Nakon što smo u prvom nastavku o klubovima pobjednicima i gubitnicima ljetne NBA tržnice proglasili one koji su trijumfalno završili slaganje momčadi za nadolazeću sezonu vrijeme je da se pozabavimo i onim drugim dijelom, manje lijepim, i prikažemo tko je odradio lošiji posao.
Budući da korištenje riječi „gubitnik“ izaziva polemike i nekoliko značenja mi smo u maniri vrsnih jezikoslovaca odredili našu definiciju tog pojma pa tako: ekipe “gubitnici” su sve one ekipe koje su igrački ili poimenično slabije nego prošle sezone, koje nisu uspjele u svojim planovima dovođenja svojih igračkih meta, a tu su i one ekipe čiji je roster nelogično posložen ili koje su u procesu lutanja.
Miami Heat
Četiri godine, četiri NBA finala, dvije titule. Navijači Heata i ljubitelji LeBrona Jamesa mogli su itekako uživati.u sportskim uspjesima svojih ljubimaca, ali kako svemu dođe kraj tako je došao i potencijalnoj Heatovoj dinastiji. Odlaskom Jamesa u Cleveland već četiri uzastopne godine izraziti favorit Istočne konferencije postaje samo još jedan smrtnik, jedan od klubova, a upravo ga odlazak glavne zvijezde i najboljeg igrača svrstava na ovaj naš nepopularni popis.
James je unutar sustava Erika Spoelstre bio sustav sam za sebe, netko tko ga svojom klasom stvara i tko na koncu uvijek, ili gotovo uvijek, nekako bude prevaga na samom parketu. Osim što će ostati bez igračke klase, ostati će Miami vjerojatno i bez financijskog kolača koji je James donosio u vidu prodanih dresova, reklama i svega ostalog što jedna takva sportska ličnost donosi.
Glavni operativac Heata van parketa Pat Riley na koncu je mogao je rasturiti ovu momčad, pustiti Chrisa Bosha da ode u Houston, Dwyaneu Wadeu ponuditi bogati ugovor samo zato što je lice franšize, odreći se prava na sve igrače i krenuti u tankiranje. Stari lisac Riley ipak se odlučio ostati konkurentan u ligi, posebno zato jer se nalaze na Istoku gdje ti ne treba puno koncentrata kvalitete da bi se borio za doigravanje. Dovedeno je u klub nekoliko novih igrača, a najveću rupu na niskom krilu koja je nastala odlaskom Jamesa popuniti će Luol Deng. Ostatak onoga što je trebao dobiti James podijelili su Wade i Bosh, posebno ovaj drugi koji će dobiti 118 milijuna dolara u idućih 5 sezona što je ogromna cifra koja otežava manevriranje pod salary capom, ali Bosh će napokon dobiti priliku, nakon 4 godine, da napumpa svoje brojke jer mu očito samo to nedostaje da bi neki shvatili o koliko dobrom igraču se radi.
Roster Heata sadrži i potencijalne zamke i opasnosti prvenstveno u vezi zdravstvenih problema Denga i Wadea i jedna ozbiljnija povreda jednog od ove dvojice stavila bi Miami u neugodan položaj.
Indiana Pacers
Isto kao i Miami i Pacersi zadovoljavaju prvi uvjet naše definicije „gubitnika“. Lance Stephenson nije najbolji igrač u ligi, pa čak ni na svojoj poziciji, ali bio je važna figura u sustavu Pacersa.
Često se čuje kako ligi nedostaje pravih centara, a da se pritom misli na old school centre koji su sijali strah i trepet, dok izostanak iz godine u godinu sve više pravih bekova šutera nekako prolazi nezapaženo. Stephenson nije pravi bek šuter sposoban ubaciti 5 trica preko ruke iz driblinga sa slomljenim prstom na šuterskoj ruci ali je top 5 igrač na svojoj poziciji, a kada izgubiš elitu na svojoj poziciji zbog šake dolara koju nisi spreman isplatiti ili zato što si nefleksibilan pregovarač, e onda zaslužuješ da te se nazove gubitnikom i to bez navodnika.
