Friday, March 29, 2024

ZADNJE OBJAVE

Priča o perfekcionistu

Koliko je dobar bio Oscar Robertson? “Tako je sjajan da je to zastrašujuće.” To su riječi legendarnog trenera Celticsa, Reda Auerbacha, koji se smatra najboljim trenerom u povijesti lige. A pokojni Red nije baš prečesto dijelio komplimente. K.C. Jones, jedan od najboljih obrambenih igrača u NBA povijesti i igrač koji je godinama ponajbolje čuvao Robertsona rekao je: “Oscar je sve činio jednostavno. Nitko nikada ne želi priznati da se boji drugog igrača, ali stvari koje vam je Oscar mogao učiniti bile su zastrašujuće.”

Oscar Robertson mogao je sve, bio je kompletan igrač. Nezaustavljiv u napadu, mogao je zabiti s bilo kojeg dijela terena, a šutirao je specifičnim šutom: jednom rukom i taj šut je bilo teško blokirati. Bez problema je mogao zabiti i asistirati, i iako playmaker, bio je dovoljno visok (196 cm) da dominira u skoku što nije baš čest slučaj za playmakere. Oscar je NBA karijeru završio s prosjekom od 25,7 koševa, 7,5 skokova i 9,5 asistencija. Danas u NBA ligi imamo krilne centre i centre koji nemaju prosjek od 7,5 skokova po utakmici!

Oscar je jedan od najpopularnijih i najcjenjenijih sportaša u povijesti spota. Njegova igra simbol je za svestranost u košarci i on se smatra najvećim all-around igračem u povijesti košarke. Bio je sinonim za triple-double. Ovo je priča o najsvestranijem igraču u povijesti košarke.

Oscar Robertson rođen je 24. studenog 1938. u Charlottei, Tennessee. Kada je imao četiri godine njegova obitelj seli se u Indianapolis u potrazi za boljim životom. Živjeli su u siromašnoj četvrti koju su naseljavali samo crnci. Rasna diskriminacija u to je vrijeme bila veoma zastupljena. Tata Henry Bailey Robertson i majka Mazell često su radili i po cijele dane kako bi prehranili svoja tri sina. Od tri brata u obitelji Robertson (Bailey Jr., Henry i Oscar) Oscar je najmlađi.

Mali Oscar je volio košarku, ali nije imao loptu zato jer si ju nije mogao priuštiti, pa je zato improvizirao. Od starih dronjaka ili starih čarapa bi načinio loptu koju je pričvrstio gumenom vrpcom. Zatim je s tom loptom šutirao na koš iza obiteljske kuće. Za šutiranje su bile dobre i teniske loptice, pa čak i limenke.

Oscarovi roditelji razveli su se kad je on imao 11 godina. Njegova majka je završila školu za kozmetičarku, ali je u to vrijeme radila kao domaćica, kuhajući za jednu bjelačku obitelj. Na Božić 1949. Oscar je dobio najljepši božićni poklon koji je mogao zamisliti. Bio je to najbolji i najvažniji poklon u Oscarovom životu. Tog je dana njegova majka donijela kući oronulu košarkašku loptu koju je jedan od dječaka u bjelačkoj obitelji odbacio.

“Bila je stara i sva otrcana, nije se baš najbolje odbijala, ali bila je okrugla”, prisjetio se Oscar svoje prve lopte. Ali kakva god da je bila, za malog Oscara značila je sve. Oscar je prvo počeo igrati košarku na zemljanim terenima u blizini svog doma. Ali malo ljudi je znalo koliko je Oscar dobar prije negoli je eksplodirao na košarkaškoj sceni srednje škole Crispus Attucks u Indianapolisu. Godine 1955. (na Oscarovoj trećoj godini) njegova srednja škola postaje prva crnačka momčad (igrali su samo tamnoputi mladići) u Americi koja je osvojila prvenstvo savezne države Indiane.

