Gordan Giriček uvijek je ugodan sugovornik. Gira je napravio zaista respektabilnu karijeru, dečko iz Gajnica igrao je za čak pet NBA klubova i zasigurno spada u najbolje hrvatske košarkaše novije povijesti. Nakon karijere Gordan se odlučio za život u svome Zagrebu, a hobi su mu putovanja i gitara.
Bok Gira, kako si ovih dana? Čime se baviš?
Preselio sam se u kuću pa onda oko kuće ima puno posla, uređenje vrta i tako dalje. Radim sve što sam radio i do sada, zapravo meni se nije ništa previše promijenilo pošto ja nemam fiksni posao. Imam neke stvari koje radim, a koje na sreću ne pate, barem meni. Jedino što se ajmo reći promijenilo je da ništa ne radi pa se ne može otići do grada na piće s prijateljima i to je to.
Seniorsku karijeru započeo si u Ciboni. Čega se prvo sjetiš iz tog vremena?
Prvo što mi padne na pamet kad se sjetim Cibone je težak rad, nije bilo lako. Prvo, nije bilo uopće lako doći u Cibonu jer sam dolazio iz manjeg kluba, iz Jedinstva, iz zapadnog dijela Zagreba. Nije mi bilo svejedno doći, mislio sam da možda nisam za to, onda kad sam došao, kako sam uvijek savjestan bio, uvijek sam se maksimalno trudio, od 16. do 25. godine mogu samo reći težak rad. Naravno da je bilo i gušta jer sam volio to što sam radio, ali težak rad.
Što te je najviše motiviralo?
Najviše me motivirala ljubav prema tome, koliko god ti nešto voliš, nijedan posao ako radiš maksimalno nije lagan. Ako želiš biti jako dobar u bilo kojem poslu moraš naporno raditi. Tako i ovo, jedino što me ostavilo u ovome je ljubav i eventualno dobro društvo, no ljubav prije svega.
Što bi savjetovao mladima u Hrvatskoj?
Što bi im poručio? Ako nešto vole, onda će i u tome sigurno biti ustrajni. Mislim da ne smiju padati na prvim preprekama jer prepreka u životu će uvijek biti, u bilo kojem segmentu života. Prepreke su tu da se ruše i samo tako mogu doći do onoga što žele. Naravno da garancija nikada nema, međutim ako daš sve od sebe i ne uspiješ, nije sramota, sramota je ne pokušati i bitno je kada prođe neko vrijeme, kad se okreneš iza sebe i kažeš uspio sam ili nisam uspio, ovisno o vlastitom mjerilu uspjeha, ali sam dao sve od sebe. Najgore je kad se okreneš iza sebe i kad vidiš da nisi dao sve od sebe, kad ostaje gorak okus u ustima jer znaš da nisi dao svoj maksimum. Prepreke su one strašne stvari koje vidim kada skinem pogled sa svojeg cilja. “Čovjek se ne utopi kada padne u rijeku, nego kada odluči da ne izađe van, da ostane pod rijekom.”, a to u prenesenom smislu znači kako se treba boriti uvijek, nikada ne odustati.
Tko ti je bio najdraži suigrač među Vukovima?
U mlađim kategorijama su mi bili svi ok. U seniorima mi je bio jako drag Chucky Atkins, zatim Evgeni Kisurin, Dževad Alihodžić, zapravo puno njih je bilo jako dobrih i kvalitetnih.
Nedavno smo se na našem portalu prisjetili tvog gostovanja u Podcast inkubatoru. Dio u kojem govoriš:“Madison Square Garden žao mi je, Jazine su za mene hram košarke“ je izazvao erupciju reakcije. Obožavao si igrati u Jazinama u dresu Cibone?
