Košarka je kolektivni sport u kojem pobjeđuje tim, ekipa, a ne pojedinac, lijepo uštimani orkestar kojem dakako da trebaju odlični svirači, vrhunske individue s dobro naštimanim instrumentima, ali prije svega – orkestar.
Tako je najveći od najvećih, Michael Jordan morao čekati da stasaju Scottie Pippen i Horace Grant da bi se domogao toliko željenog naslova, veliki David Robinson je, usprkos osvojenim svim mogućim individualnim priznanjima, morao čekati i dočekao je Tima Duncana da konačno zgrabi najveću nagradu. Ni Shaquille O“Neal, najdominantnija figura u modernoj košarci nije mogao bez odlične ekipe iza sebe i Kobeja Bryanta. LeBron James se godinama mučio u Clevelandu dok se nije u Miamiju udružio s Wadeom i Boshom .
Kažu da veliki igrači trebaju velike igrači da bi radili velike stvari.
Ova priča nažalost nema sretan završetak jer naša dva junaka nikada nisu stavili ruke na pobjednički pehar, ali su nam svakim svojim izlaskom na teren iznova i iznova dokazivali da u košarci pobjeđuje bolje uštimani orkestar.
Stockton i Malone.
Beskonačan niz individualnih priznanja koji je stavljen u svojstvo ekipe i pretočen u beskonačan broj pobjeda i jedno vječno pitanje – kokoš ili jaje?
Stockton ili Malone? Da li bi Poštar zaista bio neumoljivi Poštar koji bi i dalje nemilice zatrpavao protivničke koševe , bez Stocktona u blizini? Da li bi Stockton postao najbolji čisti playmaker u povijesti NBA lige, predvodnik all-time liste u asistencijama i ukradenim loptama? Da li Karl Malone bez Stocktona bio jedan od najboljih krilnih centara u povijesti? Bi li se Stocktonovo ime spominjalo uz ime Magica Johnsona kad je riječ o najboljim playevima?
Pitanja su suvišna i uvijek vode do jednostavnog odgovora – timski rad i jednostavnost igre.
Nikada u povijesti lige nismo imali dva igrača koji su toliko ovisili jedan o drugom.
Nikada u povijesti lige nisu bila dva igrača koji su više dokazivala onu staru – svi za jednoga, jedan za sve.
U NBA su stigli godinu jedan iza drugoga, Stockton s onog legendarnog drafta iz 1984. , kao 16. pick, a Malone 1985., kao 13. pick i otada su svake sezone, dugih osamnaest godina ulazili u playoff. U početku nisu vodili glavne uloge u ekipi Jazza, ali su vremenom i pomicanjem Jerryja Sloana iz uloge pomoćnika u ulogu glavnog trenera postali lideri Jazza. Jerry Sloan je kao bivši all-star igrač Chicaga reputaciju stekao svojom obranom krvavih koljena i radnim navikama. Zato je i igračku karijeru završio prije vremena i kao trener cijenio maksimalnu posvećenost košarci i vrijedne igrače kojima nije bio problem uložiti dodatno vrijeme i trud u rad. Takvu dvojicu je upravo pronašao u Stocktonu i Maloneu.
Stockton je cijelu srednjoškolsku i koledž karijeru maksimalno ulagao vrijeme u dodatni rad, treninge i usavršavanje, jer kako sam kaže – znao sam da imam samo jednu priliku u NBA ligi i nisam je namjeravao prokockati. Dok su ostali srednjoškolci i studenti vikende provodili po žurkama i u ganjanju curica, Stockton je u dvorani gađao slobodna do besvijesti, šutirao sa svih pozicija u serijama, vježbao dribling i dodavačke sposobnosti. Nevjerojatna je činjenica da čovjek njegove konstitucije, 185 cm i 85 kilograma visoki i teški, prosječni bijelac, koji je više izgledao kao da je iz zbora Bečkih dječaka, nego kao košarkaš , bude najbolji asistent i kradljivac lopti u najjačoj košarkaškoj ligi na svijetu u kojoj su fizičke predispozicije i atleticizam osnova svega. Još nevjerojatnije zvuči činjenica da u devetnaest godina dugoj karijeri, među obručima i u sudarima s dvostruko težim i dvadeset centimetara višim protivnicima propustio samo 22 utakmice i nijedan trening. Štoviše, ni na jedan trening nije ni zakasnio.
Karl Malone je nasuprot Stocktona, stijena od čovjeka. Čovjek od 206 centimetara i 118 kilograma, s fascinantnom brzinom za čovjeka tih proporcija i mišićima poput Schwarzeneggerovih, čovjek idealnih proporcija za poziciju visokog krila. Malone je bio manijak teretane i izgledao je kao netko kome se, kada ga vidite u punom trku, nikada ne bi postavili za faul napadu. S druge strane, Malone je tih momak s juga koji obožava provoditi vrijeme sam u prirodi i koji najviše uživa u cvrkutanju ptičica, lovu i ribolovu .