Protivnici Crispus Attucksa u finalu bili su srednja škola Gary Roosevelt, još jedna crnačka momčad. Oscar je u toj finalnoj utakmici zabio 30 koševa i Attucks je pobijedio, 97:74. Godinu dana kasnije (1956) Robertson je postavio rekord savezne države Indiane, zabivši 62 koševa protiv Sacred Hearta, i vodio je svoje Tigerse (nadimak Crispus Attucksa) do drugog finala zaredom: ovaj put protiv srednje škole Lafayette Jefferson. Oscar je u toj utakmici igrao sve tri pozicije (bek, krilo, centar) i zabio 39 koševa, a Attucks je uvjerljivo dobio tu utakmicu, 79:57, i postao prva srednjoškolska momčad iz Indiane koja cijelu sezonu nije imala nijedan poraz. Oscar je te godine proglašen najboljim igrače savezne države Indiane (“Mr. Basketball”) i bio je jedan od najtraženijih igrača u državi.

Rasni problemi

Više od 30 sveučilišta se bori da ga dovede, ali Oscar se na kraju odlučuje za sveučilište Cincinnati. Postaje prvi crni košarkaš na sveučilištu Cincinnati. “1956. nije bilo puno sveučilišta koja su nudila išta crnim sportašima”, rekao je Robertson. “Jug je bio tabu tema, a nisam želio pohađati sveučilište na Zapadu. Želio sam pohađati sveučilište Indiana, ali mislim da me trener Branch McCracken nije želio u momčadi. Mislim da je smatrao da ima previše crnaca u momčadi.” Na sveučilištu Cincinnati Robertson je također doživio brojne rasne incidente. Kad su igrali gostujuće utakmice na pojedinim putovanjima nije mogao spavati u hotelima s ostatkom ekipe, nego s domaćim studentima (uglavnom crncima) u studentskim domovima. Jedan se dogodio 1958, na Dixie Classic turniru u Raleighu, u North Carolini.

“Prije nego sam otišao u North Carolinu, dobio sam telegram od Ku Klux Klana u kojem je pisalo da će me ustrijeliti ako dođem tamo igrati”, rekao je Robertson. Kada je sveučilište Cincinnati 1958. igralo u Houstonu protiv sveučilišta Houston, Robertson je bio prisiljen maknuti se iz Shamrock Hilton hotela u Houstonu u studentsku sobu na Texas Southernu, sveučilištu koje su pohađali samo crnci.

Nakon tog Dixie Classica, momčad je ušla u fantastičnu seriju, pobijedivši u 16 utakmica zaredom. Dick Baker, komentator utakmica Cincinnatija, počeo je zvati Robertsona The Big O, i nadimak je ostao.

Nažalost, Oscar nije odveo Cincinnati do NCAA naslova. U trogodišnjoj karijeri na sveučilištu (prvu godinu nije smio igrati za prvu momčad – takva su tada bila pravila) igrali su dva Final Foura (1958/59 i 1959/60), ali su oba puta ispali u polufinalu od istog protivnika: sveučilišta California. Cincinnati je u tri sezone s Oscarom imao omjer 79-9 (25-3, 26-4 i 28-2). A on je u te tri sezone tri puta proglašen za sveučilišnog igrača godine (1998., njemu u čast, udruga američkih košarkaških novinara imenovala je nagradu igrač godine u “Trofej Oscar Robertson”).

Oscar je bio vodeći strijelac NCAA u sve tri sezone na sveučilištu. Na drugoj godini imao je prosjek od 35,1 koševa, na trećoj 32,6, na četvrtoj 33,7. Sve te tri godine bio je prvi strijelac NCAA i postao je prvi igrač kojem je to uspjelo u tri sezone zaredom. Postavio je rekorde sveučilišta koji stoje i dan danas: šest puta zabio je 50 ili više koševa, 40 ili više koševa zabio je 23 puta. Rekord sveučilišta od 62 koša zabio je protiv North Texas Statea. U čuvenom Madison Square Gardenu zabija 56 koševa, više nego cijela momčad Seton Halla zajedno (118:54). Ukupno je postavio 19 rekorda sveučilišta Cincinnati i 14 NCAA rekorda (neke od tih rekorda je 1970. srušio Pete Maravich).

