Koliko je već dana prošlo bez NCAA košarke? Čini se kao da je prošla čitava vječnost od Elite Eight srazova. U međuvremenu smo bili prisiljeni zadovoljiti se garbage time utakmicama NBA lige u kojoj većina ekipa krstari čekajući doigravanje. Ta pauza je napokon prekinuta u noći sa subote na nedjelju kad smo mogli gledati prve mečeve Final Foura. Nažalost, ne možemo biti potpuno zadovoljni onime što smo dobili jer su polufinalni dvoboji vrlo rano bili lišeni svake rezultatske napetosti pa je tako vjerojatno većina gledatelja s ove strane velike bare gasila TV prijemnike znatno ranije od očekivanog. Vidjeli smo obaranje nekih rekorda, ponešto zanimljive košarke, ali sve u svemu, možemo reći da je prvi dan Final Foura bio blago razočaranje.
Oklahoma Sooners – Villanova Wildcats 51:95
Kakva predstava Wildcatsa! Ovakvo razbijanje nije nikada viđeno na jednoj utakmici Final Foura, a pritom ne mislim samo na rezultat. Villanova je cijelim turnirom bila među najboljim momčadima, a ovo što su odigrali u noći sa subote na nedjelju je čista perfekcija taktike i egzekucije. Sve je počinjalo s obranom: Catsi su znali otkud im prijeti najveća opasnost i za to su se pripremili. Svaki put kad bi Buddy Hield primio loptu, udvajanje je stizalo u roku od par sekundi, kad su ga suigrači pokušavali otvoriti kroz hand-offove i pick ‘n’ roll, braniči su sve preuzimali pa su tako na Buddyju često bili i visoki igrači. Momak koji je apsolutno briljirao kroz cijeli turnir (a Boga mi i regularnu sezonu) i koji je zadavao glavobolje svakoj obrani je bio potpuno izbačen iz ritma, potpuno zaustavljen. Stoga, kapa dole Jayu Wrightu koji je odradio domaću zadaću i temeljito se pripremio za ovaj match-up. Kada Hielda ne ide, Oklahoma nema puno oružja kojima može napasti. Sljedeći po hijerarhiji su također dva beka, Jordan Woodard i Isaiah Cousins. Dok je Woodard ponešto i zabio iz spot-upa i s linije slobodnih bacanja (s ukupno 12 poena je bio najbolji Oklahomin strijelac, to sve govori), Cousins je bio potpuno neupotrebljiv. Nije mogao naći čist put do obruča, a šut za tri poena koji je inače njegovo najjače oružje, ga je izdao u prijelomnim momentima. Zanimljivost: Soonersi su ukupno imali samo osam asistencija u utakmici. Bez provjeravanja povijesnih spisa možemo s velikom dozom sigurnosti pretpostaviti da je vrlo malo ili nimalo momčadi uspjelo pobijediti u košarkaškoj utakmici u kojoj su zabilježili 8 asistencija.
Na drugoj strani parketa se pisala povijest. Nova kroz cijeli turnir bilježi basnoslovne postotke šuta i nekako smo stalno bili skeptični, očekujući da je to previše streaky da bi se održalo. No, oni umjesto da se ohlade, dođu u državno polufinale i nadmaše sami sebe sa znanstveno-fantastičnih 71,4% iz igre. Da, naravno – to je najbolji rezultat u povijesti Final Foura, isto kao što je i pobjeda od 44 poena razlike najuvjerljivija ikada. Nova je svoju napadačku rapsodiju izvodila sa svih dijelova parketa: pogodili su 11 trica iz 18 pokušaja (Kris Jenkins 4/7, Ryan Arcidiacono 3/4), a trpali su i iz reketa gdje je Josh Hart bio nemilosrdan (23 poena, 10/12 šut iz igre). Jesmo li se napokon uvjerili da to više nije slučajnost?
North Carolina Tar Heels – Syracuse Orange 83:66
Jim Boeheim i Roy Williams. Dva imena koja će zauvijek ostati uklesana velikim slovima u povijesti američke sveučilišne košarke. Dva velika stratega i inovatora, i dva vrlo kontroverzna trenera koja skupa imaju 68 godina iskustva na poziciji glavnog trenera, a kad bi se na to pridodalo i silno vrijeme koje su proveli kao asistenti i igrači, brojka bi vjerojatno premašila stotinu. Sudbina je (ili bracket, ako ćemo pošteno) htjela da se ove godine sastanu u državnom polufinalu u utakmici koju nitko prije njenog početka nije smio okarakterizirati kao jednostranu jer su Narančasti napravili toliko čuda ove sezone da još jedno ne bi nikoga iznenadilo. Doista, iako je UNC najzvučnije ime u ovogodišnjem Final Fouru, ovaj dvoboj je mirisao na potencijalni upset. Syracuse igra tu tvrdoglavu zonu, a Tar Heelsi su ekipa koja voli igrati u reketu i hvatati napadačke skokove, te koja nema puno vrhunskih šutera.
