Bila je to sedma utakmica NBA Finala 1970. godine i nitko nije znao hoæe li Willis Reed zaigrati. Centar i kapetan New York Knicksa ozlijedio je bedreni mišiæ tijekom pete utakmice Finala protiv Lakersa i nije igrao u šestoj utakmici u kojoj je Wilt Chamberlain odveo svoje Lakerse do pobjede uz uèinak od 45 poena i 27 skokova. Ta pobjeda izjednaèila je Finalnu seriju na 3-3.
Kada su se ekipe zagrijavale prije utakmice, Reed nije bio na terenu sa suigraèima. Ostao je u svlaèionici.
“Želio sam igrati“, prisjeæa se Reed. “To je bila utakmica za naslov prvaka, jedan od najveæih dogaðaja u cijelome životu. Nisam se htio pogledati u ogledalo za 20 godina i reæi si kako sam mogao pokušati zaigrati na toj utakmici.”
Reed je primio injekciju protiv boli i nekoliko trenutaka prije sudaèkog podbacivanja i poèetka utakmice nekako je došepao kroz tunel i na teren. Gledatelji su taj potez popratili gromoglasnim pljeskom i cijeli Madison Square Garden znao je da sada Knicksi imaju mnogo veæe šanse za pobjedu.
“Pogledao sam ekipu Lakersa i svi su gledali u njega“, sjeæa je bek Knicksa Walt Frazier. “Kada sam to vidio, kada su svi zastali sa zagrijavanjem, nešto mi je reklo da ipak možemo pobijediti tu utakmicu.”
Reed je zapoèeo utakmicu i odmah vodio veliku bitku protiv Chamberlaina te je postigao prva dva poena na utakmici. To su bili ujedno i njegovi jedini poeni na cijeloj utakmici, ali samo njegovo prisustvo inspiriralo je Knickse da pobijede 113-99 i osvoje svoj prvi trofej NBA prvaka u povijesti. Frazier je izjavio da je povratak Reeda bio jedan od najboljih poteza u cijeloj povijesti NBA doigravanja. Za Fraziera sigurno jest, jer je postigao 36 poena i podijelio 19 asistencija.