Kao što ste mogli primjetiti, nije bilo analiza utakmica broj tri i četiri, a nakon što sam zbog umora propustio uživo pogledati utakmicu tri (gledao sam kasnije snimak), odlučio sam da sve svoje misli o seriji sumiram u jednom velikom recapu serije, čime bi u suštini dva napisana i dva propuštena teksta spojio u jedan. Meni korisno, čitaocima ugodno. U svakom slučaju, „metla“ Cavaliersa koja nam je dokazala kako je ova ekipa Cavsa izuzetno ozbiljna u svom pohodu na titulu koja im je izmakla prošle godine. Ipak, Hawksi zaslužuju da se priča o njima prvo, kao o ogromnim gubitnicima ove serije.
Atlanta Hawksi i njihovi navijači vjerojatno imaju PTSP i od LeBrona Jamesa, i od J.R. Smitha, te od čitave ekipe Cavaliersa. To kažem zato što u playoffu od povratka LeBrona u Ohio imaju 0-8, u regularnoj sezoni ove godine imaju 0-3, a dodao sam i Smitha jer je on u osam utakmica playoffa protiv Hawksa ubacio ukupno 30 trojki, što je oko četiri po utakmici, dok je u obje serije imao po jednu utakmicu sa sedam ili više trojki (utakmica jedan prošle godine kada je imao osam, te utakmica dva ove kada je imao sedam). Što se tiče same serije za Atlantu, ona je otkrila dosta nedostataka kada treba da se prvenstveno oni bore sa nekom ogromnom silom, što je u ovom slučaju bio James, te po meni je otkrilo to da oni nemaju closera, dok se legitimno može reći da su Cavsi imali par opcija koje su mogle da završe neke rezultatski vrlo bliske utakmice.
Prije nego što uđem u analizu pojedinačno igrača Atlante, još ću samo nakratko da spomenem, odnosno ponovim svoj rant iz analize utakmice broj dva, u kojoj sam napao Paula Millsapa. Stojim iza onoga što sam rekao, a Millsapu poručujem da na repeat sluša riječi velikog Reggieja Millera: „Ako želiš da stanu sa tricama, ne očekuj da će oni sami stati, već ih zaustavi.“
Što se tiče igrača, krenuti ćemo da podbačajima, a to je po meni Al Horford. Izvukao se u zadnje dvije utakmice, popravio vanjski šut i dosta agresivnije igrao, ali njegova izuzetno loša igra u prve dvije utakmice u Ohiu se ne može preskočiti u jednoj analizi serije. Kada je trebalo, Horford nije mogao da pogodi i direktno je nekim svojim promašajima koštao svoju ekipu šanse da makar dobiju jednu utakmicu u ovoj seriji. Horford je imao dobre dvije utakmice u Fortressu („navijačko“ ime za arenu u Atlanti), ali po meni nedovoljno dobar da zaboravim njegovu lošu igru u Clevelandu. Još jedan ogroman podbačaj je Jeff Teague, defacto treća zvijezda ove ekipe i prošlogodišnji All-Star koji me negativno iznenadio u ovoj seriji. Valjda sam ga ja vidio kao boljeg igrača nego što je on bio u ovoj seriji, a ono što je po meni najgore od svega je da je on većinu vremena na sebi imaju Kyriea Irvinga, koji je bez obzira na svoj napredak u tom segmentu, još uvijek ispodprosječan defanzivac. Teague je u potpunosti dopustio da minute jednog startera preuzme Dennis Schroeder (o njemu više kasnije) i na kraju neke clutch momente je ovaj bivši All-Star provodio na klupi. Istina, kao i Horford, digao je svoju igru u Fortressu, ali nedovoljno da me „natjera“ da zaboravim dvije loše utakmice.
