Natjecateljski dio NBA sezone 2012./13. je završen, te je došlo vrijeme za jednako zabavan dio sezone, NBA draft. Kroz ovaj kratak pregled prezentirat ćemo vam najbolje ovogodišnje sveučilišne igrače po pozicijama i pokušat ćemo otkriti nove zvijezde NBA lige, te ćemo, kako je to popularno, pokušati odrediti njihov maksimalni i minimalni doseg u NBA ligi.
Danas ćemo se pozabaviti s igračima na poziciji razigravača. Ovogodišnja ponuda razigravača je puno kvalitetnija u odnosu na prošlogodišnji draft koji nam je donio tek jednog kvalitetnog razigravača u liku Damiana Lillarda, koji je ujedno bio i najbolji rookie godine.
1. Trey Burke (Michigan) – 35,4 minute, 18,6 poena (46% ukupan šut, 38% za tri i 80% s linije slobodnih bacanja), 6,6 asistencija, 1,6 ukradenih lopti i 2,1 izgubljena lopta
Dvije godine gledali smo njegove bravure u ekipi Michigan Wolverinesa, te smo se uvjerili da je genijalan strijelac, killer, koji sebi može kreirati šut iz driblinga sa svake pozicije na terenu što mu ujedno i najveća prednost u njegovoj igri, a odličan je u igri bez lopte gdje ga se može koristiti kao catch and shoot opciju ili spot up opciju.
To se najbolje vidi iz postotka poena koje su mu suigrači asistirali (17% oko obruča, 8% za dva poena i 49% za tri poena mu je asistirano) što nam govori da je bio prva violina svoje ekipe koje je odveo do finala u kojem su poraženi 82:76 od Louisville Cardinalsa, a on je zabio 24 poena uz šut 7/11 i realizacijom slobodnih bacanja 7/9.
Osim zabijanja poena, Burke je u drugoj sezoni napredovao u stavkama koje su puno bitnije da bi postao startni razigravač NBA momčadi, a to je razigravanje ekipe. Podigao je broj asistencija s 4,6 na 6,6, a pritom je smanjio broj izgubljenih lopti s 2,8 na 2,1.
Njegove najveće vrline su: za Burkea ne postoji izgubljena lopta ili izgubljena situacija, prirodni je vođa ekipa kao recimo Chris Paul, ne bježi od odgovornosti, obožava imati loptu u ključnim momentima i riješiti utakmicu u korist svoje ekipe. Obrambeni dio može odraditi na solidnoj razini s obzirom na to da je visok samo 185 centimetara, ali mu raspon ruku od 198 centimetara uvelike pomaže i odličan rad ruku omogućava veliki broj ukradenih lopti. Njegovih 95 kilograma ga već sada čini spremnim za sve napore koje traži NBA liga.
Najveći nedostatak mu je visina od 185 centimetara što ga čini undersize igračem za poziciju razigravača, te se NBA skauti i treneri boje da bi mogao imati problema s višim i kršnijim razigravačima. Također, zbog visine bi mogao imati problema u razigravanju svoje ekipe jer će mu atletski moćniji igrači lako blokirati dodavanja.
Slične probleme imaju Kemba Walker i Ty Lawson. Zbog manjka centimetara imat će problema s ulazima u reket gdje će ga sada čekati igrači kao što su Roy Hibbert i ostali visoki igrači, te bi svojem napadačkom arsenalu trebao pridodati floater koji je popularan šut za niže igrače. Veliki nedostatak mu je loša kontrola lopte s lijevom rukom, a samim time i prodor u lijevu stranu, te na tome mora poraditi.
NBA usporedba: Kemba Walker/Ty Lawson/Chris Paul
2. Michael Carter-Williams (Syracuse) – 35,2 minute, 11,9 poena (39% ukupan šut, 29% za tri i 69,4% s linije slobodnih bacanja), 7,3 asistencije, 2,8 ukradenih lopti i 3,4 izgubljene lopte
Carter-Williams je igrač koji je imao najveći napredak na sveučilišnoj razini s obzirom na to da je u prvoj sezoni igrao samo 10 minuta u prosjeku. Jedini je “pravi” razigravač na ovom draftu, te svoje igrače čini puno boljim nego jesu. Definitivno ima najbolji pregled igre, osjećaj za dodavanje, izrazito visok košarkaški IQ, te uvijek pronađe način da napad njegove ekipe ostane podmazanim.
