Napredna statistika tutorial: Obrambene kategorije

Stigli smo do petog i posljednjeg dijela NBACro tutoriala o naprednoj statistici. Naši autori su vas vodili kroz sve važne kategorije koje možete iskoristiti za proučavanje igre, timova i igrača. Prije nego što naš Luka stavi točku na “i” ako ste nešto propustili od naših predavanja možete nadoknaditi izgubljeno na ovim linkovima:

Elio Tomić: Napadačke kategorije

Anes Tojaga: Advanced box score

Milan Dakić: Miscellaneous stats

Ivan Kuštra: Općenite kategorije

Statistika je fenomenalna stvar. Ne samo u košarci, već postoje razne statistike koje su korisne u svakodnevnom životu, bilo da se radi o brojčanom izražavanju nečeg što se već dogodilo ili vjerojatnosti koja predviđa mogućnost i učestalost budućih događaja. Evo na primjer, baš nekidan gledam film „Računovođa“ („The Accountant“) i u jednoj sceni otac (vojnik) podučava svog sina da u svijetu ima preko 80% dešnjaka pa da će logično u borbi prvo pokušati izvrnuti napadaču desni ručni zglob. Pa recite da takav podatak nije koristan. No, upravo tu je statistički podatak stavljen u kontekst. Jer bez konteksta, sama statistika znači jako malo.

Nemoguće je pisati kvalitetnu NBA kolumnu bez makar malog uvida u naprednu statistiku. Najbolje od svega, ti podaci ne moraju nužno biti sadržani u tekstu, ali pomažu autoru da dođe do nekih zaključaka ili riješi određene dileme. Osobno, znam potrošiti samo sat vremena na samo pisanje, ali izgubim još najmanje 3 sata listajući statistike te generirajući u glavi materiju koju ću prenijeti na tekst. I onda te podatke namjerno izostavim iz teksta osim ako nisu neophodni za shvaćanje ili super zanimljivi, jer smatram da postoji tek nekolicina koju zanimaju statistički ljetopisi. Takvi su uglavnom i sami sposobni iščupati takve podatke. Ili već pišu za naš portal.

Od svih kategorija NBA statistike, ove defanzivne su najnezahvalnije i možda najmanje korištene. Da, lako je pobrojiti blokade i krađe, ili učinak protivnika u direktnom matchupu. Ali što ako ekipa igra switch obranu i prilikom svakog screena se mijenjaju čuvari? Kako kvantificirati pravovremene rotacije ili dolazak na pomoć? Čak i statističari koji su kreirali formule za određene statse kažu da neke stvari jednostavno nisu opipljive ni brojive, kao na primjer samo prisustvo i koordiniranje obranom igrača kao što je bio Tim Duncan. Tako da je eye test i dalje jako važan pri evaluaciji defanzivnog učinka. Ipak, postoje određene napredne statistike koje, smatrajući da se učinak dobrog defanzivca mora odraziti na suparnika ili na momčadski učinak, daju sasvim dobar uvid u individualne i timske performanse u obrani. Pa krenimo redom uz pomoć neizostavnog Basketball Referencea.

Defensive Win Shares

Sigurno svi znaju za statistiku Win Shares koja pokušava dočarati koliko neki igrač doprinosi pobjedama svoje momčadi. No, možda niste znali da se ta statistika dijeli na dva dijela: napadački i obrambeni WS. Ovaj potonji kojim ćemo se ovdje baviti, baziran je na Defensive Ratingu pojedinca, tj. broju dozvoljenih poena na 100 posjeda. No nije oslonjena na samo takav banalan podatak, nego su u formulu uključeni razni koeficijenti i podaci, kao: broj odigranih minuta, broj defanzivnih posjeda ekipe, ligaški prosjek poena po posjedu, ekipni i ligaški tempo. Dakle, ako ukupan WS mjeri doprinos pojedinca pobjedama ekipe, tada ovaj defanzivni dio mjeri koliko je njegova obrana doprinijela tomu.

Na listi all-time greata prvih 6 mjesta zauzima Bill Russell, a od relativno novijih generacija samo se Ben Wallace iz sezone 2003./2004. uspio ugurati na 12. mjesto. Tako da, uz dužno poštovanje legendarnom „Gospodinu Russellu“ i društvu, nećemo ove podatke uzimati kao orijentir. Idemo vidjeti učinke u posljednjih 10 sezona (ne računajući ovu, a od sezone 2006./2007.).

