Često mi novinari kao i ostali košarkaški eksperti, znamo uspoređivati košarkaške generacije. Rijetko se kada složimo oko toga koja je generacija bila najbolja. Neki su više voljeli gledati Jordana, neki sada obožavaju Jamesa, a ima i onih starijih koji plaču za Birdom, Wiltom i ostalim veličinama. Današnji NBA je puno drugačiji nego prije npr. deset godina. Mnoge su se stvari promijenile, ali mislim da se svi možemo složiti da je jedna stvar ostala ista – važnost playmakera za košarku. Ekipa koja nema dobrog igrača na poziciji jedinice ne može očekivati da će se boriti za vrh. Naravno, uloga graditelja igre malo se promjenila. Prije su playevi bili poznati po svojoj distribuciji lopte, a danas nažalost imamo premalo igrača koje možemo nazvati “pravim” playmakerima. Sigurno su trenutno  najpoznatiji takvi playevi CP3 i John Wall. Chris Paul pogotovo nas svakim danom oduševljava svojom vizijom i dodavanjima s druge planete. Gledajući njega uhvati me nostalgija i vratim se u vrijeme Jasona Kidda, Steve Nasha, Alena Iversona i drugih. Također, ne tako davno, bio je jedan play  zbog kojeg su mnogi ostajali budni do ranih jutarnjih sati jer su njegove utakmice bile nešto posebno.

Riječ je o Jasonu Williamsu, igraču iz neke druge dimenzije. Gledajući njega svaki košarkaški laik mogao je vidjeti o kakvom čarobnjaku se radi. Niste mogli očekivati od njega da će ostvariti triple – double kao Westrbrook ili da će postići 40 poena kao i Curry, ali smo znali da ćemo gledajući ga stvarno moći uživati u košarci. Nikada on nije bio najbolji igrač na svijetu ili čak u svojoj momčadi. No, on je jednostavno bio igrač zbog kojeg su svi mogli zavoljeti košarku. Nakon svega, kako možeš ne obožavati čovjeka koji je bolje dodavao laktom nego neki igrači rukom.

No, prije nego što “zaplačem” od sjećanja na njegove igre, bio bi red da malo bolje upoznamo Jasona.

Sami počeci

Jason Williams rodio se 18.11. 1975 godine u Zapadnoj Virginiji. Od svoje najranije dobi Jason je pokazivao zavidne košarkaške sposobnosti te su svi znali da gledaju nekog posebnog. Išao je u srednju školu DuPont u Bellu gdje je igrao fantastično. Vodio je svoju momčad do finala, u kojem su nažalost po J-Willa izgubili. No, iako su izgubili Jason je proglašen najboljim igračem Virginiji. Vrlo je zanimljivo i to što je Williams bio suigrač s Randy Mossom. Za one malo manje poznavatelje američkog nogometa i one koji nisu gledali dokumentarac o Mossu na Areni, Randy je nakon što se ostavio košarke i prebacio na nogomet, postao jedan od najboljih igrača u povijesti.

J-Will je pohađao sveučilište Marshall na kojem je imao solidne brojke. Postizao je negdje oko 13 poena i 6 asistencija po utakmici. Iako je imao je dobru statistiku,  još uvijek nije pokazao sav svoj raskoš. Williams se nije dugo zadržao u spomenutom sveučilištu. Odlučio  je nastaviti studij na sveučilište Florida na kojem je procvjetao. Pod vodstvom poznatog trenera Billy Donovana, Williams je u prosjeku imao 17 poena i šest asistencija. Čak je na jednoj utakmici imao 17 asistencija te je time oborio tamošnji rekord.

Nakon uspješne sveučilišne karijere, Jason je odlučio zaigrati u NBA te okušati se među najboljima.

