Jednom davno gledali smo u Oklahomi trojicu od današnje same elite NBA lige. Kevin Durant, James Harden i Russell Westbrook dijelili su svjetlo u tadašnjoj najboljoj mladoj momčadi NBA lige uz adicije Sergea Ibake, Dereka Fishera, Thabe Sefoloshe te Jeffa Greena. Danas je opjevano to veliko Finale iz 2012.godine kada je Kralj prvi put zaposjeo na tron, a kada je krenuo raspad ove mlade momčadi suprotno očekivanjima većine. Danas ni jedan od trojke nema prsten, Durant je bogatiji za jednu MVP nagradu, Harden kroči prema svojoj MVP nagradi, no Russ je na putu da postigne nešto što nije viđeno od velikog Oscara Robertsona, triple double prosjek u sezoni. Kako bi moj kum rekao : „Čekaj kad će neki dobar tekst o Westbrooku, nije normalan.“
A rasprave i tekstovi o Westbrooku su česti, ali vrlo često zagrebu samo površinski. Naravno, mogu se povući polemike da siluje, da forsira s jedne strane, a s druge strane da zaslužuje MVP nagradu unatoč tome što će Oklahoma završiti između 5. i 8. pozicije na Zapadu. Unatoč tome što je to veoma zanimljiva tema za raspravljanje NBA fanovima jer se može povući dosta argumenata i usporedbi, neću se time baviti. Ono što želim napraviti jest analizirati kako Mr.Triple Double radi to što radi i koji je najbolji način da ga se zaustavi. Ili barem malo uspori.
RUSSELL WESTBROOK- BLUEPRINT
Westbrook je vrlo vjerojatno najviše atletična jedinica koju je ova igra vidjela u povijesti i samim time ga je vrlo teško čuvati. Olakšavajuća okolnost prošlih godina je bila da je bio lošiji šuter, međutim ove godine stavlja dvije trice po utakmici uz 34% uspjeha, oboje career high, što s obzirom na podosta povećanu potrošnju predstavlja skoro pa fenomen. Mislim, čovjek je u dosadašnjoj karijeri šutirao jedva 30% za tri iz 3-4 pokušaja po utakmici i to s jačom ekipom. I logično, ove sezone kad je prva, druga i treća opcija, očekuješ da će mu pasti taj postotak šuta i da će ga ekipe puštati da šutira do mile volje, što se i desilo, međutim čovjek je podigao postotak na respektabilnu razinu i više ga ne možeš ni tu puštati (pitajte Mikea Conleyja). S obzirom na već spomenutu atletičnost veoma teško ga je zadržati pri ulazu što rezultira velikim brojem slobodnih bacanja.
Jedna stavka koju mnogi komentiraju jest omjer asistencija i izgubljenih lopti. Istina, ima 5.5 izgubljenih lopti po utakmici, ali kad pogledamo malo dublje brojke, zaslužan je za više od 50% postignutih poena Oklahome uz usage rate od 41% te 54% TS. Za usporedbu, prijašnjih godina kad mu se usage rate vrtio oko 30%, true shooting je bio također oko 54%. Također, jedan Kyrie Irving koji je po meni razigravač s najsvestranijim scorerskim mogućnostima ima TS od 57% uz puno manju upotrebu. Znači, istina je da Westbrook ima loptu više nego ikad u rukama, međutim čovjek je efikasan kao i uvijek. Efikasnost je više relativan pojam, jer u pravilu što se upotreba povećava, efikasnost se smanjuje, a ovdje svjedočimo iznimci. TS od 54% na 30% usage rate kada je na parketu nije na razini prve opcije, ali TS od 54% na 40% USG? Neviđeno. Što se tiče izgubljenih lopti, 5.5 jest puno, no on troši gotovo pola napada dok je na terenu, a Oklahoma u prosjeku ima 15 izgubljenih po utakmici i to već poprima drugačiju sliku.
TRIPLE DOUBLING
a) Igra leđima ili licem prema košu
Najbanalniji primjer, Westbrook igra izolaciju, može igrati kao što je na slici licem prema košu ili eventualno leđima. Ovo je pokušaj spacinga, ali kad su ti na perimetru Domantas Sabonis, Victor Oladipo, Andre Roberson samo moraš izabrati koga želiš da baci ciglu. Zato je obrana fokusirana na Westbrooka, u ovom primjeru će postići koš, ali isključivo zbog atleticizma jer obrana je stigla zatvoriti reket iako je postojala mogućnost dodavanja prema vani. Ovakvu situaciju je najbolje braniti upravo kako se Dallas i postavio, svi su spremni štititi reket, a Westbrooka treba usmjeravati na njegovo lijevo jer onda mora proći kroz silu u reketu, jer ako mu ostaviš prazno desno gotov si. Također, može mu se ostaviti prostora za mid range šut što ekipe nerijetko koriste zahvaljujući tome što ga Westbrook voli potegnuti. Druga opcija je igra leđima gdje je apsolutno dominantan nad svakim razigravačem lige i zbog čega je teško ga čuvati, ako staviš prosječnog razigravača, izgurat će ga, iznuditi bacanja, ako staviš bek šutera iskoristit će svoju brzinu. Po meni najbolje rješenje je pak da primarni obrambeni bude igrač kojeg neće moći tako lako nadjačati jer ipak eksplozivnošću nadmašuje svakog.
