Priča o Hrvatu koji je promijenio pravila i budućnost NBA lige

Na njegovu obljetnicu smrti prisjećamo se Hrvata (Amerikanca hrv. porijekla) koji je promijenio košarku i koji je najzaslužniji za brendiranje Lakersa. Nitko tko je poznavao Georgea Mikana kao dječaka nije mogao pretpostaviti da će taj visoki, nezgrapni, kratkovidni dječačić jednoga dana izrasti u prvu superzvijezdu profesionalne košarke. George (Jure) Mikan rođen je 18. lipnja 1924. u malenom gradiću Jolietu, pokraj Chicaga.

Posebno se ponosio hrvatskim podrijetlom. Njegovi djed i baka stigli su u Sjedinjene Američke Države poèetkom 20. stoljeća. Živjeli su u selu Vivodini, u blizini Ozlja. Tamo i danas ima Mikana. Georgeovi roditelji Joseph (Josip) i Minnie vodili su tavernu u Jolietu. Vlasnici su bili njegov djed Josip i baka Marija. George je bio jedan od četvero braæe (tri brata i sestra), i svi su pomagali u obiteljskoj taverni simboličnog naziva Mikan’s Tavern. Kao dječak George je više vremena provodio u taverni, nego na košarkaškom igralištu. Tada nije bio previše zainteresiran za košarku, više ga je zanimalo sviranje klavira ili bacanje špekula. Tri brata Mikan bili su visoki, ali George se posebno isticao svojom visinom. Kad je imao 11 godina, već je bio visok preko 180 cm. U to vrijeme je i osvojio natjecanje u špekulanju u okrugu Will, u Illinoisu.

mikan

Georgeova majka Minnie je bila kuharica u taverni i nije imala mnogo vremena za odgoj svoje djece. Zato je tu često u pomoč uskakala baka i brinula se za Georgea, Eda, Joea i njihovu sestru Marie.

George, Ed i Joe znali su igrati košarku u dvorištu obiteljske kuće u Jolietu, a sudac im je bila njihova temperamentna baka Marija, čiji je nadimak bio Blondie. Ona je uz pomoć metle sudila njihove košarkaške utakmice. Međutim, George nije bio ništa posebno u košarci, čak je više talenta pokazivao u baseballu, i to na poziciji pitchera (bacača). Ali tada je počeo rasti.

Upisao je srednju školu Joliet Catholic High School, ali na prvoj godini nije igrao košarku zato jer je bio izbačen iz momčadi (ista stvar se dogodila i mladom Michaelu Jordanu 40 godina kasnije). Bio je jedan od 14 igrča u košarkaškoj momčadi koji su kandidirali za sastav. Na žalost, bilo je samo 12 dresova. Jedno preostalo mjesto ostalo je za posljednja tri igrača. Među tom trojicom bio je i George. Trener Gilbert Burns, koji je bio i svećenik, primijetio je da George škilji. Tada mu je George rekao da nema naočale.

Sine, jednostavno ne možeš igrati košarku s naočalama, rekao je Burns.

Srednjoškolski trener je procijenio da kratkovidni George ne može vidjeti bez naočala i zbog toga ga je izbacio iz momčadi. Nakon završenog prvog razreda srednje škole na igralištu je slomio nogu. Nije mogao normalno hodati gotovo godinu dana.

Nakon godinu dana provedenih u Joliet Catholic High School prebacio se na Quigley Preparatory Seminary u Chicagu, s namjerom da postane svećenik. Bila je to bakina ideja. Sjemenište je bilo udaljeno sat vožnje od Jolieta. Svako jutro je putovao iz Jolieta u Chicago.

George je igrao utakmice sa sjemeništarcima i bio je glavna zvijezda u momčadi. Osim što je igrao košarku, obećavao je i u baseballu. Čak su mu i neke profesionalne baseball momčadi nudile da zaigra u manjim ligama (njihovim filijalama). Ali on je odbio sve te ponude. Nekako u to vrijeme je zaključio da više ne želi učiti za svećenika (da to nije njegov poziv). Jedan od razloga zašto je odustao od sjemeništa bio je grčki jezik. Naime, George je trebao proći ispit iz grčkog jezika kako bi nastavio daljnje školovanje, ali je na ispitu bio katastrofalan. I tu je bio kraj Mikanovog školovanja za svećenika.

