svake godine napredovao i na kraju je u četvrtoj godini imao 16.2 poena. 10.6 skokova, 3.8 asistencije, 1.5 ukradenu loptu i skoro jednu blokadu, uz 49.9% iz igre te 38.8% za tri poena. Iako je izašao sa Michigan Statea kao jedan od najboljih u historiji sveučilišta (najviše skokova u historiji, jedan od samo trojice koji ima 1000+ i skokova i poena), nisu ga smatrali previše vrijednim igračem. Glavne tri stvari bile su prekomjerna težina (107kg na 2.01m), nedostatak brzine i to da su ga smatrali tweenerom, odnosno igračem koji je u nezgodnom limbu između dvije krilne pozicije. Postojali su mnogi upitnici o odbrani Greena i generalno mu se nije vjerovalo da može braniti protivničke krilne centre zbog visine, a niska krila zbog nedostatka brzine.

U svakom slučaju, pao je na 35. mjesto Warriorsima koji su bili strpljivi, a u trećoj sezoni Green je eksplodirao i što je najgore od svega, sve ono što su govorili kako neće raditi dobro na najvećem nivou, radi tako da ga svako smatra prvim favoritom za defanzivca godine. Green je u small-ballu Stevea Kerra preuzeo ulogu glavnog defanzivca i u utakmicama brani sve od razigravača pa sve do centra, a upravo poziciju centra igra u ultra-small-ball postavi Warriorsa koja je ove sezone na parketu provela ukupno 126 minuta, odnosno to je treća postava po broju minuta ove sezone u Warriorsima (postava je Curry-Thompson-Barnes-Iguodala-Green, na 100 posjeda +46.7 poena).  Na kraju je od tweenera i igrača koji bi mogao ekipu koštati na defanzivnom kraju parketa postao All-Star, najbolji defanzivac jedne od najboljih odbrana lige i, što je najbitnije, igrač bez kojeg je uspjeh Warriorsa nezamisliv. Uz sve to, iako nešto nije bitno, možda i najbolji trash-talker lige, ali to je više nešto što volim kod njega a da nema veze sa sposobnostima na parketu.

Što se tiče njegove klase, pogledajmo par „bisera“ koji su birani prije njega. Recimo, Sacramento je izabrao Thomasa Robinsona na petom mjestu, Austin Rivers je otišao u Hornetse (sadašnje Pelicanse) kao deseti, dok je Kendall Marshall bio 13. pick i otišao je u Phoenix. Van lutrije ne želim ni gledati, ali i tu je bilo grešaka poput recimo Faba Mela koji je u NBA ligi odigrao šest utakmica, Royce White je odigrao tri, a ispod 100 utakmica u prvoj rundi imaju još dvije, slobodno možemo reći, greške – Arnett Moultrie i brat daleko poznatijeg Teaguea, Marquis. Ono što je još zanimljivo za drugu rundu ovog drafta jeste količina sada odličnih igrača koji su birani kasno, a oni su redom – Jae Crowder (34.), Green (35.), Khris Middleton (39.) te Will Barton (40.). Uključujući Greena, ovaj draft dao je četiri All-Stara (1. pick Anthony Davis, 6. Damian Lillard i 9. Andre Drummond).

Dirk Nowitzki

Dirk je prvi Europljanin koji je biran u lotteryu, otkada je taj sistem uveden (1985. prvi lottery), i svejedno možemo reći da je napravio odličnu, Hall-of-Fame karijeru koja je od njega bila neočekivana. Dirk je na draft ušao nakon par godina u DJK Wurzburgu, ekipu iz svog rodnog grada. U par godina u ovoj njemačkoj ekipi koja sada jedva ostaje u prvoj njemačkoj ligi, a čak se više ni ne zove DJK Wurzburg. Imao je Dirk ponude od Barcelone još 1996. godine ali nije htio ići dok nije završio svoj Arbitur, odnosno srednju školu. Nju je završio tokom sezone ’97-’98 kada je i odradio svoj vojni rok, a te sezone je svoj lokalni klub i odveo u prvu njemačku ligu. Američkoj javnosti bio je poznat kroz svoje utakmice protiv najvećih američkih talenata. 1998. je igrao na Nike Hoop Summit gdje je imao 33 poena, 14 skokova i 3 ukradene lopte, a za američki tim igrali su recimo Rashard Lewis i Al Harrington, budući NBA igrači. Godinu ranije je pozvan da se, kao dio Nike Hoop Heroes Tour, druži sa NBA zvijezdama poput Scottieja Pippena i Charlesa Barkleya, kojeg je u revijalnoj utakmici nadigrao i usput ga „stavio na poster“. Uz sve to, Nowitzki je bio ipak Europljanin i povjerenja nije bilo, osim u taborima Bostona (10. pick na tadašnjem draftu) i Dallasa.

