KOBE.

Kobe Bryant je sinoć otišao u legendu. Kako je završio karijeru? Scenarijom koji se dogodio mnogo puta u njegovoj karijeri – pucajući iz svih oružja i pronalazeći način da ekipu izvadi iz minusa i izvuče pobjedu, oborivši rekord NBA lige po broju poena ove sezone. Ljudi koji su potrošili malo bogatstvo da bi posljednji put uživo gledali Bryanta u akciji nemaju za čim da žale. 42 minuta, 60 poena, 22/50 šut iz igre. A od 50(!) šuteva upućenih ka košu samo 10 je bilo nebranjenih, prema podacima stats.nba.com. U finišu utakmice, Kobe je vratio sat, postigao 15 poena u posljednja tri minuta i riješio meč. Ništa nije ostavio u rezervi. Oproštaj dostojan njegove veličine.

Siguran sam da ne mogu u potpunosti biti objektivan kad je Kobe u pitanju. Zbog njega i Shaquille O’Neala sam kao dijete počeo pratiti košarku i navijati za Los Angeles Lakerse. Biti navijač Lakersa tokom čitave Bryantove ere značilo je da su lijepe stvari gotovo svakodnevnica – svake noći imate priliku da gledate superstara koji zalaganjem i umijećem pravi razliku na terenu, a svaki rezultat ispod titule je neuspjeh. Njegovo majstorstvo je za nas bila normalna stvar, nešto što je dio svakodnevnog života.

Teško mi je da zamislim kako su ga doživljali navijači ostalih NBA ekipa. Uništio je snove tolikom broju ekipa i navijača, da su ga široke mase počele voljeti i prihvatati tek posljednjih par godina, kada je postao “bezopasan”. Dok je bio superstar u nastajanju, često je bio kritikovan. Napredna statistika ga nikad nije obožavala, a obični navijači i posmatrači su govorili da misli samo na sebe, da je veliki ball hog i da ne dodaje loptu. Da se razumijemo, Kobea nikad niko neće pomiješati sa Steve Nashom kada su dodavanja i razigravanje saigrača u pitanju, ali nešto se u tom opšteprihvaćenom mišljenju nije poklapalo. Kobe je tokom cijele karijere imao nevjerovatan pregled igre i uvijek je bio dobar asistent. Njegovi procenti asistencija tokom regularnih sezona su gotovo identični sa, na primjer, Michael Jordanovim. Naravno, Mamba je bio i ostao čistokrvni strijelac, ubica koji je mogao “utrpati” 40 poena u snu. Čak je u nekoliko navrata ove sezone, zaključno sam oproštajnom utakmicom, izvukao nekoliko starih trikova iz rukava, i pored toga što je jasno da je tokom većeg dijela sezone jedva stajao nogama. Vjerovatno je rekorder po broju pogođenih superteških šuteva u karijeri, šuteva koji su toliko loši da 98% igrača nikada ne bi ni pomislilo da ih šutne. Nekad je njegov hero ball frustrirao i nas, navijače Lakersa. Međutim, to je mala cijena koju smo platili za sve godine gledanja ultimativnog takmičara kako iz noći u noć daje sve od sebe.

Kobe se nije ponašao niti odnosio prema ljudima na način koji se smatra prihvatljivim. Recimo, na njegovom vjenčanju nije prisustvovao niko od njegovih saigrača. Treninge je posmatrao jednako kao utakmice – kao male ratove u kojima iznova mora dokazivati da je najbolji. Nije važno da li protiv saigrača ili protivnika, sve je bilo takmičenje. Trenirao je više od svih i zahtijevao je isti odnos od saigrača. Forsirao ih je da neprestano treniraju, a prema onima koji to nisu htjeli nije imao milosti. Sam je dugo govorio da u ligi nema nijednog prijatelja. U današnjoj NBA ligi tako nešto je teško zamislivo, najbolji košarkaši su najčešće prijatelji, čak i treniraju zajedno tokom sezone. Međutim, Bryant nikada ne bi bio igrač kakav je postao da nije bio takav, siguran sam u to. Zaboravite na Kobea iz ove sezone, koji se smješka rivalima i potpisuje patike na klupi. Ova sezona nam ne govori ništa o njegovom karakteru i pored svih farewell turneja po dvoranama. Da su Lakersi kandidati za titulu ili makar playoff tim, nikada ne bi imali prilike da upoznamo ovakvog Bryanta. Siguran sam da bi bio onaj stari, makar sa takmičarskog aspekta, iako su mu tri povrede u posljednje tri sezone u velikoj mjeri oduzele košarkaške moći. Ovako, njegovo ponašanje je samo njegovo mirenje sa tim da je gotovo, da odlazi u istoriju bez mogućnosti da svojoj biografiji doda šestu titulu. Kad je već tako, zašto da se na kraju malo ne zabavi? Pravi Kobe je, sa druge strane, samotnjak i fanatik koga je opsesivna želja za uspjehom dovela do najvećih granica, bez obzira na posljedice.

