Regularnu sezonu 1993/94 teško je opisati ako ćemo je gledati iz kutka Davida Robinsona, igrača koji je te godine bio prvi strijelac lige, daleko najbolji igrač NBA “ciruksa” uz Hakeema Olajuwona i vođa San Antonio Spursa bez kojeg bi momčad iz Texasa bila izgubljen slučaj.
Tri nezaboravne predstave centra Spursa već smo spomenuli u prijašnje tri “Nostalgije“, a danas je došao red na zadnju, šlag na torti nevjerojatne individalne sezone, statistički gledano najbolje u karijeri Admirala. U posljednjoj utakmici regularnog dijela godine, 24. travnja 1994. godine, David Robinson je Los Angeles Clippersima zabio 71 poen i upisao se u povijest.
Priču o legendarnoj utakmici ne možemo započeti ako ne spomenemo Shaquillea O’Neala. Naime, dva centra su se do zadnjeg dana regularne sezone borila za naslov najboljeg strijelca lige. O’Neal je vodio za djelić poena, praktički su obojica bili na prosjeku 29,3, ali Shaq je imao prednost doslovno u stotinkama. Kada se sve izračunalo, Robinson je trebao zabiti točno četiri poena više od centra iz Orlanda da bi bio prvi strijelac NBA lige. Orlando je igrao kod kuće protiv New Jersey Netsa, dok su Spursi gostovali u Los Angelesu.
Ovakav rasplet za naslov najboljeg strijelca može se usporediti samo s nezaboravnom utrkom Davida Thompsona i Georgea Gervina koja se dogodila 1978. godine, kada je Skywalker Thompson zabio 73 poena, dok je Iceman Gervinisti dan zabio 63 poena i time pobijedio razlikom 0,07, najmanjim brojčanim razmakom u povijesti.
Robinson se pobrinuo, uz veliku pomoć svojih suigrača, da ta razlika bude što veća i da naslov najboljeg strijelca, iako se ništa nije znalo do zadnjeg dana, ne dolazi u pitanje.
“Inače se ne opterećujem individualnim postignućima, momčad mi je uvijek bila na prvom mjestu. Ja samo pokušavam pobijediti utakmice i ne brinem se puno oko statistike jer ne volim preveliku pozornost. Međutim, ovoga puta je bila šansa za osvojiti titulu najboljeg strijelca, i ja sam to iskoristio. Za mene je ovaj susret bio poseban jer je i moj brat Charles bio u gledalištu, inače isto vrlo dobar košarkaš. Naš trener John Lucas bio je napaljeniji od mene zbog cijele priče oko najboljeg strijelca, rekao mi je da ionako više ništa kao ekipa ne možemo postići jer smo osigurali doigravanje, pa mi je dao zeleno svjetlo. I moji suigrači su navijali za mene, dok većinom bude obrnuto jer ja želim da oni igraju što bolje”, osvrnuo se Robinson na uvod u okršaj.
Nastavak priče je povijest – Robinson je u već u prvoj četvrtini zabio 18 poena (Spursi su ukupno zabili samo 20), dok je u drugoj dionici zabio još 6, te je na poluvremenu bio na 24 zabijena poena. Gotovo cijela napadačka igra išla je na post realizaciju Robinsona, a suigrači su bili uvjereni da će lagano otići preko 50 poena i da će mu to biti dosta za titulu.
Admiral se osvnuo i na prvo poluvrijeme: “Od samog početka sam bio ‘vruć’ – zabio sam prvih 18 poena svoje ekipe, a suigrači su odmah shvatili da sam u formi te su nastavili s dodavanjima. Clippersi su me, naravno, svim silama pokušali zaustaviti. Imao sam rana po tijelu od udaranja i grebanja, a šutirao sam čak 25 slobodnih bacanja, što je prava rijetkost. Unatoč svemu, znao sam da će mi 50 poena biti dovoljno za titulu, jer sam mislio da će Shaq teško ići preko 40, iako je i on bio nevjerojatna sila na terenu.”