Najbolje mi je bilo tamo igrati u dresu Cibone, uvijek sam volio kad je atmosfera bila protiv mene. Zna se kako je u Jazinama atmosfera bila jako paklena, pogotovo u to vrijeme kada je liga bila vrlo jaka i kada su uvijek imali velike šanse da nas pobjede, konstantno smo se s njima borili za prvo mjesto i u kupu i u prvenstvu. Naravno, kako ljudi u Zadru prate košarku, oni su učinili da ta utakmica prođe u fantastičnoj atmosferi, a to datira još iz dana kad sam ja imao 16 godina, tada su juniorska prvenstva Hrvatske organizirana u Zadru. Tada sam na neki način “ispekao” zanat, naviknuo sam se na tu vrstu atmosfere, nekako sam uvijek davao više od sebe kad su ljudi bili protiv mene. Oni bi rekli, to je njihov dišpet, po naše inat, volio sam tamo igrati, bilo mi je gušt kad je bilo sve na rubu ekscesa, meni je to ok. To me motiviralo da budem još bolji.
Nakon Cibosa, prvi inozemni angažman imao si u Rusiji, potpisavši za CSKA iz Moskve. Kako je prošla ta prilagodba?
Super mi je bilo, ja sam u Rusiju otišao s jednim mišljenjem, a vratio sam se s kompletno dijametralno suprotnim mišljenjem. Ta sezona mi je bila odskočna daska, za prepoznavanje do kraja u svijetu košarke, tako da zaista mogu reći sve najbolje o Moskvi kao gradu i Rusiji kao zemlji, koja me prihvatila zaista dobro. Ja sam igrao jako dobro pa je prilagodba bila lakša. Moskva je predivna, Rusija je predivna i ljudi su mi se jako svidjeli jer su dosta veseli i otvoreni. U to vrijeme su bili ajmo reći još malo zatvoreniji jer su 90te bile najteže godine za Rusiju, ja sam došao tamo 2001,. još su se osjetile posljedice krize 90tih, no ljudi oko kluba i navijači su bili veseli, opušteni te mi je zaista bilo zadovoljstvo tamo igrati i živjeti.
Draftirali su te Mavericksi te odmah trejdali u Spurse. Na tom istom draftu oni su uzeli i Ginobilija, tako da si odmah proslijeđen u Memphis. Imao si jedan od najboljih NBA debija u povijesti, ubacio si čak 29 poena, možeš li se malo prisjetiti te utakmice?
Pa dobro, teško se sjetiti dojmova s te utakmice, sigurno da sam bio uzbuđen i da mi je bilo jako drago da sam odigrao tako dobru utakmicu, no mi smo tu utakmicu izgubili i s druge strane nisam bio toliko uzbuđen i ushićen da bi si mislio: “Jao, što sam napravio”. Ja sam došao iz Europe, gdje sam igrao Euroligu 5-6 godina i igrao sam puno teških utakmica, gdje sam zabijao i po 30 poena. Nisam radio razliku između Europe i NBA ekipe u to vrijeme, tamo sam došao, tamo sam pripadao. Moj mentalitet je bio da poštujem svakoga, ali se ne bojim nikoga. Nisam ja bio rookie od 18 godina koji misli da je “primio boga za bradu”, ja sam imao već dosta utakmica ozbiljne košarke. Nije bilo razloga da drukčije igram kada dođem u NBA. Uvijek sam igrao napadačku košarku.
Igrao si i za Magic, Jazz, Sixerse i Sunse. Gdje ti je bilo najljepše?
Svugdje mi je bilo lijepo, no ako trebam izabrati, izdvojiti, najbolji osjećaj je bio u Phoenixu. Tamo je bilo prekrasno, sve se poklopilo. Grad i ljudi, suigrači, uprava, zanimacija u gradu, cijenili su oni mene i ja njih, imao sam svoju ulogu u momčadi. No to ne znači da mi je drugdje bilo loše, sve mi je ovisilo o igri, bitno je da ti posao ide dobro.
Možeš li nam prepričati neku anegdotu iz NBA?
Pa nemam nešto što već nije rečeno, sve je zapravo u nizu intervjua rečeno. O Kobeju, Shaqa svi znaju, sve je to već rečeno. Ne bi sad neku posebno izdvojio.
Tko je bio najbolji suigrač u tvojoj karijeri?