Robertson nakon završene četvrte godine sveučilišta odlazi u NBA ligu. I koje li ironije – godinu dana nakon što je otišao Cincinnati osvaja NCAA naslov. Kakav peh za Oscara. Robertson je karijeru na sveučilištu završio s prosjekom od 33,8 koševa i 15,2 skokova. Prije nego je diplomirao biznis 1960. sveučilište je umirovilo njegov dres s brojem 12.

Statistički sjajan NBA početak

Godine 1960. kao teritorijalni pick na draftu biraju ga Cincinnati Royalsi (podsjetimo, tada su momčadi mogle birati teritorijalne pickove, prije nego bi počeo draft momčadi koje su se odlučile na to pravilo izabrale bi igrača koji je igrao na sveučilištu u njihovoj saveznoj državi, a u zamjenu su se morali odreći svog picka iz prve runde). Prvi pick drafta je Jerry West, u prvoj rundi od poznatijih igrača još su izabrani Lenny Wilkens i Tom “Satch” Sanders.

oscar-robertson-kareem-abdul-jabbar

Tog ljeta Robertson igra na Olimpijskim igrama u Rimu i uz Jerryja Westa sukapetan je momčadi. Ta olimpijska momčad bila je jedna od najdominantnijih u povijesti Olimpijskih igara. Amerikanci su uvjerljivo osvojili zlatnu medalju, u osam utakmica na turniru prosječno su protivnike uništavali 42 razlike (102:60). Ključni igrači ekipe bile su četiri buduće NBA zvijezde i budući članovi Hall of Famea: uz Robertsona to su bili Jerry West, Jerry Lucas i Walt Bellamy. Robertson i Lucas prosječno su zabijali 17 koševa po utakmici.

Oscar je dolaskom u NBA stigao u Cincinnati, dosta slabu momčad. Potpisao je trogodišnji ugovor vrijedan 100.000 dolara. Tražili su ga i Harlem Globetrottersi, ali ih je odbio.

Godine 1957. Rochester Royalsi sele se u Cincinatti. U prvoj sezoni u Cincinnatiju (1957/58) momčad ima omjer 33-39. U sezonama 1958/59. i 1959/60. Royalsi dobivaju samo 19 utakmica u regularnom dijelu.

U Oscarovoj rookie sezoni (1960/61) imali su omjer 33-46. Iako su od posljednjih 16 utakmica pobijedili u devet, playoff im je izmaknuo samo za jednu pobjedu. Oscaru nije trebalo puno vremena da se navikne na profesionalnu košarku, već u rookie sezoni je pokazao svu raskoš velikog talenta: u 71 utakmici imao je prosjek od 30,5 koševa, 10,1 skokova i 9,7 asistencija (gotovo pa triple-double). Bio je treći strijelac lige, prvi asistent, četvrti u postotku šuta i deveti po prosjeku slobodnih bacanja. Naravno, bio je rookie godine, a izabran je i u All-NBA prvu momčad. Također je izabran na All-Star utakmicu (prvi od dvanaest nastupa zaredom). Rookie Oscar bio je MVP All-Star utakmice (23 koša, 14 asistencija i 9 skokova). Postao je najmlađi MVP All-Star utakmice (22 godine i 55 dana). Taj rekord je srušio LeBron James na All-Staru 2006 (21 godina, 51 dan).

