Rano jutros po našem vremenu su odigrane četiri utakmice kojima je kompletirana Sweet Sixteen faza ovogodišnjeg March Madnessa. Dok su pobjede Sjeverne i Južne Karoline bile rezultatski jasne i nezanimljive puno prije formalnog završetka, druge dvije utakmice su bile vrlo uzbudljivo, a posebno ona u Madison Square Gardenu između Badgersa i Gatorsa u kojoj smo, nakon 55 odigranih mečeva, napokon vidjeli prvi produžetak i prvi buzzer-beater.
(8) Wisconsin 83:84 Florida (4)
Nagovijestio sam u prošlom izvještaju, kada je Wisconsin izbacio aktuelne prvake, da bi Badgersi mogli biti potencijalni dark horse kandidat za naslov, ali su, kao za inat, odlučili ispasti već u sljedećem krugu.
Igrali su dobru utakmicu i jedna i druga momčad. Napadački tečno i precizno, uz puno suvislog kretanja igrača i lopte. Wisconsin je bolje ušao u dvoboj: kontrolirali su defanzivni skok i u napadu se oslanjali na mnoštvo kreatora. Ethan Happ je u prvom dijelu bio izvrstan kao inside-out razigravač, a dobar posao su radili i vanjski koji su stalno vitlali loptom s jednog kraja na drugi. To je rezultiralo velikim brojem otvorenih šuteva, što pokazuju i njihovi postotci šuta (50,9% iz igre, 41,2% za 3).
Međutim, Florida je ubrzo prestala kaskati i dovela utakmicu u mrtvu trku. Blistao je KeVaughn Allen koji je na inače ujednačen napad Gatorsa uzeo monopol i praktički sam pratio Badgerse. Bio je jedini dvoznamenkast u svojoj momčadi s ni manje ni više nego 35 poena.
Drugo poluvrijeme je bilo zaista puno vrhunske natjecateljske košarke. Rezultat je bio na klackalici do 30. minute, kada se Florida počela odvajati. Allen je bio nerješiv problem za obranu Wisconsina i na četiri minute prije kraja je bilo 12 poena razlike. Međutim, Badgersi su tada proigrali u napadu i uspjeli su vratiti stvar u egal, zaključno s trojkom Zaka Showaltera dvije sekunde prije isteka regularnog dijela vremena. Bio je to divlji šut s jedne noge i preko ruke, a kada je lopta prošla kroz mrežicu, Showalter je šmekerski odradio championship-belt proslavu u čast velikog Aarona Rodgersa koji je sjedio iza klupe Badgersa.
Momentum je tada prešao na stranu Wisconsina koji je u produžetku izgradio pet poena prednosti, ali je Bronson Koenig morao igrati s ozljedom noge što su Gatorsi iskoristili da se još jednom vrate u utakmicu. Četiri sekunde prije kraja, bez time-outa, Chris Chiozza je otrčao s loptom preko cijelog parketa i šibnuo trojku još luđu od Showalterove i naravno – pogodio. Iako je Allen cijelim tijekom utakmice vukao Gatorse, na kraju je nebitni Chiozza postigao taj simbolični koš koji će ga učiniti besmrtnim junakom.
Florida je ušla u Elite Eight po prvi put od odlaska Billyja Donovana, a njegov nasljednik Mike White je bio dvostruko sretan, obzirom da vrlo dobro zna kakav je osjećaj biti s pogrešne strane buzzer-beatera. On je bio dio one ekipe Ole Missa koja je 1998. godine na tragičan način izbačena u prvom krugu od trinaestog nositelja Valparaisa.
S druge strane, ovim porazom je došao kraj jednoj odličnoj generaciji Badgersa. Koenig, Showalter, te Nigel Hayes i Vito Brown su sve seniori koji su u protekle četiri sezone svaki put izborili barem Sweet Sixteen, a dvaput su bili i na Final Fouru.
