Svaka sportska momčad mora imati kapetana, pa tako i košarkaška. Čitajući rubriku 50 najvećih svih vremena, vjerojatno ste se zapitali tko bi bio kapetan ovog velikog, respektabilnog skupa igrača. Tko bi bio počašćen, prvi među jednakima. Možda ponajbolji Jordan ili Jabbar. Možda Chamberlain, Cousy, Russell, Robertson, West ili Hayes. Iako zvuči pomalo nevjerojatno, možda bi se netko sjetio i predložio Shaqa. Pokušajte sami, vjerojatno će te imati bar jednog kandidata. Ali ma koliko bili veliki kandidati za kapetana, pravi poznavatelj NBA povijesti ne bi puno dvojio. Kapetan “ove momčadi” bio bi upravo Willis Reed.
Iako nije najbolji strijelac, skakač, asistent ili bloker u povijesnim knjigama NBA-a, niti je izmislio kakav spektakularan potez, pravi poznavatelji NBA povijesti Reeda svejedno iznimno cijene. Bio je utjelovljenje onoga što jedan sportaš treba biti. Kapetan u pravom smislu te riječi.
Rođen je 25.06.1942 u mjestašcu Hico u Louisiani. Kada su ga kasnije pitali gdje je Hico i koliko ima stanovnika, Reed je u šali odgovarao:
“Hico je toliko mali da niti nema stanovništva”.
Willis je odrastao na farmi u susjednom Berniceu, gdje je nakon škole obitelji pomagao uzgajati pamuk. Iako je bio vrlo dobar igrač, nakon West Side high schoola, između nekoliko ponuda, odlučio se za manje poznati, ali ne tako daleki Grambling State college.
“Iako sam bio zagrijan za košarku, nisam vjerovao da će to biti moja budućnost. Moglo bi se reći da je glavni razlog takve odluke bio trener Linden Stone. S jedne strane imao sam oca koji je naporno “od jutra do sutra” radio u poljima pamuka, a sa druge strane gospodin Stone je nosio sako i kravatu, imao auto i lijepu kuću. Pomislio sam, ako krenem na college, možda i ja napravim nešto u životu. Možda se neću morati cijeli život mučiti poput oca”.
No osim blizine, njegov budući college nudio je još neke pogodnosti. Igrali su modernu košarku sa puno kretanja, a trener Hobdy, nekad i sam centar, puno pažnje posvećivao je upravo radu sa centrima. Takav način igre i sistem treninga upravo su bili kao stvoreni za Reeda. Naprosto je eksplodirao u posljednjoj godini, kada je imao prosjek od 26,6 poena i 21.3 skoka po susretu. Na draftu su ga, kao prvi izbor druge runde, izabrali New York Knicksi.
“Malo me zaboljelo što sam izabran tek u drugoj rundi. Smatrao sam sebe igračem koji je puno kvalitetniji, no što je tu je, morao sam se dokazati. Na pregovorima oko ugovora nisu mi htjeli dati uvjete kakve sam tražio, pa sam im predložio da me isplate u cijelosti, ukoliko dobro odigram sezonu. Rekli su kako im se sviđa moje razmišljanje i … Naravno isplatili su novac na kraju sezone.”
U toj, prvoj sezoni, bio je proglašen kao NBA Rookie of the Year. Sa 19.5 poena u prosjeku bio je sedmi strijelac, a sa 14.7 skokova peti skakač lige. Izabran je u All-Star sastav. U susretu koji su igrali protiv Los Angeles Lakersa postigao je 46 poena, što je drugi po uspjehu rezultat novaka u povijesti Knicksa. U to vrijeme Knicksi nisu bili sastav koji ulijeva strah u kosti protivnika, prije bi se moglo reći da su bili prosječni. No kako je stasao ljevoruki 208 cm visoki i 110 kg teški Reed i momčad je bivala sve bolja.
