Intervju: Mike Conley

Organizacija Memphis Grizzliesa je ovo ljeto učinila Mikea Conleyja rekorderom NBA lige. Naime, sa svojim su prvim razigravačem potpisali petogodišnji ugovor vrijedan 153 milijuna dolara što je postao najveći ugovor u povijesti lige.

„Pružila mi se nevjerojatna prilika. Što se tiče pritiska, teško ga je procijeniti, jer dovoljan pritisak stavljam sam na sebe. Iznos koji zarađujem neće promijeniti moj pristup, nastavit ću biti agresivan i pokušati napredovati u svim aspektima igre. Sada će na meni biti povećalo jer sam najplaćeniji igrač, no već za dvije godine će svi zarađivati puno više,“ izjavio je tada Conley.

„On je naš All-Star. Nepobitna je činjenica je da je jedan od najboljih u ovoj ligi na svojoj poziciji, koja je krucijalna pozicija u košarci,“ zaključio je tada generalni menadžer Chris Wallace.

Conley je u Memphisu već desetu sezonu i bilježi najbolje brojke u karijeri. Prosječno postiže 19,1 poena i dijeli 6,2 asistencije po utakmici. Prosjeci bi vjerojatno bili još i bolji da ga nakon sjajnog početka sezone nije usporila ozljeda leđa. Grizliji su inače trenutno na šestom mjestu Zapadne konferencije s omjerom od 25 pobjeda i 19 poraza.

Conley se razgovoru s Ramonom Shelburne za espn.com dotaknuo svog ugovora, brzog povratka nakon teške ozljede leđa i očekivanjima za ovu sezonu.

Ramona Shelburne: Zadobio si dosta kritika kada si potpisao svoj prvi veliki ugovor. Memphis je riskirao i ponudio ti četverogodišnji ugovor vrijedan 45 milijuna dolara 2010. godine. Da li si čuo slične kritike ovog ljeta kada si potpisao ugovor za koji je ispalo da je najveći u povijesti NBA lige?

Mike Conley: Vjerojatno sam dobio više kritika za ovaj ugovor nego za onaj prošli. No tadašnja me situacija dobro pripremila za ovu jer sam već unaprijed znao da će biti mnogo ljutnje ljudi koji do sada nisu čuli za mene, a sada odjednom zarađujem više od ikoga u ligi. Pripremio sam se i prihvatio to kao izazov i priliku koju trebam iskoristiti da postanem bolji igrač. Treba vam poseban mentalitet da bi mogli ovladati trenutkom i određenim situacijama. Neke ljude pritisak pojede. Ja uvijek pokušavam ostati pozitivan. Sada često razmišljam o svim žrtvama i radu koji sam uložio kako bih bio u ovoj situaciji i smatram da sam je zaslužio.

RS: Mislim da sam prvi put razgovarala s tobom upravo 2010., kada si potpisao taj prvi veliki ugovor. Tada još nisi pronašao svoje mjesto u ligi, puno se pričalo o mogućoj razmjeni za Ramona Sessionsa, zar ne? Kyle Lowry je igrao ispred tebe. Tada je u grad došao Lionel Hollins i rekao: „Čekajte malo, pa dajmo priliku ovom dečku. Iskoristili smo lottery pick na njega, moramo vidjeti što može i dati mu pravu priliku.“ Kako ti je pristup koji si tada izabrao pomogao u daljnjoj karijeri?

MC: Bilo je teško prolaziti kroz sve to s 19, 20 godina, sam proces drafta¸zatim različite glasine o razmjeni, ponuđeni ugovor koji tada još nisam opravdao. Morao sam se dokazati i pokazati što mogu. Puno mi je značila prilika pružena od strane trenera Hollinsa, mojih suigrača i cijele organizacije. Uspio sam se fokusirati na rad, konstantno sam bio u dvorani i nisam se obazirao na vanjski svijet i na razne priče. Ako sam nešto i čuo, iskoristio bih to kao motivaciju. Želio sam svima pokazati da pripadam ovdje. Želio sam dokazati da ne zaslužujem samo taj ugovor, već i još veći. To mi je bila glavna motivacija.