Iako nije imao gotovo nikakvog iskustva u srednjoškolskoj košarci, Mikanova visina potaknula je interes dvaju katoličkih sveuèilišta u neposrednoj blizini njegovog doma, DePaula i Notre Damea. Na sveučilištu Notre Dame ponudili su mu probu pod paskom skeptičnog trenera Georgea Keogana i nešto otvorenijeg pomoćnog trenera Raya Meyera. Mikan je potpuno podbacio na probi, Keogan nije bio impresioniran i nije mu ponudio stipendiju za Notre Dame.

Ali zato je pomoćni trener Ray Meyer vidio nešto posebno u njemu. Tada je izjavio: “George nije imao dobar dan. Ali to je slučaj njegovog prebrzog odrastanja kao i činjenice da nije mnogo igrao u srednjoj školi. Bio je nezgrapan na toj probi. Ono što on treba je malo agilnosti i finese.”

Pravi košarkaški put

I onda je dva mjeseca kasnije, neobjašnjivom igrom sudbine, Ray Meyer imenovan novim trenerom na sveučilištu DePaul. U jesen 1941. Mikanu je ponuđena stipendija za sveučilište DePaul, ponudio mu ju je sportski direktor sveučilišta Paul Mettei. Namjeravao je studirati pravo i igrati košarku. Odlučio je prihvatiti stipendiju, ali nije imao hrabrosti to reći baki ili roditeljima, koji su mislili da je on još uvijek u sjemeništu i uči za svećenika.

Sveučilište DePaul odabrao je i zbog blizine obiteljskog doma, a vikendima je pomagao u obiteljskoj taverni. Ali kad je došao na sveučilište DePaul i vidio novog trenera nije znao što učiniti.

Ali on je želio visokog mladićs u prvoj momčadi. Znao je da se u njemu krije veliki potencijal, ali taj potencijal trebalo je svakodnevno usavršavati na treninzima. Kako bi od Georgea napravio kompletnog igrača, Meyer ga je podvrgnuo iscrpnim treninzima. To je bio jedan od najrigoroznijih trening programa koje je neki sveučilišni igrač ikad prošao. Tako je dobio potrebnu agilnost i koordinaciju koja mu je nedostajala. Prije nego je uopće taknuo košarkašku loptu, proveo je sate i sate preskakajući uže, trenirajući boks. Trener Meyer je pozvao studenticu kako bi Mikana naučila plesati u nadi da će poboljšati svoj rad nogu (tehniku nogu). Igrao je jedan na jedan s najnižim suigračem, zatim je šutirao 250 horog šuteva s desnom rukom, pa 250 šuteva s desnom rukom. Ta vježba danas je poznata pod nazivom Mikan drill.

A rezultati su govorili sami za sebe. Imao je sjajnu karijeru na DePaulu. Postao je trostruki All-American (1944, 1945, 1946). U prosjeku je kroz cijelu karijeru na DePaulu zabijao 19.1 koševa, a s DePaul Blue Demonsima ostvario je omjer 81-17. Iako se u četrdesetima nije vodila statistika o broju skokova (u NBA ligi uvedena tek u sezoni 1950-51), Meyer kaže kako je George na sveučilištu imao prosjek od oko 14 skokova. U polufinalu NIT turnira 1945. (National Invitation Tournanment) Rhode Islandu je zabio 53 koša, isto koliko i cijela momčad Rhode Islanda (DePaul je dobio 97-53). Te večeri su i po tri igrača Rhode Islanda znali čuvati Mikana, ali niti utrajanje ga nije zaustavilo. 26. ožujka 1945. DePaul je osvojio NIT naslov, u finalu su uz Mikanova 34 koša pobijedili Bowling Green, 71-54. Utakmica se igrala u legendarnom Madison Square Gardenu pred više od 18000 gledatelja. Mikan je imenovan za MVP-a NIT turnira. U to vrijeme NIT je bio najznačajniji događaj u sveučilišnoj košarci.

Visoki igrači (centri) nisu dominirali košarkom u četrdesetim godinama. Zapravo, često su ih obeshrabrivali od igranja košarke. Istu sudbinu doživio je i George Mikan.

