Kako su Lakersi „ukrali“ Shaquillea O’Neala

Prije 20 godina, Shaquille O’Neal, dvadeset četverogodišnja zvijezda koja je već tad pokazivala da će biti jedna od najvećih, je napustio Orlando Magic i potpisao za Los Angeles Lakerse. To je bio jedan od najvećih prelazaka ikad u free agencyju. Ni prije, a ni do danas, nije jedna odluka free agenta toliko uništila jednu potencijalnu dinastiju izrodivši novom, a ni to ne obuhvaća veličinu utjecaja ovog događaja. Prelazak Shaqa u L.A. je imao toliki utjecaj na NBA ligu, da se on još uvijek osjeća.

Sve je počelo krajem sezone 1996. Orlando nije uspio uraditi nešto što je trebalo biti lagano – potpisati Shaqa. Sve je išlo u njihovu korist i svi su očekivali da će Shaq ostati u Floridi. Ali, jedna stvar je bila protiv Magica, jako neočekivana promjena u Collective Bargaining Agreementu (ugovor između NBA-a i NBPA-a koji određuje uvjete u ugovoru igrača), koja je bila sve što Lakersi trebaju da privuku Shaqa s vjerojatno najboljom mjerom smanjivanja plaća ikad. Ali, doći ćemo do toga.

Za sad, fokusirat ćemo se na Magic zato što je na njima bilo da izgube, i kako im je to samo uspjelo. Isprva, sve rasprave su vođene oko toga da Shaq ostane gdje je. Orlando je jednostavno imao više za ponuditi od bilo koje duge ekipe. Ne samo dinastiju koju je mogao izgraditi s potencijalnim Hall-of-Fame igračem Pennyjem Hardaweyom, već su mu, možda važnije, mogli ponuditi više novca.

1996, nije postojao max ugovor u CBA-u. Postojao je salary cap, 24,3 milijuna da budemo precizni, al nije postojao max ugovor ni luxury tax koji su uvedeni 1998. To je važno, jer je to značilo da Orlando, koji je imao Shaqova bird prava što znači da su mogli ići preko salary capa dok drugi nisu, mogli pred Shawa staviti prazan ček. Magic bi tako završio pregovore prije nego što su i počeli.

Umjesto toga, oni su mu odlučili dati manji ugovor, pomalo uvredljiv za igrača ovog kalibra. Ponudili su mu četverogodišnji ugovor vrijedan 54 milijuna dolara, bez točno određene godišnje plaće. To je bilo daleko od sedmogodišnjeg ugovora vrijednog 105 milijuna koje su dobili Alonzo Mourning i Juwan Howard, koji su slabiji igrači od Shaqa. U redu, Magic je ponudio 13,5 milijuna godišnje bez player opcije, dok je Shaq tražio oko 20 milijuna i player opciju nakon treće godine. To nije bilo prvi put, a ni zadnji, da se zahtjevi dviju strana ovoliko razlikuju.

Ali, onda se Magic odlučio na potez kojeg jedino možemo opisati kao nevjerojatno glupim. U pokušaju da „spuste Shaqa na zemlju“ , oni su kritizirali Shaqovu obranu i njegovu mogućnost kupljenja skokova. Kada imate igrača tog kalibra, čovjeka koji je u prve četiri godine svoje karijere bio Rookie of the Year, osvojio titulu za najboljeg strijelca, bio izabran za AllNBA ekipu tri put, natjecao se za MVP nagradu, odveo Orlando do finala izbacivši pri tom Michaela Jordana,  i imao naviku lomljenja konstrukcije koša, onda morate napraviti bilo što samo da ga uvjerite da ostane u vašoj ekipi. Magic je ipak odlučio da je dobro vrijeme da kritiziraju bitne dijelove Shaqove igre. Možete li zamisliti kako Oklahoma ovog ljeta na sastanku s Kevinom Durantom kako ga kritizira. Jednostavno nevjerojatno.