Sve me to pripremilo za budućnost. Prije osam, devet godina, nikada ne bih pomislio da ću jednog dana potpisati tako veliki ugovor kao što sam potpisao. Mislim da nitko na mom mjestu ne bi mogao to zamisliti. No definitivno sam blagoslovljen što sam imao priliku to napraviti.

RS: Pričaj mi malo o Fizu. Tako ga zoveš zar ne, ne zoveš ga trener Fizdale?

MC: Da, zovemo ga trener Fiz. Doživljavamo ga kao suigrača. On je opušten, klasični Los Angeles tip osobe sa Zapadne Obale. Ležeran i nemoguće cool. Međutim, istovremeno zahtijeva poštovanje i drži sve igrače odgovornima. Ne pravi razliku, naljutit će se i na najbolje igrače. Ima dovoljno autoriteta i stekao je poštovanje cijele organizacije.

RS: Sagledajmo situaciju. Znamo da je kultura u Memphisu jasno definirana i glavni igrači su već dugo na okupu. I sada u momčad dolazi mladi trener. Vjerojatno je potrebno vremena kako bi se snašao i shvatio načine na koji treba komunicirati s igračima, zar ne?

MC: Napravio je odličan posao od prvog dana. Sve nas je poslušao i uvažio svačije mišljenje. Orijentirao se na to što on može učiniti za nas i kakav treba biti vođa našoj momčadi. Mislim da je tako od početka zaslužio respekt igrača jer im se svidjelo da se svako mišljenje uvažava i da mu nešto znači.

RS: Tijekom tvoje karijere ste razvili rivalstva s Clippersima, Spursima, Thunderom, a sad i s Warriorsima. Da li imate osjećaj da su vam oni sada glavni rivali zbog svih odličnih utakmica koje ste igrali u doigravanju i regularnom dijelu sezone?

MC: Smatram da je to poštena procjena. Warriorsi su svima meta jer ako želite osvojiti naslov, gotovo ćete sigurno morati pobijediti njih. Mi smo tijekom godina obavili solidan posao u vidu konstantnog nadmetanja s njima, od kojih je jedno i naša serija u doigravanju. Mislim da smo i ove sezone imali par vrlo dobrih utakmica s njima. To je stalni izazov. Kad god pogledate poredak, morate pogledati i Golden State. Kakav im je omjer? U kakvoj su formi? Kako ćemo ih pobijediti? Kako ćemo ih napasti? Jer je to momčad koju ćete morati poraziti ako na kraju sezone želite držati trofej u rukama.

RS: Očito je da ti susreti izvlače najbolje iz tebe jer su neke od najboljih utakmica tvoje karijere bile upravo protiv Warriorsa. Pa nedavno si pogodio par vrlo važnih šuteva u pobjedi nakon povratka s 24 razlike minusa. Što je to u njima što potiče tvoja najbolja izdanja?

MC: Kada igram protiv najboljih momčadi ili igrača, taj susret shvatim kao veliku pozornicu. Memphis je mali grad i maleno smo tržište. Nemamo toliko prilika biti na nacionalnoj televiziji. Tako da nam tih dva ili tri puta godišnje kada igramo protiv najboljih pruža priliku da pokažemo sve što možemo, i to na glavnoj pozornici.

RS: Normalno bi ta prilika da se pokažeš protiv najboljih došla u All-Star utakmici, no naravno da ti je igranje u Zapadnoj konferencije otežalo tu mogućnost. Da li ti, Damian Lillard i DeAndre Jordan nekada popričate o tome budući da svi dijelite istu sudbinu?

MC: Pa znali smo razgovarati o tome, ali ništa preduboko i predetaljno. Razumijemo kako se onaj drugi osjeća jer svatko od nas već dugi niz godina igra na visokoj razini, a nikada nije bio All-Star. Fali nam još ta mala doza poštovanja. Znate da kada uspijete upasti u All-Star momčad i kada dobijete tu naljepnicu vas ljudi počnu više poštovati. U suprotnom će uvijek govoriti: „Nikada nije upao u tu i tu momčad, nikada nije napravio ovo ili ono te zato ne može biti dobar kao taj i taj igrač.“ No u stvarnosti ste možda jednako dobri igrači, ali niste upali na All-Star zbog tolike koncentracije kvalitete u ligi.

