„Naporan rad pobjeđuje talent kada talent odbija naporno raditi“, rekao je jednom prilikom Kevin Durant, baš negdje u vrijeme kada je dolazio u najjaču ligu svijeta. Da je imao talenta – to su svi znali, ali Durant je uspio postati jedan od najboljih košarkaša današnjice upravo zbog stava izraženog u najdražem mu citatu. Talent ga je možda doveo u ligu, ali naporan rad ga je tamo zadržao i učinio ga jednim od najboljih košarkaša današnjice. Iako je bio manje talentiran i imao lošije predispozicije, Durantov dobar prijatelj sa Sveučilišta u Texasu naporan rad je shvaćao nešto ozbiljnije od drugih. Bio je to Avery Bradley, trenutačno jedan od najvećih „radnika“ u NBA ligi.
Durant je bio na Sveučilištu u Texasu tri godine prije Bradleyja, ali kasnije je tamo odlučio pohađati i ljetnu školu, kada se zbližio s Bradleyjem. Zajedno su učili, ali i cijelo ljeto trenirali. Dok je Durant svoj talent već pokazivao na NBA parketima, Bradley je tek trebao doći u ligu, a u tom trenutku nije mogao poželjeti boljeg mentora. Nakon ljeta provedenog zajedno, Durant se vratio u Oklahomu i zainteresirao trenere svojim novim prijateljem. Oklahoma je te 2010. godine imala 18. pick na draftu i pokazivali su interes za Bradleyja, ali on je zbog ozljede bio prisiljen propustiti trening s Thunderima. Oni su se na draftu ipak odlučili za Erica Bledsoea (kojeg su odmah trejdali u Clipperse), a Bradley je kao 19. pick pao u krilo Celticsima i tako propustio daljnje prijateljevanje s Durantom.
Bradley je u početku u Celticsima bio dosta ograničen. Došao je u ekipu koja se borila za naslov, tako da je minute dobivao na kapaljku, i to uglavnom kada je utakmica bila rezultatski riješena. U tom periodu nije uspio pokazati ništa što bi ga zadržalo na terenu, a Doc Rivers je radije koristio svoje već isprobane rotacije. Nije prošlo dugo i Bradley je poslan u Razvojnu ligu da igra za Maine. Brzo se pokazalo da tamo ne pripada, jednostavno je bio predobar za konkurenciju i Celticsi su ga odlučili vratiti. Nakon povratka, Bradley je dobio dodatnu motivaciju:
„Bio sam u potpunosti druga osoba pri povratku iz Mainea. Sjećam se da kada sam se vratio, imao sam neurednu frizuru, dugo se nisam šišao i dečki su me zezali. Ali baš na tom prvom treningu zakucao sam preko Kendricka Perkinsa i Doc Rivers je u tom trenutku prekinuo trening. Tada sam znao da mi je mjesto u ovoj ligi“, rekao je Bradley.
Bradley je uvijek bio poznat po svojim obrambenim sposobnostima. Još je na sveučilištu stekao reputaciju jednog od najboljih defanzivaca u Americi, tako da na tom području nikada nije imao problema. Štoviše, toliko je dobar defanzivac da je prošle godine bio uvršten u najbolju obrambenu petorku lige, ali, realno, u toj petorci je mjesto trebao dobiti i ranije. No, o Bradleyjevoj obrani ćemo nekom drugom prilikom – naš je fokus ovaj put usmjeren na drugu stranu terena.
Upravo se u napadu vidi Bradleyjev naporan rad kroz cijeli ovaj niz godina. U ligu je ušao kao igrač koji je ispodprosječan šuter, koji ne može voditi loptu jer ima loš pregled igre, a još je k tome prenizak za poziciju bek-šutera. Zanimljivo je da se Bradley uspio na neki način zainatiti i pokazati da ništa od navedenog nije točno. Pa, krenimo redom.
Budući da nije bio pouzdan šuter, u početku je u napadu imao uglavnom ulogu cuttera. Tu i tamo je pogađao šutove s poludistance, ali isključivo uz nacrtanu akciju i nečiju asistenciju – u njegove prve dvije sezone asistirano mu je preko 60% koševa, a blizu 90% njih bilo je za dva poena. S Rajonom Rondom na terenu zajedno s njim bilo je očito da će morati poraditi na šutu za tri poena, jer s dva beka koja nisu šuteri spacing je bio dosta loš. U međuvremenu se situacija u Bostonu dosta promijenila. Igrači su proteklih nekoliko sezona prolazili kroz Boston kao na traci, ali ne i Bradley. Celticsi su vjerovali u njegov rad i strpljivo čekali napredak, tako da je on ostao jedini igrač iz ere Paula Piercea i Kevina Garnetta koji je još uvijek u Celticsima. U tih sada već skoro sedam godina Bradley se razvio u pouzdanog šutera i usput uspio izaći iz kalupa klasične 3&D opcije. Sada u sezoni šutira preko 40% s trice i zabija više od dvije po susretu, što mu je najviše u karijeri – i po realizaciji i po postignutim tricama! Napredak se lijepo vidi ako pogledamo statistiku pogođenih trica po sezoni kroz njegovu karijeru:
Ono što čini ovaj podatak još impresivnijim je činjenica da mu je tijekom prvih šest sezona 93% trica bilo asistirano, a ove sezone mu je asistirano samo 75%. Dakle, osim što ih pogađa najviše u karijeri s najboljom realizacijom do sada, još si i sam kreira najviše šuteva za tri poena u proteklih sedam godina! Zanimljivo je i da je Bradley trenutačno peti na listi najviše zabijenih trica u dresu Celticsa, iza Piercea, Allena, Walkera i Birda. Prilično impresivno za nekoga tko je u ligu došao kao nepouzdani šuter.