(3) Baylor 50:70 South Carolina (7)
Baylor je još jednom pokazao da su dosljedni otprilike kao žena na menstruaciji. Nakon što su pružili sjajne partije u prva dva kruga, sinoć su od South Caroline doživjeli najgori poraz u povijesti svojih nastupa na March Madnessu i tek tako probušili balon vjere u njihove mogućnosti koji se napuhao u posljednjih desetak dana.
Gamecocksi su ih ubili obranom, točnije, stalnim miksanjem obrambenih postavki. Iz početne match-up zone su prelazili na čovjeka pa na konzervativnu 2-3 i sve tako ukrug. Bearsi nisu najkreativniji napad na svijetu i takvu dinamiku nisu u stanju ispratiti, pogotovo kada im je najbolji igrač, Johnathan Motley, potpuno odsječen. Veličanstvenu obranu je na njemu odigrao Sindarius Thornwell koji mu je otežavao primanje lopte i potpuno mu blokirao pristup obruču. I još je Thornwell imao energije natočiti 24 poena na drugoj strani.
South Carolina je, eto, svezala tri uzastopne pobjede, a prije toga su imali jednu u 43 godine. Idu puni samopouzdanja u Elite Eight gdje imaju realistične šanse za prolazak dalje jer trenutno nema velike razlike između njih i Floride. Možete li zamisliti da Gamecocksi dođu do finala, a s druge strane ždrijeba se probiju Tar Heelsi pa da se za naslov bore dvije Karoline? Bi li igrali u footballskoj opremi?
(1) North Carolina 90:82 Butler (4)
Možda je na kraju bilo samo osam razlike, ali Tar Heelsi su pitanje pobjednika riješili nakon 25 minuta igre. Uz standardno dobre nastupe Justina Jacksona i Joela Berryja, svoj doprinos je dao i krilni centar Luke Maye koji je zabilježio svoj prvi doouble-double (16 poena, 12 skokova) u karijeri. On je bio taj koji je bio vruć na samom startu utakmice kada je UNC izgradio svoj kapital i poslije je sve bilo rutinski za iskusne nebeskoplave.
Iako sam rekao da je Berry imao standardno dobar nastup, siguran sam da Roya Williamsa raduje što je napokon proradio i u realizatorskom dijelu igre. Nakon što je u prve dvije utakmice kombinirano skupio 13 poena, sinoć je izroštiljao 26, koji su, uz Jacksonova 24 bili više nego dovoljni da se spriječi potencijalni povratak Bulldogsa u utakmicu u drugom poluvremenu; što im je Arkansas zamalo napravio u prošlom krugu.
Moram priznati da sam imao neki osjećaj da će Butler biti nezgodan match-up Tar Heelsima, ali su me ovi skroz demantirali. Kontrolirali su utakmicu od A do Ž i niti u jednom trenutku nisu izgledali kao da bi mogli popustiti. Bulldogsi će i dalje ostati ekipa koja ima reputaciju da rješava slabije od sebe, ali se ne može nositi s elitnim programima.
Williamsova momčad je ušla u Elite Eight po 27. put u povijesti sveučilišta, što ih čini drugom najuspješnijom momčadi u tom pogledu. Uspješniji od njih je jedino Kentucky s 37 nastupa[1], protiv kojeg će upravo igrati u daleko najuzbudljivijem srazu preludija za Final Four.
(3) UCLA 75:86 Kentucky (2)
Nesumnjivo najiščekivaniji dvoboj Sweet Sixteena se odigrao sinoć u Memphisu nešto malo prije tri ujutro po našem vremenu. Dva blue blood programa, s tri lutrijska picka u svojim redovima su ukrstili rogove u pokušaju da dođu do finala Južne regije.