Mikan je bio visok 208 cm i imao je 111 kg. Ali tada su bila drukčija vremena, i igrača viših od dva metra bilo je jako malo. Centri su imali oko 2 m ili manje, a Mikan je svojom pojavom pokazao da i centar može biti mobilan, a uz to i odličan strijelac. S nezaustavljivim horog šutom i oštrim laktovima Mikan je bio gotovo nezaustavljiv. Također je bio čvrst igrač, nije se bojao kontakta. Čak je tri puta bio vodeći u ligi po broju osobnih pogrešaka. Trener Meyer ga je naučio da se podjednako dobro služi lijevom i desnom rukom. Također mu je rekao neka šutira samo s jednom rukom, a drugu ruku neka koristi u druge svrhe, tj. neka njegov lakat bude u stanju pripravnosti. Protivnici su se često žalili zbog tih laktova. Jednom zgodom je jedan njujorški novinar rekao Mikanu da su ga Knicksi optužili da ih je cijelu utakmicu namjerno laktario. Mikan je bez riječi svukao dres i pokazao novinaru sve masnice koje je imao po tijelu.

S naočalama je izgledao kao knjiški moljac. I bio je. Diplomirao je pravo na sveučilištu, a također je svirao klavir. Mikan je naočale nosio zbog kratkovidnosti. Kako je vidio bez njih najbolje je usporedio sljedećim primjerom: “kao da vozite auto za vrijeme pljuska bez brisača – sve vam je zamagljeno.”

U Mikanovo vrijeme reket je bio širok samo 6 stopa (2 metra) i to je omogućavalo Mikanu da se ukopa ispod koša, čeka loptu od suigrača, a tada bi s lakoćom poentirao. Zbog njegove superiorne igre čelnici NBA morali su proširiti reket za duplo (sa 6 na 12 stopa) kako bi mu otežali realizaciju.  To ga nije previše zaustavilo, samo mu je malo pao prosjek koševa (sa 28 na 24).

Na sveučilištu je skinuo toliko lopti iznad obruča da su zbog njega uveli pravilo blokiranog šuta u silaznoj putanji kako on ne bi zaustavljao sve protivničke šuteve. Mogao je skočiti dovoljno visoko da ih zaustavi i u obrani i u napadu. Također je mogao bez problema zakucati, iako to nije činio za vrijeme utakmica jer se to tada smatralo negospodskim. Osim toga, jedan od razloga uvođenja ograničenja vremena napada bila je povijesna utakmica Lakersa protiv Pistonsa koja je završila 19:18, što je najniži rezultat u povijesti lige. Pistonsi su cijelu utakmicu odugovlačili samo kako lopta ne bi došla u Mikanove ruke.

208 cm visoki Mikan je nakon završenog sveučilišta bio najzvučnije i najtraženije ime u državi i dvije profesionalne lige su se borile za njega (NBL i BAA). Dvije lige (NBL – National Basketball Association i BAA – Basketball Association of America) su se borile za svoje mjesto na američkoj sportskoj sceni, a uz to su imale i dosta financijskih problema. Kada je krenuo u profesionalce, Mikan je odlučio ignorirati BAA ligu te je potpisao za Chicago American Gearse u NBL ligi. Mikan je želio biti bliže domu pa se i odlučio za momèad iz Chicaga. Chicago Stagsi, koji su se natjecali u BAA ligi nisu ga niti pokušavali dovesti u svoje redove, a i jedan od razloga zašto nije potpisao za Stagse bio je novac.

U to vrijeme u BAA ligi samo je nekoliko igrača zarađivalo 5000 dolara na godinu. Mikan je odbio Stagse zato što mu nisu mogli platiti 12000 dolara na godinu. A Mikan je vrijedio i više od toga. Ali zato je Maurice White, vlasnik Chicago American Gearsa, pristao platiti taj iznos. Čak mu je ponudio petogodišnji ugovor vrijedan 60000 dolara, što je u to vrijeme bila nezamisliva svota.

U sezoni 1946-47 u NBL-u se natjecalo 14 momčadi, ali najvažnija vijest za ligu bila je dolazak Mikana koji je bio prvi dominantni centar moderne košarke. Debi je imao 1946., Gearsi su gostovali u Oshkoshu, a tamo su ga domaći igrači pokušali izbaciti iz takta već na samom početku utakmice. Mikana je čuvao igrač smiješnog imena Cowboy Edwards, bio je izrazito brutalan pa mu je na utakmici izbio četiri zuba.

Za Gearse je već u prvoj sezoni osvojio naslov ostvarivši prosjek od 16.5 koševa. Ugovor koji je Mikan potpisao s Gearsima bio je neobično visok, ali to je bio odraz njegove sposobnosti da privuče navijače u dvorane. Mikan je bio istinska veličina u košarkaškim krugovima, ali bio je zabrinut zato jer čelnici Gearsa nisu previše cijenili njegovu ulogu i doprinos koji je ostvario na terenu. Također su se loše odnosili i prema njegovim suigračima, i njemu je to smetalo.