Kako je Bryant, takav kakav jeste karakterom, postao jedan od najpopularnijih košarkaša svih vremena i čovjek koji je u 20 godina karijere 18 puta bio All-Star[1]? Teško je reći. Ono što je jasno je da je prešao put od talentovanog momka prevelikog ega do ostvarenog veterana u odnosu sa medijima, koji govori više jezika i uvijek ponudi odličan citat. Ipak, mislim da se nikada nije trudio da bude voljen, naprotiv. Crpio je motivaciju i energiju iz činjenice da je omražen. Da je 20,000 ljudi u dvorani protiv njega. Stavljao je do znanja protivnicima da želi da uništi, ponizi i dokaže da je bolji. Bryant je svoju igru, ponašanje na terenu i van njega, kao i košarkašku filozofiju tokom čitave karijere bazirao na principu da za njega nema prepreka i da on može apsolutno sve. Vremenom su ljudi počeli da vjeruju u to. Interesantno je da dokazi koji se tiču procenta šuta u posljednjih 5 minuta rezultatski neizvjesnih playoff utakmica baš i ne govore o Bryantu kao o pretjerano dobrom clutch šuteru. Možda sam pristrasan, ali meni se nekako uvijek činilo da svaki odlučujući šut “ulazi”. Njegova harizma, oreol neustrašivosti i nepobjedivosti koji je nosio sa sobom je učinio da ljudi zaista pomisle da je neuništiv i svemoćan. O tome možda najbolje govori anegdota koja se dogodila u noći 12. aprila 2013. godine, kada je u finišu utakmice protiv Warriorsa pokidao Ahilovu tetivu, što se smatra najtežom povredom koja može zadesiti starijeg košarkaša koji ima dosta “kilometraže” iza sebe. Većina pamti kako se jedva dovukao do linije za slobodna bacanja i hladnokrvno pogodio oba. Meni će zauvijek ostati u sjećanju pitanje jednog od novinara nakon utakmice koji ga je, kada je Kobe saopštio da je siguran da je pokidao Ahilovu tetivu, najnormalnije pitao: “Da li ćeš, i pored povrede, igrati narednu utakmicu protiv Spursa?“

Bryantovu karijeru su obilježili veliki momenti. Pogodio je bezbroj velikih šuteva i bio heroj nebrojano puta. Izabrati jedan detalj ili dio karijere koji odskače nije nimalo lako. Konkurencija je ogromna – 81 poen protiv Raptorsa, utakmica broj 4 finala 2000. godine protiv Indiane koja je potvrdila njegov status superstara,  nevjerovatni niz od 4 vezane utakmice preko 50 poena u martu 2007, 15 skokova u sedmoj utakmici finala protiv Bostona 2010. godine u kojoj ga šut nije išao a koja je, po njegovom priznanju, utakmica njegovog života… Nemoguće je pobrojati sve upečatljive trenutke za ovih 20 godina. Ipak, čini mi se da ću najviše pamtiti sezonu 2012/2013, koja će ostati zapisana kao možda i najprokletija u istoriji Lakersa, jer je od finiša te sezone sve krenulo nizbrdo. Petorka Nash/Kobe/Artest/Gasol/Howard uz nekoliko iskusnih veterana na klupi je trebala da pokori svijet i vrati Lakerse na pijedestal. Nije bilo tako. Veliki broj povreda i loša atmosfera uslovili su da se Lakersi bore za playoff do posljednje utakmice. Kobe je, sa druge strane, bio rijetka svijetla tačka. Te sezone Mamba već par godina nije bio najbolji igrač svijeta, međutim, sa 34 godine, nosio je Lakerse iz utakmice u utakmicu, posebno tokom drugog dijela sezone, kada je bio nezaustavljiv. Nije imao odraz ni eksplozivnost kao sa 25 godina ali volja je bila ista, koja je sa iskustvom i inteligencijom nadomijestila sve atletske nedostatke. Skoro 39 minuta po utakmici,  27.3 poena, 6 asistencija, 5.6 skokova uz 46% šuta iz igre. Otključavao je protivničke odbrane pametnom kretnjom i pasovima, preuzimao odgovornost i pogađao kada je trebalo, a kao vrhunac forme stigao je niz u finišu sezone koji mu je faktički okončao karijeru. 7 utakmica sa prosjekom preko 45 minuta po utakmici, kada je nadljudskim naporima pokušavao da ispuni obećanje i ugura Lakerse u playoff. Čini mi se da će mi tih 7 utakmica najviše ostati u pamćenju jer je Kobe radio stvari koje sportisti na pragu 36. godine jednostavno ne rade. Često se vraćam na tu sezonu jer je zapravo te godine Kobe posljednji put bio Kobe, brutalni takmičar i perfekcionista koji snagom volje može uraditi sve. Posljednje tri godine su samo bile njegov pokušaj da se vrati i karijeru privede kraju pod njegovim uslovima. Da li je uspio u tome? Teško je reći, s obzirom košarkaški nikada nije bio isti, ali je makar posljednju sezonu izdržao na nogama, čuvajući najbolju partiju za kraj. Poslije 20 godine i tri operacije za tri godine, ni to nije malo.