Stephenson je na kraju završio u Hornetsima sa potpisom ugovora na 3 godine, ukupne vrijednosti 27,4 milijuna dolara. Otprilike 9 milijuna dolara nudili su Stephensonu i Pacersi ali na 5 godina. Već nakon što su se pregovori razbili u prvoj rundi Pacersi su reagirali brzo i novac namijenjen Stephensonu potrošili prvo na C.J. Milesa, šutera kakav je neophodan Indiani, ali za ulazak s klupe, i koji neće moći nadomjestiti Stephensonovu ulogu, a onda i na Rodneya Stuckeya, hodajuću neefikasnost, combo beka za kojega se nadaju da bi mogao biti dobar lider druge postave Pacersa koja je već poznata po tome da koš vrlo često ne može „kupiti“ a ne zabiti.
Larry Bird, glavni arhitekt momčadi Indiane očito se nije iskazao kao pregovarač, dok je glavna zvijezda momčadi Paul George sramežljivo i neuvjerljivo davao izjave da bi volio vidjeti Stephensona opet u žuto-crnom dresu. Teško je reći što se zapravo dogodilo jer nemamo insajderske informacije sa pregovora u kojima je možda Stephenson tražio previše, ili je možda jednostavno odlučio više ne biti drugi u gradu nego prvi u selu, figurativno rečeno, ali ne možemo se oteti dojmu da su Pacersi ostali pretvrdi i konzervativni u ovim pregovorima.
Lance je poznat kao igrač sa određenim problemima u ponašanju prvenstveno na parketu, ponekad i u svlačionici ali nije ništa manje bitan igrač bio u prošlom playoffu u odnosu na Georgea. Indiana je izgubila triple-threat opciju u napadu (igrača koji može kreirati sebi šut, napasti obruč i asistirati), sekundarnog kreatora i najboljeg playmakera odnosno asistenta u ekipi. Izgubila je i sjajnog defanzivca, skakača i energy guya koji u trenu zapali publiku i podigne atmosferu u dvorani.
Da se opet vratimo na uvod: vrlo vjerojatno ni Miami, ni Pacersi više ne stanuju na vrhu Istočne konferencije i tek novostvoreno rivalstvo utihnulo je preko noći.
Atlanta Hawks
Igrači NBA lige očito nisu pomno pratili prvu rundu playoffa ove godine, jer da jesu mogli su zamalo svjedočiti jednom od najvećih upsetova u povijesti NBA lige u kojoj je jedan potpuni autsajder poput Atlante pozicioniran na osmom mjestu nikad lošije Istočne konferencije zamalo u prvoj rundi izbacio momčad predestiniranu za osvajanje titule Indianu. I to bez svojeg najboljeg igrača Ala Horforda. Sve što je trebalo Hawksima da u šestoj utakmici pri vodstvu 3:2 na svom parketu pobjedi Pacerse bio je Horford. Može i na jednoj nozi.
Tko zna, možda bi taj upset doveo do poboljšanja renomea kluba o kojem se priča u stilu „prva runda doigravanja i to je sve“ i možda bi poneki free agent primijetio sjajnog trenera koji kod Hawksa implementira zanimljiv sustav igre, zdravu svlačionicu i nekoliko zbilja sjajnih karakternih ličnosti i kvalitetnih igrača. Možda bi te priče zamijenile one o luzerskoj franšizi, lošoj vlasničkoj strukturi u kojoj se ne zna tko pije tko plaća, i sablazno praznoj dvorani koja podsjeća na kuću duhova.