Sljedeće sezone vlasnik Gearsa Maurice White povlači svoju ekipu iz NBL-a i osniva vlastitu ligu sa 16 klubova, koju je nazvao PBLA (Professional Basketball League of America). Prema Whiteovom planu on je trebao biti vlasnik svih klubova u novoj ligi, svih dvorana kao i cjelokupne zarade koju bi ostvarili. Ali niti Whiteovo bogatstvo ni Mikanova igra nisu mogli poduprijeti tako opsežnu zamisao.

Eksperiment zvan PBLA je trajao samo osam utakmica, a 13. studenog 1947. liga je propala. Mikan je u tih osam utakmica zabio 193 koša (24.1 koša po utakmici), i bio je najbolji strijelac lige. Chicago Gearsi su se sada opet željeli vratiti u NBL, ali to im nije dozvoljeno i svi igrači Gearsa mogli su potražiti nove klubove. 17. studenog 1947. na zasjedanju čelnika NBL-a Mikan je dodijeljen Minneapolis Lakersima, upravo osnovanoj momèadi. Momčad su kupila dva biznismena iz Minneapolisa – Ben Berger i Morris Chalfen. Oni su zapravo kupili momčad Detroit Gems za 15000 dolara i preselili je u Minneapolis. Gemsi su se natjecali u NBL-u, izdržali su samo jednu sezonu (1946-47) i nakon katastrofalne sezone (omjer 4-40) klub je prodan biznismenima iz Minneapolisa.

Minneapolis je dobio prava na Mikana zbog kupovine Gemsa. Ali Mikanu se nije ostajalo u hladnom Minneapolisu. Zajedno sa svojim odvjetnikom krenuo je u Minneapolis na pregovore. Nakon tri sata pregovora nije postignut nikakav dogovor i Mikan se spremao na avion za Chicago.

Trebalo je odvesti Mikana na aerodrom. Tada se GM Lakersa Max WinterSid Hartman, koji je u to vrijeme bio novinar Minneapolis Star Tribunea, a i prisjetio genijalne ideje. Znao je da ako im Mikan sad ode, da će ga izgubiti zauvijek. I tako je rekao vozaču da se izgubi negdje na putu. Vozač je bio danas je kolumnist u istim novinama. I on se prisjetio tih trenutaka:

Vozio sam Mikana do aerodroma po sporednim cestama koje niste mogli naći na karti.

I vozio ga je tako dugo dok i zadnji avion nije otišao za Chicago. Mikan je bio prisiljen ostati u Minneapolisu još jedan dan, a to je čelnicima Lakersa bilo dovoljno da ga uvjere da potpiše za Lakerse, što je on i učinio. Potpisao je za 12000 dolara na godinu.

Los Angeles Lakers – George Mikan

Mikan se Lakersima pridružio u petoj utakmici sezone, igrali su u gostima protiv Sheboygana i dinastija je tada počela. Te sezone osvojili su NBL naslov i Mikan je dokazao da je vrijedan svakog dolara koji su u njega uložili. Prosječno je zabijao 21.3 koš, i bio je proglašen za MVP-a lige (svih 240 glasaèa je glasovalo za njega). Ali taj MVP naslov NBA liga ne priznaje jer je Mikan tada igrao u NBL-u. Trener Lakersa bio je John Kundla, a uz Mikana glavni igrači momčadi bili su krilo Jim Pollard i playmaker Herm Schaefer.

Konkurentska BAA liga je znala da nema šanse da Mikan zaigra u njihovoj ligi, pa su se odlučili na pametan i razuman potez. Nagovorili su vlasnika Lakersa Bena Bergera da se priključi njihovoj ligi, a on je pristao. Razlog za odlazak u BAA ligu bio je jednostavan. BAA je imala bolje dvorane koje su bile smještene u velikim gradovima (New York, Boston, Philadelphia, Chicago), dok su u NBL-u igrali najbolji igrači, ali je većina klubova bila u malim gradovima.

I tako su prije početka sezone 1948-49 èetiri najbolje momčadi u NBL-u (Fort Wayne, Rochester, Indianapolis i Minneapolis) prešle su u konkurentsku BAA ligu. BAA je osnovana 1946., a osnovali su je vlasnici hokejaških momčadi koji su ujedno bili i vlasnici dvorana u kojima su te momčadi nastupale. Njihov glavni cilj bio je popuniti mjesta u njihovim dvoranama između hokejaških utakmica, ali san je bio s vremenom stvoriti jaku ligu s mnoštvom gledatelja. S gubitkom četiri najbolje momčadi NBL se počela polako gasiti.