A gdje je Bryantovo mjesto među velikanima igre? Danas je jako moderno praviti rang liste i porediti igrače iz različitih era iako je to nemoguće na više nivoa. Prvo, pravila su se mijenjala, kvalitet lige i košarkaške tendencije takođe, samim tim je i nemoguće napraviti ozbiljnu analizu i poređenje. Ipak, kad se podvuče crta, Kobe je imao veličanstvenu karijeru – 20 godina, 5 titula, preko 56,000 minuta provedenih na terenu, 33,643 poena, MVP regularne sezone, 2x MVP finala, 18x All-Star, 15x All-NBA, 12x All-Defensive i još mnogo individualnih priznanja. Bryantu za sva ova priznanja nije trebalo 20 godina, već suštinski 17 jer posljednje tri gotovo da se i ne broje, osim što je prošle sezone stigao Michael Jordana na vječitoj listi strijelaca. Da je bio zdrav prethodne tri godine, vjerovatno bi svojoj biografiji dodao još koji uspjeh i sebe još malo pogurao na vječnim listama. Međutim, to i nije toliko važno. Kobe pripada društvu najvećih koji su ikada igrali košarku. MJ je bio i ostaće broj 1, a nakon toga, birajte što vam je po volji – Kobe, Magic, Kareem, Bird, Duncan, Wilt, LeBron… Sami birajte – nijanse odlučuju.

Navijači Lakersa se godinama dijele na dvije grupe – oni koji navijaju za Lakerse i oni koji navijaju za Lakerse zato što zapravo navijaju za Bryanta. Njegovim odlaskom i Lakersi će neminovno izgubiti veliki broj navijača. Nije im bilo lako napraviti dobru ekipu posljednjih sezona. Kobeove posljednje tri godine su bile prepune povreda i velikog pada u kvalitetu igre zbog istih, što u kombinaciji sa činjenicom da je njegova plata u svakom momentu zauzimala preko 30% salary capa, čini gotovo nemoguću situaciju za eventualni uspjeh. Međutim, Lakersi su sami odabrali taj put. Bryantovo prisustvo im je pomoglo da posljednje tri godine zadrže dobre televizijske rejtinge uprkos lošim rezultatima. To je sa ekonomskog aspekta bila jako važno s obzirom na ugovor o televizijskim pravima koji su Lakersi 2012. godine potpisali sa Time Warner Cable SportsNetom vrijedan 20 milijardi dolara. Na taj način je ekipa preživjela brutalne godine rebulidinga u stalno punoj dvorani i u žiži intereseovanja, jer dok god je Kobe tu, Lakersi su važni i profitabilni. Dakle, Kobeova regresija ima ulogu u posrtanju Lakersa, ali je sa finansijskog aspekta Mamba i dalje veliki plus jednoj od najbogatijih franšiza svijeta. Situacija je, sada bolja nego prije tri godine – Lakersi su dobili infuziju mladog talenta u roster i mogu imati preko 60 miliona dolara u salary capu na raspolaganju ovog ljeta. Jezerdžije će kad tad imati superstara koji će predvoditi novu generaciju ali mu, ko god to bio, neće biti lako upasti u Bryantove cipele. Kobe je postavio standard za sve navijače ljubačasto-zlatnih, a to je 20 godina bezrezervnog davanja. To nije lako dostići.

Voljeli ga ili ne, Kobe ide u legendu kao jedan od najboljih košarkaša svih vremena. Bio je inspiracija milionima klinaca širom svijeta da zavole košarku, uzmu košarkašku loptu u ruke i prvi put šutnu. To je nešto što će se pamtiti jednako kao titule, kada prođu godine i brojevi 8 i 24 uveliko budu pod svodovima Staples Centrea.

[1] Jedino nije svoje rookie sezone i 1999. godine, kada nije ni bilo utakmice