Sezona 1961/62. za povijest

Sezonu kasnije, u tek drugoj sezoni, Oscar ulazi u povijest i postavlja rekord koji će teško ikada biti oboren: postaje prvi igrač u NBA povijesti koji na kraju sezone ima triple-double prosjek: 30,8 koševa, 12,5 skokova i 11,4 asistencija. Od 79 utakmica, koliko ih je odigrao te sezone, u njih 45 imao je triple-double, a na sedam utakmica (od tih 45) je imao nevjerojatnih 15 asistencija i 15 skokova!

Sezona 1961/62. bila je specifična u NBA povijesti. Možemo reći i jedna od najboljih. Ako ne i najbolja. Big O je imao triple-double cijelu sezonu, Wilt je bio na prosjeku od 50,4 koševa i 25,7 skokova, ali MVP regularnog dijela sezone je neobjašnjivo otišao Billu Russellu. Russell je dobio gotovo dvaput više glasova od Wilta, a Oscar je MVP glasovanje završio na trećem mjestu. Zašto je Russell bio MVP te sezone ostaje nepoznanica i dan danas? Dodjeljivanje MVP-a te sezone Russellu je svojevrstan apsurd, najpoštenije bi bilo da su sva trojica podijelili nagradu, tako su fantastični bili u toj nezaboravnoj sezoni.

oscar-the-big-o-robertson-mr-triple-double-prica-o-perfekcionistu

Ali Oscar svoju MVP nagradu za najkorisnijeg igrača zasluženo dobiva u sezoni 1963/64 (to mu je i jedina MVP nagrada). Između 1960. i 1968. postaje jedini igrač osim Russella i Chamberlaina koji osvaja tu prestižnu nagradu. Russell i Chamberlain su se u pravilu izmjenjivali u MVP nagradama (obojica su četiri puta bili MVP-i u šezdesetima).

Te sezone Oscar je na prosjeku od 31,4 koševa (najviši prosjek koševa u karijeri) i najbolji je asistent lige (11 asistencija po utakmici).

U Robertsonovoj rookie sezoni momčad se nije plasirala u playoff, ali nakon te sezone šest sezona zaredom igraju u doigravanju, ali bez većih uspjeha. Sezona 1962/63. bila je vrhunac frustracija. U playoffu Cincinnati pobjeđuje Syracuse Nationalse u pet utakmica (3-2), a u finalu Istoka čekaju ih Boston Celticsi. Royalsi čine pravi podvig, dvaput pobjeđuju Celticse usred Bostona, ali pobjeđuju u samo jednoj od tri domaće utakmice. Na kraju gube u sedmoj utakmici u Bostonu, 142:131.

Sezonu kasnije (1963/64), Royalsi imaju omjer 55-25 (najbolji omjer u svih deset Oscarovih sezona u Cincinnatiju), i opet igraju finale Istoka, opet protiv Celticsa, i opet gube, ovaj put u pet utakmica (4-1). Boston je sve četiri utakmice dobio s 10 ili više koševa razlike.

Nakon tog playoffa 1964., Royalsi s Oscarom više nikad nisu prošli prvu rundu playoffa, a u sezonama 1967/68, 1968/69. i 1969/70. se niti nisu plasirali u doigravanje. Robertson će u prvih 10 sezona u ligi odigrati samo 39 playoff utakmica.

Nezasluženo potcjenjivanje u Cincinnatiju

Robertsonova deseta sezona u Cincinnatiju (1969/70) bila je i njegova posljednja u dresu Royalsa. Već mu je bilo dosta svega. “Bob Cousy je bio novi trener, a menadžment i novinari su govorili da nisam ništa napravio. Oscar se ne baca po terenu u borbi za loptu. Oscar ne voli grad. Govorili su da u deset godina u Cincinnatiju nisam ništa napravio. Vjerovali su svemu što piše u novinama. Toliko su nevjerojatnih stvari rekli o meni da to nije bilo normalno. Devet sezona zaredom (1961—69) bio sam u All-NBA prvoj momčadi, i ti ljudi su rekli da nisam ništa učinio. To je gotovo isto kao da su živjeli na drugom planetu. Kada sam 1979. izabran u Hall of Fame, mlada novinarka koja je pisala za Cincinnati Enquirer otišla je do svog sportskog urednika, a on je rekao, ‘Koga briga?’ Izabran sam u Hall of Fame zato što sam igrao tu u Cincinnatiju, a oni kažu, ‘Koga briga?,’” ogorčeno je Oscar rekao.