MIKAN, GEORGE (STAR BASKETBALL PLAYER)

Te sezone Rochester Royalsi i Minneapolis Lakersi su se borili za najbolju poziciju u Zapadnoj diviziji. Na kraju je Rochester imao jednu pobjedu više od Minneapolisa. Iako su imali drugi najbolji omjer lige, Lakersi su potkraj sezone sve bolje igrali. Mikan je bio najbolji strijelac lige sa 28.3 koševa, a u toj sezoni pružio je neke fantastične partije: 22. veljače New York Knicksima zabio je 48 koševa. Četiri dana kasnije, Baltimore Bulletsima ubacio je 53. Petnaest dana kasnije opet je Knicksima utrpao porciju koševa (51 koš), a šest dana kasnije Rochester Royalsima ubacio je 46 koševa. S obzirom na eru u kojoj je igrao, takvi učinci jednostavno su neponovljivi.

U playoffu Lakersi u polufinalu pobjeđuju Rochester 2-0, a u finalu igraju s Washington Capitolsima, koje je vodio legendarni Red Auerbach. Lakersi su u finale ušli silovito i poveli 3-0, Mikan u te tri utakmice zabija 42, 10 i 35 koševa. Četvrtu utakmicu su izgubili, a Mikan je slomio zapešće, ali je svejedno ubacio 27 koševa. U petoj Mikan igra s gipsom na ruci i ubacuje 22 koša, Lakersi opet izgubili. U šestoj Mikan zabija 29 koševa i Lakersi osvajaju prvi naslov BAA prvaka. U 10 utakmica doigravanja Mikan je imao prosjek od 30.3 koševa po susretu.

Sljedeće sezone BAA mijenja naziv u NBA (National Basketball Association), a to ime nosi i danas. Lakersi su u odnosu na prethodnu sezonu bili ojačani s tri mlada igrača, krilo Verna Mikkelsena i bekove Slatera Martina i Buda Granta. U finalu Lakersi igraju protiv Syracuse Nationalsa. Nationalsi su u finalu imali prednost domaćeg terena, ali su Lakersi unatoč tome pobijedili u gostima. Natsi su pobijedili u drugoj utakmici, a onda su Lakersi dobili sljedeće dvije utakmice. Petu je dobio Syracuse, a u šestoj utakmici Mikan sa 40 koševa odvodi Lakerse do drugog naslova.

Sljedeće sezone (1950-51) Lakersi su opet bili favoriti za naslov, a sezonu su završili sa 44 pobjede i 24 poraza, najbolje u ligi. U playoffu u finalu Zapada čekali su ih stari znanci iz Rochestera. Iako su Lakersi poveli 1-0, sljedeæa tri dvoboja pripala su Royalsima, koji su kasnije u finalu pobijedili New York i osvojili prvi naslov prvaka. Prvi put se desilo da Mikan nije osvojio naslov prvaka, ali bolje od toga nije moglo jer je protiv Rochestera Mikan ozlijedio nogu.

U sezoni 1951-52 Lakersi su ušli bez većih promjena u momčadi. Liga je pokušala zaustaviti dominaciju Mikana tako što su proširili reket, ali njemu to nije smetalo. To ga je učinilo još svestranijim igračem. Lakersi opet osvajaju NBA naslov, ovaj put u finalu su pobijedili New York Knickse u sedam utakmica.

U sezoni 1952-53 Mikanov prosjek koševa počeo je polako opadati, ali još uvijek je bio među najboljim strijelcima lige (20.6 koševa). U NBA finalu Lakersi opet igraju s New Yorkom i pobjeđuju u pet utakmica.

U sezoni 1953-54 Mikan je odveo Lakerse do još jednog naslova, trećeg uzastopnog i petog u šest sezona. U finalu su pobijedili Syracuse u sedam utakmica, i nakon toga Mikan je iznenadio košarkaški svijet odlukom o odlasku u mirovinu. Povukao se samo nekoliko mjeseci prije navršenog 30 rođendana. Dinastija Minneapolis Lakersa – pet naslova u šest godina – završila je s njegovom mirovinom.

Najvažnije od svega, zbog stalnih putovanja s Lakersima postao je stranac u vlastitoj kući.

“Jednog dana došao sam kući i uzeo u ruke mog drugog sina Terryja, a on je počeo plakati” rekao je Mikan, bojao me se, zato jer nije znao tko sam. To mi je slomilo srce.”

