Spursi i dalje jašu

Iz maloga su grada za američke pojmove, ne previše atraktivna destinacija za slobodne igrače i za NBA pojmove su mala, skromna franšiza. Usput su jedna od rijetkih kojoj možemo nadjenuti epitet dinastije. San Antonio Spursi su najveća i najuspješnija dinastija novoga milenija.

Riječ dinastija je olako shvaćen, prilično rastezljiv i često nedefiniran pojam u košarkaškom riječniku. Laici će mnoge košarkaške momčadi epitetirati kao dinastije iako je istina ta da smo u povijesti imali tek nekoliko pravih NBA dinastija. Prva i svakako rezultatski najuspješnija je ona Boston Celticsa sa kraja pedesetih i iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, sa klupe vođena genijalnim Redom Auerbachom, ekipa koja se je okitila sa jedanaest naslova prvaka, i to osam uzastopnih. Osamdesete godine su bile najplodnije tlo za dinastije i tu opet imamo dinastiju Celticsa, predvođenu Larryjem Birdom, dinastiju Pistonsa na čelu sa generalnim menadžerom Jackom McCloskyjem i Isiahom Thomasom, te možda najbolju dinastiju koju je NBA svijet ikada vidio, a to je dinastija Lakersa koju su na terenu predvodili Magic Johnson i Kareem Abdul Jabbar, sa klupe Pat Riley, a iz ureda Jerry West i vlasnik Jerry Buss. Krajem osamdesetih se je gradila i dinastija Bullsa, koja je obilježila devedesete godine prošlog stoljeća. Poslije dinastije Bullsa, globalizacijom košarke, mnoge su ekipe senzacionalistički nazivane dinastijama iako taj epitet nisu zaslužile a posljednji nam je primjer ekipa Miami Heata, koja je u četiri godine, predvođena Le Bronom Jamesom, igrala četiri NBA finala i okitila se sa dva naslova prvaka.

Da bi ekipu mogli nazvati dinastijom, potrebno je da ona bude uspješna malo duži vremenski period od četiri godine, a San Antonio Spursi su baš takvi – uspješni su posljednjih dvadesetak sezona.

Kao što sam rekao, Spursi su skromna franšiza, a takav je i njihov vlasnik, Peter Holt. Holt je najveći zastupnik Caterpillara za američko tržište i njegova se vrijednost procjenjuje na pišljivih osamdesetak milijuna dolara, što je u usporedbi sa milijardama Marka Cubana, Paula Allena i Stevea Balmera zanemariva lova. Usprkos tankom novčaniku, Holt je od Spursa napravio franšizu koja je uzor svim timovima u američkom profesionalnom sportu. Sve kreće iz ureda Spursa, koji su postali rasadnik NBA operativaca, bilo trenera, menadžera ili pomoćnika, za koje se ostali NBA klubovi doslovno otimaju. Sam Presti, Mike Budenholzer, Danny Ferry, Scott Layden, Dell Demps, Brett Brown, Rob Hennigan, Jacques Vaughn, Dennis Lindsey, samo su neka od imena koja su u raznim svojstvima prodefilisali kroz kancelarije Spursa, a koja danas vrše dužnosti trenera ili generalnih menadžera u drugim NBA ekipama. Iza njih su uvijek bila tri imena koja su i dan danas u San Antoniju i koji su od Spursa napravili dinastiju – Peter Holt, Gregg Popovich i R.C. Buford.

Kao što je jedan naš bloger rekao – „pitanje je vremena kada će neki NBA klub ponuditi mjesto GM-a maskoti Spursa, Coyotteu.“

 Krajem osamdesetih godina u San Antoniju nisu cvjetale ruže. Dvorana je zahvaljujući godinama loših rezultata uglavnom zjapila prazna, uprava je bila u kaosu i krenula su govorkanja da će se Spursi preseliti na neku drugu destinaciju. 1990., dolaskom Davida Robinsona u ekipu, rezultati su se popravili, a prijelomni trenutak za Spurse se dogodio 1993., kada je Holt kupio Spurse za 76 milijuna dolara i kao lokalni biznismen dao obećanje da Spursi ostaju u San Antoniju. Prvi Holtov potez je bilo vraćanje Gregga Popovicha u San Antonio. Popovich je četiri godine bio pomoćnik Larryja Browna u Spursima, koji se u San Antoniju zadržao četiri godine. Popovich i Brown su veliki prijatelji i vjenčani kumovi, a Popovich često ističe da je sve što zna o košarci naučio upravo od Browna. Odlaskom Browna na klupu Clippersa, u velikoj čistki i Popovich je dobio nogu te se otisnuo u Golden State Warriorse kod Donna Nelsona, na malu lekciju iz run and guna. Povratak u Spurse, Popovichu je donio titulu generalnog menadžera i predsjednika košarkaških operacija, te odriješene ruke. Popovichev prvi potez je bio potpis Averyja Johnsona, playmakera bez šuta, skromnih fizikalija ali istančanih liderskih sposobnosti i čvrstog karaktera. Johnson je u godinama u Spursima bio startni play i unatoč svome kreštavome dječjem glasu zaradio je nadimak The General, jer je bio produžena ruka trenera na terenu. Kasnije će kao i mnogi drugi članovi Spursa postati trener. Drugi Popovichev potez je bio angažman Buforda kao glavnog skauta ekipe, momka koji je sa njime u Spursima započeo kao pomoćnik Brownu. Otada njih dvojica nisu povukli loš potez i iza njih je pet naslova NBA prvaka uz osamnaest uzastopnih sezona sa preko pedeset pobjeda uz jednu lockoutom obilježenu sezonu u kojoj su imali 74% pobjeda.