Čini se da je najbolji potez Knicksa bio dovođenje trenera Williama “Red” Holzmana u sezoni 67-68. Od tada Knicksi idu samo naprijed. Pametnim izborima na draftu i dovođenjem igrača iz drugih sredina, sastavljena je šampionska momčad. Jedan po jedan stizali su Walt Frazier, Dick Barnett, Bill Bradley, Dave DeBusschere. . .
U sezoni 1969-70 Knicksi i Willis Reed dosegli su vrhunac. Posebno značajno za Reeda bilo je dovođenje DeBusschera, koji je igrao na mjestu snažnog krila. Reed se napokon mogao vratiti na svoju prirodnu poziciju centra, koju je silom prilika zbog sastava momčadi u proteklim sezonama morao prepustiti drugima. Već u prvom susretu u novom sastavu Knicksi su “pomeli ” Pistonse sa 135-87, čak 48 poena razlike. Glavna odlika novog sastava bila je odbrana, a glavne obrambene poluge momčadi bili su Reed i Walt Frazier. Modernizirali su igru u napadu, u kojem su se svi kretali i sudjelovali u igri (motion offence opp.a.), a najboljim obrambenim sastavom proglašeni su u pet od sljedećih šest sezona. U šampionsku sezonu krenuli su sa skorom 14-1, da bi regularni dio sezone završili sa 60-22, po prvi put u povijesti imali su više od 60 pobjeda. Reed je postizao 21.7 poen u prosjeku. Na putu do nezaboravnog i po mnogima najboljeg finala u povijesti, prošli su Baltimore Bulletse u sedam utakmica i Milwaukee Buckse u pet.
U finalu su ih čekali Los Angeles Lakersi predvođeni Jerry Westom, Elgin Baylorom i Wilt Chamberlainom. Obadvije momčadi su nakon dva susreta u New Yorku imale po jednu pobjedu. a isto se ponovilo i nakon dva susreta, obadva odlučena u produžetku, u Los Angelesu. Peti susret za vodstvo 3-2 u New Yorku dobili su domaćini, ali sredinom susreta ozlijedio se Willis Reed.
U susretu br. 6 Lakersi su “pomeli” Knickse sa 135-113, a Chamberlain je postigao 45 poena i uhvatio 25 lopti. Pogađate Reed nije nastupio.
“Iako sam veliki borac i ništa me inače ne može zaustaviti, koliko god sam želio nastupiti, nisam bio spreman za utakmicu. Noga me toliko boljela da je nisam mogao saviti niti malo. Jedva sam hramajući hodao.”
Iako već prežaljeni Knicksi su bili odlučni dobiti susret br. 7 u svom Gardenu, no bez Reeda, bilo je to nemoguće. Kada su izašli na zagrijavanje još uvijek nisu znali hoće li Reed nastupiti. Znao je to jedino on sam.
“Odluku o nastupu pod svaku cijenu, donio sam nakon šeste utakmice. Shvatio sam da Lakerse ne možemo pobjediti ako ne nastupim. Dinastija Celticsa upravo je završila, a druga prilika mi se vjerojatno neće pružiti. Odlučio sam se na injekciju protiv bolova, a nogu su mi tako izbandažirali da je nisam mogao niti malo saviti. “
Kada je Reed izašao na teren svi su se već zagrijavali. U dvorani je nastao tajac, a onda je masa “podivljala”. Taj trenutak ušao je u povijest. Netko je uzviknuo “Sve je u redu, “Kapetan” je ovdje” i Madison je proključao. Onako hramajući na jednoj nozi Reed je pokazao ostatku momčadi da je s njima i ulio im novu snagu.
“Trener Holzman rekao mi je da šutnem prve dvije lopte, kako bi momci osjetili da sam s njima. Tako je i bilo. U prva dva napada postigao sam četiri poena, a to su mi bili i jedini poeni na susretu. Momci su bili toliko ohrabreni mojom pojavom na terenu, da su sami napravili ostatak.”