Dallas je imao šesti izbor i uradio je čuda sa njim – uzeli su Roberta Taylora kojeg su poslali u Milwaukee za deveti izbor kojim su uzeli Dirka, a uz deveti izbor dobili su i 19. s kojim su uzeli Pata Garritiya i njega dalje proslijedili za Stevea Nasha u Phoenix, čime su dan završili sa dva buduća Hall-of-Famera, mada Nash nije bio toliko dobar u Mavsima koliko kasnije u Sunsima. U svakom slučaju, Nowitzki je uradio nevjerovatno mnogo i za svoju poziciju na parketu i za sve internacionalne igrače. Povećalo se povjerenje Europljanima, a NBA timovi su vidjeli šta se to može dobiti sa jednom pravom stretch četvorkom, a sada upravo igrači poput Nowitzkog dominiraju pozicijom krilnog centra. Što se drafta tiče, mislim da karijeru bolju od Nowitzkog ima samo Paul Pierce, koji je isto tako odličan igrač za mjesto na kojem je biran. Osim Piercea, karijeru blizu onoj od Dirka imao je možda još samo Vince Carter, a osim ove trojice još smo dva All-Stara imali – Antawna Jamisona (pick 4.) te Rashard Lewis (32.). Prvi izbor drafta? Michael Olowokandi. Dva igrača koje su dali Mavsi za Nasha i Nowitzkog? Robert Taylor igrao sedam sezona, 4.8 poena uz 3.7 skoka, dok je Garrity imao malo bolju karijeru – 10 sezona, 7.3 poena, 2.6 skoka. Što se tiče samog Dirka, šta o njemu reći osim – budući Hall-of-Famer i možda i najbolji internacionalni igrač u historiji lige.

Kobe Bryant

O Bryantu sve znate, čak i ako ne pratite toliko „vjerno“ NBA ligu, tako da će ovo biti kratko. Izašao je na draft 1996. direktno iz srednje škole iako je to bio, tada, skoro pa presedan. U poslijednjih 20 godina direktno iz srednje u ligu je ušao samo Kevin Garnett, a Kobe je mogao na sveučilište koje želi – imao je košarkaške sposobnosti vrijedne lottery izbora na draftu, a i dobre ocjene. Ipak, Bryant je smatrao da može i na draftu su ga birali Charlotte Hornetsi. Kobe, kakav je čovjek, nije želio ni čuti da igra u malom Charlotteu i skočio je u LA u prvoj šansi što je dobio, a ta šansa bila je trade centra Vlade Divca, koji također nije htio u Hornetse (ko još želi da igra u Charlotteu?) ali je nevoljko pristao i otišao nakon godinu zbog nezadovoljstvoa lokacijom na kojoj igra. Najveći problemi koje su ljudi vidjeli sa Kobe Bryantom obično su imali veze s njegovim godinama (17 pri ulasku u ligu!!) i s time da nije imao pozicije, jer je u srednjoj školi igrao sve 1-5 pozicije, i njegov scouting report kaže kako je dobar na svakoj ali nije elita ni na jednoj. U svakom slučaju, ustalio se kao bek šuter i po mnogima, tu je drugi najbolji na svijetu, odmah iza Michael Jordana, a po mnogima sa LeBronom Jamesom i sa još par igrača iz historije lige zatvara krug kandidata za najboljeg ikada. Najgore od svega? Da nije došlo do tradea s Divcem, Hornetsi ne bi birali Bryanta i on bi ispao iz lotterya (tada nije bilo 14, već 13 izbora u lutriji), što je vrlo ludo s obzirom na Hall-of-Fame karijeru sada već legende NBA lige.