Koliko god to bilo ludo, to je bila taktika Orlanda. Oni nisu htjeli prihvatiti činjenicu da je Shaq igrač koji potpuno mijenja franšizu, iako je on promijenio njihovu. 1996 smo imali klasu free agenta punu zvijezda i budućih Hall-of-Famera kao što su: Jordan, Mourning, Dikembe Mutombo, Reggie Miller, Gary Payton i Dennis Rodman. Ipak, Shaq je smatran draguljem te klase.

Tada je formula za osvajanje titule glasila: ako nemate Jordana, morate imati dominantnog centra, a O’Neal je tada smatran novim Wiltom Chamberlainom koji još nije dosegao svoj puni potencijal. Orlando ga je imao u rukama, zvijezdu oko koje su mogli izgraditi šampionsku ekipu, ali uzeli su ga zdravo za gotovo i na kraju su ga izgubili.

Ali, ima nekog smisla u onom što je Magic radio. Postavili su se kao antagonist Shaqu, a ne kao organizacija koja je potpuno iza njega, i s tom prvom ponudom bi sačuvali financijsku fleksibilnost koju su trebali za potpis Pennyja Hardawaya kojem je uskoro isticao ugovor. Tako su poslali poruku da Shaq nije bio jedini prioritet kao što smo očekivali.

Tada se počelo razmišljati o alternativnim opcijama, o nečem što je više od samo rezervnog plana. Tražile su se ekipe koje bi odgovarale Shaqu i rupe u CBA-u koje bi omogućile veći prihod. Tražila se ekipa koja je mogla ići najmanje 9 milijuna ispod capa bez nekog većeg oštećivanja rostera kako bi mogli Shaqu ponuditi sedmogodišnji ugovor vrijedan 100 milijuna dolara nakon tri godine kada bi Shaq imao bird prava te je tada mogao dobiti veću plaću. Također je preferirano da Shaq, ako otiđe iz Orlanda, da završi u nekoj big market ekipi. Lista nije bila velika, ali ovo su klubovi koji su tada odgovarali opisu.

1. New York Knicksi – od samog početka se vidjelo da Knicksi nisu najbolja opcija. Kod njih je sve zavisilo i o mogućnosti razmjene Patricka Ewinga. Oni su također htjeli Jordana, koji je produžio suradnju s Bullsima. Ipak, odlazak Ewinga nikad nije bio opcija. Svaku mogućnost je uništilo potpisivanje free agenta Allana Houstona zbog kojeg nije ostalo prostora u salary capu.

2. Detroit Pistonsi – Detroit je bio privlačan zbog mladog, jako potencijalnog igrača Granta Hilla, koji se u svojoj, tad kratkoj, karijeri već pokazao kao nevjerojatan igrač. Allan Houston se također pokazao kao dobar igrač, te je pomisao na stavljanje Shaqa pored scorera kao što je Hill i šutera kao Houston bila privlačna. Ali, kada je Houston otišao u New York, sve je propalo u vodu. Uz to, Detroit se nikad nije previše zanimao za Shaqa.

3. Miami Heat – Heat je od svih kandidata imao najveću fleksibilnost u rosteru i potencijalno najbolju cap Ali, bilo je nužno odreći se Mourninga kako bi se riješili njegovog cap holda od 150%. U svim pregovorima, Mourning je bio u središtu pozornosti. Karijere ove dvojice su povezane od samog početka kada je Mourning bio 2. pick na draftu, odmah ispod O’Neala. Mourning nije bio jednako dobar igrač kao Shaq, ni blizu. Kad je Miami potpisao već spomenuti ugovor s Mourningom, odrekli su se Shaqa. Taj ugovor je poslužio kao mjerilo Shaqu te je znao koliku će plaću tražiti. Nema šanse da bi O’Neal zarađivao manje od Mourninga. Štoviše, Shaqov agent je zahtijevao više zato što e vidio da Mourning nije ista klasa kao Shaq.