Trener Sloan je od Stocktona i Malonea napravio možda i najbolji duo u NBA povijesti, a učinio je to stavljajući ih u jednu od osnovnih i najjednostavnijih košarkaških akcija, akciji koja je danas osnova svakog NBA napada , a koja je u to vrijeme bila novitet – pick’n’roll.
Najbolja košarka i najuzbudljivija košarka je jednostavna košarka.
Stockton i Malone su usavršili pick’n’roll koji je godinama bio osnova napada Utah Jazza. Pick’n’roll je toliko jednostavna i predvidljiva akcija da je to smiješno, pošto je igraju samo dva igrača, jedan koji postavlja blok, i drugi koji koristi taj blok, a s druge strane nezaustavljiva. Pogotovo kada je igraju Stockton i Malone.
”Znali smo svaki put što će uraditi, ali…”, suho je izjavio Gary Payton, jedan od najboljih defenzivnih bekova ikada, pa zatim spustio glavu, ”opet ih nismo mogli zaustaviti”.
Pick Karla Malonea i otvoreni šut za Stocktona ili Stocktonov ulaz pod koš pokraj sporog visokog i elegantno polaganje, pick Malonea i asistencija Stocktona koja završava otvorenim šutom za Malonea s distance, pick Malonea i rolanje koje završava zakucavanjem, polaganjem, faulom, a nekada i košem s dodatnim bacanjem. Karl Malone je ispucao i pogodio najviše slobodnjaka u povijesti lige – 9787 pogođenih bacanja, od 13188 ukupno .
Stockton i Malone su bili pioniri pick’n’rolla, akcije koju je legendarni Mike D’Antoni detaljno razradio u Phoenix Sunsima s odličnim Steveom Nashom i Amareom Stoudemireom. Nashovi i D’Antonijevi Sunsi isto kao i Sloanovi Jazzeri nikada nisu osvojili šampionski prsten. To su tek uspjeli Golden State Warriorsi prošle godine kada su na pogon Curryjevog i Greenovog centralnog picka podigli trofej Larryja O’Briena. Tri puta su Jazzeri, u epskim dvobojima ispadali u finalima konferencija, 1992. od Drexlerovog Portlanda, 1994. od Hakeemovih Rocketsa, 1996. od Sonicsa Paytona i Kempa, dva puta u velikim finalima, 1997. i 1998. od Jordanovih Bullsa
1998. su bili najbliže – glatko su prošetali kroz playoff poslije prve runde u kojoj su se jedva savladali Rocketse s 3-2. Srušili su Spurse s 4-1 , u Duncanovoj rookie sezoni, a onda lagano pomelinedorasle Lakerse s 4-0. U finalu su čekali iscrpljene Bullse koji su iza sebe imali sedam teških utakmica protiv Indiane. Na kraju su ostali kratki za dvije pobjede jer se protiv Jordana i ekipe tih godina nije moglo.
To je bilo zadnje pokazivanje sile Utaha u playoffu. Nakon tog finala Stockton i Malone su pritisnuti godinama usporili i počeli prepuštati uzde mlađim suigračima. Stockton se umirovio 2003. , s 19 sezona iza sebe, 1504 odigrane utakmice, sa skoro 20000 poena, 15806 asistencija i 3265 ukradenih lopti. Malone je odigrao još jednu sezonu u Lakersima s kojima je izgubio veliko finale od Detroita i umirovio se kao drugi najbolji strijelac u povijesti NBA lige, odmah iza Kareema Abdul-Jabbara.
U svakom kolektivnom sportu, kao i u životu mora postojati određeni red i moraju se poštovati određena pravila da bi se uspjelo u ostvarivanju ciljeva. Stockton i Malone su trpjeli kritike i skoncentrirano radili svoj posao, uporno i bez traženja opravdanja i izlika za poraz. Iznova i iznova su se dizali poslije poraza i dolazili spremni u trening kampove spremni za još jedan uspon na NBA planinu. Svojim zalaganjem i poštivanjem igre su bili uzor mladim igračima Jazza koje su svojom spremnošću, požrtvovnošću i upornošću učili i životne lekcije. Teško mi je danas gledati mlade NBA igrače, koji se busaju u prsa poslije svakog zakucavanja, koji izmišljaju kako da što efektivnije proslave poen i da se pojave na TV-u, koji trate svoj talent zbog lijenosti, neposvećenosti, a samim time i nepoštivanja ove predivne igre koju toliko volimo.
Stockton i Malone su u tišini i bez prevelike pompe, svaki dan dolazili i radili svoj posao i jednostavnošću igre oduševljavali milijune obožavatelja košarke.