Kao što se može vidjeti, najbolje sezone Dwighta Howarda iz Orlanda na čelu su kolone. Ukratko, prema ovoj statistici, u svojoj najboljoj sezoni Howard je defanzivno bio toliko dobar da je samo igrom na tom dijelu parketa pridonio skoro 8 pobjeda svoje momčadi. Fenomenalno. Sistem naizgled favorizira visoke igrače, ali to nije u potpunosti krivo. Sjetimo se da je upravo Dwight tih godina, uz najbolju obranu na obruču, pokrivao i „pola parketa“. Tim više treba cijeniti prisustvo LeBrona Jamesa i Paula George na ovoj listi koji su kao vanjski igrači bili defanzivno sposobni toliko utjecati na učinak ekipe.

Ova sezona još nije kompletirana, stoga nemamo kompletnu sliku u doprinosu pobjedama, ali možda možemo dobiti uvid u utrku za DPOY-a.

Defensive Box +/-

Baš kao i prethodna kategorija, i ova je nastala dijeleći „obični“ Box +/- na ofanzivni i defanzivni dio. Ta polazna kategorija, metrički je pokazatelj baziran na box-score podacima i momčadskom učinku na 100 posjeda, a sama dobivena brojka je procjena učinka pojedinog igrača u odnosu na ligaški prosjek, ne uzimajući u obzir vrijeme provedeno na parketu. Primjera radi, ligaški prosjek je 0,0, a +5 znači da je taj igrač za 5 poena bolji nego neki zamišljeni prosječni igrač. Ispodprosječni igrači, logično, imaju negativnu box +/- ( nadalje BPM) vrijednost. Najbolji ikad u ovoj kategoriji su LeBron James (2009. i 2010.) i Michael Jordan (1989.) s učinkom između +12,5 i +13.

Naizgled jednostavan, lako čitljiv i precizno tumačen, u sebi ima ugrađene brojne parametre i koeficijente od kojih ne bi zaboljela glava samo prave ljubitelje matematike i statistike. Uglavnom, iz slične formule se dobiva ofanzivni box +/- te se tada defanzivni dio dobiva jednostavnim oduzimanjem ofanzivnog od ukupnog BPM-a. Dakle, ta brojka govori o tome za koliko je poena neki igrač bolji defanzivac od ligaškog prosjeka. Vrijednost regresije (R²) govori o točnosti statističkog modela, a za DBMP ona iznosi 0,62 (62%) što ukazuje na to da je ova kategorija srednje dobro pouzdana. Kako bih unatoč tome dohvatio relevantne podatke za ovu sezonu, ograničio sam izbor na igrače koji su odigrali više od 40 utakmica i 1200 minuta kako bih izbacio sve Salahe Mejrije i Cole Aldriche koji očito imaju defanzivni impact u svojoj ograničenoj roli, ali nisu bitni za širu sliku.

Unatoč nekoliko uljeza, u prvih 20 na ovoj listi nalaze se sve odreda dobri obrambeni igrači. Tako da model nije u potpunosti pogrešan. No, plasman Lucasa Nogueire na prvo mjesto, kao i plasman Russella Westbrooka u prvih 5, govori dovoljno o tome da se ipak ne treba slijepo oslanjati na ovaj statistički pokazatelj.

Defensive Real +/-

Prvo se počeo računati obični +/-. Zatim on nije bio dovoljno dobar pa je nastao Advanced +/-. Međutim, smatralo se da pruža slabe temelje za predviđanje budućih rezultata. Tako je nastao Real Advanced +/-. Da bi prije nekoliko godina ESPN-ovi statističari pomoću određene teorije došli do Real +/- statistike (u nastavku RPM). Znam, zvuči kao nepotrebno kompliciranje. Međutim, statističari vjeruju da su došli do pokazatelja koji je bolji od svojih prethodnika.