RS: Kako se osjećaš kada pročitaš da si jedan od nepravedno izostavljenih igrača s All-Stara ili jedan od najpodcjenjenijih igrača u ligi? Da li nekada pričaš o tome ili sve držiš unutra?

MC: Uvijek sam to držao u sebi. Nikada nisam javno izražavao nezadovoljstvo jer bi to bilo nepošteno prema igračima koji su izabrani. Imam jako puno poštovanja prema svim igračima koji upadnu u momčad jer svi to zaslužuju. Ove sam sezone želio dokazati da bih i ja trebao biti jedan od njih. Ako i ne upadnem, znat ću da sam dao sve od sebe. Kako bude, bit će. Oduvijek sam pozitivan i vjerujem da će se dogoditi dobre stvari.

RS: Imao si najbolji početak sezone u karijeri. Tada si ozlijedio leđa te su prve procjene bile da si van parketa 6 do 8 tjedana. Međutim, prošla su svega 3 tjedna i vratio si se. Što se dogodilo i kako si se uspio vratiti tako brzo?

MC: Naši asistenti su mi puno pomogli i sjajno radili sa mnom. Znao sam biti u dvorani po 8 sati dnevno, konstantno radeći što god mogu. Hladne kupke, bazen, bicikliranje, sve što mi je moglo pomoći u održavanju kondicije. Stalno sam bio dva, tri koraka ispred u oporavku i trenirao do krajnjih granica. To je bila jedna od onih pobjeda uma nad materijom. Pozitivno sam razmišljao i uspio raditi puno više, no što sam mislio da mogu.

RS: Čovječe Mike, do sada si se u karijeri vratio nakon frakture kralješaka i frakture kostiju lica. Kako uopće hodaš, a kamoli igraš košarku na ovoj razini?

MC: I ja se to često pitam. Moram to sve dokumentirati za mog sina.

RS: Pročitala sam članak koji si napisao za Players Tribune upravo o frakturi lica tijekom serije u doigravanju protiv Warriorsa. Kako si se nosio s tom ozljedom?

MC: Bilo je to najizazovnije iskustvo u mom životu što se tiče ozljeda. Kada zadobijete frakturu lica, sve od glave pa do usta vas boli. No kako biste uzeli lijek protiv boli morate otvoriti usta, a to je bilo užasno i bolno iskustvo. Proživio sam jednu od najgorih večeri u životu kada sam morao uzeti te lijekove za bolove, a nisam ništa jeo prije toga jer sam igrao utakmicu. Želudac mi nije reagirao kako treba te sam počeo povraćati. Ne možete to kontrolirati, a svako otvaranje usta i širenje čeljusti je stvaralo nevjerojatnu bol. Curila mi je i krv. Pomislio sam da sam dotad takve scene vidio samo u filmovima. Užasno iskustvo.

RS: Kako si od toga došao do odluke: „U redu, stavit ću masku i igrati“?

MC: Ma nije toliki problem moje lice, već stanje tijela. Doslovno nisam jeo četiri dana, a nisam baš ni spavao jer sam morao spavati pod kutem od 90 stupnjeva. To je bio najveći izazov, jer smo uza sve to bili u doigravanju i igrali protiv Golden Statea i znao sam da će to zahtijevati enormnu količinu energije. Bio sam sretniji što mi se oporavilo tijelo nego lice jer sam se osjećao ugodno s maskom.

RS: Nose li navijači u Memphisu i dalje te maske?

MC: Mislim da ih nose za Noć vještica.

RS: Koliko daleko možete ove godine? Igrate drugačije, Zach Randolph ima novu ulogu, Chandler Parsons se i dalje oporavlja od ozljede. Da li ste pronašli način igre koji vam odgovara?

MC: I dalje usavršavamo naš sistem. Fiz je definitivno pokušao ubrzati našu igru, ali i dalje nismo izgubili naš temeljni identitet, a to je obrana, igranje unutra-van, post, i grit and grind mentalitet. Što prije ispravimo sve pogreške, to imamo veću šansu za osvajanje naslova. Smatramo da možemo pobijediti bilo koga. Porazili smo puno odličnih momčadi, ali i izgubili od lošijih od nas. I dalje pokušavamo pronaći tu konstantu.

