2019. godine vlasnik Dallas Mavericksa Mark Cuban oduševljen predstavama Luke Dončića izbacio je u javnost izjavu koja je izazvala mnogo kontroverzi unutar košarkaških krugova. Naime ovo je rekao:
„Da uzmemo našu najtalentiraniju djecu 7 godina prije nego što su McDonalds ALL-American i pošaljemo ih u Sloveniju da se educiraju liga bi bila tisuću puta bolja. Oni tamo samo uče igrati košarku dok se naši dečki uče hvalisati i repati.“
Mnogi su se osjećali prozvanim nakon ovih komentara. Šok! Ali da vidimo imaju li njegove riječi stvarni temelj ili je ovo još jedan slučaj promoviranja vlastite franšize i budućeg superstar igrača.
RAZVOJ IGRAČA I EUROPSKE LIGE
Da bi uopće mogli doći do odgovora na ovo zamršeno pitanje moramo analizirati kako Europa razvija svoje igrače. Prva i osnovna stvar koja se na početku mora razjasniti je da europska košarka nije monolitska struktura, postoje mnoge razlike ovisno o državi ili regiji, ali najbolje europske lige su poprilično slične pa ćemo njih uzeti kao ogledni primjer.
Trenutno postoje 4 natjecanja koja se igraju širom Europe i ona su pod kontrolom dvije krovne organizacije, dvije pod kontrom Eurolige i dvije pod kontrolom Fibe. Četiri glavna natjecanja su Euroliga, Eurokup, Fiba Eurokup i Liga Prvaka.
Euroliga se univerzalno smatra najboljim natjecanjem nakon NBA lige, sastoji se od 18 ekipa, 11 momčadi ima licence u trajanju od 10 godina za sudjelovanje dok se 7 ekipa kvalificira na godišnoj bazi. I naravno svaka zemlja ima svoju nacionalnu ligu koje se poprilično razlikuju koncentracijom kvalitete.
Iz svega ovoga je vidljivo da je košarka u Europi jako raširena i raznolika. Ali kada se radi isključivo o razvoju igrača možemo uzeti određene iste značajke koje imaju europske lige te to usporediti s američkim pristupom.
U Americi kada se radi o košarci kao i s većinom drugih stvari sve je poprilično individualno, čak ne toliko u stilovima igre, već sami pronalazak momčadi pada na teret djece i roditelja koji stalno mijenjaju ekipe kroz cijeli proces razvoja.
Dobar dio ih ide kroz školske programe te AAU timove koji su samostalno sastavljeni od strane igrača te se međusobno natječu na nivou države. Kroz taj proces igrač će imati mnoge različite trenere te će biti izložen različitim filozofijama i stilovima igre, u Europi u većini slučajeva igra se za jednu ekipu, u jednom sustavu pod jednim trenerom cijelu godinu.
Budući da su igrači u jednom konstruiranom sustavu postoje jasni zahtjevi i ciljevi svake godine koji se očekuju od igrača i napreduje se na veću razinu ovisno o godinama i sposobnostima. U ljetnim mjesecima najbolji igrači u pravilu igraju za nacionalne reprezentacije ovisno o svojoj dobnoj skupini, za razliku od AAU natjecanja koje je poprilično raštrkano, kod Fibinih natjecanja sve je regulirano i jednak je okvir za sve selekcije.
U Americi košarka je kao i ostali sportovi većinom vezana za školu, te imaju kratku zimsku sezonu i ostatak godine moraju sami tražiti gdje igrati i nastaviti svoj razvoj, dok u Europi igrači imaju priliku za konstantni razvoj i igru u klupskom sistemu kroz cijelu godinu.
Broj ne-američkih košarkaša raste rapidno u NBA ligi, 1981. godine samo 1.7 posto stranih košarkaša je nastupalo u NBA-u dok se sada taj broj približava 30 posto.
Jedan igrač koji je kritizirao AAU sustav i podržavao europsku strukturu razvoja i natjecanja je pokojna košarkaška legenda Kobe Bryant.