Osim obiteljskih razloga, razlozi za odlazak u mirovinu bili su i zdravstveni. Nakon desetak godina konstantnih primanja udaraca na košarkaškom terenu njegovo tijelo to više nije moglo izdržati i mirovina je bila evidentna. Osim toga, popis ozljeda koje je doživio u profesionalnoj karijeri zaista je podugačak: čak deset lomova kostiju (obje slomljene noge, slomljeni nos, slomljeno desno zapešće, slomljeni nos i tri slomljena prsta) te je zaradio 166 šavova.

Nakon godinu dana opet se zaželio košarke i zaigrao je u sezoni 1955-56. Ali više to nije bio onaj stari George i nakon 37 utakmica (prosjek 10.5 koševa i 8.3 skokova) definitivno se oprostio.

Nakratko je trenirao Lakerse u sezoni 1957-58, a tada je postao odvjetnik u Minneapolisu. Nakon umirovljenja palo je i zanimanje za utakmice Lakersa. To je i jedan od razloga zašto je tadašnji vlasnik Lakersa Bob Short odlučio preseliti momčad u Los Angeles.

1967. vratio se košarci kao komesar u novoosnovanoj ABA ligi (American Basketball Association). Uveo je novost u ABA ligu – šarenu loptu (crveno-bijelo-plavu). Nakon dvije godine dao je otkaz na mjesto komesara zato jer se ured ABA lige selio iz Minneapolisa u New York. A on je u Minneapolisu imao svoj odvjetnički ured, a takoðer je kupovao i renovirao stare zgrade. Ušao je i u izbornu utrku za Kongres kao republikanac, ali je tijesno izgubio.

Opet se u košarku vratio sredinom osamdesetih godina kada je uspješno lobirao za novu franšizu u Minneapolisu (Minnesota Timberwolves). 1993. postao je vlasnik hokejaške momčadi Chicago Cheetahs, ali ta momčad je trajala samo dvije sezone.

Od 1949. do 1954. Mikan je bio u najboljoj petorci lige. Odigrao je četiri All-Star utakmice, od 1951 do 1954. 1952 proglašen je za MVP-ja All-Star utakmice, zabio je 26 koševa uz 15 skokova. Nagrada za MVP-a službeno se dodjeljuje od sezone 1955-56, tj. od njegove posljednje sezone. Da se tada birao MVP, on bi bio izabran za MVP-a svake godine. Bio je fantastičan igrač, od prosječnih momčadi stvarao je pobjedničke momčadi. Igrač koji je suigrače činio boljima.

Koliko je bio popularan najbolje oslikavaju sljedeći primjeri. Mikan je bio prva superzvijezda lige i prvi igrač koji je dobio golem publicitet u medijima. Pojavljivao se na naslovnicama časopisa, na poleđini nacionalnih časopisa reklamirao je pivo i žvakaće gume. O njemu se raspravljalo u TV dokumentarcima. Bio je jedini igrač kojeg je svatko želio dodirnuti.

“George je promijenio košarku
” rekao je Bud Grant, njegov suigrač, a kasnije dugogodišnji trener NFL momèadi Minnesota Vikings “Igrao sam s mnogima, i trenirao mnogo velikih igrača. Ali moram reći da je George Mikan bio najveći natjecatelj kojeg sam ikad vidio u bilo kojem sportu. Proučavao sam Georgea prije nego što sam shvatio da ću jednog dana biti trener, i bio je izvanredan. Igrao je ozlijeđen. Igrao je i kada noć prije nije spavao jer smo imali takav raspored putovanja. I uvijek je igrao samo u jednoj brzini  najvišoj.”

Ali ništa od toga ne može predočiti njegovu neizmjernu veličinu kao natpis u New Yorku početkom pedesetih godina. Kada su Lakersi gostovali u New Yorku na oglasnoj ploči legendarnog Madison Square Gardena utakmica je bila najavljena natpisom:George Mikan vs. Knicks“.

Mikan se rado prisjećao tog događaja: Jedne večeri išli smo prema Gardenu, gdje smo trebali igrati protiv Knicksa, pogledao sam na oglasnu ploču, a gore je pisalo George Mikan vs. Knicks. Rekao sam da to nisu trebali napisati. Kako god bilo, ušli smo u svlačionicu, a dečki su me zafrkavali, nitko se nije preodijevao. Upitao sam što se događa. Rekli su da sam dobio publicitet jer sam na oglasnoj ploči te da izađem sam igrati protiv njih. Neko vrijeme su se zafrkavali, a onda ipak odlučili krenuti sa mnom.”