4. Atlanta Hawks – Atlanta se nije odmah našla na popisu. No, brzo je postala ozbiljan kandidat nakon što je predsjednik Hawksa Stan Kasten nazvao Shaqove agente i objasnio kako će Atlanta dobro zaraditi od televizijskih kuća – dovoljno za Shaqa. S košarkaške strane, Kasten je vidio Shaqa kao dio koji nedostaje Atlanti za osvajanje titule te mu je htio ponuditi sedmogodišnji ugovor s godišnjom plaćom od 10-15 milijuna dolara. Ali, nije htio previše dirati trenutni roster.

Kasten je tada smatrao da su Mookie Blaylock i Christian Laettner igrači oko koji će graditi ekipu. Tako jednostavno ne ide. Još su trebali zadržati dvojicu igrača iz grupe koja se sastojala od Staceya Augmona, Alana Hendersona, Granta Longa i free agenta Stevea Smitha. Tu je bila kvaka. Nakon što su obavili izračune, shvatili su da moraju pustiti Smitha koji je igrač All-Star kalibra. To se nije sviđalo Shaqovom agentu. Atlanta je na kraju potpisala Dikembea Mutomboa i tako odustala od Shaqa.

shaq-penny

I tako se to razvlačilo. Sve opcije su otpadale,a Orlando nije popuštao. Samo je jedna ekipa ostala kao pravi kandidat za potpisivanje Shaqa – Lakersi.

Prvi potez kojeg su Lakersi napravili jest možda i najbolja draft-day razmjena još od one kada su St. Louis Hawksi poslali Celticsima draft prava za Billa Russella. Lakersi su Charlotte Hornetsima poslali centra Vladu Divca, a zauzvrat dobili ne samo osamnaestogodišnjeg Kobeja Bryanta, već i dodatna 3,3 milijuna ispod capa. Ovo mora biti najveća krađa u NBA povijesti jer su Lakersi dobili jednog od najvećih igrača svih vremena, a pritom uštedjeli.

Time su Lakersi postali ozbiljan kandidat za dovođenje Shaqa, koji je bio zainteresiran. Jerry West se sastao s O’Nealovim agentom te ponudio sedmogodišnji ugovor vrijedan 95,5 milijuna dolara. Lakersi su htjeli ove pregovore privesti kraju brzo kako bi mogli produžiti suradnju s Eldenom Campbellom. Pošto su imali njegova bird prava, mogli su ići preko salary capa, dok to sa Shaqom nisu mogli. Ta inicijalna ponuda je bila odbijena, iako je to trenutno bila najbolja ponuda za Shaqa. Tada je West je htio razmijeniti Georgea Lyncha za izbor na draftu samo kako bi mogao uljepšati ponudu za Shaqa. West je tako isticao povijest Lakersa s dominantnim visokim igračima (George Mikan, Wilt Chamberlain, Kareem Abdul-Jabbar), njihovu pobjedničku tradiciju i svoju sposobnost sastavljanja šampionske ekipe. S Eddiejem Jonesom, Cedricom Ceballosom, Nickom Van Exelom i Bryantom, Lakersi su bili obećavajuća mlada ekipa koje se već pokazala kao dobrom prošle sezone s 53 pobjede.

Orlando Magic je tada radio otprilike ono što je Miami Heat napravio Dwyaneu Wadeu ove godine – nudili su Shaqu manje nego što je zaslužio. Naravno, Wade nije na razini na kojoj je Shaq bio, ali način na koji se pristupalo pregovorima je jako sličan. Heatov pasivni pristup ih je koštao Wadea, a to se počinjalo osjećati i u Orlandu.

Umjesto da su podigli svoju ponudu odmah nakon što su Jordan, Mourning i Howard potpisali ugovore, Orlando je još uvijek oklijevao. Tek nakon što su Lakersi poslali Lyncha i Anthonyja Peelera u Vancouver (sada Memphis) Grizzliese i tako oslobodili još prostora ispod capa, tek tada je Orlando povisio ponudu. Dali su Shaqu dvije opcije: četverogodišnji ugovor vrijedan 64 milijuna umjesto prvotnih 54, ili sedmogodišnji ugovor vrijedan 109 milijuna s player opcijom nakon četvrte godine umjesto treće koju je Shaq zahtijevao.