Inače, draft 1996. se smatra najboljim uz onaj iz 1984. (Hakeem, Jordan, Barkley) te onaj iz 2003. (James, Wade, Bosh, Dar…ipak ne), s obzirom na čak 10 All-Star igrača i tri MVP-a (Bryant, Nash, Iverson). To ipak ne znači da grešaka nije bilo, a tu nam se vraćaju ti nesretni Clippersi, koji su pogriješili sa svojim sedmim pickom, kao što su pogriješili i sa prvim par godina kasnije (Olokowandi je bio pick Clippersa). Birali su Lorenzen Wrighta koji je u karijeri imao brojeve za zaborav – 8.0 poena, 6.4 skoka. Inače, četiri igrača birana prije trojke budućih All-Starova Bryanta, Stojakovića i Nasha, mogu se smatrati isto velikim greškama. Redom su Mavsi birali Samaki Walkera (5.3 poena, 4.7 skokova), Indiana Ericka Dampiera (7.4 poena, 7.1 skok), Warriorsi Todda Fullera (pomalo ironično ime, 3.7 poena, 3 skoka) i Cavaliersi Vitalya Potapenka (6.5 poena, 4.5 skoka). Ova četiri igrača su jedna rijetka „mrlja“ i serija grešaka u inače jednoj od tri najbolje draft klase u historiji NBA lige, a u toj klasi je najbolji, bez uvrede za Iversona ili Nasha ili Raya Allena, ipak dvostruki MVP finala, petostruki šampion, jednom MVP lige, 18 puta All-Star i legenda NBA lige te franšize LA Lakersa – Kobe Bryant.

Može se još stotinu igrača gledati kroz ovaj parametar kada su birani, te neke od njih će pokriti moje kolege, ali ja ne mogu dalje od ovog trojca, s obzirom da imamo dva kasnija lutrijska picka koja idu u Hall-of-Fame te jednog igrača koji je svoju negativnu stranu poboljšao do te mjere da je u tome sada najbolji u NBA ligi. Inače, restrikcije mi nisu dopustile da u tekst stavim nedraftovane igrače, ali moram spomenuti barem da se od njih može sastaviti petorka koja bi bila i više nego solidna – PG Jeremy Lin, SG Raja Bell, SF Bruce Bowen, PF Moses Malone, C Ben Wallace.

kobe-bryant-los-angeles-lakers

Bruno Šunjić

Dennis Rodman

Dennis Rodman je sigurno igrač s najmanjim prosjekom koševa (samo 7.3 po utakmici) a da je izabran u Hall of Fame. Njegovom slučaju je pomoglo to što je imao 13.1 skokova u prosjeku kroz karijeru. Rodman je bio 27. izbor drafta 1986, a kako je tada u NBA-u bilo 24 kluba bio je treći pick druge runde. Nakon srednje škole je bio prosječne visine i onda je odjednom narastao 20-ak cm. od 18-e do 20-e godine. Nije niti onda bio previsok, jedva preko 2 metra. Pa su Pistonsi ipak riskirali i uzeli igrača od 25 godina, koji je igrao u NCAA diviziji 2. Pun pogodak mora se priznati. Brak Pistonsa i Rodmana je bio savršen Trener Chuck Daly mu je bio kao otac i Rodman ga je jako poštivao. Ekipa Pistonsa predvođena Isiah Thomasom, Joe Dumarsom, Bill Laimbeerom i ostalima je u sezoni 86/87 kada je Rodman bio rookie postala momčad spremna za naslov i Dennis se sjajno uklopio u Bad Boyse gdje je većinu vremena proveo na poziciji niskog krila, ali njegova sposobnost da odlično čuva bekove, krila i centre je bila rijetko viđena do tada. Osvojio je dva naslova prvaka 89. i 90, te nagradu za obrambenog igrača godine 90. i 91. i dva All-Star nastupa kao član Pistonsa. Kada su se Pistonsi počeli raspadati nakon sezone 90/91 i nakon sto je Daly prestao biti glavni trener, Rodman je prolazio kroz teška psihička stanja i u veljači 93. je nađen kako spava u autu s napunjenom puškom, kasnije je priznao da je razmišljao o samoubojstvu. Pred sezonu 93-94 prelazi u Spurse gdje počinju njegove tetovaže, bojanje kose i druge gluposti i kada postaje poznat u cijelom svijetu. Bojao je kosu u crveno, ljubičasto, žuto, plavo i druge boje. Sve to nije poremetilo njegove skakačke sposobnosti zato sto je osvojio 7 uzastopnih nagrada za prvog skakača lige između 92. i 98.

