POČETKOM ove sezone jedan je igrač Indiana Pacersa, kojem nećemo navesti ime, pretrpio lakšu ozljedu, istegnuo je neki dio tijela. Odmah je stavio led na ozlijeđeno mjesto i propustio nekoliko utakmica. Bojanu Bogdanoviću, čvrstom i samouvjerenom hrvatskom krilu i najboljem strijelcu Pacersa otkako je Victor Oladipo pretrpio ozljedu zbog koje neće igrati do kraja sezone, to nije bilo nimalo zabavno, započinje svoju priču Bob Kravitz s američke sportske web stranice The Athletic.
”Postao si amerikaniziran”, rekao je Bogdanović svom ozlijeđenom suigraču.
Da, amerikaniziran. Mekan, lijen i samozadovoljan.
Kravitz je čuo za ovu priču i zapitao Bogdanovića: ”Jesi li i ti postao amerikaniziran? Uopće? Ili barem malo?”
Bogdanović, kojeg svi zovu Bogey, spremno je odmahnuo glavom i, smijući se pitanju, rekao: ”Ne, ne, ne, ne, nimalo.”
Nije ovo kritika Americi ili Amerikancima, ali Bogdanović je naglašeno ponosan Hrvat, tihi momak koji najglasnije govori svojim odabirom europske odjeće. Govori četiri jezika: hrvatski, engleski, talijanski i španjolski. Iako je i dalje samo državljanin Hrvatske, dugo je razmišljao o stjecanju američkog državljanstva.
No to bi značilo postati amerikaniziran, a Bogey ne želi biti amerikaniziran zbog svih negativnih konotacija koje se vežu uz taj pojam.
”Vidjet ćemo. Postoje određene prednosti koje proizlaze iz državljanstva. Moram ponovno preispitati i vidjeti koje bi to prednosti bile u mom slučaju”, kaže Bogey.
Bogdanović, koji dolazi iz Mostara u Bosni i Hercegovini, Pacersov je stranac prepun tajni. Pokušaji saznavanja smiješnih priča i anegdota o Bogeyju u svlačionici Pacersa uglavnom će ostati samo na pokušaju.
”Ne znam baš puno o njemu. Iskreno, ne priča baš mnogo s ostalima. No drago mi je da privlači pažnju. Zaslužio je to. Bogey ne mari za takve stvari i to nije nikakva kritika. Ni u jednom trenutku se neće izgubiti. Vrlo je razborit i konzistentan, kod njega nema amplituda”, kaže njegov suigrač Darren Collison.
Kravitz je od pomoćnog trenera Billa Boynoa, koji intenzivno radi s Bogdanovićem, pokušao saznati nešto više o Bogeyju: ”Pomalo je samotnjak, ali to nije ništa loše jer i ja sam samotnjak. Ponekad ga sretnem u centru Indianapolisa u trgovini organske hrane. Obično je sam.”
Ono što znamo je da 203 cm visoki Bogdanović, koji je Pacersima pristupio kao slobodni agent 2017. godine, ne samo da igra svoju najbolju sezonu u karijeri nego doslovce nosi treću najbolju momčad Istočne konferencije otkako je Oladipo izgubljen za ostatak sezone zbog ozljede desne noge.
Uz 27 poena, koje je prošlog utorka ubacio u domaćoj pobjedi nad Chicago Bullsima, Bogdanović sada ima 20 ili više postignutih poena u pet uzastopnih utakmica, u sedam utakmica od posljednjih osam i u 12 utakmica od posljednjih 15. U veljači je prosječno po utakmici postizao 23,1 poen. Ove sezone ubacivao je 20 ili više poena u čak 26 utakmica. Tijekom cijele prošle sezone takav je učinak imao u 15 nastupa. U prve tri sezone u NBA ligi, igrajući za Brooklyn i Washington, postigao je 20 ili više poena u ukupno 31 od 238 utakmica.
Osim toga, promijenila se i njegova uloga u momčadi. S Oladipom u postavi Bogdanović je bio druga opcija. A sada je postao glavni čovjek Indiane, puno više uključen u pick-and-rollove, akcije bliže košu i akcije u kojima treba učiniti puno više nego samo stajati u kutu i čekati loptu.
Kad je 2017. godine napuštao Wizardse, smatrali su ga jednim od najlošijih obrambenih igrača u cijeloj NBA ligi, ali u Indianapolisu često dobiva zadaće čuvati najbolje suparničko krilo. ”U doigravanju smo ga zadužili da čuva LeBrona, govori li vam to nešto?”, kaže Bayno.
Bogdanović je prošle sezone imao prosječno 14,3 poena po utakmici, što je bio učinak karijere, a ove sezone je još bolji i postiže prosječno 17,7 poena po utakmici. Uspio je to u posebno pogodnom trenutku svoje karijere. Bogdanoviću je 29 godina i na kraju sezone bit će slobodan agent. Naravno, Pacersi ga žele zadržati. I to jako.