Njegova visina od 198 centimetara čini ga oversize igrač za poziciju razigravača, a raspon ruku od 201 centimetara će mu omogućiti da u obrambenom dijelu terena čuva gotovo sve pozicije, te je zbog toga iznadprosječan skakač za svoju poziciju. S obzirom na visinu ima fenomenalnu kontrolu lopte, te posjeduje odličan prvi korak s kojim uvijek probija prvu liniju obrane i dalje ima mogućnosti da završi oko obruča ili dodavanja na otvorenu tricu u kutu (ovisno o rotaciji obrambenog igrača koju on lakoćom prepoznaje).
Obožava povući polukontru i kontru jer inicira puno izgubljenih lopti kod protivnika, te tada možemo vidjeti svu raskoš njegova talenta gdje uvijek “izmisli” neko prekrasno dodavanje u stilu Rajona Ronda bilo za tricu, polaganje, alley-oop ili jednostavno sam završi akciju oko obruča.
Najveći nedostatak mu je šut, bilo s poludistance (39%) ili tri poena (29%). To možemo pripisati lošem napadačkom sistemu Syracusea gdje su prisiljavali Cartera-Williamsa na puno izolacijskih akcija koje on nije u stanju rješavati (samo 2% šuteva za 2 poena mu je asistirano u ovoj sezoni). Također, ponekad djeluje jako zaigrano na terenu te nepotrebno gubi lopte, a morao bi poraditi na sposobnosti da bude glavni na terenu, tj. vođa svoje ekipe. Kod obrambenog dijela, morat će napraviti ozbiljan prijelaz iz zone 2-3 koju je igrao u momčadi Syracuse na 1-1 ili man-to-man obranu za koju bi trebao “nabaciti” nekoliko kilograma mišića.
NBA usporedba: Shaun Livingston/Rajon Rondo
3. C.J. McCollum (Lehigh) – 31 minuta, 23,9 poena (49,5% ukupan šut, 51,6% za tri i 84,9% s linije slobodnih bacanja), 2,9 asistencije, 1,4 ukradena lopte i 2,7 izgubljene lopte
Četiri godine je bio najbolji strijelac svog sveučilišta, te je svake sezone napredovao u napadačkim segmentima, a posebno u postotku za tri poena. Jedan je od najboljih strijelaca (odlična mehanika šuta) na sveučilištu i najbolji je dribler (prekrasan crossover kojeg se ne bi ni Jamal Crawford posramio) na ovom draftu, odličan je u svim napadačkim akcijama (posebice u izolacijama i pick nad roll akcijama) i može zabiti iz svih pozicija na terenu, te zbog odličnih kombinacije visine od 190 centimetara, težine od 90 kilograma i raspona ruku od 198 centimetara dominirao je u odnosu na svoje protivnike na sveučilištu i često je izlazio na liniju slobodnih bacanja (6,7 šuteva po susretu).
Jako dobro reagira pod pritiskom i ekipa se uvijek može osloniti na njega u ključnim momentima, školovan je igrač, te je već formiran igrač, i fizički i psihički je spreman za sve napore NBA lige.
Glavni nedostatak mu je što se ne zna na kojoj poziciji bi trebao igrati u NBA ligi, za razigravača nema instinkte i odgovarajući pregled terena što se vidi po omjeru asistencija i izgubljenih lopti (2,9:2,7), dok je za šutera prenizak i fizički preslab. Nedostaje mu brzine i eksplozivnosti, a u obrambenom dijelu ima jako loš rad nogu (to se najviše vidi u obranama izolacija) i tu se naziru veliki problemi za njegovu budućnost kao startera u nekoj od ekipa. Također, kao veliki nedostatak skauti ističu mali broj utakmica protiv relevantnih protivnika kao što su Duke, Kansas i ostala jaka sveučilišta. Moramo spomenuti i ozljedu, točnije, slomio je kost u lijevom stopalu.
NBA usporedba: Mo Williams
4. Shane Larkin (Miami) – 36,4 minute, 14,5 poena (47,9% ukupan šut, 40,6% za tri, 77,7% s linije slobodnih bacanja), 4,6 asistencija, 2 ukradene lopte i 2,3 izgubljene lopte
Igrač kojemu dionice na draftu stalno skaču, prvo je bila projekcija za kraj prve runde ili početak druge runde, ali je Larkin svojim odličnim igrama i napretkom dogurao do top 20 igrača ove sezone. Smatra se najboljim pick and roll igračem drafta i ima odličnu kontrolu lopte, nešto slično kao J.J. Barea, ima odlične reflekse i brzinu ruku, a jedan je od najbržih igrača na draftu. Posjeduje sve košarkaške elemente, niti jedna akcija mu nije strana, te sve napadačke forme može zadovoljiti. Jako dobar je kao catch and shoot opcija, ima brz prvi korak s kojim bez problema probija svog čuvara, a skauti su zadovoljni s njegovim crossoverom, step backom i floaterom iz kojih zabija većinu svojih poena.
