Babo je najbolji strijelac u povjesti Hrvatske košarkaške reprezentacije i njen kapetan. Babo je najbolji hrvatski strijelac u povjesti NBA lige. Babo je vlasnik rekorda za najviše poena jednog Hrvata u NBA utakmici (48 protiv Denvera) i najviše poena u jednoj službenoj utakmici reprezentacije (38 protiv Njemačke). Babo je najbolji strijelac Olimpijskih igara u Rio de Janeiru 2016. godine sa 25.3 poena u prosjeku ispred FIBA legendi Pattya Millsa (21.3), Pau Gasola (19.5) i Duranta (19.4).
Babo je postizao na velikim natjecanjima za Hrvatsku redom:
- 17.6 poena na Svjetskom prvenstvu 2010.
- 17.4 poena na Eurobasketu 2013.
- 20.0 poena na Svjetskom prvenstvu 2014.
- 25.3 poena na Olimpijskim igrama 2016.
- 20.4 poena na Eurobasketu 2017.
- 19.2 poena na Eurobasketu 2022.
Odazvao se na apsolutno svako okupljanje reprezentacije u karijeri, nikada nije imao slobodno ljeto i svi znamo koliko je živio za tu medalju s Hrvatskom. Na prosjeku je od točno 20 poena po utakmici na najvećim natjecanjima za Hrvatsku i jedan je od najboljih strijelaca u FIBA natjecanjima svih vremena uopće. I to sve bez kvalifikacija i pretkvalifikacija na kojima je isto parao protivničke mreže u jednakom ritmu.
Ostat će upamćen i po tome da je mogao biti strijelac najvažnijeg šuta u novijoj Ciboninoj povjesti. 15.600 ljudi u ispunjenoj Zagrebačkoj Areni, igra se protiv velikog rivala Partizana u finalu tadašnje NLB lige (današnja ABA liga), a rezultat nakon regularnog vremena je 60:60. Na 0.6 sekundi do kraja u produžetku pri rezultatu 72:71 za Partizan Bogdanović zabija tricu za vodstvo Cibone i kako se tada mislio titulu prvaka. Ljudi su već u terenu i slave, a Partizanov Dušan Kecman sa svoje polovice poteže šut i zabija sa zvukom sirene za pobjedu Partizana koju je čak i ESPN uvrstio na listu 10 najnevjerovatnijih utakmica u košarkaškoj povjesti. Inače, to je Babi bio tek peti poen na cijeloj utakmici, a on je bio golobradi klinac od tek 20 godina…
Zamislite da je tada Cibona osvojila naslov njegovom tricom u zadnjoj sekundi protiv Partizana, u prepunoj Areni i na samome početku njegove karijere. Možda bi mu se sve drukčije posložilo u karijeri, a sigurno je da ga nebi pratila stigma gubitnika jer težina koju je taj šut nosio bila bi nenadmašna i u očima Hrvata nikada mu se nebi govorilo da nikada ništa nije napravio s reprezentacijom jer srušiti najvećeg beogradskog rivala usred Zagreba u finalu tricom u zadnjoj sekundi ostalo bi upamćeno i upisano zlatnim slovima u Ciboninu i Hrvatsku košarkašku povijest. Tko zna, možda bi mu se sve drukčije nakon toga otvorilo u karijeri, ali ovako ta scena možda zapravo i opisuje cijelu njegov karijeru – tako blizu, a tako daleko…
Bojan nikada neće biti veći od Dražena, Tonija, Rađe i Kreše Ćosića, ali to ga ne osporava kao jednog od najboljih ne samo hrvatskih, nego europskih strijelaca i šutera svih vremena, jer dominirati 15 godina na NBA, FIBA i Euroligaškoj sceni sa svim tim različitim pravilima i prilagodbama je pothvat vrijedan divljenja. Šteta što mu se nije poklopila bolja generacija iako je imao nelošu pomoć u vidu Šarića, Zubca, Hezonje, Ante Žižića, Simona. Generacija Kukoča i Petrovića se sada čini kao daleka i nerealna prošlost, takav skup igrača u jednoj generaciji naše reprezentacije se čini kao neostvariv san…