Opet je Orlando začudio sve. S najboljim igračem franšize na izlaznim vratima, oni mu nisu htjeli dati player opciju samo godinu ranije. Nakon što su Lakersi poslali ponudu, i tada je Magic mogao uskočiti i ponuditi više te završiti sve. Ali, oni nisu htjeli dati 20 milijuna godišnje. Problem je postala i ta jedna godina s player opcijom. Uništila ih je njihova tvrdoglavost. To je bila kap koja je prelila čašu.

Ipak, ono što je Shaq tražio nije bila „sića“. Tada su postojala samo dva ugovora vrijedna 100 ili više milijuna – onaj u Howarda i Mourninga. Tih 20 milijuna godišnje su predstavljali više od 82% salary capa 1996. godine. Da usporedimo, Mike Conley je ovog ljeta potpisao najveći ugovor ikad u NBA ligi (5 godina, 153 milijuna) koji predstavlja oko 30% godišnjeg capa. Uz to, tada je među navijačima prevladavalo mišljenje da su igrači preplaćeni. Te godine je došlo i do kratkog lockouta. Osjećala se nepovezanost između igrača i navijača koja je tijekom vremena nestala.

The Orlando Sentinel je proveo anketu u kojoj je pitao ljude vrijedi li Shaq 115 milijuna dolara. Tada ste to pitanje mogli pitati u vezi bilo kojeg igrača, uključujući Jordana, i dobili bi ste negativan odgovor. Očekivano, preko 90% osoba je reklo ne. To je uznemirilo Shaqa. Ne samo da mu je ekipa rekla da ne vrijedi onoliko koliko on traži, već su mu to poručili i navijači.

To je ljudska strana pregovora. Ponekad se izgubite u svim tim novcima. Sportaši, kao i svi ostali, se žele osjećati cijenjeno. Od početka Magic nije uradio ništa zbog čega bi se Shaq tako osjećao. U međuvremenu, Lakersi, uvelike zahvaljujući onoj neočekivanoj promjeni u CBA-u koju smo spomenuli ranije, su bili spremni da uskoče i daju Shaqu ono što je želio i zaslužio.

Lakersi su riskirali stopirajući sve svoje planove i čekajući na Shaqa. Sva njihova rezervna pojačanja su, jedno po jedno, potpisivali s drugim ekipama. Dale Davis je bio prva opcija u slučaju da ne uspiju dovesti Shaqa, ali je njemu dosadilo čekanje pa je potpisao s Indiana Pacersima. Mutombo je također bio alternativa, ali ni on više nije bio dostupan. Chris Gatling im je također okrenuo leđa i otišao u Dallas Maverickse. Raspitivali su se i za  Denisa Rodmana, koji još nije potpisao s Bullsima, ali im ni to nije uspjelo. Ostale opcije su im bili Brian Williams (kasnije Bison Dele), Ervin Johnson, koji je na kraju završio u Nuuggetsima i Jim McIlvaine, kojem je također dosadilo čekanje te je potpisao sa Seattle SuperSonicsima.

kobe-shaq

Na sreću, plan A je upalio. Čim su Lynch i Peeler otišli u Vancouver, Jerry West je povisio ponudu za Shaqa. Na stol je stavio sedmogodišnji ugovor vrijedan 120 milijuna dolara s player opcijom nakon treće godine. Orlando je pokušao poboljšati svoju ponudu u zadnjem trenutku, ali je za njih bilo prekasno. Izgubili su svu prednost nad drugim klubovima koju su imali, koja i nije bila toliko velika koliko je Orlando mislio, pogotovo nakon što su se pravila free agencyja promijenila otkako je Shaq potpisao svoj rookie ugovor.