Naime, ovaj pokazatelj je za razliku od ostalih okrenut ka predviđanju. Što hoće reći da ne daje nužno podatke o performansama u prošlosti, koliko želi dočarati kakve bi trebale biti u bližoj budućnosti. Odnosno, kakve bi trebale biti u odnosu na opet prosječnog ligaškog igrača, pritom uzimajući u obzir suigrače, protivnike i druge faktore. Sastoji se od ofanzivnog i defanzivnog dijela koji su jednako valorizirani.

Ove sezone, vodeći u ligi (s tendencijom zadržavanja) po DRPM-u su:

Nažalost, za razliku od Basketball Reference-a, ESPN ne nudi nikakvu mogućnost manipulacije rezultatima. Ipak, dva imena se konstantno nalaze prvi vrhu svih ljestvica – Rudy Gobert i Draymond Green. Upravo su njih dvojica glavni kandidati za titulu najboljeg obrambenog igrača, tako da bez obzira na neke nelogičnost, ove statistike opet ukažu na lidere u toj domeni. No dosadno je uvijek gledati najbolje. Idemo vidjeti tko su oni koji se nalaze na neslavnoj listi. Idemo vidjeti 12 najgorih igrača prema DRPM-u.

Iznenađeni? Pa i ne baš. Zapravo, jedino mi Cory Joseph ne pripada na ovu listu.  Tko zna, možda statistika „vidi“ bolje nego oči.

Defense Dashboard – DIFF%

Znate li one igrače koji naizgled igraju dobru obranu, trude se i grizu, ali protivnik uvijek protiv njih ima svoju najbolju večer? Upravo ova kategorija bi trebala poslužiti za razotkrivanje takvih. O čemu se radi? Radi se o pokazatelju koji uspoređuje postotke kojima protivnici šutiraju kada ih čuva određeni igrač, u odnosu na njihov prosječni postotak šuta.

Kako je već u uvodu rečeno, današnje zonske i switch obrane su otežale mjerenje učinaka u direktnom matchupu, ali na dovoljno velikom broju utakmica kroz sezonu sigurno mora postojati uzorak. Bježimo s Basketball Referencea i okrećemo se NBA Statsima. Pritom su u obzir uzeti samo igrači koji su odigrali više od 40 utakmica i protiv kojih protivnik uzima više od 8 šuteva po utakmici kako bi se izbjegli uljezi koji ili igraju nebitne minute, ili čuvaju bezopasne protivničke igrače koji protiv njih ne šutiraju.

U prijevodu, NBA igrači koje čuva Dewayne Dedmon šutiraju 7,3% slabije nego inače. S druge, strane, protiv Emmanuela Mudiaya su na pikniku i šutiraju 7,4% bolje. U prvom slučaju, matchup zona Spursa i konzervativnija igra visokih u obrani, legli su savršeno Dedmonu. U drugom slučaju, primijetite da se čak 3 igrača Nuggetsa nalaze u 10 najgorih (psst, insajderska informacija: Kenneth Faried je 11.), što samo ide u prilog činjenici da je Denver inače najlošija obrambena ekipa lige.

Da bismo to potvrdili, idemo vidjeti kako stoji momčadski DIFF%.

TOP: Utah Jazz → -1,6%

BOTTOM: Denver Nuggets → 2,2%

Potvrđeno. Osim što primaju najviše poena na 100 posjeda, protivnici protiv njih šutiraju 2,2% bolje nego inače. Ovaj statistički pokazatelj jako dobar te se može koristiti pri evaluaciji individualnog i momčadskog učinka. Također, u rubrici Defense Dashboard dostupne su i razlike u postocima kojima ekipe brane šuteve s različitih distanci. Svakako koristiti.

Defensive Impact – DFG%

Kad smo se već dotakli napredne statistike pri evaluaciji ekipnog učinka, spomenimo i ovu. DFG% govori o uspješnosti branjenja protivnikovih pokušaja na obruču. Poznato je da se moderna košarka zasniva na stretch formacijama i šutiranju trica. Međutim, da bi se to realiziralo, često je potrebno prvo ući u reket i napasti obruč kako bi se obrane natjerale na rotaciju te tako ostavile slobodne šutere na perimetru (postoji još dosta varijanti, ali o tom – potom). Zašto se obrane rotiraju na taj način? Pa upravo zato jer su poeni na obruču najlakši poeni i realizirani su najboljim postocima. Dopustite li protivniku puno laganih poena na obruču, vjerojatno ste izgubili utakmicu.