Treći i poslijednji veliki podbačaj u Atlanti je Kyle Korver. U previewu serije istakao sam trčanje kroz blokove po kojima su Smith i Korver vrlo slični, te sam u sebi razmišljao – tko bude bolji u obrani od dvojca, taj će okrenuti seriju na neki način, te na nju utjecati masivno. Na kraju, JR je odigrao odličnu obranu na Korveru i potpuno ga napadački limitirao, te je Korver čak i izgubio svoje mjesto u startnoj petorci. U obrani mu je JR konstantno bježao i dobijao relativno lagane šuteve, a svi znamo što jedna ili dvije trojke mogu da urade JR-u, igraču koji se tako brzo zapali. U svakom slučaju, trojka Korver-Horford-Teague je morala prvo bolje, a onda sigurno i konstantnije.
Individualno kao dobre istakao bi također tri imena, a to su Paul Millsap, Dennis Schroeder i Kent Bazemore. Kent je mnoge ljude iznenadio svojom igrom kroz čitavu sezonu, a u ovoj seriji je po meni on bio najbliže nekoj odličnoj igri na obje strane parketa, posebno u druge dvije utakmice kada je u lineup ušao Thabo Sefolosha i tako Bazemora „prebacio“ na JR-a, koji je bio pomalo i utišan u dvije utakmice u Atlanti. Bazemore je čovjek koji je u zadnjoj godini svog dvogodišnjeg ugovora iz 2014., po kojem je ove godine zaradio $2 milijuna. Sa onom sezonom koju je imao Bazemore, čak i van ove serije, bivši igrač Golden Statea trebao bi da zaradi možda šest ili sedam puta više nego prošle dvije godine. Bazemorea iskreno vidim kao vrlo bitnog dijela ovog tima Atlante.
Dennis Schroeder je ovom playoff izvedbom možda dao dilemu treneru Mikeu Budenholzeru da on dobro razmisli o tome tko mu je startni play naredne godine. Njegova igra me posebno impresionirala jer ga poznajem kao brzog igrača koji kao metak prolazi pored svojih odbrambenih igrača i polaže loptu u koš. Iskreno, nisam ga znao kao onog igrača koji je na ogroman prostor kojeg mu je davao prvenstveno Kyrie Irving u obrani odgovarao sa 47.4% šuta za tri poena. Također, mislim da je ekipa Atlante dosta, dosta bolje izgledala sa Njemcem nego sa Teagueom, ali to ponovno može biti samo moje mišljenje. Svakako, ako ne bude nekog tradea za Teaguea, Budenholzer ima bitnu odluku da donese.
Millsap je svojim, po meni, brzopletim izjavama zasjenio jednu vrlo dobru seriju koju je odigrao, a jedini sporiji momenti bili su u početku utakmice jedan. Međutim, od drugog poluvremena te pa sve do zadnje utakmice, Millsap je bio najbolji igrač Atlante i njihova jedina nada za neku „ukradenu“ pobjedu. Agresivno je napadao skok i ono što sam ja primjetio u ovoj seriji bilo je kada je Millsap bio na parketu, nije bio tako lagan posao za Tristana Thompsona i Kevina Lovea na ofanzivnom skoku. Najbliže superstaru, ovaj Atlantin All-Star je vjerojatno njihov dugoročni lider i njihova odluka da mu ponude isti novac kao Magic prošlo ljeto iskazala se kao vitalna za njihov uspjeh tokom regularne sezone i tokom prve runde protiv Bostona.
Hawksi kao ekipa jednostavno nisu mogli da se nose sa Cavsima, i to je priča koja se ponavlja već drugu godinu. Oni nemaju jednog Kyriea ili LeBrona da završe utakmice, i tu dolazi ta priča o ekipama bez jednog superstara, koji će u ključnom time-outu reći da je to njegova lopta i preuzeti svu odgovornost. Ta odgovornost znači proslaviti pobjedu i imati taj osjećaj da ste ekipi donijeli uspjeh svojom clutch igrom, ali i ona znači izaći pred medije kao Russell Westbrook i reći – poraz je bio, i potpuna odgovornost je bila na meni. Ponovno se vraćam na Millsapa (obećavam, zadnji put) i njegovu izjavu, koja je po meni u suštini značila kako su Cavsi neprofesionalni što su šutirali dobro tricu, a pravi lider i superstar bi ponizno rekao – mi nismo mogli da ih zaustavimo.