b) Pick n roll igra
Temelj svakog napada je pick n roll, pa tako i Oklahominog. Možeš birati, hoćeš li ići ispod ili poviše bloka, riskirati šut, ulaz i stvaranje viška. U ovom primjeru obrambeni igrač prolazi ispod bloka, što Westbrooku ostavlja prostora za šut za tri koji će ujedno uzeti i pogoditi. Također ima i drugi primjer;
Ovdje obrambeni igrač prolazi poviše bloka, što stvara prostor za ulaz. Obrana to pokušava kompenzirati tako što će se fokusirati na Westbrooka, centar ne izlazi nego mu se pušta mid range, a ulaz pokušava zatvoriti u svaku svrhu. Međutim fokus obrane na Westbrooku koristi Oladipo koji „reže“ prema košu, Westbrook ga pogađa dodavanjem i to je lagan koš. Da je eventualno centar izašao, a obrana pokrila Oladipa, Westbrook bi svakako pretrčao centra i položio. Kako onda braniti ovo? Svaki pick n roll donosi nešto i u većini slučajeva obrane biraju što da puste tj.kako da minimaliziraju štetu. Očito se odgovor ne nalazi ni na jednom primjeru gore. Postavlja se pitanje, što raditi kada igraš protiv ekipe s jednom zvijezdom, što ti je cilj? Cilj je što više tjerati tog igrača na rješavanje lopte iz svojih ruku, a to se postiže takozvanim trapom, koji je koristio Miami Heat pri osvajanju dva uzastopna naslova. Jednostavno pri postavljanju bloka udvojiš Westbrooka i natjeraš ga doda čovjeku koji postavlja blok čime se stvara višak, međutim u ovom slučaju se radi o Adamsu/ Kanteru / Sabonisu koji nisu nikakav Draymond Green pa da mogu konstantno efikasno koristiti taj višak, pogotovo uz nedostatak šutera. Problem je što za ovakvu obranu, igrač na poziciji 4 ili 5 mora biti veoma agilan, a ne teretni centar tipa Bogut ili Gasol. Mislim zamislite Boguta dok pokušava trapati Westbrooka, čovjek bi mogao komodno ponovo pokidati ACL, zacijeliti ozljedu, vratiti se na teren i stigao bi pretrčati Boguta.
c) Beastbrook šema
E sad, ovo je poseban dio njegove igre, za koju će većina govoriti ili davati za primjer kao nedostatak IQ-a ili se hvatati za glavu puni motivacije za zakucavanjem. Radi se o situacijama kada Westbrook koristi svu svoju energetičnost u realizaciji napada, vrlo često u tranziciji. Tada dolazi do najviše nerezonskih šuteva, ali ono što je specifično je to što gotovo uvijek obrane nemaju lijeka za to. Jer okej, od akcija iz playbooka se možeš nekako braniti, isplanirati obranu, no ovakve situacije su one koje pokazuju talent igrača.
Na primjer:
Napad je krenuo normalno, Adams je krenuo postaviti blok međutim Westbrook se odlučuje na beskompromisni napad na reket, i pazite, četvorica ga pokušavaju blokirati jer je iznenadio obranu, ima mogućnost dodati svakome suigraču na slici. I tu dolazi najveći njegov problem, često nije svjestan koliki dodatan utjecaj na igru može imati, uzet će težak šut, a vrlo lako je mogao namjestiti lagan šut. Onog dana kada postane svjestan u potpunosti svog okruženja neće mu biti potrebni nikakvi triple doubleovi ni spektakularna zakucavanja da svi uvide o kakvom se igraču radi.
Na kraju bih još samo obratio pozornost na dio igre koji je po meni potpuni pokazatelj Westbrooka kao igrača, a to je skok. Trenutno ih bilježi više od 10 po utakmici od čega su skoro 2 napadačka. Čista energija i volja, prati svaki svoj šut, a u obrani koristi boxout Adamsa, Kantera i ostalih. Ono što je fascinantno je to što iako je igrač od 190 cm najbolji skakač momčadi, Oklahoma hvata 52.7% svih skokova čime zauzima treću poziciju u ligi i taj pokazatelj bi trebao otpuhati svakakvu pomisao na to da Westbrook time samo pumpa svoju statistiku. Na kraju, ako za pobjedu svaki posjed treba tretirati kao da je posljednji, da ste vi trener Oklahome, u čije ruke ste bi ga postavili?