U Spursima nije osvojio naslov, ali zato je u Bullsima u koje prelazi u ljeto 1995. i gdje mu slava dostiže svjetske razmjere. Zamislite samo koliko bi Rodman bio popularan danas u vrijeme društvenih mreža. S Bullsima je nastavio dominirati u obrani i skokovima te je osvojio još 3 naslova prvaka koja su mu zacementirali put u kuću slavnih. Preporuka svim mladim čitateljima je da pogledaju na youtubeu legendarne dvoboje Rodman protiv Karl Malonea.  Nakon raspada Bullsa pred štrajkom skraćenu sezonu 1999. još je imao kratke aranžmane u Lakersima i Mavericksima, ali brzo se umirovio barem sto se tiče NBA parketa. Ovdje nećemo pisati o tome sto je radio van parketa, o braku s Madonnom, posjete Sjevernoj Koreji i sličnim stvarima, ali kada je 2011. izabran u Hall of Fame gotovo da nitko nije dovodio u pitanje njegov izbor. Pitanje je hoćemo li ikada vidjeti igrača kao što je bio Rodman, mislim da ćemo prije vidjeti slijetanje na Mars.

Maurice Mo Cheeks

Maurice Mo Cheeks je danas poznatiji kao bivši trener Blazersa, Sixersa i Pistonsa nego kao košarkaš, ali to je razumljivo zato što Mo kako mu je nadimak ove godine puni 60 godina. Ali Mo je bio jedan od najboljih obrambenih playmakera 80-ih u dresu Sixersa. Izabran je u drugoj rundi drafta 1978. kao tek 36. pick, kasnije je to ispalo kao vrhunski posao. Sixersi su imali snažnu momčad s Julius Ervingom, Doug Collinsom, Darryl Dawkinsom, George McGinnisom… Odmah je postao startni play u momčadi koja se je stalno pojačavala i bila blizu naslova. Pogotovo su bile legendarne bitke protiv Celticsa u finalima Istoka predvođenih Larry Birdom od 1980. do 1982. kada su dva puta izbacili Celticse, ali dvaput gube finala protiv Lakersa. U međuvremenu su još došli Andrew Toney i legendarni Moses Malone koji obećava naslov pred početak playoffa izjavom Fo, Fo, Fo što je značilo da će sve serije pobijediti bez poraza. Obećanje je može se slobodno reci ispunio odmah te 1983. kada su izgubili samo jednu utakmicu u cijelom playoffu i pomeli Lakerse u velikom finalu. Mo je do tada već bio jedan od cjenjenijih organizatora igre, imao je jako brze ruke, bio pametan i igrao vrhunsku obranu. Uz sve to je i volio igrati timsku košarku, pa što još možete tražiti od svog playmakera.

Nakon osvojenog naslova prvaka 1983. Mo polako preuzima ulogu lidera ekipe. Dr.J, Malone i ostali veterani se počinju opraštati i on postaje jedan od starijih i iskusnijih. 1984. na draftu izabiru  Charles Barkleya tako da su do kraja desetljeća bili dobra ekipa, ali veliko finale nisu vidjeli. Kao član Sixersa je četiri puta igrao All-Star utakmicu i četiri puta biran u najbolju obrambenu petorku. 1989. počinje mijenjati klubove, igrao je u Spursima, Knicksima, Hawksima i na kraju u Netsima gdje završava karijeru sa skoro 37 godina. U tim zadnjim godinama brojke su mu očekivano pale, ali sa svojim iskustvom, savjetima i znanjem o igri bio je velika pomoć trenerima, te pogotovo mladim igračima.

Odigrao je 1101 utakmicu u karijeri i prosječno postizao 11.1 koševa uz 6.7 asistencija i 2.1 ukradene lopte uz preko 50 posto šuta iz igre. Kada bi se gledala samo statistika iz Sixersa te bi brojke još bolje izgledale. Velike igrače treba ocjenjivati po playoff učinku, a tu je Mo bio još bolji. Postizao je u prosjeku 14.4 koševa sto je za 3.3 veći prosjek nego u regularnoj sezoni, a da mu postotak šuta nije pao. U šampionskom playoffu 83. je ubacivao 16.3 koševa. Cheeks se trenutno nalazi na petom mjestu svih vremena po broju ukradenih lopti i jedanaesti u asistencijama. U trenutku umirovljenja bio je vodeći u ukradenim loptama i peti u asistencijama. Mislim da teško možete poželjeti bolju karijeru od igrača izabranog kao 36. izbor.