George Mikan igrao je u skladu s time. Protivnici ga nisu mogli zaustaviti, a on je dotad neviđenu visinu spajao s vještim kretnjama na mjestu centra. Bio je neizmjerno popularan igrač u vrijeme kad je košarkaška utakmica mogla privući tek par tisuća navijača. Zato su dvorane bile dupkom pune kad bi sa svojim Lakersima gostovao u drugim dvoranama.

Zbog njegove velike popularnosti NBA liga ga je često slala na utakmice dan ranije kako bi promovirao igru.

“U tim danima prisjećao se Mikan. “Vlakom ili avionom došao bih dan ranije kako bi promovirao igru. Odvezli bi me u hotel i ja bih obavio brojne intervjue s novinarima, sve u smislu promoviranja košarke.”

Umjesto današnjih superluksuznih dvorana sa svim mogućim čudima tehnologije, tada se igralo u malim, često zagušljivim dvorana koje ponekad nisu niti bile predviđene za košarkaške utakmice. Koliko god bio popularan u Americi, Mikan u nekim dvoranama baš i nije bio omiljen. Često su na njega bacali brojne predmete. Kad su igrali u Rochesteru prema njemu je doletio ogromni nož, a u Fort Wayneu radijatorsko rebro.

Mikan se često puta znao sjetiti kako je proveo neke prilično smrzavajuće (prohladne) trenutke u Sheboyganu. Za vrijeme utakmice vani je bila velika snježna mećava.

U dvorani su imali vrata odmah ispod koša”
rekao je Mikan. “Jedan put sam za vrijeme utakmice projurio kroz ta vrata i izletio van na snijeg. Vrata su se nakon toga sama od sebe zatvorila i morao sam čekati nekoga da ih otvori s unutarnje strane.”

Osim radijatorskog rebra u Fort Wayneu domaći navijači su imali i druge zanimacije. Oko terena je bio zid od cigli koji je bio oko 50 cm udaljen od aut linije. Taj zid je odjeljivao navijače od terena.

“Kad smo moji suigrači i ja izlazili na teren, jedna gospođa već je u ruci imala pripremljenu torbicu. I onda bi vas udarila s torbicom, udarila bi vas dosta snažno.

U Syracuseu je također bilo burno. Domaći navijači su imali dva zadatka tijekom zime: izbjeći smrzavanje i uznemiriti gostujuće momčadi.

Mikan je o tom događaju rekao: “Tamo smo imali mnogo neugodnih trenutaka. Njihovi navijači su bili stvarno grubi. Ali takvi trenuci su samo pomogli stvaranju zajedništva među igračima. Svi igrači Minneapolis Lakersa su se međusobno odlično slagali, i to zajedništvo je igralo veliku ulogu u uspjehu Minneapolis Lakersa.”

Mikan je bio fantastičan igrač, od prosječnih momčadi stvarao je pobjedničke momčadi. Igrač koji je suigrače činio boljima.

“Imao je široko tijelo i teško ga se moglo zaobići”
rekao je Slater Martin, playmaker u pobjedničkoj dinastiji Lakersa koji je Mikana često opskrbljivao loptama “Dodavao sam mu loptu kad god sam bio u prilici. Samo bi mi rekao: Daj mi loptu i makni mi se s puta.”

Mikan je izvan terena bio dobričina, osoba koju bi svaki čovjek htio za prijatelja. Ali u igri nije imao popusta prema nikome, pa tako ni prema rođenom bratu. Jedna od njegovih žrtvi bio je i njegov brat Ed, 203 cm visok centar koji je šest sezona proveo među profesionalcima. I baš je Ed imao nezahvalnu zadaću čuvati Georgea kad su njihove momčadi međusobno igrale. Nakon utakmice zajedno su otišli u tavernu koju su vodili njihovi roditelji. Ed je bio sav u modricama, imao je posjekotinu iznad oka i ogrebotine po licu. Majka, koja je Georgea zvala Georgie (Jurica), upitala ga je: Georgie, zašto si tako prebio brata?

On joj je odgovorio: Mama, da si i ti bila tamo, i tebe bih takoðer prebio.

1950. godine, u anketi Associated Pressa proglašen je za najboljeg košarkaša prve polovice dvadesetog stoljeća.

U Hall of Fame primljen je 1959., kao član originalne klase.

