Tradicija hrvatskih centara u Boston Celticsima

Početkom devedesetih godina u NBA ligu počeli su dolaziti igrači iz Europe. Bio je to lagano početak najezde internacionalnih igrača u najjačoj ligi svijeta kakvoj svjedočimo danas. Iako je bilo dosta bekova koji su tada ostvarili zavidnu NBA karijeru (npr. Dražen Petrović i Šarunas Marčiulionis), američkim skautima ipak su za oko više zapinjali gorostasi poput Rika Smitsa, Alexandra Volkova, Vlade Divca i Arvydasa Sabonisa, pa ne začuđuje da su se u ligi našli i hrvatski centri naše zlatne košarkaške generacije, Dino Rađa i Stojko Vranković.

Osim što su objica bila važne figure za olimpijsko srebro protiv Dream Teama 1992. godine, zajedničko im je i da su obojica igrala za najtrofejniju NBA franšizu – Boston Celticse. Doduše, u različito vrijeme. Zanimljiv je podatak da su upravo Boston Celticsi od svih NBA klubova do sada imali najviše hrvatskih centara, od kojih su neki imali više, a neki manje uspješnu karijeru. Osim spomenutih Vrankovića i Rađe, tu su igrali i Žan Tabak i Bruno Šundov, a kako stvari stoje ovu će tradiciju kroz koju godinu nastaviti i Ante Žižić. U ovom članku osvrnut ćemo se na vrijeme ovih igrača provedeno u Celticsima. Pa, krenimo.

Stojko Vranković

Iako je Rađa bio izabran kao 40. pick 1989., prvi Hrvat koji je igrao za Celticse bio je Stojko Vranković. U Boston je kao 27-godišnjak došao 1991. godine iz grčkog Arisa. Imao je reputaciju jednog od najboljih obrambenih europskih centara, ali njegovo je vrijeme u Bostonu, objektivno gledajući, bilo dosta beznačajno. U prvoj sezoni odigrao je 31 utakmicu, i to samo 5 minuta u prosjeku (igrao je uglanvom garbage-time), a isto prosječno vrijeme prenio je u sezonu 1992. godine, kada je odigrao samo 19 utakmica.

Možemo reći da je njegova skromna minutaža bila opravdana jer je ipak igrao kao treći centar, iza legendarnog Roberta Parrisha te Joea Kleinea, a ne treba zaboraviti da je u rotaciji bio i Kevin McHale. Uz to, tadašnji trener Chris Ford nije imao previše povjerenja u europske igrače. No, ako gledamo iz perspektive Vrankovića, vrijeme provedeno tamo ipak nije bilo izgubljeno:

„Naučio sam dosta od tih igrača, pogotovo od Chiefa (Parrish), on je bio odličan sportaš na i van terena. No, svejedno mislim da sam trebao igrati više, ali trener jednostavno nije previše vjerovao europskim igračima, tako da tu nisam ništa mogao. Za mene su treninzi bili kao utakmice. Sa svima se još uvijek čujem, bio sam već dvaput s Larryjem Birdom na večeri u Zagrebu, a često se čujem i s McHaleom jer mu je majka iz Hrvatske.“

Vranković se zbog spomenutih razloga već 1993. godine vratio natrag u Grčku, a u NBA se nije vraćao do 1996., kada je uspješnije proveo vrijeme u Timberwolvesima i Clippersima. Najznačajniji trenutak u dresu Celticsa vjerojatno je ova blokada na Dereku Colemanu:

Dino Rađa

Jednog hrvatskog centra u dresu Celticsa zamijenio je drugi, i to odmah 1993. godine došavši iz taljanske Virtus Rome. Od svih Hrvata, Dino Rađa bio je najboji i najuspješniji član Boston Celticsa. Kao što smo spomenuli, Rađa je bio izabran još 1989. na draftu kao 40. pick, ali rotacija Celticsa bila je krcata pa je kao 22-godišnjak bio savršen draft-and-stash kandidat.

Neposredno prije dolaska Rađe u ligu preminuo je Reggie Lewis, a Celticsi su se našli u jako teškoj situaciji. Rađa je to iskoristio i bio praktički jedina svijetla točka momčadi. U cijeloj sezoni propustio je samo dvije utakmice, a u više od pola njih igrao je u početnoj petorci. Svojih prvih 30 dana u ligi proglašen je čak i rookiejem mjeseca u konkurenciji s Pennyjem Hardawayom, Chrisom Webberom i Jamaalom Washburnom. Za 28 minuta igre u prosjeku je u svojoj rookie sezoni bilježio 15 poena po susretu te sezonu završio kao drugi najbolji strijelac ekipe (više je zabijao samo Dee Brown). Celticsi su shvatili kakvog su dragulja dobili i sljedeće tri sezone povećavala mu se i minutaža i uloga u napadu, pa je tako 1995./1996. odigrao najbolju sezonu u NBA karijeri: 19,7 poena uz 50% realizacije, 9 skokova i 1,5 blokada u prosjeku.