Ali treba biti realan i priznati da igrački kadar u Cincinnatiju nije bio sjajan. Najbolji suigrači s kojima je Oscar igrao bili su Jack Twyman, Wayne Embry i Jerry Lucas. Ostali su više manje bili osrednji igrači, a u deset Oscarovih sezona u Cincinnatiju momčad nikada nije imala vrhunskog centra. A Oscar je uvijek davao sve od sebe na terenu. Kad se još spomene podatak da su ga u deset sezona u Cincinnatiju trenirala četiri trenera (Charles Wolf, Jack McMahon, Ed Jucker i Bob Cousy), onda smo time sve rekli.

Razmjena u Milwaukee i prvi naslov

Jedino što sa slabašnim Royalsima Oscar nije mogao učiniti bilo je osvajanje NBA naslova. 21. travnja 1970. Oscar je mijenjan u Buckse za beka Flynna Robinsona i krilo Charlieja Paulka. Smatrao je da su Bucksi momčad koja može osvojiti NBA naslov. A Oscar je bio posljednji komadić slagalice, iskusni veteran koji je znao smiriti loptu i spustiti je do najboljeg igrača Bucksa, tada još mladog Lewa Alcindora (kasnije je promijenio ime u Kareem Abdul-Jabbar).

Robertson je tada imao 31 i pol godinu, polako je počeo padati, ali još uvijek je mnogo toga imao za pokazati. U Milwaukee je stigao pun samopouzdanja i bez dlake na jeziku. “Bob Cousy i njegova grupa došli su u Cincinnati s isključivom i jedinom namjerom da Royalse premjeste u Kansas City”. rekao je Oscar. “Riješili su me se zato jer nisu znali ako bih ja bio voljan preseliti se s njima u Kansas City. Mediji u Cincinnatiju također su imali prste u ovome, u to vrijeme bili su vrlo anti-crnački nastrojeni. Ne zamjeram im što su me se htjeli riješiti, ali im zamjeram što su pisali priče o tome kako više ne mogu igrati. To je bilo apsurdno.”

Oscar u prvoj sezoni s Bucksima prosječno zabija 19,4 koševa, 5,7 skokova i 8,2 asistencije. Na kraju sezone je izabran u All-NBA drugu momčad. I odmah u prvoj Oscarovoj sezoni Bucksi osvajaju naslov. Najzaslužniji igrači za naslov bili su upravo Lew Alcindor i Oscar Robertson.

Bucksi su postali tek druga momčad u povijesti koja je “pomela” protivnike u finalu (4-0). Baltimore Bulletsi pali su bez ispaljenog metka, finale je završilo u četvrtoj utakmici pobjedom 118:106 na gostujućem terenu u Baltimoreu. S 32 i pol godine Oscar Robertson konačno osvaja NBA naslov. To je bio prvi i jedini naslov u povijesti Milwaukee Bucksa, a osvojen je u trećoj godini postanka kluba. Niti jedna ekspanzijska momčad nije tako brzo napredovala.

Oscarova statistika u NBA finalu: 23,5 koša, 5,0 skokova i 9,5 asistencija. U četvrtoj utakmici se posebno iskazao: zabio je 30 koševa, a u prvom poluvremenu zabio je 21 koš (tada su Bucksi povisili vodstvo na 60:47). Na kraju utakmice iz igre je gađao 11/15, 8/9 s linije slobodnih bacanja, a imao je i 9 asistencija.  “Oscar Robertson?”, rekao je trener Bucksa Larry Costello. “Ne možete ga opisati. Ja ga ne mogu. Bio je nevjerojatan.”