„Glupo je, ne uči našu djecu kako igrati, ne uči ih ničemu, i tako završavamo s igračima koji su visoki i znaju prenijeti loptu i rade sva ova atraktivna sranja, a ne znaju kako se postavljati u reketu. Ne znaju fundamentalne stvari o igri. U Americi ovo je velik problem jer na nijednoj razini ne učimo igrače kako igrati raznovrsnu košarku. Zato imate Paua i Marca Gasola i to je razlog zašto je 90 posto rostera Spursa sastavljeno od europskih košarkaša, jer imaju bolje vještine….Ja samo mislim da su europski košarkaši puno više razvijeni.“
Jedna od stvari koja upada u oči kada uspoređujemo Američke i Europske košarkaše je to koliko su tehnički potkovani visoki europski igrači. Od dodavačkog znanja Vlade Divca ,do šutiranja Dirka i pokojnog Dražena i sveobuhvatne igre Tonija Kukoča i najsvježijeg primjera Nikole Jokića koji može učiniti gotovo sve na terenu.
Jedna od najvažnijih stvari kada govorimo o razvoju i razlici europskog i američkog principa je ta što se u Europi uče sve vještine potrebne na terenu nevezano za visinu, braniči se uče post up igri, visoki igrači se uče voditi loptu, krila se uče dodavati, itd. Ovo je točno ono o čemu su Kobe i drugi govorili, europski igrači su u mogućnosti napraviti više toga na terenu i igra im nije toliko jednodimenzionalna. Nikola Jokić je vjerojatno brzo narastao ali s obzirom na njegov osjećaj za asistenciju imate dojam da je u ranijim godinama bio razigravač.
FLUIDNI SISTEM
U Europi košarkaški sustav je fluidan, u određenim zemljama djeca ne počinju igrati organiziranu košarku do 10 godine, ali kada počnu igrati u jednom klubu i jednom sustavu tokom cijelog svog razvoja i košarka nije vezana za školski sustav koji u Americi proizvodi mnoga ograničenja. Košarka se igra samo par mjeseci, treneri imaju jako ograničen period rada s igračima, manje vremena za trening, što dovodi do mnoštva različitih trenera koji treniraju jednog igrača bez da uspostave određenu vrstu odnosa s njim. Budući da se igra cijelu godinu europski košarkaši se ne moraju iscrpljivati igrajući 3 utakmice tjedno i mogu se više fokusirati na brušenje vještina i učeći osnovne, bazične stvari o igri.
Također od manjih uzrasta do seniora pravila su više-manje jednaka, dok u Americi negdje se igra sa satom negdje ne, ovisno o državi, linija za 3 poena je kraća u srednjoj školi i na koledžu nego u NBA ligi. Kada se pravila tako često mijenjaju igrači se iznova moraju prilagođavati tome, dok u jednom sustavu igre i jednim sustavom pravila jedino za što se trebate brinuti je vlastiti razvoj.
Ali fluidni sistem ide i dalje od samih pravila, u klubovima postoji hijerarhija i znate točno potrebne korake za napredovanje i gdje igrate dalje kako se razvijate, ta se tranzicija s jedne razine na sljedeću pokušava napraviti što je moguće više laganijom za igrače.
Samim time se ne morate toliko brinuti za minutažu jer ako je netko toliko bolji od vas napredovati će odmah na sljedeću razinu, to je razlog zbog čega je npr, Luka Dončić već sa 16 godina igrao za prvu ekipu Real Madrida.
S druge strane vidimo Bronnyja Jamesa, sina LeBron Jamesa koji igra u puno slabijoj konkurenciji jer je vidno razvijeniji od svojih vršnjaka ali ne može ići na sljedeću razinu jer državni propisi to ne dozvoljavaju isto kao što smo morali gledati snimke Ziona kako zakucava nemilosrdno preko djece koja vidljivo nisu bila na njegovoj razini, u fluidnom europskom sistemu ovi bi se igrači vjerojatno brže razvijali jer bi igrali u mnogo kompetitivnijem okruženju.
Nakon svega ovoga vidimo da iako je koncentracija talenta debelo na strani SAD-a, struktura i način razvijanja je u europskom sustavu puno kvalitetniji i brži pogotovo u slučajevima izuzetno talentiranih igrača. Stoga igrači dolaze taktički zreliji i obrambeno kvalitetniji.