Pacersi (42-33) ne samo da ga trebaju u budućnosti nego ga trebaju i sada. Kreću se prema najzahtjevnijem razdoblju sezone, u kojem se nadaju zadržati poziciju među četiri najbolje momčadi i tako izboriti prednost domaćeg terena u prvom krugu doigravanja.
Osam od sljedećih 11 utakmica igraju u gostima, od toga 10 utakmica igraju protiv momčadi koje su na pozicijama što vode u doigravanje. Pacersi se zasad dobro nose s izostankom Oladipoa (i kratkotrajnom ozljedom Domantasa Sabonisa), otkako se ozlijedio imaju učinak 10:8. A Bogdanović je ključni igrač u tom razdoblju, često noseći svoju momčad kao najbolji strijelac, kako u cijeloj utakmici, tako i u prijelomnim trenucima.
”Ne treba puno govoriti o Bogeyju, on je profesionalac. Ne žali se na treninge ili igranje. Daje primjer. Kod nas je bio u prvoj postavi, a u posljednje dvije godine igrao je i u nacionalnoj reprezentaciji. Htjeli smo prošle godine dati vremena da se odmori, ali on to nije htio. On je jedan od onih igrača koji zaslužuje svaku pohvalu. I dalje u svakoj utakmici pokazuje da se razvija, zato što ga trenutačno koristimo na drugi način i više smo ovisni o njemu”, kaže trener Pacersa Nate McMillan.
Nakon pobjede prošlog utorka Bogdanović se polako odjenuo i potom uzeo ključeve svog automobila iz ormarića. Jasno je stavio do znanja da će odgovarati na pitanja, ali ne baš na svako pitanje. Svaki put kad bi između pitanja nastala pauza, Bogdanović bi počeo zveckati ključevima i počeo odlaziti svojim putem. Ali uvijek bi ga zaustavilo još jedno novinarsko pitanje.
Nije da prezire medije ili da oklijeva razgovarati na engleskom jeziku, govori ga sasvim tečno, nego se kod Bogeyja sve kreće oko njegove izvedbe. I ni oko čega više.
Postoji razlog zašto je Bogey – bogey, odnosno tvrdokoran, otporan i nimalo amerikaniziran, a sve vodi u njegovo odrastanje u Hrvatskoj i razvoj kroz europsku košarku. U Europi je veći naglasak na treniranju i trenerskom vođenju nego na igranju utakmica. Pristup u američkom amaterskom sportu sasvim je drukčiji – u jednom danu igrači nastupaju u nekoliko utakmica. U europskoj košarci sve se vrti oko trenera, a u Americi treneri često bace loptu na teren i kažu: ”Igrajte!”
Bogdanović dolazi iz Mostara, grada koji je bio u središtu rata u Jugoslaviji od 1992. do 1995. godine, dok je bio dijete. Kaže kako se baš i ne sjeća tog vremena, rođen je 1989. godine, ali u njegovu svijetu nasilje je bilo prihvaćeni način života. Padale su bombe. Pucnjava je prekidala noć. Više od 100.000 ljudi je ubijeno, a otprilike dva milijuna raseljeno tijekom etničkog krvoprolića u ratu u Bosni i Hercegovini.
Bogdanović je čuo strašne priče od starijih članova svoje obitelji i prijatelja. ”Moj grad i dalje je podijeljen rijekom Neretvom, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, katolici i muslimani. Situacija je sada dobra, ali nije normalna. I dalje se govori o ratu, a u medijima se stalno piše o ratu. Vlasti se bave samo time i to je utjecalo na sve nas”, izjavio je Bogdanović prošle godine.
U Americi navijači nisu oduševljeni kad neki 18-godišnji košarkaš izravno iz srednje škole krene u profesionalce, kao što se događalo u prošlosti, a možda će se događati i u budućnosti. Bogdanović je napustio Mostar u dobi od 16 godina i otišao igrati profesionalnu košarku za španjolski Real Madrid:
”Bio je to prvi put da sam bio daleko od obitelji i prijatelja.”
Zamislite sebe sa 16 godina. Biste li mogli podnijeti selidbu u drugu zemlju, ne znajući pritom ni riječi španjolskog, kako biste igrali košarku s odraslim muškarcima? U toj dobi većina tinejdžera brine samo o tome koga će pozvati na maturalnu zabavu, a Bogdanović je morao prolaziti kroz sasvim novu kulturu. Treba reći da je pritom imao pomoć dvojice svojih hrvatskih suigrača koji su već otprije igrali u Madridu.