Tko preuzima odgovornost u ovoj ekipi Atlante, kada njihova najveća zvijezda na neki način bježi od odgovornosti za jednu od većih katastrofa Atlante u playoffu (sama serija nije bila katastrofa, već ovdje mislim na utakmicu broj dva). Dakle, ta odgovornost postoji na parketu u tim clutch posjedima, ali postoji i van istoga kada vas jedna ekipa nadigra i kada treba fino naći igrača koji će na svoja pleća da preuzme odgovornost za sve one momke koje on kao lider predstavlja. Na kraju, imate to da u ključnom posjedu za Atlantu kako bi pokupili makar tu jednu pobjedu odgovornost preuzima jedan Dennis Schroeder (svaka čast Njemcu, ali nije on moj prvi izbor), umjesto da odgovornost preuzme ovaj što priča kako su protivnici neprofesionalni. Millsap jeste najbolji igrač Hawksa, ali najbolji igrač nije nužno lider. Russell Westbrook je lider OKC-a po meni, ali nije najbolji igrač, najbolji je naravno Kevin Durant. Atlanta treba lidera – ja ga u Millsapu ne vidim.
Što se tiče Cleveland Cavaliersa, radi se o ekipi koja po meni, kao što sam već naveo u ovom tekstu, pokazuje da je spremna napasti titulu i to pokazuje u dvije runde zaredom, sa dvije impresivne „metle“. U utakmicama koje nisam uspio da reviewam u tekstovima, Cavsi su pokazali sposobnost da odigraju clutch minute vrlo skoncentrisano na obje strane parketa, i to je ono što jedna zdrava ekipa Cavsa, ekipa koja ima ogromnu poentu da dokaže cijelom svijetu (doći ću i do dužeg opisa te poente), može.
Dakle, u Cavsima sve počinje, što se tiče igre na parketu, od tog nekog luksuza da izbace petorke gdje imate tri ili četiri igrača sa preko 50% šuta za tri poena i tu je tačka u kojoj ja dajem treneru Tyronneu Lueu dosta, dosta zasluge, i otkaz koji je dat bivšem treneru Davidu Blattu na neki način je kroz zadnjih par sedmica regularnog dijela i tokom čitavog playoffa opravdan. Kažem da je otkaz opravdan jer je Lue dokazao što on točno može kada dobije malo vremena i prostora da radi sa ekipom ovako punom talenta. Lue je pravilno prepoznao čemu se kreće liga, te sada izbacuje odlične petorke gdje je jedan Kevin Love centar, gdje LeBron igra četvorku i gdje je LeBron kao point-forward i igrač sa možda najboljim pregledom parketa u ligi (postoji case da se napravi za neke čiste razigravače) okružen elitnim šuterima u spomenutom Loveu, JR Swishu, Irvingu i, u tim petorkama obično, Richardu Jeffersonu. Dakle, dosta kredita dajem Lueu za ovu igru Cavsa, a to po meni neće svatko prepoznati, možda zbog neiskustva trenera Luea.
Što se tiče pojedinačnog doprinosa igrača, krenuo bih od igrača kojeg neće svatko očekivati kao prvog na listi. Za mene, izuzetno bitan igrač na obje strane parketa – JR Smith. Složio bih se sa LeBronom i njegovim opaskama nakon utakmice broj dva, kada je on rekao vrlo jasno – posao koji JR radi u obrani često se zanemaruje jer njegove trice znaju da prelome utakmicu, bila to neka izdvojena trica koja je utakmicu dovela na dva posjeda ili je to konstantna baraža trojki tokom čitave utakmice. U obrani, a to sam dosta spominjao u analizi igre Kylea Korvera, JR je odlično pratio spomenutog Korvera kroz blokove i obično mu je dosta limitirao primanje lopte iza linije za tri, a kada je ovaj istu primio, obično je JR bio tu dovoljno brzo da Korver mora loptu vratiti obično svome razigravaču. JR je radio odličan posao, naravno, i u napadu gdje je često bježao svojim čuvarima (a bilo ih je dosta), a po meni kvalitet više kojeg ima Swish je da on može i uzeti dribling ili dva i svejedno ošutati trojku te pogoditi, dok je recimo Korver sada već samo catch-and-shoot tricaš.