Dennis Johnson

Dennis Johnson je jedan od najboljih igrača ikada, a da su birani u drugoj rundi drafta. Mnogi NBA stručnjaci se slažu da je Johnson ili D.J kako mu je bio nadimak jedan od most underrated igrača ikada, tj. jako podcijenjen. Nije igrao na poznatom sveučilištu tako da je izabran kao 29. pick druge runde drafta 1976. od strane Seattle SuperSonicsa. U rookie sezoni nisu dohvatili playoff, ali zato su već u drugoj dohvatili veliko finale protiv Bulletsa gdje je Johnson u sedmoj utakmici šutirao 0-14 iz igre, da dobro ste pročitali. Izgubili su tu sedmu utakmicu i D.J. je priznao da se smrznuo tj. Choked kako bi Amerikanci rekli. Zato je iduće godine osvojen naslov protiv tih istih Bulletsa, a D.J je bio MVP finala. Trener te ekipe je bio Lenny Wilkens, a najznačajniji igrači su još bili Jack Sikma i Gus Williams. D.J-a je tada pratio glas osobe teškog karaktera koja je stalno dolazila u sukob s trenerima. Zbog toga su ga 1980. nakon poraza u finalu Zapada od Lakersa mijenjali u Sunse. Sonicsi su te iduće sezone izgubili čak 22 utakmice vise i nisu vidjeli playoff.

U Sunsima je igrao tri godine i svaki puta uhvatio playoff, ali se kao i u Sonicsima često svađao s trenerima i na kraju su ga zamijenili u Celticse pred sezonu 83/84. Mnogi su se bojali kako će se D.J. uklopiti u nesebičnu ekipu Celticsa gdje je vladao veliki trojac Larry Bird, Robert Parish i Kevin McHale, ali on je uvjeravao da neće biti velikih problema. Tih godina su Sixersi bili bolji, a Celticsi nikako nisu mogli naći odgovor za Andrew Toneya, snažnog beka kojeg su bili prozvali ”Bostonski davitelj”. On je jedan od glavnih razloga zašto je Johnson doveden. Odmah u prvoj sezoni su osvojili naslov nad Lakersima 4-3 u jednom od najboljih finala ikada. D.J. je u Celticsima vise doveden kao playmaker, ali i zbog svoje čvrste obrane po kojoj je bio jako poznat. U prve 4 sezone u Bostonu je igrao isto toliko finala uz 2 naslova i 2 poraza. Najpoznatiju akciju svoje karijere je odigrao u 5. utakmici finala Istoka 1987. kada je kod jedan razlike za Pistonse Larry Bird ukrao loptu i asistirao Johnsonu za polaganje.

Umirovio se 1990. Njegove brojke na prvi pogled ”ne obaraju s nogu”. U prosjeku je postizao 14 koševa uz 4 skoka i 5 asistencija, ali je u playoffu to dizao na 17.3 koševa, 4.3 skokova i 5.6 asistencija. Bio je izvrstan u obrani, AllStar 5 puta, osvojio je 3 naslova i cak 9 puta je biran u naj def petorku (6 puta u prvu i 3 puta u drugu), a dres s brojem 3 su mu Celticsi umirovili. Najveći kompliment ikada je dobio od Birda koji je kazao da je D.J najbolji igrač s kojim je ikada igrao. Kada to Bird kaže onda se zaista nema sto dodati. Nažalost nije doživio da bude primljen u Hall of Fame, zato sto je preminuo od srčanog udara 2007. Ta velika nepravde je ipak ispravljena kada je 2010. posthumno primljen u Kuću Slavnih. Potpuno zasluženo.

Ricardo Kulušić

Moji najveći draft stealovi su podijeljeni s po nekoliko desetljeća razlike među razdobljima u kojima su igrali, pa ćemo krenuti od najstarijih.