Međutim Bradley nije stao samo na šutu. Dolazimo do drugog njegovog ogromnog napretka, a to su skokovi. Celticsi su preko ljeta ostali bez najboljeg skakača Jareda Sullingera, a čak su i uz novopridošlog Ala Horforda jedna od najlošijih skakačkih momčadi lige ove sezone. Potres mozga Horforda na početku sezone bio je ogroman udarac za već u skoku slabe Celticse, a taj nedostatak pokrio je – nevjerojatno ali istinito – 188 centimetara visoki bek. U prvih 13 utakmica imao je u prosjeku 8,5 skokova, što je gotovo četiri puta više od njegovog prosjeka u karijeri! U tom periodu hvatao je 12,6% svih skokova svoje ekipe, što je više nego što hvataju LeBron James, Kevin Durant i LaMarcus Aldridge. To naravno nikako ne znači da je bolji skakač od njih, ali nam govori koliko unatoč svojoj visini uspješno hvata promašene šuteve i koliko je spreman pokriti svaki nedostatak ekipe. U tih 13 utakmica imao je sedam double-double učinaka, dok je u cijeloj karijeri imao samo dva. Povratkom Horforda ta je brojka pala na 7,9 i vjerojatno će još padati, ali sa 188 cm biti najbolji skakač (iza Horforda) pored ostalih centara u ekipi je jednostavno nevjerojatno.
Osim što trpa trice i skače kao nikada do sada, Bradley pokazuje ogroman napredak i u ostalim elementima igre. Prije je s razlogom bio cutter i spot-up šuter, jednostavno nije imao dobru kontrolu lopte i bilo je bolje da taj posao odrađuje netko drugi. Brad Stevens je još davno probao s eksperimentom da Bradley vodi napad, ali to se pokazalo neuspješnim i tada je u toj ulozi u Celticsima procvjetao Jordan Crawford. No, Bradleyja to nije sputalo da i dalje nastavi raditi na svojim manama. Znao je da je poboljšao svoj šut, a želja za daljnjim napretkom gurala ga je da svojoj igri doda još koji element.
S vremenom je naučio da ga protivnički skauti gledaju kao nekoga tko će uvijek šutirati, a ako to ne uspije dok uhvati loptu jednostavno neće moći ništa drugo. Tako je odlučio poraditi na kontroli lopte, što mu je donijelo dodatno samopouzdanje. Budući da je ove sezone izrazito opasan na trici, igrači mu znaju stajati preblizu, tako da je Bradley odlučio to iskoristiti i pokazati da zna biti i slasher, tj. dodao je još jednu napadačku opciju:
Zbog očitog napretka kod kontrole lopte i pregleda igre, Stevens je ove sezone odlučio dati Bradleyju više slobode u napadu, pa ne čudi podatak da mu je ovo sezona s najvećim prosjekom asistencija u karijeri, a asistira 13% svih koševa Celticsa, također najviše u sedam godina u NBA ligi. U ekipi veći postotak jedino imaju Thomas, Horford i Marcus Smart.
„Averyjeva kontrola lopte i napadački mentalitet, pogotovo u zadnjim četvrtinama, stvarno su nam do sada bili od velike pomoći. Uvijek kad ima loptu donese ispravnu odluku što će s njom učiniti. Igra s dobrim tempom i dobrim stavom, svaki put je sve bolji“, rekao je o njemu Brad Stevens. Kombinaciju njegovog napadačkog mentaliteta u zadnjim četvrtinama, njegove kontrole lopte i „slešerskih“ sposobnosti sve možemo vidjeti na ovom isječku iz utakmice protiv Golden State Warriorsa:
„Kada sam ljetos trenirao, znao sam da ove sezone moram igrati malo opuštenije. Moram igrati s više samopouzdanja umjesto da uvijek budem igrač koji sve radi u tišini. Sada sam više fokusiran svaku utakmicu, govorim si u glavi: ‘Mogu napraviti ovo, mogu napraviti ono’, to mi daje dodatno samopouzdanje“, izjavio je Bradley.
Iako se iz godine u godinu bori za nagradu najboljeg obrambenog igrača lige (što mu je, kaže, i primarni cilj ove sezone), ovakva raznovrsnot u napadu koju je uspio razviti kroz niz godina sada je isplivala na površinu i ne treba nas čuditi ako se slučajno nađe i u razgovoru za nagradu igrača koji je najviše napredovao (MIP).
Kao i cijela momčad Celticsa, Bradley je zajedno s njima do sada bio često podcjenjivan. Zapravo, trener Nuggetsa Mike Malone tvrdi da je Bradley jedan od najpodcjenjenijih igrača u ligi. No baš kao i Celticsi prethodne sezone, Bradley je počeo pokazivati da zna i može kazniti taj podcjenjivački stav, a ako nastavi iz godine u godinu dodavati nove elemente svojoj igri postavlja se pitanje gdje bi mu mogao biti kraj. Ima 26 godina, vremena i prostora za napredak još ima, tako da – tko zna – možda se baš zahvaljujući njemu u skoroj budućnosti njegova momčad susretne s njegovim prijateljem Durantom u finalu, a Bradley pokaže da se naporan rad uvijek isplati – ako to još uvijek nije dokazao.