”Moj otac ostao je sa mnom mjesec dana, ali onda se morao vratiti u Mostar na svoj odvjetnički posao. Bilo je izazovno, učenje jezika bilo je teško, ali to mi je pomoglo da sazrem u ranoj dobi. U Real Madridu bilo je igrača koji su govorili engleski koji sam učio u školi, ali na ulici gotovo nitko nije znao engleski. Zato sam brzo naučio španjolski”, objašnjava Bogdanović i nastavlja:
”Nakon što je moj otac otišao, živio sam samostalno. Do tada sam već bio odrastao čovjek. Ponekad sam bio usamljen, naravno. Bio je to veliki izazov za moje roditelje i tri mlađe sestre. Mislim da je njima to teško palo.”
Treneru McMillanu bilo je teško shvatiti cijeli taj proces. ”Ljudi me pitaju bih li otišao u Europu da nisam uspio u NBA-u. Apsolutno ne, ne bih otišao izvan svoje zemlje. Ja sam razmišljao trebam li otići u Seattle koji je na drugoj strani zemlje od mog doma u Sjevernoj Karolini. Otići u Europu u dobi od 21 godine? Znam da to ne bih mogao učiniti. Njemu je bilo 16. Šesnaest! Ne mogu to zamisliti.”
Bogdanović je igrao u Madridu od 2005. do 2009. Potom se vratio u Hrvatsku i igrao za zagrebačku Cibonu od 2009. do 2011. Nakon toga, do 2014., bio je u turskom Fenerbahçe Ülkeru. Na NBA draftu 2011. kao prvi izbor u drugoj rundi odabrali su ga Netsi, ali na kraju je 2014. potpisao za Netse.
Dobro došao u Ameriku.
”Tempo života ovdje je bitno drukčiji nego u New Yorku. Nitko ne mari, nitko ne gleda na druge ljude dok prolazi ulicom. U Europi je sve drukčije. Ljudi te gledaju u oči, sve je opuštenije, jednostavnije, posebice u mojoj zemlju. To je najveća razlika”, kaže Bogdanović.
Igranje u velikom gradu imalo je i svojih prednosti jer u Queensu postoji velika hrvatska zajednica. Tamo je upoznao mnoge svoje sunarodnjake, među njima i one iz Mostara, koji su učinili da to strano mjesto bude sličnije domu. U Indianapolisu te prednosti nema jer taj grad nije ni velik, ni etnički raznolik. ”Ovo je prvi grad u koji sam došao, a da nisam upoznao nijednog Hrvata.”
Kad Pacersi govore o Bogdanoviću, onda prije svega govore o njegovoj čvrstoći, koja je sasvim suprotna staroj percepciji o Europljanima kao mekanim, profinjenim igračima. Znajući to, Bogdanović nije igrač kojem su se navijači nadali kad je kao slobodni agent potpisivao za Indianu. On nije europski šuter koji stoji na krilu i ispucava trice.
Radi se o all-around ofenzivnom igraču kojeg se može koristiti na više načina, bilo da donosi loptu pod koš ili da šutira trice. Čak je počeo, na Baynoovo čuđenje i radost, izvoditi driblinge.
”Europska košarka puno se više vrti oko tjelesne komponente nego naša. Kad gledate košarku na Olimpijskim igrama, vidjet ćete da se mnogo više hvata i drži. U NBA-u se sve kreće oko napada. U Europi je dopušteno obrambeno ubojstvo, što tamošnje igrače čini još čvršćima. Takvi su momci svoju igračku kulturu donijeli k nama i zaista pomogli našoj košarci”, objašnjava pomoćni trener Bayno.
Nakon što je Bogey potpisao za Indianu, lokalni ljubitelji košarke reagirali su indiferentnim slijeganjem ramenima. Dvije godine kasnije, on je najvažniji igrač u momčadi (u odsutnosti Oladipoa) i vodi Pacerse kamo nitko nije mislio da je moguće.
”On je jedan od najčvršćih igrača koje sam vidio. Svašta podnosi, dolazi svakog dana i uvijek je spreman za igru. I dalje se razvija i raste u onome što može učiniti na terenu. Bilo je jakih europskih igrača, recimo Marčiulionis i Manu Ginobili, ali samo kod Bogdanovića vidio sam da nastavlja s igrom i nakon što je nekoliko puta tijekom utakmice tresnuo o pod”, kaže McMillan.
Pacersi pod McMillanom njeguju hard-core smisleno vođenje u koje se Bogdanović odlično uklapa. Baš zbog toga što nije amerikaniziran. Što je dobro.