Jastrebovi dakle zaokružuju tercet gubitnika iz Istočne konferencije koji će se naći na ovom popisu iz razloga što nisu uspjeli doći do svojih primarnih igračkih meta na ovoj tržnici, do prvoklasne robe. Imali su početkom tržnice više od 15 milijuna dolara prostora za potpisivanje slobodnih igrača, i imali su svoje ciljeve. Prvenstveno Luola Denga koji je za isti iznos u dolarima kao što su mu nudili Hawksi izabrao plaže South Beacha. Nudila je Atlanta i Pauu Gasolu deblji ugovor nego Bullsi kod kojih je na koncu završio ali je veteranu Gasolovog tipa više stalo do još jednog juriša po nakit nego do novca i „tek“ zanimljivog projekta u gradu Coca-Cole. Koketirali su Hawksi i sa Trevorom Arizom, u maničnoj potrazi za swingmanom ili klasičnom trojkom kakva im je nedostajala, ali on je novi igrač Rocketsa.
Na kraju su se navijači Atlante morali zadovoljiti Thabom Sefoloshom i Kentom Bazemoreom. Ovo čak izgleda i kao loša utješna nagrada, ali dobra je stvar za Atlantu što imaju vrlo jeftin roster, a opet konkurentan. Roster u kojem nijedan igrač nije ni centa pretplaćen i koji će već po tradiciji opet izboriti playoff i možda napokon proći prvu rundu i tako franšizi dati pozitivan zamah.
Houston Rockets
Teško je i nabrojiti što se sve događalo u Teksasu ove sezone oko Rocketsa, ali na kraju možemo reći: dobro je, GM Houstona Daryl Morey ipak nije David Copperfield. Prije dvije sezone trijumfirao je dovođenjem Jamesa Hardena iz Oklahome što je izazvalo domino efekt pa je prošloga ljeta Dwight Howard također sletio među Rakete koje su preko noći postale jedan od izazivača teškašima poput Spursa i Thundera.
Ali, treća ipak nije bila sreća Moreyju, nekadašnjem štreberu iz područja statistike sa prestižnog MIT-a, jer je ove sezone ostao bez pravoga ulova iako je ciljao na tri sjajna igrača. Ni James, ni Carmelo Anthony, na koncu ni Bosh nisu željeli postati treći član potencijalnog trijumvirata uz Hardena i Howarda. James ih je u startu dobio i znalo se da njemu u obzir dolazi samo Miami ili Cleveland, Carmelo je bio ljubazan i porazgovarao je sa Rocketsima, dok je Bosh nakon odlaska Jamesa u Cavse praktički već bio na fotografiranju u novom dresu pored Moreyja ali i njega je odvratila nemoralan ponuda Rileyja. Tri puta ćorak. I možda bi vrijedila ona uzrečica „vrijedilo je pokušati“ da se Morey prije nego što je počeo sa akcijom lova na zvijezde nije riješio bitnih resursa poput Omera Ašika i Jeremyja Lina, a sve kako bi očistio salary cap.
I dok je Morey radio zaokupljen imenima i kombinacijama Chandler Parsons je u maniri Joba strpljivo čekao svoj moment da ga se netko sjeti. Ni vlasnik Dallasa Mark Cuban nije spavao i zaštićenom slobodnom igraču koji je do sada igrao na rookie ugovoru igrača biranog u drugoj rundi ponudio je Parsonsu ugovor koji se ne odbija. Morey se našao u procijepu između lova na velike zvijezde koje otežu sa svojim odlukama i potpisivanju igrača koji je jako bitan za njegov klub. Na koncu je pronašao računicu prema kojoj Parsons ipak nije vrijedan 46 milijuna dolara u tri sezone i nakon tri dana koliko je imao vremena za odluku hoće li mečirati Dallasovu ponudu obznanio je kapitulaciju u borbi za Parsonsa. Rizik se nije isplatio.
Mit o Moreyju tako je srušen, ultimativni pobjednik tržnica iz posljednje dvije sezone više nije na tronu, a NBA javnost još jednom se uvjerila u surovost NBA svijeta kao biznisa u kojem si čas gore, čas dolje.