Najboljih je bilo najviše u NBA ligi, Shaquille ONeal, Grant Hill, Steve Nash, ima ih dosta. Zapravo svi Hall of Fameri koji su bili primljeni ili će biti primljeni, bilo ih je dosta u ekipama u kojim sam igrao. Mogu reći kako mi je Steve Nash bio i najdraži suigrač, on je zaista bio ljudina od čovjeka, na kraju krajeva on je igrač koji nam je davao lopte kad je trebalo. A u Europi, u CSKA bili su mi jako dragi Mirsad Turckan, Nikita Morgunov, ta cijela ekipa CSKA. Većina ih je bilo dobrih.
Prethodnih dana na našem portalu su sportski novinari odabrali svoje najbolje hrvatske petorke od osamostaljenja, a odabrao ju je u intervjuu od neki dan i Aco Petrović. Koja bi bila tvoja najbolja hrvatska petorka?
Definitivno Dražen (Petrović), Toni (Kukoč), Krešo (Ćosić) na centru, Rađa (Dino) i Nikola Plećaš.
Tvoje otkazivanje hrvatske reprezentacije je već sto puta objašnjeno i ne želimo se na to vraćati. Eurobasket 2005. je zato svima ostao u gorkom sjećanju. Hrvatska je igrala fantastičnu košarku, reprezentacija je bila moćna. Međutim, Lamonica i ekipa napravili su nečuvenu krađu. Je li to tvoj najbolniji poraz u karijeri?
Ma nije, zaboravio sam već na to. Ne treba se čovjek vraćati u prošlost i razmišljati previše. Mi smo na kraju krajeva izgubili 17 razlike, da nas je netko i ne znam kako pokrao, takve stvari se ne bi smjele dogoditi. Ako nas i je pokrao, to je jednostavno tako kako je, što da čovjek radi. Bit će prilika to popraviti, nakon 2005. ih je već bilo, ne treba očajavati, u tom trenutku je izgledalo kao smak svijeta, no iduću godinu sam to već zaboravio. Ne treba čovjek živjeti u prošlosti, treba gledati naprijed.
Kakvo mišljenje imaš o današnjoj hrvatskoj košarci?
To treba svesti na amaterizam. Znam da je teško to ljudima prihvatiti, ali ako nema uvjeta da bude profesionalno, da se redovito isplaćuju plaće, treba omogućiti ljudima da rade drugi posao jer moraju od nečega živjeti. Ono što trenutno vidim je da je to sve na razini amaterizma, postoji puno problema, najprije financijskih. Neki imaju i problema s uvjetima za treniranje, treba to sve amaterizirati. S time možda trpi hrvatska košarka, ali mladi igrači ionako već odlaze u neke jače europske klubove i onda nastavljaju karijeru dalje. Dok se uvjeti ne poprave amaterizam, jer raditi nešto profesionalno, a nemati uvjete nije fer, a kvaliteta košarke je za mene nedovoljna, ili dovoljan (2) na ljestvici od 1 do 5.
Vidiš li se jednog dana u nekom poslu ili na poziciji vezanoj za košarku?
Trenutno ne, zapravo uopće o tome ne razmišljam. Imam puno stvari koje radim, ne bi se mogao posvetiti nečemu što zahtjeva 24/7 effort, to si ne mogu trenutno dozvoliti, s obzirom na sve druge stvari koje me čine sretnim, to ne bi bilo pošteno do samog sebe. No u budućnosti ćemo vidjeti.
Nevezano za košarku, strastveni si putnik. Koliko si zemalja posjetio?
Mislim da sam 50 za sada, cilj mi je 103-104. Imam aplikaciju na koju upisujem koje sam zemlje prošao. Smatram se građaninom svijeta, ova Zemlja je za sve nas ovdje, trebali bi svi živjeti u suživotu. Ima puno prirodnih ljepota, volim prirodu, volim putovati. Moje ultimativno putovanje bilo bi u svemir ako bude dostupan komercijalni let jer bi htio vidjeti planet Zemlju u cjelini.
Hvala Gordanu Giričeku na vremenu izdvojenom za intervju.