Ogroman posao radio je i Tristan Thompson koji je „jeo“ Horforda i Millsapa na ofanzivnom skoku, za što je on i zadužen. Odličan role igrač koji možda nije vrijedan uloženog novca, ali je svejedno vitalan za uspjeh ovih Cleveland Cavaliersa kao odličan rebounder i nadprosječan defanzivac u reketu. Seriju je završio sa ukupno 24 ofanzivna skoka, što je točno šest po utakmici. Vrijedi naravno spomenuti i ostatak igrača sa rostera Cavsa, a tu treba posebno izdvojiti Channingea Fryea i njegov doprinos u utakmici tri kada je sa sedam trica donio prevagu i okrenuo utakmicu u potpunosti na stranu Cleveland Cavaliersa.
O igri velike trojke se dosta pričalo, a ja bih počeo sa Irvingom. Irving se pomalo i utišao za razliku od prve runde gdje je bio stvarno fantastičan ali svejedno je odigrao dobru seriju i imao je neke vrlo dobre brojeve. Ono što ja želim istaknuti kod njega je koliko je samo napredovao kao dodavač i koliko se ustvari uklopio u tu ideju koja se gura unutar Clevelanda. Naime, igra se na brz protok lopte, na nesebičnu igru i na što veće odstojanje od hero-ball igre i izolacija. Irving je igrač koji je, doduše, ponekad itekako htio da rješava situacije sam, ali ono što sam ja primjetio jeste da se prilagodio načinu na kojeg su ga napadali kada je vrtio pick’n’roll i da je to često vodilo do otvorenih trica, obično za Kevina Lovea.
Kada smo kod Lovea, Love je imao odličnu seriju. Da se razumijemo, on nije oličenje efikasnosti i nećete često naći noć kada će Love imati neki nevjerojatan procenat šuta, ali ono što je uspio da itekako povrati u ovoj seriji je svoj šut za tri. Posebno u zadnjoj utakmici ove serije, Love je punio koš Atlante koja ga je prečesto ostavljala samog a najčešće dvije situacije iz kojih su se rađale otvorene trice za Kevina su penetracija LeBron Jamesa u reket te pokušaj trapovanja Kyrie Irvinga nakon pick’n’rolla, što je posebno bilo evidentno u zadnjoj utakmici. Osim šuta, on je odličan posao radio pod košem i to posebno na ofanzivnom kraju parketa, gdje je totalno nadmašio dvojac Horford-Millsap. Seriju je završio sa 15 ofanzivnih skokova, to jeste oko četiri po utakmici.
Zadnji i najbitniji član velike trojke bio je LeBron, koji je po meni katalizator svega dobroga što je u ovoj seriji Cleveland nama gledateljima pokazao. Sa njime počinje i završava igra današnjih Cavsa na obje strane parketa, i on je jednostavno pravi, vokalni lider ove ekipe. Najveći primjer je JR Smith, koji je često podvlačio utjecaj dobrih riječi koje mu često uputi LeBron na njegovo samopouzdanje. Kada ste šuter, samopouzdanja vam uvijek treba, a kada najbolji igrač ekipe izađe i kaže kako je Smith bitan igrač na obje strane parketa, onda to može samo pomoći JRu da narednu utakmicu izađe i nastavi da radi što je radio u prošloj utakmici. Međutim, ono što mene zabrinjava kod LeBrona je to što je često u seriji davao sebi oduška (podvukao bih prvu utakmicu posebno) te malo i spavao na defanzivnom kraju, te što se nekada čini kako mu se u napadu ne igra, pa gura loptu u ruke Irvinga te onda stoji, to jeste ne postavlja screenove ili ne trudi se da izgradi sebi neku dobru poziciju da primi loptu. On je toliko bitan za uspjeh ove ekipe da se to ne može opisati, i ti trenutci mu se mogu oprostiti ako će većinu utakmice raditi sve na obje strane parketa da pokrene, razigra, zabija i generalno vodi ovu ekipu do njihovog poslijednjeg cilja.