I, baš kao što sam tupio od početka turnira, Kentuckyjeva moćna obrana je bila previše i za UCLA-inog wunderkida. Lonzo Ball nikako nije mogao uhvatiti ritam, što je značilo da Bruinsi neće imati dobru noć u napadu. Iako su imali dobre postotke (52,7% iz igre, 39,1% za tri), postigli su svega 75 poena što je debelo ispod njihovog prosjeka od 90,4; štoviše, samo su jedanput u cijeloj ovoj sezoni zabili manje koševa, a to je bilo 27. studenog u pobjedi od 74 naprema 67 protiv Texas A&M-a. Bruinsi su bez dileme najbolji napad u državi, ali oni svoje utakmice dobivaju u tranziciji i na otvorenom parketu kada do izražaja može doći sav Ballov talent.
Kentucky, kao jedna od najboljih obrana u državi, je imao pameti i materijala da im oduzme njihovo najjače oružje i natjera ih na neobično puno halfcourt igre. A u tome su uspjeli prvenstveno zbog nadljudske partije De’Aarona Foxa. Balla je odsjekao u svojoj standardnoj roli daveža, ali je zapanjujuće što ga je potpuno zasjenio i u napadu. Izrešetao je Bruinse 39 – trideset i devet – poena što je najbolji nastup jednog brucoša u povijesti March Madnessa, te općenito najveći broj poena još tamo od pradavne 2002. godine[2]. Kako to da igrač koji ne razumije koncept šuta za tri poena dođe do brojke od 39 poena, pitam ja vas?
Kao što rekoh, ovo će Wildcatsima biti 37. Nastup u Elite Eightu, po čemu su apsolutni rekorderi. Međutim, po broju naslova prvaka je UCLA još uvijek, sa svojih 11, ispred njihovih 8. Neće biti lako Wildcatsima ove godine povećati taj broj, budući da je u polju ostalo još nekoliko zaista moćnih momčadi, ali izgledaju zaista impresivno.
Jednim okom na draftu
Prošle noći je u akciji bilo čak sedam igrača koje draftexpress.com projicira kao izbore prve runde u nadolazećem NBA draftu. Zadržimo se malo na tom podatku: odigrane su samo četiri utakmice, a vidjeli smo sedam top 30 prospekata. Zaista je prava rijetkost vidjeti toliko elitnog NBA potencijala u ovako odmaklom stadiju March Madnessa i to je još jedan pokazatelj koliko je zapravo ova generacija bogata talentom. Kako sada stvari stoje, draft 2017. bi mogao biti jedan od najboljih u povijesti.
Lonzo Ball je poslije utakmice s Kentuckyjem službeno izjavio da je to bio njegov posljednji NCAA nastup, ali ne može se reći da se na najbolji način oprostio od dresa Bruinsa. Zabio je svega 10 poena, a i za to mu je trebalo 10 šuteva iz igre plus 2 slobodna bacanja; a nije lijepo vidjeti ni 4 izgubljene lopte. Ovo sve, naravno, neće bitno utjecati na njegov status top 3 izbora, ali znate što mene brine? Ako mu je Fox match-up iz noćne more, kako će se Lonzo nositi s NBA braničima?
Iako ga je zasjenio partner iz backcourta, Malik Monk je dosta dobro odradio svoj dio posla, a to je postizanje poena. Skupio je 21, a bilo mu je potrebno 17 šuteva, što i nije bajna efikasnost, ali nije ni toliko loša. U obrani je bio meko tkivo Wildcatsa koje su Bruinsi često pokušavali eksploatirati (Isaac Hamilton je zabio 4 trice, od čega su dvije bile direktno na Malikov račun), ali to je isključivo zbog njegove lijenosti i bezvoljnosti, a ne fizičke nemogućnosti.
De’Aaron Fox je s ovih 39 poena vjerojatno otklonio svaku sumnju u njegovu napadačku iskoristivost. Otprije smo znali da je dobar pick-and-roll razigravač koji se lako probija u sredinu, ali sada je jasno da se snalazi i u završnicama. Menadžeri ne vole suditi na osnovu jedne utakmice, ali ovo je više rezultat konstantnog napretka nego jednokratni bljesak i vjerujem da će Foxu tržišna vrijednost porasti.