Nisam razmišljao da se ozbiljno bavim trenerskim poslom, sve dok nisam kao igrač došao u Spurse“, rekao je Steve Kerr.

Izjava koja mnogo govori o tome kako se radi u San Antoniju.

Izjava Stevea Kerra, čovjeka čija je ekipa ostvarila rekordne 73 pobjede u sezoni i iza čije su rekordne sezone svi ostali rezultati u ligi ostali u sjeni, pa tako i 67 pobjeda Spursa ove godine. Kawhiju Leonardu ne smeta što su svjetla pozornice bila usmjerena na Warriorse. Timu Duncanu pogotovo. Davidu Westu, koji se odrekao desetak milijuna dolara da dođe iz Indiane, također. Ni Gregga Popovicha nije pretjerano briga. Spursi godinama pobjeđuju i to rade u tišini i na često dosadan način. Ali pobjeđuju. I uvijek su u vrhu. Traumatično su izgubili ono fantastično finale od Miamija i sljedeće godine su se vratili i osvojili kantu kao da se ništa nije dogodilo. Ekipa je ostala na okupu. Nije se raspala, nešto što bi se dogodilo većini NBA timova. Šute i rade svoj posao. Svaki dan.

I sutra treba doći na posao.

To je zasluga Gregga Popovicha, njegova najveća ostavština.

Dvadeset godina vrhunskih rezultata djeluju kao da se iza toga krije neka posebna trenerska vještina, nešto nedohvatljivo nama običnim smrtnicima, ali u biti nije tako. Popovich i Buford se vode običnom logikom. Prilikom odabira igrača na draftu, potpisivanju slobodnih igrača, sve se svodi na logiku.

„Na stranu radna etika, ona je očigledna stvar. To provjeravamo kroz skauting, posjećujući srednje škole i koledže, kako bismo vidjeli reakciju igrača na postupke trenera i suigrača. Gledamo da li su košarkaši  „preboljeli sebe“. To je fraza. Ako netko čitav dan priča samo o sebi, taj baš ne umije dobro da sluša. Kada ih intervjuirate, a on već priča i prije nego ste mu išta rekli, jasno vam je da nije spreman da sasluša šta imate da kažete. Dakle, nije prebolio sebe. Kasnije ćete sa takvim igračom imate problem. Žaliti će se na malu minutažu, ili on, ili njegovi roditelji, ili njegov agent. A to mi ne treba. Imam važnijih stvari koje moram da obavim. Pronaći ću nekoga drugoga koji možda nema takve košarkaške sposobnosti ali ni takve karakterne osobine“, jasan je Popovich o stvarima koje su bitne kod odabira igrača.

A Spursi rijetko griješe na draftu, iako najčešće biraju na kraju prve runde, te u odabiru slobodnih igrača.

Pogledajte samo Tonyja Parkera i Manua Ginobilija, pogledajte Kawhi Leonarda i Pattyja Millsa. Marco Belinelli je odličan košarkaš, ali ni u jednoj ekipi njegove vještine nisu došle do izražaja kao u Spursima. Borisa Diawa je otpisala cijela liga. Danas je oslonac high-low igre Spursa i čovjek koji je među zaslužnijima za njihov zadnji naslov. Matt Bonner čitavu sezonu presjedi na klupi i onda u playoffu stavi četiri bitne trice. Rašo Nesterović, Nazr Mohammed, Malik Rose, Bruce Bowen, Tiago Splitter, Steve Kerr, svi su bili prosječni igrači ali veoma bitni za uspjehe Spursa. I nisu previše gnjavili oko minutaže. Ove sezone, kada god uđe u igru, Boban Marjanović ima odlične brojke, maksimalno koristi priliku u ono malo minuta što mu Popovich daje na kapaljku. Tako Spursi grade još jedan temelj svojoj ekipi, kada njihov reket napusti Tim Duncan. I Boban to zna i zato ne postavlja previše pitanja. Zato su se odlični šuteri i all star igrači Steve Smith i Michael Finley tako dobro uklopili u šampionski tim Spursa i podredili ekipi. Zato danas na njihovim prstima sjaje prsteni namijenjeni NBA prvaku. Nisu postavljali previše pitanja i čekali su priliku kada će dati svoj obol.

U San Antoniju su više posvećeni izgradnji karaktera nego izoštravanju košarkaških vještina. Barem se tako čini sa strane  i zato su funkcioneri Spursa toliko na cijeni. Zato se toliko njihovih igrača danas bavi trenerskim poslom u ligi. Zato je danas Steve Kerr trener momčadi sa njaboljim skorom u povijesti NBA lige. Sve je u izgradnji karaktera i prenošenju znanja. Kao jedna velika košarkaška obitelj. Nešto što je Popovich naučio od svoga učitelja, Larryja Browna.

„S našim igračima radimo i na malim stvarima, vokabularu, ophođenju s novinarima, stvarima iz opće kulture. Nekada nekoga od njih izvedem na večeru, provodim vrijeme s njima van terena i upoznajem ih izvan košarke. Radim ove stvari već deset-petnaest godina i lijep je osjećaj kada se vrate u grad s obitelji, ili kada neki od mojih bivših igrača postane dio moje trenerske ekipe i nastavite taj odnos koji ste prije izgradili. Kada dođu do vas i kažu vam da ste bili u pravu i da sada znaju šta ste im tada govorili. Izgradnja tog odnosa pomaže igraču u odluci da igra za vas, da gine na terenu za vas, za svoje suigrače i određeni program. Lijepo je osvojiti naslov, ali to brzo ispari, a taj odnos s igračem ostaje zauvijek“, objasnio je Popovich jednostavan razlog zašto Spursi i dalje jašu i zašto će i u narednom periodu biti jedna od ekipa iz vrha NBA lige.