Može se reći da je jedan od najzaslužnijih što Lakersi nisu mijenjali nadimak nakon preseljenja u Los Angeles 1960.

Bill Sharman
, koji je igrao protiv Mikana u NBA ligi i kasnije bio trener Los Angeles Lakersa smatra da je Mikan uvelike zaslužan što su Lakersi zadržali taj nadimak kad su se preselili u Los Angeles 1960. (unatoč činjenici da u Kaliforniji gotovo da i nema jezera).

“Uglavnom zbog Mikana i njegove reputacije, a i prvenstava koje je osvojio, čelnici Lakersa smatrali su da trebaju zadržati taj nadimak i reputaciju” rekao je Sharman.

Mikan je otišao u mirovinu 1956., a vlasnik Lakersa Jerry Buss nazvao ga je čovjekom koji je otvorio put budućim superzvijezdama Lakersa – Elginu Bayloru, Jerryju Westu, Wiltu Chamberlainu, Kareemu Abdul-Jabbaru, Magicu Johnsonu, Shaquiellu O’Nealu i Kobeu Bryantu.

“Iskreno rečeno, bez Georgea Mikana Los Angeles Lakersi ne bi bili momčad kakva su danas” rekao je Buss.

I grad Minneapolis odao mu je počast. 2001. na poluvremenu utakmice između Timberwolvesa i Lakersa održana je svečanost na kojoj je otkrivena njegova brončana skulptura. Ta statua danas se nalazi u središtu Minneapolisa, ispred dvorane Target Center i prolaznike svakodnevno podsjeća na zlatno doba košarke Minneapolisa.

Mikan je umro 2. lipnja 2005. u rehabilitacijskom centru u Scottsdaleu, u Arizoni. Imao je 80 godina, 18. lipnja napunio bi 81 godinu. Njegovo zdravlje posljednjih je godina bilo dosta narušeno, bolovao je od dijabetesa, a prije pet godina zbog iste bolesti morali su mu amputirati desnu nogu ispod koljena. Također je imao problema s bubrezima i proteklih pet godina tri puta tjedno provodio je na hemodijalizi. Iza sebe je ostavio brojnu obitelj, suprugu Patriciu (s kojom je bio u braku 58 godina), sinove Larryja, Terryja, Patricka i Michaela, kćeri Trishu i Maureen, kao i brojne unuke i praunuke.

Kad je čuo za Mikanovu smrt, Shaquille O’Neal odlučio je učiniti veliku gestu. Ponudio se da plati Mikanov sprovod budući da si njegova obitelj to nije mogla priuštiti. Zaista plemenita gesta velikog Shaqa. Posljednjih godina Mikan je dobivao mirovinu od 1700 dolara mjesečno, a većinu svojih trofeja morao je prodati zbog neimaštine.

Upravo je Mikan bio jedan od glavnih zagovaratelja većih mirovina igračima koji su igrali prije 1965. godine, ali liga se na takve zahtjeve uvijek oglušila. Mikan je jednom rekao da su se igrači njegove generacije osjećali «kao da diljem Sjedinjenih Država putuju u zatvorenim vagonima.» U tome je bio potpuno u pravu.

NBA igrači koji su igrali u ligi prije 1965. sve do 1988. nisu dobivali nikakvu mirovinu. A mnogi od njih su jedva spajali kraj s krajem. Tada je unija igrača odredila da se igračima koji su igrali prije 1965. dodijeli 200 dolara mjesečno. Igrači koji su igrali nakon 1965. dobivali su dvostruko veći iznos.

Mikan je utjecao na košarkašku igru više nego bilo koji drugi igrač u povijesti. Zbog njega su se mijenjala pravila, bio je glavna atrakcija lige, ljudi su samo zbog njega dolazili na utakmice. Ali što mu to sad vrijedi kad nije uspio u svom naumu da liga poveća mirovine bivšim igračima. I za sve svoje uspjehe u košarci dobivao je bijednih 1700 dolara na mjesec. A liga danas zarađuje milijune dolara od marketinga i daje ogromni novac neprovjerenim srednjoškolcima i sumnjivim Europljanima, a svih ovih godina nisu mogli povećati mirovine bivšim igračima, nešto za što je George Mikan svih ovih godina neuspješno lobirao.

OSOBNI KARTON:
Ime i prezime: George Mikan
Roðen: 18. srpanj 1924.
Pozicija: Centar
Visina: 208cm
Težina: 111 kg
Sveuèilište: De Paul

[embed:http://www.youtube.com/watch?v=8xEoCsDKXPo]