Obrane pribjegavaju različitim tipovima branjenja takvih poena, ovisno o kadru kojim raspolažu. Ako imate pokretljive visoke sposobne u dva koraka pokriti prostor iza leđa, onda možete igrati agresivnije prema perimetru. No većina ekipa ih nema pa igraju konzervativnije braneći upravo to – lagane poene na obruču.

Unatoč par iznenađenja, stvari su zapravo jako logične. Jazzeri i Spursi igraju s klasičnim postavama s dva visoka te su i jedni i drugi vrhunski u tome što rade. Portland je iznenađenje, ali treba uzeti u obzir da igraju vjerojatno najkonzervativniju obranu u ligi u kojoj njihovi visoki najmanje iskaču pri obrani pick and rolla. Warriorsi su tu zbog odlične pokretljivosti i dužine na svim pozicijama (pogotovo Green i Durant sjajno brane i perimetar i obruč), a Atlanta ima Dwighta Howarda koji je nakon svih ozljeda još uvijek jedan od najboljih rim-protectora u ligi i Paula Millsapa koji je također obrambeni as.

S druge strane su također stvari logične. Dallas je veliki dio sezone igrao s Dirkom Nowitzkim na petici te će se ovaj postotak sigurno popraviti dolaskom Nerlensa Noela. Lakersi ne računaju na raspadnutog Timofeya Mozgova, Ivica Zubac je još mlad i neiskusa, a ostali nisu dobri u zaštiti obruča, pogotovo Julius Randle kada igra centra. Nuggetse smo već opjevali, a Orlando od Sergea Ibake (dok je bio tamo) nije dobio potrebni kvalitet, a kasnije su shvatili da zbog napada moraju forsirati Nikolu Vučevića koji s druge strane nije dobar defanzivac. Wizardsi su neočekivano upali na listu, ali to se može pripisati lošem ulasku u sezonu i nikakvoj zaštiti obruča kada je Marcin Gortat na klupi, što bi se moglo popraviti sada kada je Ian Mahinmi ponovno u pogonu.

Između Utah i Dallasa je točno 9% razlike u uspješnosti zaštite obruča. Zvuči malo? Kada bi ekipa na 100 posjeda svih 100 pokušala realizirati na obruču, tada bi Utah primila 18 poena manje. 18 poena na 100 posjeda. Nije malo.

DPOY utrka i zaključak

Razlog zbog kojeg sam se u posljednjem dijelu okrenuo deskripciji dobivenih rezultata i iskočio malo iz same teme objašnjavanja advanced statsa  je upravo onaj iz samog uvoda: same brojke znače jako malo bez konteksta. Da bismo protumačili ispravno brojke, potrebno je znati ponešto o: samom statističkom pokazatelju i načinu na koji nastaje i što predstavlja, načinu igre ekipe, pojedinim individualnim kvalitetama i manama igrača, načinu igre protivnika. Dalo bi se još nabrajati. Rijetko koji pokazatelj je apsolutan, ključno je tumačenje i razmišljanje. Ipak, zaključak je da napredna statistika sjajno ukazuje na ekipne defanzivne učinke, ali i definitivno vrlo dobro opisuje one individualne.

No ako ste pozorno pogledali tablice iz svake rubrike, mogli ste primijetiti da jedno ime konstantno nedostaje: Kawhi Leonard. Čovjek nadimka Kandža, krakato čudovište koje pokriva pola parketa, superinteligentni robota koji je posljednjih sezona luđačkom obranom izluđivao i LeBrona Jamesa i Kevina Duranta. Ako su Green i Gobert glavni favoriti za DPOY nagradu, Kawhi je prema svim mišljenjima tik do njih.

Zašto ga onda advanced statsi ne vole? Osobno, ne znam. Možda nam opet statistika može otkriti.

Prošle sezone je Kawhi imao elitne defanzivne statse u rangu Greena i Goberta od ove sezone. Međutim, povećanjem napadačke potrošnje došlo je do pada na drugom kraju parketa. Dakle, ovdje imamo čisti primjer isprepletenosti brojki i konteksta. Jedno bez drugog jednostavno ne ide. Isto kao što kontekst objašnjava brojke, tako brojke ponekad pomažu da se stvori kontekst.