George Gervin

…poznatiji kao Iceman, biran je kao ukupno 40. izbor na draftu 1974. od strane Sunsa, ali za njih nikada nije zaigrao. Par godina nakon početka karijere u Virginiji (1972.), završio je u ABA ligi u San Antonio Spursima, u kojima je i ostao nakon što su se Spursi pridružili NBA ligi. Kroz srednju školu nije pokazao znatan talent do svoje zadnje godine, u kojoj je zabijao 30ak poena u prosjeku, da bi onda u prvom sveučilišnom semestru promijenio dva koledža, jer se kultura na prvom pretjerano razlikovala od kulture u kojoj je odrastao. Sveučilišna karijera mu nije trajala predugo, dvije burne godine, ispunjene s mnogo poena, ali i mnogo incidenata, od kojih je jedan kasnije bio uzrok početku njegove profesionalne karijere, jer je Gervin bio suspendiran radi udaranja protivničkog igrača na punih godinu dana. U ABA ligi je imao prosjeke od oko 21 poen, ali tek je pri promjeni natjecanja došlo do njegovog showtimea. U svojoj drugoj NBA sezoni je već uzeo naslov za najviše poena po utakmici, a glavnog suparnika Davida Thompsona pobijedio je za 0.07 poena razlike. Zanimljiva je činjenica da je Thompson u zadnjoj utakmici sezone ubacio čak 73 poena, da bi legenda Spursa isti taj dan, nekoliko sati kasnije, morala ubaciti bar 58 poena. Gervin je u utakmicu ušao sa šutem 0/6, te je odustao od lova na naslov najboljeg strijelca, ali su mu suigrači nastavili forsirano dodavati loptu, da bi Gervin na kraju u tri četvrtine ubacio 63 poena.

Gervinov stil igre je prema mnogima bio neobranjiv, a poznat je citat jednog tadašnjeg NBA trenera, Dicka Motte, koji glasi: „Ne zaustavljaš Georga Gervina. Samo se nadaš da mu se ruka umori nakon 40 šuteva.“  Bez obzira da li je to bio šut s osam metara, elegantan fingerroll ili pak eksplozivno zakucavanje preko protivničkog centra, Icemanove lopte su imale jednu zajedničku točku. Ulazile su. Kroz narednih nekoliko sezona, jedan od najvećih bekova lige ikad uzeo je još dva naslova najboljeg strijelca, ali i izgubio tri puta zaredom u konferencijskom finalu. Usprkos njegovim brojnim fenomenalnim predstavama, nijedna playoff kampanja Spursa u to doba nije urodila ovećim plodom, treneri su se mijenjali, da bi naposljetku 1985. došao i Cotton Fitzsimmons koji je označio kraj Gervinove karijere u Spursima. Vjerovao je da tadašnja zvijezda ne zna igrati obranu te da nije clutch, a onda je razmjenom poslan u Chicago Bullse, gdje je došao u sophomore godinu Michaela  Jordana.  U San Antoniju je srušio oko 60-ak rekorda, a klub je napustio s preko 20 tisuća poena u NBA karijeri.  U Bullsima je bio drugi strijelac ekipe s tek malo više od 16 poena, a nakon te jedne sezone napustio je Chicago, a time i NBA te otišao igrati u Italiju, gdje je imao problema sa zlouporabom raznih supstanci, što je rezultiralo trostrukim odlaženjem na rehabilitaciju. Vratio se u Ameriku i počeo baviti golfom, a narednih godina se još dvaput okušao u profesionalnoj košarci, u CBA te u Španjolskoj ligi, nakon čega je napokon završio igračku karijeru. Prosjek kroz karijeru mu je iznosio 26 poena na 51% šuta, a vrijeme nakon nje proveo je gdje drugdje  – nego u Spursima, gdje je radio u odnosima s javnošću te kao pomoćni trener.  Njegov dres s brojem 44 umirovljen je od strane Spursa, a 1996. je i uvršten u Hall of Fame.

Gilbert Arenas

Preskačemo dosta godina, a tako stižemo i do drugog kasno biranog zvjerkana. On je bio zvijer i na terenu i van njega, a i u svlačionici te je poznat po brojnim incidentima. Radi se o kome drugom, nego o Gilbertu Arenasu. Iako je rođen na Floridi, svoje djetinjstvo i adolescenciju proveo je u okolici Los Angelesa, a već se u srednjoj školi moglo vidjeti da se radi o talentu, jer mu je dres kasnije umirovljen. Otišao je na sveučilište u Arizoni, a tamo je ostao tek dvije godine s prosjekom od oko 16 poena. U sophomore godini bio je jedan od važnijih razloga za drugo mjesto Arizone na NCAA Final Fouru, a izabran je i za prvu All-Pac ekipu sveučilišne konferencije, te se nakon toga odlučio deklarirati za draft. Izabrali su ga Golden State Warriorsi s drugim izborom druge runde, tj. 31. ukupno. Došao je u užasnu ekipu punu poluproizvoda dok valjanih igrača nije bilo mnogo, a među njima se isticao Antawn Jamison. Warriorsi su tu sezonu završili na zadnjem mjestu konferencije, Arenas nije igrao dosta utakmica, a za odigranih je nakupio prosjek od 11 poena sa 1,5 ukradenom loptom. U sljedećoj sezoni stanje je već bilo dosta bolje,  Jamison i Arenas su predvodili ekipu, Arenas je uzeo nagradu za igrača koji je najviše napredovao, a ekipa je završila na 11. mjestu konferencije s 38-44. Nakon te sezone mu ističe ugovor, a navodno je osebujni Agent Zero, ekipu odabrao na krajnje jednostavan način, glava – pismo.

