Posljednje tri godine svjedočili smo stalnom napretku Indiana Pacersa. Nakon što su 2011. godine tek u posljednjih nekoliko utakmica izborili plasman u doigravanje (ispali od Bullsa u prvoj rundi), u iduće dvije sezone ugurali su se u sam vrh Istočne konferencije, pa se nakon polufinala Istoka 2012., a onda i finala istoga prošle godine s pravom možemo zapitati mogu li još jedan korak naprijed. Je li njihov ovogodišnji ulaz u sezonu govori da su spremni za najviše domete ili je tek splet sretnih okolnosti?
Nakon tri vrlo uspješne sezone Indiana Pacersi su već na početku nove najavili da pucaju visoko. Devet pobjeda u prvih devet utakmica ujedno je i najbolji njihov start u povijesti franšize. I dok su neki ovakav uspjeh prepisivali lakšem rasporedu, uvjerljiva pobjeda protiv Bullsa u njihovom prvom dvoboju, te isto tako protiv uvijek jakog Memphisa i “novopečenih” Netsa na njihovom terenu utišala je i najveće sumnjičavce. Ako se uzme u obzir i činjenica da su unutar tih devet pobjeda pobjeđivali protivnike prosječno s dvoznamenkastom razlikom (točnije 12,2 razlike po utakmici), od kojih se posebno ističe 27 razlike (104:77) protiv Milwaukeeja i 17 razlike (97:80) protiv Chicaga, onda je jasno da su sposobni u potpunosti nadigrati svakoga.
Iako ne posjeduje najveće zvijezde lige može se reći da je danas Indiana najbolji primjer vrhunske momčadi, u pravom smislu te riječi. Brza, atletski moćna i vrlo efikasna momčad koja uz to i posljednjih sezona drži vrh najboljih obrambenih ekipa (u čemu im sigurno pomaže i činjenica da su momčad s izrazito visokim igračima) sve su karakteristike koje krase najveće momčadi.
Indianin odličan početak prikazuje i sama statistika. Momčad su koja prima najmanje koševa (prosječno 86,5), a protivnike ostavljaju na jako niskom postotku šuta iz igre (svega 39,8%) čime isto tako prednjače u ligi. Također, prvi su po blokadama (8,9 po utakmici) što uvelike mogu zahvaliti svome prvom centru Royu Hibbertu koji je ujedno i prvi bloker lige (4,6). Naravno, ne smije se zaboraviti na All-Stara Paula Georgea (23,3 poena, 7 skokova, 3,2 asistencije u prosjeku) koji je postao pravi vođa ove ekipe i igrač zbog kojeg više nitko ne žali za Dannyjem Grangerom, igračem koji je dugi niz godina bio nositelj ove ekipe, ali kojeg su ozljede udaljile. Ovdje svakako treba spomenuti i Lancea Stephensona (13,7 poena, 5,2 skoka, 5 asistencija), čovjeka koji je malo iznenađenje dosadašnje dijela, koji je u utakmici protiv Memphisa upisao i svoj prvi triple-double u karijeri (13 poena,11 skokova, 12 asistencija) i koji je prema nekim stručnjacima već sada kandidat za igrača koji je najviše napredovao. U slučaju pobjede bio bi drugi igrač Indiane zaredom, nakon Georgea, koji je osvojio ovu nagradu.
Dokle može Indiana? Prvi ovosezonski poraz protiv Bullsa pokazao je određene stvari. Prije svega, Chicago je nakon usporenog starta pokazao Indiani da će, uz Miami, biti ozbiljan konkurent na Istoku. Indiana je u toj utakmici pokazala određenu slabost u obrani na brzu igru protivnika, igru koju karakterizira veliki broj dodavanja i brzi protok lopte. I dok su pod košem obrambeno superiorni, na vanjskim pozicijama obrana je često spora što otvara protivniku otvorene šuteve (Chicago je pogodio 11 trica, od toga Rose 6). Upravo je ovo jedan detalj koji razdvaja Indianu od onih najvećih ekipa, ekipa koje im mogu i obrambeno parirati (prije svega San Antonio, Miami ili Oklahoma, uz naravno već spomenuti Chicago) i protiv kojih mogu imati problema u onim najvažnijim utakmica.
Međutim, s obzirom na izrazito atletski i fizički moćnu ekipu ovakve stvari se daju popraviti. Isto tako, ono što se često ističe kao sitna mana Indiane je pozicija razigravača, što George Hill sigurno nije, a što može biti problem u važnim utakmicama u kojima je igrač na toj poziciji često prevaga. Posljednje pitanje koje se postavlja u vezi ove momčadi su mogućnosti trenera, Franka Vogela. Jedan od talentiranijih NBA trenera pokazao je dobro poznavanje košarke i sposobnost da od svojih igrača napravi momčad, međutim, isto tako, pokazuje određene slabosti u vođenju utakmice, prije svega u slabom rotiranju igrača, a često mu se i prebacuje slabo vođenje utakmice u egal završnicama (zbog čega je bio na udaru kritičara nakon ispadanja od Miamija u sezoni 2011/12 u seriji koju je Indiana vodila 2-1,a Miami igrao bez Chrisa Bosha).
Međutim, Indiana je dobro izbalansirana momčad, te ako navedeni igrači uspiju zadržati kontinuitet (George može i u utrku za MVP nagradom), a iskustva iz posljednjih godina sigurno imaju, te ako im se na pravi način priključi klupa (Scola, Watson), ali i ako Granger uspije dati mali doprinos, složit ćemo se da Indiana ima snage za najviše domete, a hoće li ih i dostići samo će vrijeme pokazati.