Prije 1995, trebali ste imati dva dovršena ugovora i najmanje četiri godine igranja za jednu ekipu kako bi ste postali neograničeni free agent i tako potpisati s bilo kojom ekipom koja vam se dopadne. U novom CBA-u, koji je rezultirao lockoutom, je, prvi i posljednji put u eri salary capa, stajalo da igrač ne može biti ograničeni free agent. 1998 se sve vratilo na staro. Drugim riječima, da je Shaq bio free agent bilo koje godine osim ove tri, Magic bi mu mogao, a vjerojatno i htio, dati jednaku ponudu kao i Lakersi i on bi ostao u Orlandu. Ali 1996, oni nisu imali taj luksuz. Ako je Shaq htio potpisati taj ugovor s Lakersima, Magic ne bi mogao ništa napraviti.

Orlando je stalno reagirao na Lakerse, nakon što oni nešto naprave, umjesto da su bili proaktivni. To, spojeno s gnjevom koji je Shaq osjećao zbog provedene ankete, je poguralo Shaqa preko ruba. Na kraju, Orlandova mogućnost da dadnu ogroman ugovor Shaqu, zajedno s ne plaćanjem poreza državi u Floridi, za razliku od Californije, su utjecali na Magicov pristup ovim pregovorima.

Shaqu je sve ovo htio prekinuti. Bio je spreman potpisati s Lakersima. Nekoliko dana kasnije, prije samog početka Olimpijskih igara, održana je press konferencija na kojoj je objavljeno da je Shaq novi igrač Lakersa. Od tada NBA više nije isti.

Samo pomislite na utjecaj tog prelaska. Koliko bi sve bilo drukčija da je Shaq ostao u Orlandu. Uz njega, Orlando je imao, još uvijek zdravog, Hardaweya, Nicka Andersona, Dennisa Scotta i Horacea Granta.

Za početak, Lakersi nikad ne bi postali ono što su bili, bez obzira koliko im Kobe pridonosio. Phil Jackson  možda nikada ne bi otišao u L.A., gdje je osvojio 5 titula. Igranje triangle offensa s dominantnim centrom, ono što nije imao u Chicagu, je bio prvi razlog dolaska Jacksona u Lakerse.

Kobe vjerojatno ne bi osvojio 5 prstena. Bar ne s Lakersima. Tko zna koliko bi dugo ostao tamo. Možda bi ga danas asocirali s drugom ekipom.  Možda bi se vratio kući u Philadelphijju. Philly možda ne bi započeo svoj „proces“.

Koliko dobar bi Orlando bio. Da, Pennyjeva karijera bi na kraju bila uništena zbog ozljeda. Ali bi još uvijek imali mogućnost biti veliki. Možda bi prekinuli dominaciju Bullsa na Istoku. Chicago je bio najranjiviji 1998 kada su zadnji put osvojili titulu. Da su Pennyjeva koljena izdržala te tako spriječili Jordanov drugi three-peat, možda ne bismo pričali o Jordanu kao najboljem ikad.

Lakersi su 3 puta izbacili San Antonio Spurse iz doigravanja. Da Shaq nije otišao, Spursima bi bilo puno lakše probiti se do finala na zapadu. Možda bi imali jedno od najvećih rivalstava između Spursa i Magica. Naravno, ne smijemo isključiti ni raspad Magica zbog tenzije između O’Neala i Hardawaya, slične onoj između Kobeja i Shaqa.

Možemo ovako smišljati scenarije koliko god hoćemo i nijedan ne bi zvučao ludim. Shaqov prelazak u Lakerse je promijenio NBA. Možda ćemo se, za 20 godina, ovako sjećati na prelazak Kevina Duranta. Durantova situacija se može usporediti sa Shaqovom. Durant je OKC-om, kao i Shaq s Orlandom, bio nadohvat titule, ali mu je izmakla. Imao je brojna individualna postignuća i imao je uz sebe još jednu zvijezdu na poziciji beka. I na kraju je napustio ekipu i otišao u Californiju gdje mu je obećana titula.

Tekst je preuzet sa CBSSportsa.