Iako je Alcindor bio MVP regularne sezone kao i finala, bek Jon McGlocklin je rekao: “Oscar je bio ključan za nas. On igra, on vodi momčad.”

I pitajte bilo kojeg člana pobjedničke momčadi Bucksa iz 1971. i oni će vam reći da je Oscar igrač koji je transformirao Buckse od dobre momčadi (omjer 56-26 u sezoni 1969/70) do odlične momčadi (omjer 66-16 u sezoni 1970/71). Uz Alcindora i Oscara prvu petorku su još činili Jon McGlocklin, Bob Dandridge i Greg Smith. Bucksi su u sezoni 1970/71. imali pobjedničke nizove od 10, 16 i u to vrijeme rekordnih 20 pobjeda zaredom. U playoffu su imali omjer 12-2, izgubili su tek po jedan susret od San Francisco Warriorsa i Los Angeles Lakersa, a u finalu su “pomeli” Baltimore Bulletse koje su predvodili Wes Unseld, Earl Monroe, Jack Marin i Gus Johnson.

“Kada smo dobili Oscara, bili smo nova momčad”. rekao je predsjednik momčadi Ray Patterson. “Oscar je prošao sito i rešeto u Cincinnatiju, bio je gladan naslova. Kada je stigao u Milwaukee, doslovno je preuzeo momčad. Lew nije bio vođa, u to vrijeme bio je jako tih i miran.”

“Bez mene ne bi ništa učinili. Lew (Kareem) je bio mlad, neiskusan igrač, nije imao snagu karaktera kakvu ima danas”, rekao je Oscar.

Robertson će odigrati još tri sezone u dresu Bucksa, a posljednju sezonu (1973/74) završit će s još jednim igranjem u finalu. U sedam fantastičnih utakmica NBA finala Bucksi su izgubili od Boston Celticsa u sedam utakmica, 4-3. U sedmoj utakmici (Oscarovoj posljednjoj) zabija samo 6 koševa uz loš šut iz igre 2/13.

Umirovio se 3. rujna 1974, gotovo tri mjeseca prije 36 rođendana. Šest tjedana kasnije Bucksi će umiroviti njegov dres s brojem 1. Sacramento Kingsi (bivši Cincinnati Royalsi) također su umirovili Robertsonov dres s brojem 14.

NBA karijeru završio je s prosjecima od 25,7 koševa, 7,5 skokova i 9,5 asistencija. U dresu Royalsa nikada nije imao prosjek manji od 24,7 koševa po sezoni, dok u dresu Bucksa nikada nije prosječno zabijao više od 20 koševa po sezoni.

U 14 sezona sa Cincinnati Royalsima i Milwaukee Bucksima ukupno je zabio 26.710 koševa (tada je bio drugi najbolji strijelac u povijesti, ispred njega je bio samo Wilt Chamberlain), a postavio je i rekord po ukupnom broju asistencija: 9.887. Taj rekord trajao je gotovo dva desetljeća (17 godina), dok ga nije srušio Magic Johnson, a kasnije je i Magicov rekord srušio John Stockton. Oscar je šest puta bio najbolji asistent lige, dvaput najbolji u postotku slobodnih bacanja, a jednom je bio i najbolji strijelac lige (29.2 koševa u sezoni 1967/68). Službeno gledano, nije bio prvi strijelac lige zato jer se tada gledao ukupan broj koševa, a ne prosjek.

U prvih pet sezona u ligi Robertson je prosječno imao triple-double prosjek: 30,3 koševa, 10,6 asistencija i 10,4 skokova. U prvih šest sezona taj prosjek zamalo mu je izmaknuo: 30,4 koševa, 10,7 asistencija i 9,95 skokova. Ako pogledamo njegov prosjek nakon sedam sezona, on je i dalje fascinantan: 30,4 koševa, 10,7 asistencija i 9,4 skokova. Ukupno je u karijeri skupio 181 triple-double učinaka(Magic Johnson je drugi sa 138).