U svojoj posljednjoj NBA sezoni igrao je samo 25 utakmica. Jedan razlog su bile ozljede, a drugi je bio tankiranje Celticsa kako bi se dočepali Tima Duncana. Tada je krenula i era Ricka Pitina koje se svaki fan Celticsa nerado prisjeća, a dotični je pokušao trejdati Rađu u Sixerse. Međutim, Rađa se nije u potpunosti uspio oporaviti od operacije koljena i nije prošao testiranja, čime je razmjena propala, a Pitino ga je potom jednostavno otpustio. Rađa se, baš kao i Vranković, odlučio vratiti u Europu. Možda je imao još toga za pokazati, ali Rađi svejedno nije žao kako je završila njegova NBA karijera:

„Morate znati jednu stvar – ja košarku nisam igrao zbog novca. Igrao sam je zbog natjecateljskog duha, zbog ljubavi prema igri. Sjećam kako su moji suigrači zbijali šale nakon poraza, pjevali i kartanli u avionu. Ja sam bio drugačiji, svaki poraz sam shvaćao osobno. Kada mi je bilo jasno da Celticsi žele pomladiti ekipu, tražio sam da me mijenjaju u neku ekipu koja lovi naslov jer sam želio opet igrati za nešto, tražio sam novi izazov. No, Pitino me pokušao trejdati u Philadelphiju, jednu od najgorih momčadi u ono vrijeme. Razmjena nije prošla, odlučio sam otići natrag u Europu i pritom sam ostavio veliku svotu novca na stolu. Još uvijek imam puno prijatelja u Bostonu i drago mi je što sam bio dio Celtics obitelji.“

Rađa je sa Celticsima samo jednom bio u doigravanju, i to protiv Orlando Magica kada je imao težak matchup protiv Shaquillea O’Neala. O’Neal je kasnije rekao kako je mrzio igrati protiv Rađe jer ga je Dino često znao nadmudriti, ali, u obrani, Shaq je bio nezaustavljiva sila.

„Shaq je bio nevjerojatno snažan. Ali znao sam igrati protiv njega, bio sam puno brži i mogao sam pogoditi s poludistance. No, u obrani mi je svaki put trebala pomoć suigrača“, izjavio je Rađa.

Žan Tabak

Došli smo do 1997. godine. Slučajnost ili ne, Celticsi su opet jednog hrvatskog centra zamijenili drugim te je zeleni dres obukao i Žan Tabak. Nakon osvajanja naslova u svojoj rookie godini s Houston Rocketsima te relativno uspješne dvije i pol sezone s Toronto Raptorsima, bio je uključen u razmjenu koja ga je dovela u Boston, u veljači 1998.

Međutim, njegov boravak tamo bio je vrlo kratak. Budući da je već prošlo više od pola sezone, odigrao je samo 18 utakmica za Celticse te bio starter u njih pet. Ni minutaža nije bila sjajna, dobivao je samo 13 minuta po utakmici. Kao slobodan igrač, odlučio je karijeru nakon lockouta nastaviti u Indiani, gdje se skoro opet domogao naslova. Njegovo vrijeme u Bostonu bilo je toliko kratko i beznačajno da ljudi često zaboravljaju da je i igrao tamo.

Bruno Šundov

1998. godine na draftu je izabran Paul Pierce i konačno su krenula malo bolja vremena za Celticse, no ovaj put bez nekog hrvatskog centra da nastavi niz. To jest, sve do 2002. godine, kada je tradiciju nastavio Bruno Šundov – ali tradiciju kratkog i beznačajnog igranja, koju je započeo Tabak. Centar visok 221 centimetar koji može zabiti tricu mora biti dobro pojačanje, zar ne? Upravo suprotno. No, Šundov je u ono vrijeme izgledao kao netko tko će na razne načine pomoći momčadi te je i sâm pri dolasku u klub izjavio:

„Napadačka strategija i način na koji Celticsi igraju više odgovaraju mojoj igri. Teorija trenera Jima O’Briana je da moraš u ekipi imati visokog igrača koji može zabiti, tj. dobro šutirati. To sve mogu ja. Žele da igram više izvan reketa i to mi savršeno odgovara.“

Ako uzmemo u obzir što je izjavio, onda definitivno nije opravdao očekivanja. Njegova karijera u Bostonu izgledala je ovako: jedna sezona, 26 utakmica, 56 šuteva (od kojih 16 za tri poena) i realizacija 25%. Celticsi su ga brže-bolje trejdali u Cavse, gdje se također nije dugo zadržao. Šundov još uvijek igra košarku, a ispostavilo se da su Celticsi bili tek peti od čak 27 klubova u njegovoj karijeri.

Ante Žižić

Prošlo je čak četrnaest godina od avanture Brune Šundova, a onda je na ovogodišnjem draftu kao 23. pick izabran Ante Žižić. Opet centar, opet Hrvat i opet u Celticsima. Za sada. Slično kao i Rađa, Žižić se našao u situaciji da je izabran u trenutku kada Celticsi imaju ogromnu gužvu na rosteru, tako da je završio kao draft-and-stash opcija te ga zato nećemo naredne sezone gledati u NBA-u.

No, bit će zanimljivo vidjeti kakvu će nam priču ispričati Žižić. Hoće li poput Rađe doći u savršenom trenutku i nametnuti se kao važna figura ekipe? Ili će se možda kao Vranković naći u pretrpanom frontcourtu i neće dobiti minutažu koju zaslužuje? Možemo jedino reći da je gotovo sigurno da neće završiti kao Tabak ili Šundov, ali drago nam je da se tradicija, nakon više od desetljeća pauze, čini se, ipak nastavlja.