RS: U kojoj je fazi Parsonsov oporavak?

MC: Tijekom zadnjih par tjedana je vrlo lijepo napredovao. Mislim da se lako isfrustrira jer ne igra više zato što smatra da mu je tijelo u vrlo dobrom stanju, a to je dobar znak. Također smatram da naše trenersko osoblje radi sjajan posao u vidu toga da mu polako povećavaju minutažu jer znaju da je za naše ciljeve puno važniji svibanj nego igranje 30 minuta u siječnju. Trebamo ga za doigravanje, i to zdravog. Sve u svemu, odlično se oporavlja.

RS: Kako se pripremaš za obranu protiv Russella Westbrooka i općenito igranje protiv njega?

MC: To je definitivno jedan od onih okršaja kojima se radujem. Russell čini nešto što liga dosad nije vidjela. Njegova atletska građa, visina i sposobnost da sam vodi kontru su stvari na koje trebate obratiti pažnju kada ga branite. Morate ga pokušati usporiti i dovesti u nepoznate situacije, prisiliti ga da uzima teške šuteve, a ne da on bude agresor i prisiljava vas da činite osobne pogrešku i da lako dolazi do linije slobodnih bacanja. Ako možete limitirati broj laganih prilika za poene, imate šansu za dobru večer.

RS: Kada si se zadnji put čuo s Gregom Odenom?

MC:  Na početku godine smo malo popričali.

RS: Koliko ste bili bliski odrastajući? On je zapravo jedno vrijeme živio s tobom i tvojom obitelji, zar ne?

MC: Jest, odsjeo je par mjeseci kod nas u Indianapolisu te smo tada postali vrlo bliski. Prošlo je ljeto dobio kćer. Oboje smo dobili djecu u slično vrijeme, tako da je vrlo cool što prolazimo kroz isti proces zajedno i imamo jedan drugog za osloniti se. On čuva moja leđa, a ja njegova. Tako će uvijek biti.

RS: Zadnje što smo čuli od njega nije bilo baš najbolje. Prvo se proglasio promašajem, a nedugo je potom i uhićen. Kako je trenutno?

MC: Mislim da je vrlo dobro. Već dugo nije bio tako stabilan, konačno je pronašao tlo pod nogama. Pomirio se s cijelom košarkaškom situacijom te je sada postavio neke druge ciljeve pred sebe koje pokušava ostvariti. Dobio je prinovu u obitelji i to mu je zaista otvorilo oči. Trenutno mu se događa puno dobrih i pozitivnih stvari.

RS: Zanimljivo je kako vrijeme brzo prolazi. Jedan dan živiš u nečijoj kući, drugi dan si član najbolje sveučilišne momčadi u državi, a treći potpisuješ najveći ugovor u povijesti lige.

MC: Stvarno jest. Nevjerojatno je pomisliti na sve ljude koji su vam pomogli da dođete tu gdje jeste, sve trenere, roditelje, članove obitelji, sve koji su investirali vrijeme u vas. A također je i jako lijepo vidjeti da su sve vaše žrtve isplatile.

RS: Sada si glavno lice organizacije. Ovdje si 10 godina. Predvodnik si franšize u poenima, asistencijama, pobjedama. Jesi li ti glavni vodič kada netko novi dođe u Memphis?

MC: Da, najčešće jesam. Lijepo je to jer sam u ovom gradu izrastao u osobu koja sam danas i sjajno je što sam tu cijelu svoju karijeru. Veselim se idućim godinama provedenima ovdje.

RS: Čula sam da više ne ideš u restorane brze hrane?

MC: Da, istina je. Fale mi, no pokušavam se zdravo hraniti.

RS: Kada se to dogodilo?

MC: Kada je trener Fiz došao ovdje. Odmah je na ljeto naglasio da nam je potrebna promjena kulture i da ćemo promijeniti način na koji gledamo na hranu, šećer i spavanje. Više ne smijemo unositi šećer i jesti slatkiše, već npr. jedemo kikiriki.

RS: Ti vjerojatno to možeš izdržati, no što je s momcima poput Randolpha?

MC: Sa Zachom možete ići samo do određene granice. No napravio je dobar posao što se tiče pridržavanja plana prehrane.