Triple-double kao statistička kategorija službeno se vodi od sezone 1979/80. U Oscarovo vrijeme ljudi nisu imali pojma što je to triple-double. “Triple-double je nekako došao u isto vrijeme kad su u NBA stigli Magic Johnson i Larry Bird. Tada su razni ljudi  govorili, ‘O, moj Bože, ti dečki su to izmislili, oni su radili sve te divne stvari.’ Ali tada su provjerili u arhivima … i mislim da mi niti nisu zbrojili sve triple-doublove koje sam ostvario”, izjavio je Oscar

Dakle, Oscarovo je mišljenje da su ga zakinuli u ukupnom broju triple-doubleova. Ali što je tu je, i dalje mu ostaje službena brojka od 181 i titula istinskog kralja triple-doublea.

Oscar je jednom rekao “morate mnogo vremena provesti na terenu kako bi bili u prilici ostvariti triple-double”, a on je imao veliku minutažu. U deset sezona s Royalsima, na parketu je provodio prosječno 43,9 minute, a u 14-godišnjoj karijeri na parketu je provodio 42,2 minute po utakmici.

Velika gesta plemenitog Oscara

Oscar Robertson i njegova žena Yvonne u braku su od 1960. i danas žive u Cincinnatiju. Imaju tri kćeri (Shana, Tia i Mari). Godine 1989., kada je imala 25 godina, Tii je dijagnosticiran lupus, bolest zbog koje imuno sustav napada tkiva i vitalne organe. 1996. Tia je započela s hemodijalizom kod kuće. Ispostavilo se da je Oscar kandidat za doniranje organa. Za njega uopće nije bilo izbora. Nije oklijevao niti sekunde, odmah je pristao dati kćeri jedan bubreg. To je bilo 1997. “Ona je moja kćer i moja odgovornost”, rekao je.

Operacija je trajala šest sati i uspješno je izvedena. Oscar je dobio nacionalnu nagradu “Father of the Year Award” (Otac godine), a magazin People je objavio priču o njemu pod nazivom “The Big O’s Biggest Assist” (Najveća asistencija Big O-a). Trebao je gostovati i na popularnom Oprah showu (u emisiji pod nazivom Oprah’s Father’s Day show – dan očeva), ali se nije želio pojaviti u toj emisiji. Jednostavno se nije želio eksponirati.

“Postoji mnogo muškaraca koji su očevi godine; ja sam samo jedan od mnogo njih”, tada je rekao. I tu je zapravo prava veličina Oscara Robertsona. Njegove košarkaške vještine svima su znane, njegovo mjesto među košarkaškim legendama je neupitno, u svim anketama jedan je od deset najboljih košarkaša svih vremena. Ali Oscar Robertson je osim što je bio fantastičan košarkaš, i velikan izvan terena. Duša od čovjeka.

Samo je jedan “veliki O” igrao u ovoj ligi. Dovoljno je da samo kažete Big O, i znat će se o kome govorite. O jednom od najsvestranijih igrača u povijesti košarke. Jednom od najboljih all-around igrača ikada.

Oscar o današnjem načinu brojenja asistencija

Robertsonu se uopće ne sviđa današnji način brojenja asistencija. Štoviše, uvjeren je da bi u današnje vrijeme sigurno mogao imati triple-double prosjek cijele sezone. Rekao je da bi u današnje vrijeme imao više asistencija zato jer su  statističari u njegovo vrijeme bili puno škrtiji kada je u pitanju bilo brojenje asistencija. Oscar je to potvrdio ovom izjavom: “Danas ako igrač dodaje loptu suigraču, i on je dribla nekih petnaestak metara i zabije koš, velike su šanse da će igrač koji mu je dodao loptu dobiti asistenciju.”