NBA

Na draftu 1998. godine uzeli su ga Sacramento Kingsi koji su u to vrijeme imali momčad za respekt – Chris Webber, Vlade Divac, Peđa Stojaković itd. Bila je to fantastična momčad i dolaskom Williamsa dobre stvari su bile na vidiku za Kingse. J-Will je odigrao tri sezone za Sacramento, a ubrzo po dolasku u NBA dobio je i svjetski poznati nadimak – White Chocolate.  U svojoj rookie sezoni postizao je 12 poena i šest asistencija po utakmici. Nije bilo loše, ali mogao je on i puno bolje. Druga sezona je bila na razini prve, a treća je bila neznatno slabija.

Bila je godina 2001. kad su se vlasnici Kingsa odlučili za trgovinu i Wiliams je poslan u današnje Memphis Grizzliese, a tadašnje Vancouver Grizzliese. Jason je u prvoj sezoni briljirao te je po utakmici postizao 14 poena i imao čak osam asistencija. No, nažalost po njega nakon, i u Grizzliesima je prošao slično kao u Kingsima, čije je odradio jednu slabiju sezonu, zamjenjen je.

Ovog puta, Williams je završio u Miami Heatu, i to u najvećem treadu u povijesti u kojem je sudjelovalo 13 igrača. U svojoj prvoj sezoni u Heatu osvojio je svoj prvi i jedini naslov. Bio je jedan od najboljih igrača te sezone uz Shaqa i Wadea. U finalu su svladali Maverickse. Nakon te sezone Jason je imao problema s ozljedama te odlučio 2008.g. umiroviti se.

No, Williams je bio igrač koji se nije mogao ostaviti košarke zauvijek te se, nakon jedne propuštene sezone, odlučio vratiti na opće veselja svih pratitelja košarke. Ipak je riječ o igraču kojeg su voljeli gledati i navijači i njegovi protivnici. Potpisao je za Orlando Magic za kojeg je odigrao sve utakmice te sezone. Imao je priliku Jason osvojiti i svoju drugu titulu, ali su Celticsi bili prejaki.

Nakon toga je J-Will još dvije sezone odigrao i za Memphis da bi 2011. godine ipak odlučio definitivno prekinuti s profesionalnom košarkom te je otišao u zasluženu mirovinu.

Zašto je bio poseban?

Kao što ste mogli primjetiti, Williams nije imo brojke zbog kojih bi se okretale glave, pa zbog čega je točno on bio poseban? Kao prvo, ljudi su ga voljeli i poštovali zbog njegovog stila igre. Bio je iznimno atraktivan te mnogo puta kada bi dodao loptu ljudi bi se pitali kako je to napravio. Isto tako, bio je nevjerojatno brz, munjevito bi ušao u reket te bi najčešće onda centra “poslao po ćevape” ili bi iskoristio svoj elbow pass i uposlio svog suigrača. Iako se o tome ne priča puno, Jason je bio odličan šuter i tijekom cijele svoje karijere je imao odličan prosjek šuta. Bio je i odličan kradljivac lopti, skoro svake sezone je bio u vrhu te statističke kategorije te mogu reći sa sigurnošću da on nije bio jednodimenzijalan igrač.

Gledajući njegovu biografiju ostaje dojam da je on mogao još puno toga više napraviti. Imao je sav talenat na ovom svijetu, ali zbog ozljeda i nekih njegovih mušica ostao je na jednom naslovu. No, siguran sam da Williams zbog toga ne žali. On je igrao košarku ne zbog naslova, nego zbog nevjerojatne strasti koju ima za ovaj sport. Svaku utakmicu igrao je 100 posto, radeći nezamislive stvari s loptom. To su znali prepoznati navijači i njegovi suigrači i s razlogom su ga voljeli. Nakon svega to je i razlog zašto ja pišem ovaj članak. Između ostalog, gledajući njegove tekme i highlightse zavolio sam ovaj sport i s velikim zadovoljstvom donosim  vam priču o najpoznatijoj Bijeloj Čokoladi na svijetu.