Tako je završio u Wizardsima, a kasnije je uvedeno pravilo kako bi ekipe mogle izjednačiti ponude za izbore druge runde, jer je dotad to vrijedilo samo za izbore prve, što Arenas nije bio (Gilbert Arenas rule). Svoju sezonu tamo se borio s ozljedom, te je igrao tek 55 utakmica, ali već sljedeću sezonu svoje prosjeke diže na novu razinu od 25,5 poena  s malo manje od dvije ukradene lopte, te zajedno s Larryjem Hughesom čini jedan od najopasnijih backcourtova lige. Tu sezonu je i odabran za svoju prvu All-Star utakmicu, a Wizardse je odveo u doigravanje. Tu su ih čekali Bullsi, a tu ekipu bez prave zvijezde čelični trener Scott Skiles (kojeg nijedan Hrvat ovih dana zasigurno ne voli) odveo je do omjera 47-35. Pri rezultatu 2-2 u toj seriji, Arenas zabio je divan fadeaway midrange šut za rezultat 112-110 te su Wizardsi kasnije dobili i šestu utakmicu i prošli dalje.

Isaiah Thomas

Treći igrač ovog Okrugljaka je tko drugi neko omaleni Isaiah Thomas. Imenovan po legendi Detroita (majka zahtijevala blagu preinaku imena kako bi zvučalo biblijski) izabran je s tek 60. izborom 2011. ponajviše radi njegovog hendikepa (visine, tj. nizine?), sa 175 cm je kroz srednju školu dominirao s preko 30 poena po utakmici, a na sveučilištu je već u svojoj freshman godini napravio popriličan doprinos sa 15ak poena, da bi se produktivnost povećavala sve dok nije odustao u trećoj godini i prijavio se na draft. Odabran od Kingsa, odmah je doprinio ekipi u svojih 26 minuta po utakmici, te završio u drugom timu rookieja. Bez obzira na to, Kingsi kao već pomalo tradicionalno očajna ekipa završili su s užasnim omjerom u toj lockout skraćenoj sezoni.  U drugoj sezoni Pizza Guy bilježi omalen porast brojki, dok je stanje tima ostalo isto, ali u svojoj trećoj sezoni  Isaiah eksplodira i nabija brojke na čak 20 poena sa 6 asistencija. U sign-and-tradeu otišao je u Sunse, gdje se u natrpanom backcourtu momčadi iz Arizone (on, Dragić i Bledsoe) snašao malo lošije, ali i dalje sasvim solidno.

Međutim, već te iste sezone (14/15) poslan je u Celticse za Marcusa Thorntona i izbor prve runde i tu ovaj nekarakteristično niski razigravač pruža najbolje partije svoje ne preduge karijere. Isprva ga je Brad Stevens, trener Bostona, ubacivao s klupe, kako bi netko mogao predvoditi drugi unit ekipe, a i radi defenzivnih prednosti Marcusa Smarta. S klupe je krenuo i u ovu tekuću sezonu, ali nakon tek par utakmica ubačen je u prvu postavu i tu je krenuo showtime. Svoju gotovo nepostojeću obranu (ponajviše zbog visine) nadomješćuje s izvrsna 22 poena praćenih sa 7 asistencija, te je ubilježio drugi Skills Challenge nastup, te prvi svoj All-Star nastup, a momčad mu je u trenutku pisanja ovog teksta na gornjoj polovici konferencije, točnije na trećem mjestu. S obzirom na to da ima 27 godina, sigurno mu ostaje još bar par vrhunskih sezona, a možda s Celticsima ugrabi i koji naslov.