Nedostatak su mu fizičke predispozicije, visok je samo 180 centimetara, težina je 77 kilograma, a raspon ruku mu je isto jako mali od samo 180 centimetara. Iz ovoga odmah vidimo da će imati velikih problema u obrani i zbog toga će teško naći startno mjesto u nekoj NBA momčadi. Osim obrane, u napadačkom dijelu terena će mu biti gotovo nemoguće zabijati poene oko obruča zbog loših fizičkih predispozicija, a puno je bolji u tranzicijskoj igri nego na postavljenim napadima. Probleme će imati s višim i jačim razigravačima na NBA nivou.
NBA usporedba: Isaiah Thomas (Kings)/Jordan Farmar/J.J. Barea
5. Dennis Schroeder (Braunschweig, Njemačka) – 24,7 minuta, 11,9 poena (43,6% ukupan šut, 40,2% za tri i 83,8% s linije slobodnih bacanja), 3,3 asistencije, 1 ukradena lopta i 2,5 izgubljenih lopti
Odigrao je već dvije sezone u zahtjevnoj Njemačkoj ligi, a ove sezone je pokazao svoj ekstreman talent i fizički potencijal s visinom od 188 centimetara, težinom od 75 kilograma i fenomenalnim rasponom ruku od 201 centimetara. Odličan je u kreaciji otvorenih šuteva za svoje suigrače iz pick and roll akcija, a realizacija catch and shoot opcija je na iznadprosječnoj razini od 52,6%, te odlična realizacija za tri poena od 40,2%. Kao najveću snagu ističe se da već s 19 godina igra ključnu ulogu u svojoj ekipi, pokazuje da je odličan vođa momčadi, jako se dobro snalazi u run&gun igri jer posjeduje ekstremnu brzinu. U obrambenom dijelu ima veliki potencijal zbog odličnih fizičkih predispozicija koje smo ranije spomenuli.
Najveći nedostatak mu je loš omjer asistencija i izgubljenih lopti, te jako loše kontrolira loptu što je s obzirom na njegove godine vrlo česta pojava. Da bi postao odličan obrambeni igrač morao bi poraditi na snazi i “nabaciti” nekoliko kilograma mišićne mase. Slabo koristi lijevu ruku što mu smanjuje prostor za manevriranje u napadu jer će ga igrači na NBA razini vrlo lako braniti, a pokazao se kao loš napadač iz izolacijskih akcija što se pripisuje mladosti i slabom korištenju lijeve ruke, te kao i svaki igrač kojemu nedostaje mišića imat će velikih problema s polaganjima na NBA razini.
NBA usporedba: Rodrigue Beaubois/Darren Collison
Za kraj pregleda ostavili smo moguće krađe u drugoj rundi na poziciji razigravača za koje je jako teško pretpostaviti da li mogu prenijeti svoj talent na jednu višu razinu.
Nate Wolters (South Dakota State) – 22 godine, 38,5 minuta, 22,6 poena (48% ukupan šut, 38% za tri i 82,4% s linije slobodnih bacanja), 5,8 asistencija, 1,8 ukradena lopta i 2,4 izgubljene lopte
Fenomenalan strijelac koji zabija 1,07 poena po posjedu lopte, odlična kontrola lopte s obzirom na to da je sudjelovao u 20,5% akcija svoje ekipe.
Erick Green (Virginia Tech) – 22 godine, 36,6 minuta, 25 poena (47,5% ukupan šut, 38,9% za tri i 81,6% s linije slobodnih bacanja), 3,8 asistencija, 1,3 ukradene lopte i 2,2 izgubljene lopte
Još jedan odličan vođa svog sveučilišta preko kojeg su išle gotovo sve napadačke akcije, a Green je to odlično iskoristio s prosjekom od 1,068 poena po posjedu lopte. Igrač koji bilježi najmanji broj izgubljenih lopti po posjedu od 9,2%. Jedan je od najboljih 1 na 1 igrača na sveučilištu, top 3, a glavni razlog njegova uspjeha je iskustvo i bolje fizičke predispozicije od većine igrača na sveučilištu.
Ray McCallum (Detroit) – 22 godine, 37,3 minute, 18,4 poena (47,7% ukupan šut, 31,7% za tri i 71,6% s linije slobodnih bacanja), 4,5 asistencija, 2 ukradene lopte i 2 izgubljene lopte
Najbolji igrač tranzicije na sveučilištu jer zabija 1,317 poena po posjedu u tom segmentu, dok mu izuzetna atletičnost omogućava veliki broj slobodnih bacanja na half court napadima, te je drugi najbolji scorer oko obruča s realizacijom od 60,6%. Nedostatci su mu jako loš šut s poludistance i loš šut za tri poena.