Inspirirani pojavom njihovog vođe i kapetana, koji se tako-rekući podigao iz mrtvih, Knicksi su praktično bez njegove pomoći u prvom poluvremenu poveli sa 29 poena prednosti, a na kraju pobijedili sa 113-99 i donijeli prvi naslov u New York.
“Na putu ka naslovu morao sam proći tri prepreke, tri najbolja NBA centra toga vremena Wes Unselda, Lew Alcindora (Jabbara ) i Wilta Chamberlaina. Zato mi je taj naslov posebno drag, osvojen je u direktnim susretima s najboljima. Ipak mora se priznati, sve što smo postigli bio je čisti timski uspjeh. Bez sjajnog playa Walta Fraziera ili skupljača lopti DeBusscherea, neumornog Bradleya ili šutera Barnetta ne bi mogli. Da je nedostajao samo jedan od nas sustav bi se srušio. Posebno mi je drago što sam svojom pojavom na terenu ohrabrio momčad. Nikad sebi ne bi oprostio da se nisam pojavio. Uvijek bi se pitao, što bi bilo da sam igrao.”
Sljedeće sezone Reed je postizao 20.9 poena i 13.7 skokova u prosjeku, a Knickse je nakon skora 52-30 u konferencijskom finalu pobijedio Baltimore. U sezoni 71-72, koju je gotovo cijelu propustio zbog ozljede koljena, igrao je samo 11 susreta, glatko su izgubili u finalu doigravanja od Los Angeles Lakersa sa 4-1.
U sezoni 72-73 ponovno se posložio šampionski sastav. Novi član petorke bio je Earl Monroe, a značajnu minutažu imao je i Phil Jackson, puno poznatiji kasnije, kao trener Chicago Bullsa. Regularni dio sezone završili su sa skorom 57-25. Nakon eliminacije Baltimorea i Bostona, po treći put u četiri sezone, u finalu ih je čekao Los Angeles. Osvetili su im se za poraz od sezone prije, ponovo je bilo 4-1, a Reed je proglašen za MVP-a finala. U sezoni 73-74, nakon odigranih 19 utakmica, odlučio se za mirovinu. U 10 sezona u dresu New Yorka u gotovo svim statističkim pokazateljima Reed je bio u prvih 10 igrača, a među prva tri u odigranim minutama, uspješnim šutevima, skokovima i broju postignutih poena. 1976 umirovljen je njegov dres sa brojem 19, prvi u povijesti New Yorka. Nastupio na sedam All-Star susreta, bio je Rookie of the Year 64-65 i MVP 69-70 te MVP finala u obadvije sezone kada su Knicksi osvajali naslove. 1981 izabran je u Hall of fame, a 1996 među 50 najvećih svih vremena. Jedan je od rijetkih NBA igrača koji nikad nije imao nadimak. Svi su ga zvali jednostavno “Captain” ili kako to u slengu zvuči “Cap’n”.
Ondje gdje završava igračka karijera, nastavlja se trenerska. Reed preuzima kormilo Knicksa u sezoni 77-78 i vodi ih do skora 43-39. Ipak u slijedećoj sezoni dobiva otkaz nakon samo 14 susreta. Trenerski put vodi ga na St. John’s, zatim Creighton University, potom u NBA Atlanta Hawkse, Sacramento Kingse i na kraju u New Jersey Netse, gdje nakon godine na klupi 1993 postaje generalni menadžer. Imao je viziju velikog sastava, kojeg je i počeo stvarati draftiranjem Derricka Colemana i Kenny Andersona te dovođenju Dražena Petrovića. Upravo Draženova tragična smrt odgodila je planove o stvaranju velikih Netsa za nekoliko godina.
Sve što se događalo u karijeri Willisa Reeda može se opisati riječima, trajnost, ponos, dostojanstvo, obaveza, naporan rad i hrabrost. Sve ove osobine, koje su ga krasile tijekom karijere, skupile su se u onih nekoliko minuta na početku sedme utakmice NBA finala 1970.
“I danas, nakon 30-ak godina, ne prođe dan da me netko ne podsjeti na tu utakmicu.”