Justin Jackson je napravio vjerojatno najbolju odluku karijere kad je odlučio ostati još jednu godinu na North Carolini. Najveći dio sezone igra u životnoj formi, a sinoćnja utakmica je podsjetnik koliko je svestran igrač – 24 poena, 5 skokova i 5 asistencija, te samo jedna izgubljena lopta u 34 minute akcije. Kako je Theo Pinson uglavnom spot-up igrača, od Justina se traži da bude sekundarni kreator – a često i primarni jer nemaju Tar Heelsi pristojnog rezervnog razigravača – i to mu odlično leži. Vrlo je dobar dribler i lako se probija pored tromih krilnih igrača, a ima i dobar pregled terena. Ne blista baš u obrambenom dijelu igre i to bi možda mogao biti značajan problem na sljedećoj razini.
Unatoč blijedoj partiji Lonza Balla i Bruinsa općenito, T.J. Leaf je pokazao da može sam sebi stvarati prilike kada ne dobiva otvorene šuteve servirane na pladnju. Ne posjeduje igru iz driblinga, ali ako se rano pozicionira, zna vješto stvoriti sebi prostor. U malom volumenu, dakako, i protiv osrednjih defanzivaca, ali i to je vrijedno kod picka iz druge polovice prve runde. Utakmicu protiv Kentuckyja je završio sa 17 poena (7/11 iz igre) i 7 skokova, ali i 3 izgubljene koje su nastale u momentima kada je obrambeni intenzitet na njemu bio pojačan.
Iako box-score Bama Adebaya ne izgleda spektakularno, posao koji je napravio za Wildcatse je vrijedan hvale. Osujetio je mnoge UCLA-ine akcije i prije nego što su se krenule razvijati, zahvaljujući odličnom čitanju igre i postavljanju; zaista ga je milina posmatrati kako pokriva prostor u obrani halfcourta i koliko je dobro upoznat sa svim aspektima branjenja pick-and-rolla. Upratio sam i još jednu zanimljivu stvar, a to je njegov dodavački instinkt prilikom ofenzivnog pick-and-rolla, nešto zbog čega smo hvalili Masona Plumleeja u NBA-ju ove sezone. Imao je 5 asistencija protiv Bruinsa i nijedna nije bila slučajna.
Johnathan Motley nije imao dobru utakmicu protiv South Caroline, ali je to najmanje bila njegova krivica. On je hustle igrač koji će napadati ofanzivne skokove i igrati agresivnu obranu, a poene će skupljati iz pick-and-rolla i putbackova; a talentom siromašni Baylor je od njega tražio da kreira i da s posta bude inicijator njihovih napada, što on ne može raditi na visokoj razini.
Tojagin bracket
Točno sam predvidio tri učesnika Elite Eighta, što vam dovoljno govori o mojim nostradamuskim aspiracijama. No, u ovakvoj sezoni i na ovakvom turniru, čudi me što sam pogodio ijednog. Zaista zanimljiv turnir kada se posmatra u globalu, bez obzira što smo imali samo jedan produžetak i jedan buzzer-beater.
Za učesnike Final Foura sam predvidio Villanovu, Arizonu, Kansas i Kentucky. Kako su ova prva dva već otegnula metaforičke papke, ostaje mi nadati se da će mi Jayhawksi i Wildcatsi barem malo osvjetlati obraz. Trenutno sam u ESPN-ovih top 7,9 milijuna što znači da sam preko noći pao milijun i 400 tisuća mjesta. Nešto kao kreditni rejting Bosne i Hercegovine.
Čitajte me opet sutra kada ću malo detaljnije laprdati o pojedinačnim utakmicama, budući da se igraju samo dvije. Po završetku Elite Eighta planiram najavu mečeva Final Foura jer ima i previše praznog vremena između utakmica. Živi bili!
[1] Uključujući i ovogodišnji,
[2] Tayshaun Prince, dame i gospodo.