U ovoj seriji je najviše vremena provodio u napadu na koš Atlante koja za te ulaze nije imala rješenja i obično je itekako znao da prepozna kada se obrana skupljala u reketu pa su ti kick-out pasovi iz penetracije obično dovodili do otvorenog šuta i prepoznatljivog swish zvuka. Na defanzivnom kraju je pokazao obje strane LeBrona – i onoga što će prepoznati što igrači Hawksa žele pa će presretnuti dodavanje, ali i onoga kojeg sam već spomenuo, dakle „smorenog“ LeBrona koji baš i ne bi da prati Bazemorea u obrani. Posljednja stvar koju sam primjetio je da je prihvatio odgovornost u clutch momentima, te je u dvije utakmice koje su bile na jedan ili dva posjeda glasno dao do znanja da u njegove ruke ide lopta. U prvoj utakmici je sve riješio svojim and-one košem nakon faula Millsapa, a u četvrtoj sa svojim košem i onda odličnim defanzivnim playom kojim je isforsirao jump-ball sa dosta manjim Schroederom na par sekundi do kraja. Samo još jedan dokaz da je ovaj čovjek definicija lidera jedne NBA ekipe (još pri tome ovako fantastične ekipe) i na parketu i van istoga.
Sve u svemu, vidjeli smo jednu stvarno fantastičnu seriju, u kojoj je Cleveland dokazao neke stvari, kao i Atlanta. Atlanta je dokazala kako se ne može bez vrlo jasno definisanog lidera kojeg oni, po meni barem, nemaju. Ne može se tražiti neki veći uspjeh bez superstara i iako je sav uspjeh koji je do te druge runde ostvaren baziran na kemiji koja postoji u njihovoj svlačionici i na generalnom timskom radu i trudu, dalje se ne može bez closera, koji će uzeti loptu u svoje ruke i reći – ovo je moj šut, i nitko mi ga neće oduzeti. Svaka čast Hawksima na dolasku do ove runde i na jednoj sasvim solidnoj sezoni, ali bojim se da je ovo sudbina ekipa koje su okrenute sistemu koji će graditi tim bez superzvijezde.
Cavsi su dokazali kako oni neće stati na putu ka svom finalnom cilju, a taj cilj je prsten. Ono što je vrlo bitno spomenuti je da postoji jedan generalni osjećaj na socijalnim mrežama kako oni, iako su poprilično dominantno (uz svaki mogući respekt i Hawksima i Pistonsima naravno) došli do finala konferencije, po mišljenju mnogih nemaju šanse protiv Golden Statea ili San Antonia. S tim mišljenjem se ne slažem zbog mnogih faktora, a jedan od njih i možda i najveći je taj kako su Cavsi stvarno najbolja ekipa u ovom playoffu, to jeste ekipa koja je najviše pokazala.
Da li će se forma održati do finala i kroz veliko finale? To nitko ne može znati, ali smatram da oni još uvijek misle kako nisu dokazali ono što su htjeli, te da oni još uvijek igraju sa velikom poentom koju moraju pokazati čitavom svijetu. Ono što ja mislim je: Cavaliersi imaju odličnu formu, dosta momentuma, raspoložene igrače, sistem igre koji je kao stvoren za današnju NBA, kemiju unutar ekipe na visokom nivou, dosta veteranskog utjecaja i imaju LeBrona, koji je arguably najbolji košarkaš na svijetu. Prsten? Zašto da ne?