”Uvijek sam bio veliki pobornik dovođenja europskih igrača. Svi su oni postali profesionalci već u ranoj dobi i navikli su na agresivnost u vođenju. I mogu to podnijeti. Bilo da ih je tjera na napore ili da se viče na njih, njima to nije ništa posebno. I igraju na ispravan način. Od malih nogu uče ih da je sve na momčadi, a ne na pojedincima. Kod nas u Americi je obrnuto”, kaže Bayno i dodaje:
”Blizak sam s trenerom Wizardsa Scottom Brooksom. Kad je čuo da dovodimo Bogeyja, rekao mi je: ‘Mi potpisujemo Otta Portera Jr. za maksimalnu plaću i ne možemo zadržati Bogeyja. To me ubija.’ Nije mu bilo drago što će ga izgubiti. On i dalje razvija svoju igru. Cijeli život bio je šuter, a sad je postao još bolji asistent.”
Iznenađuje to što je Bogdanović postao vrlo respektabilan u obrani. To ne znači da može zaustaviti LeBrona, ali tko može? U svakom slučaju, Pacersi nemaju problema dati mu da čuva najbolje suparničke napadače. Ubrzo nakon dolaska u Indianapolis prošle godine pokazali su mu anketu po kojoj je rangiran na 466. mjesto među 468 defenzivnih igrača u NBA ligi. Kako je to moguće, pitamo se, kad je dolaskom u Pacerse pokazao više nego solidnu efikasnost u obranu?
”Jedan od razloga je u tome što smo u Brooklynu svake večeri primali po 120 poena. U takvim okolnostima teško je reći tko igra dobru obranu, a tko ju uopće ne igra. Čitao sam sve te priče da sam slab obrambeni igrač, pa sam došao ovdje dokazati da nisam loš, da znam igrati obranu. Gotovo cijela liga zna da mogu šutirati pa sam htio dokazati i nešto drugo. Dvije stvari na kojima sam naporno radio su kontrola lopte i rad nogu u obrani. I isplatilo se to što sam sebe izazivam da se suprotstavim svim tim zvijezdama u obrani, a trener vjeruje u mene i daje mi samopouzdanje”, govori Bogdanović.
”On se ne boji izazova. Bori se za svaku loptu, upušta se u driblinge, što nije bio slučaj tijekom prve sezone s nama. Jednostavno ga ne mogu dovoljno nahvaliti”, kaže Bayno i zastaje na trenutak. ”Samo se molim da ga ne izgubimo.”
Bogdanović na kraju sezone postaje slobodni agent, a Bayno se nada da će ostati s Pacersima: ”Sad vidi koliko nam je važan i da to neće biti tako u svakoj momčadi. Možda će završiti u drugoj momčadi, zarađivati više novca i biti nesretan. Sve što možemo učiniti je nadati se da će željeli ostati ovdje i da zna koliko ga volimo. A kad to kažem, govorim u ime svih trenera.”
Ostati bez Bogeyja bilo bi vrlo razočaravajuće za klub i navijače, ali i za Baynoovu majku Sophiju. Ona je predana katolkinja koja svake godine odlazi na hodočašće u Međugorje u Bosni i Hercegovini kako bi posjetila vjersko svetište u kojem se, kako tvrde, djeci ukazala Djevica Marija.
”Moja je majka upoznala Bogeyja ove godine i ispričala mu to. On je odgovorio da je Mostar udaljen samo pola sata vožnje i da sljedeći put može odsjesti u njegovoj kući. Oladipo je dosad mojoj majci bio najdraži igrač, ali odsad je to Bogey”, kaže Bayno.
Bogdanović nije znao mnogo o NBA ligi dok je odrastao u Hrvatskoj. Njegovi košarkaški uzori bili su sunarodnjaci Dražen Petrović i Toni Kukoč, No kako se njegova karijera razvijala i cvjetala, tako je poželio okušati se protiv najboljih igrača svijeta u NBA ligi. To nije uvijek slučaj s europskim igračima koji na svom kontinentu žive vrlo ugodno. I Bogeyju je također bilo ugodno, ali on je želio više.
”Ima mnogo odličnih europskih košarkaša koji nikad nisu igrali u NBA-u zato što su bili zadovoljni u Europi. Oni su velike i dobro plaćene zvijezde. Ali ja sam želio još jedan izazov u životu. Htio sam igrati protiv najboljih na svijetu. Jedino mi je to bilo važno”, objašnjava Bogdanović dok okružen novinarima stoji ispred svoga ormarića.
I dalje zvecka ključevima i gleda kako bi se brzo izgubio. Pričao je o razvoju svoje igre, o tome kako Pacersi nastavljaju šokirati ligu time što pobjeđuju unatoč neigranju Oladipoa, kako se prilagodio novoj ulozi Indianinog vođe napada dok se njegova momčad priprema za najizazovnije razdoblje sezone.
Pitanja su zamrla i došlo je do nelagodne tišine, a onda se s ključevima u ruci izgubio u hladnoj noći američkog Srednjeg zapada kako bi se posvetio onome što tajnoviti stranac već radi u utorak kasno navečer u Indianapolisu, završio je Kravitz.