Dakle, danas su statističari puno blaži u brojenju asistencija nego u Oscarovo vrijeme. I to je činjenica od koje se ne može pobjeći.

Oscar će reći i zašto je to tako: “Ako sam ti dodao loptu, i ti si s njom driblao (pa makar i samo jedanput) i zabio koš, to nije bila asistencija. Ali danas se sve računa kao asistencija. Nema veze ako driblaš loptu osam ili devet puta, to se broji kao asistencija. Kada sam ja igrao nije bilo tako.”

I zato se neki danas čude što najbolji asistent Eurolige ima u prosjeku samo 5 asistencija. To je zato jer se asistencije broje isto kao u Oscarovo vrijeme.

Da se danas u NBA ligi asistencije broje onako kako su se brojile prije četrdesetak godina (tj. u Oscarovo vrijeme) Oscar bi gotovo sigurno i danas bio najbolji asistent svih vremena.

Oscar biznismen i borac za prava NBA igrača

Danas je predsjednik tri uspješne tvrtke koje zapošljavaju oko 300 ljudi. Član je nekoliko nadzornih odbora. Robertson je mnogo naučio o biznisu iz svog iskustva kao predsjednik Udruge NBA igrača, od 1966. do 1974. bio je predsjednik te Udruge.

Godine 1970. Robertson je postao dio jedne od najvažnijih sudskih tužbi u NBA povijesti. Znameniti “slučaj Oscar Robertson” podigao je mnogo prašine u tadašnje vrijeme. Tužbu su podnijeli Udruga NBA igrača na čelu s Robertsonom i 13 ostalih NBA igrača, uključujući Billa Bradleya, Johna Havliceka i Wesa Unselda. Robertson je stavio svoju karijeru na kocku tuživši NBA ligu, zato jer su se željeli spojiti s konkurentskom ABA ligom. Udruga NBA igrača je to spajanje željela spriječiti zato jer su prije toga željeli riješiti problem potpisivanja slobodnih igrača (free agenata).

U to vrijeme postojala je NBA klauzula po kojoj igrači uopće nisu mogli potpisivati ugovore kao free agenti za druge klubove, bili su praktički u nemilosti vlasnika NBA klubova, gotovo pa njihovi robovi. Ali trebalo je proći šest godina od “slučaja Robertson” kako bi se to sprovelo u djelo. 1976. konačno je postignut dogovor, dvije lige su se spojile (tj. četiri ABA momčadi su prešle u NBA), a NBA igrači su postali prvi koji su imali kolektivan ugovor i prvi koji imali free agency (potpisivanje slobodnih igrača), što je na kraju doveo do današnjih multimilijunskih plaća NBA igrača.

“Bio je to slučaj koji su NBA vlasnici mrzili”, rekao je Oscar. To je zapravo značilo da je igrač imao vlastito pravo izbora. To je otvorilo vrata za slobodne igrače. Vlasnici su još uvijek imali moć, ali nisu mogli kontrolirati vašu sudbinu. Možda je i ta tužba jedan od razloga zašto Oscaru nikad nije bilo ponuđeno mjesto trenera ili GM-a u NBA ligi.

Igrač stoljeća

Godine 2000., na NCAA Final Fouru, imenovan je Igračem stoljeća (Player of the Century) od nacionalne udruge košarkaških trenera (National Association of Basketball Coaches). U ljeto 2004. Robertson je pet tjedana bio privremeni glavni trener sveučilišta Cincinnati jer je trener Bob Huggins odrađivao suspenziju.

Osobni karton

Ime: Oscar Palmer
Prezime: Robertson
Pozicija: Playmaker
Datum rođenja: 24. studenog 1938.
Mjesto rođenja: Charlotte, Tennessee
Visina: 196 cm
Težina: 99 kg
Sveučilište: Cincinnati
Draft: 1960., Cincinnati Royals
Hall of fame: Uvršten 1980. godine

Latest Posts

NE PROPUSTITE