Međutim, praksa je tu hipotezu poslala kvragu. Tar Heelsi su jednostavno toliko dominantni unutra da im nije potreban vanjski šut da bi pobijedili. Koliko god je to kontradiktorno postulatima moderne košarke, u ovom slučaju je neporeciva istina. Totalna kontrola skoka i hrpa putbacka i ostalih laganih poena oko obruča jednostavno nadoknadi sve ono što fali njihovoj bekovskoj liniji. Zabili su svega 4 trice, od čega je tri stavio Marcus Paige, i to je dvije vezao jednu za drugom u trenucima kad su Narančasti prijetili da se vrate u egal. Zona jednostavno nije funkcionirala kako treba, a nije ni mogla protiv petorice strašnih atleta koji mogu napasti prostor prije nego ga vi pokrijete.
Što se napada Syracusea tiče, tu tek ništa nije štimalo. Kudili smo Oklahomu zbog njihovih osam asistencija, a sramotna je činjenica da je Cuse imao – pet komada. Da se razumijemo, nisu oni ni kroz sezonu bili oličenje motion napada i dodavačke momčadi, najčešće su se oslanjali na izolacije i napadanje obruča nakon picka, ali ovoga puta ni to nije išlo kako treba. Drugim riječima, Malachi Richardson (7/14 iz igre) i Michael Gbinije (5/18 iz igre) nisu pogađali zatvorenih očiju preko ruke kao dosad. Jedini koji je nešto proizvodio je bio vječiti student, Trevor Cooney, koji je utrpao 22 poena. Ukratko, bila je ovo utakmica u kojoj su sve slabosti – a ima ih podosta – Boeheimove ekipe došle na naplatu, što je najčešće slučaj kada igrate protiv kompaktne i organizirane momčadi koja zna koliko vrijedi. Tar Heelsi nisu ni u jednom momentu prepustili kontrolu nad utakmicom protivniku, odigrali su krajnje precizno i profesionalno, a to je način na koji se dobivaju velike utakmice. Syracuseova bajka ipak nije imala sretan završetak.
Junak dana
Pomalo je besmisleno izdvajati individualnog junaka dana kada smo u obje utakmice otprilike gledali Avengerse kako razbijaju svoje protivnike. Ipak, reda i tradicije radi, počast ćemo dati Villanovinom Joshu Hartu koji nije njihovo prvo ime ali je zaista briljirao protiv Soonersa. Zabio je 23 poena (10/12 iz igre, 1/1 za tri), te je upisao 8 skokova, 4 asistencije i 2 ukradene lopte. Upravo to je trebalo Novi – da dobiju još jedan adut pred finale.
Tragičar dana
S velikom osobnom žalošću ovaj nepoželjni epitet moram dodijeliti mladiću koji je tijekom prethodna dva tjedna svojim igrama uveseljavao sve košarkaške sladokusce diljem svijeta, a i šire. Buddy, crni Buddy. Odigrao je daleko najlošiju utakmicu turnira (vjerojatno i čitave sezone), zabivši svega 9 poena, što mu je bio tek drugi jednoznamenkasti učinak ove godine. Opjevali smo već maestralnu obranu kojom su ga Wildcatsi ugušili, ostalo je još samo da navedemo konkretni statistički učinak: 9 poena uz šut iz igre 4/12 i šut za tri 1/8; 7 skokova, 4 izgubljene lopte i samo 2 asistencije. Možda je ovo bio nedostojan način za jednog od najspektakularnijih NCAA igrača da se oprosti od koledž košarke, ali mišljenja sam da ova loša predstava neće bitno utjecati na njegove draft šanse, budući da će pametne NBA momčadi (dakle, sve osim Kingsa) suditi prema čitavoj Buddyjevoj sezoni, a ne samo jednom nastupu.
Pogled prema finalu
Unatoč kamilici u polufinalnim okršajima, realno je očekivati da nas u posljednjoj utakmici sezone čeka dobra predstava. North Carolina i Villanova su dvije dijametralno suprotne ekipe koje će biti izuzetno zanimljivo gledati u izravnom sudaru. Tar Heelsi su tradicionalnija momčad koja igra uglavnom s visokim postavama; guraju se u reketu, kupe brdo skokova i odatle zabijaju većinu svojih koševa. S druge strane, Nova je šuterski briljirala u svakoj utakmici turnira i ako tako nastave, imat će nenadmašan adut u rukavu. Ako odigraju svoju kombinaciju match-up zone i klasične zone na dovoljno dobroj razini (recimo, bolje nego što je to napravio Syracuse) i pritom ubace svojim standardnim postotcima, trebali bi izaći kao pobjednici. Međutim, to je sve teoretski, a stvarnost će pokazati. Ako UNC iskoristi nadmoć svoje centarske linije i zagospodari (napadačkim) skokom, onda je stvar bitno drugačija. Zanimljivo je da ove godine nisu nijednom igrali međusobno, što ovom meču daje još jednu dozu neizvjesnosti. Kako će se treneri prilagoditi, te imaju li još ponekog asa u rukavu – to su pitanja na koja će biti zanimljivo vidjeti odgovore.
Najvažniji individualni match-up bi trebao biti onaj između Bricea Johnsona i Krisa Jenkinsa. Johnson je atletsko čudovište koje stalno vreba u reketu i jako ga je teško braniti, pogotovo sada kad je u repertoar uvrstio i pouzdan skok-šut s linije slobodnih. Jenkins, pak, je modernija četvorka koja uglavnom živi na perimetru. Ima čvrsto tijelo kojim može braniti Johnsona u close contact situacijama, ali pitanje je može li uškopiti njegovu eksplozivnost. U svakom slučaju, nadamo se vatrometu u zadnjih 40 minuta sveučilišne košarke za ovu sezonu.