Parsonsa će zamijeniti Ariza koji je dobio realan ugovor od 32 milijuna dolara na 4 godine. Bolji je igrač od Parsonsa u defanzivi što Rocketsima pored Hardena svakako treba ali i limitiraniji igrač u napadačkom segementu. Novi na rosteru su i Alonzo Gee koji još uvijek nema garantirani ugovor, rookieji Clint Capela i Nick Johnson, te dva visoka igrača Jeff Adrien i Joey Dorsey. Ova ekipa Houstona (iako su čini se zagrijani za Kevina Lovea pa ne treba isključiti mogućnost da ovo nije finalna verzija momčadi) lošija je od one prošlosezonske ne samo u okviru startne petorke već i klupe što nikako nije dobra vijest za opet iznimno snažni Zapad.
Los Angeles Lakers
Ako na spomen Atlante slobodni igrači reagiraju u stilu „ne hvala“ i odmagle glavom bez obzira, onda na ponude Lakersa se reagira „kad je let za L.A.?“ i odjuri se u grad jedne od najvećih i najboljih franšiza NBA lige. Svaki put osim ovoga ljeta.
Klasične NBA bajke pojedinih navijača, ujedno i novinara Lakersa išle su toliko daleko da su postojale sasvim realne šanse da GM Lakersa Mitch Kupchak Kobeju Bryantu pridruži Jamesa i Anthonyja. Šanse koje to nisu bile ikome tko NBA promatra kroz kontekst i realnost. Umjesto Jamesa i Anthonyja Kobe će u lov na svoj šesti prsten sa Linom i friško amnestiranim od strane Chicaga Carlosom Boozerom. Izuzmemo li ironiju iz cijele priče jasno je kako su Lakersi dobili glatku odbijenicu i od Jamesa i Anthonyja u čiji su se lov, ako ćemo realno kasno i uključili. Kao da se netko u upravi Lakersa kada se vratio sa godišnjeg odmora i pročitao vijesti iz NBA lige sjetio: „pa hej, mogli bi se i mi uključiti u lov“. Bilo je prekasno, i suviše neozbiljno. Ostali lovci su već bili u svojim „čekama“ spremni dohvatiti plijen.
A možda je cijela ta priča oko Jamesa i Anthonyja bila samo mala predstava za javnost i horde navijača Jezerčana koji se ne mogu pomiriti sa tim da ni ove godine njihova momčad neće imati više od 30 pobjeda. Možda je uprava Lakersa, savršeno svjesna toga da sa „albatros“ ugovorom Bryanta ne mogu nigdje i ništa napraviti u rezultatskom smislu za franšizu, jednostavno samo željela zamazati oči navijačima tobožnjom borbom za osnaživanje rostera, a zapravo se ugodno osjećaju u svojoj koži jašući lik i djelo Kobeja Bryanta i ostvarujući opet najveći profit od svih NBA franšiza. Šteta što profit ne donosi prstenje i titule jer bi na djelu opet vjerojatno gledali Kareema i Shaqa.
A možda jednostavno nemaju ideju u kojem smjeru dalje voditi franšizu, sada kada više nama Jerryja Bussa, a jedan od najvećih sinova franšize pred vratima je mirovine koje se prema vlastitim riječima boji. Nekoliko legitimnih pitanja. Ako dobro razumijemo, Lakersi tankiraju, ali zašto ih to onemogućuje da se domognu nešto svježeg talenta, nekog kvalitetnog slobodnog igrača za budućnost kao što je bio recimo Isaiah Thomas, ili su Erik Bledsoe i Greg Monroe? Nisu franšizna lica, ali netko treba i sa budućim franšiznim licima igrati. Zar Lakersi kojima draft pick (top 5 zaštićen) za 2015. godinu opasno visi jer je obećan Phoenixu smatraju da će rebuilding provesti kroz draft? Zar u Los Angelesu doista ciljaju neku buduću free agent klasu kao što je Love ili Kevin Durant? Zašto je Jordan Hill dobio za prvu godinu ugovora 9 milijuna dolara? Zar je Boozer poznat kao mentor mladim igračima pa je radi toga doveden mladom Juliusu Randleu koji igra istu poziciju?
Previše upitnika za jednu franšizu koja ne ukazuje na to da zna kuda ide.