U trećoj četvrtini je bilo jasno da navijači Clippersa gledaju povijesnu predstavu. Vođa Spursa utrpao im je još 19 poena samo u toj dionici, te se na ulazu u zadnji period igre nalazio na 43 zabijena poena. Čak su i navijači Clippersa navijali za Robinsona, iako je njihova momčad gubila samo 4 razlike na kraju treće dionice. Međutim, niti sve tri četvrtine skupa nisu bile dobre koliko zadnja – Robinson je u posljednjoj četvrtini zabio vanserijskih 28 poena, te se na kraju zaustavio na broju 71. U to vrijeme tek četvrti igrač u povijesti kojem je to pošlo za rukom, prije njega to su još napravili Wilt Chamberlain, Elgin Baylor i David Thompson, dok je nakon njega u tu grupu ušao još samo Kobe Bryant u poznatoj predstavi protiv Toronto Raptorsa.
“Zadnja četvrtina je bila nešto čudesno. Unatoč žestokom pritisku od obrane Clippersa, koji su znali da će lopta svaki put meni u ruke, uspio sam zabiti još 28 poena. Na kraju sam zabio 71 poen, što me svrstalo u elitno društvo. Kako je utakmica odmicala, najluđi od svih je bio moj trener John Lucas koji je skakao od uživljenja kraj naše klupe. Prvo mi je rekao da neću izaći dok ne zabijem 60, pa mi je rekao da idem na rekord franšize od Gervina koji je zabio 63 poena, a onda mi je za kraj rekao da ne izlazim dok ne zabijem 70 i više. Kada je sve završilo, Lucas mi je u svlačionici rekao da sam trebao ići na 80 poena, ali bio sam umoran. Nakon pobjede 112:97 znao sam da će mi takva večer biti dovoljna za titulu, jer je O’Neal trebao zabiti čak 68 poena da me stigne. Shaq je zabio 32 poena, a ja sam po prvi puta u karijeri postao najbolji strijelac lige, čast za koju su najviše zaslužni moji suigrači koji su me hranili cijeli susret. Bez njih i njihove nesebičnosti to nikada ne bi uspio napraviti, zato je ova predstava toliko posebna i smatram je nezaboravnom. Kao što sam već rekao, nisam opsjednut individualnim postignućima, ali ovo je bila totalno druga priča”, rekao je Robinson za kraj.
44 minute na parketu, 71 poen, 14 skokova, 5 dodavanja i 2 blokade, šut iz igre 26/41, slobodna bacanja 18/25. Mnogi će reći prevelika sebičnost za jedan timski sport, ali ako u obzir uzmemo okolnosti i činjenicu da je Robinson bio jedan od skromnijih i uzoritijih košarkaša i sportaša općenito, onda je ovo jedan veliki plus.
Zadnji susret sezone i kraj putovanja za jednu ekstremno dominantnu sezonu, na granici povijesti, iako se i ne spominje toliko često. Najveći razlog tome je ispadanje u prvoj rundi doigravanja protiv Karla Malonea, Johna Stocktona i Utah Jazza. Niti dva tjedna poslije Clippersa i titule, Robinson je morao natrag u San Antonio trenirati za iduću sezonu, Jazzeri su ih izbacili ukupnim rezultatom 3-1. Nažalost, tragičan kraj jedne velike sezone, iako će dogodine Spursi otići sve do finala Zapada, a Robinson će osvojiti svoju prvu i jedinu MVP nagradu. Za naslov je morao čekati, kako on sam zna reći, svog “spasitelja”, najbolje visoko krilo u povijesti košarke, Tima Duncana.
Slika koja sve govori – Robinson je bio ne samo okosnica i jezgra svoje momčadi, nego je praktički sam odveo Spurse do nastupa u doigravanju i 55 pobjeda u regularnoj sezoni. Kao što se vidi, bio je prvi strijelac ekipe, prvi dodavač (nevjerojatno, ali istinito), najbolji bloker i kradljivac lopti, a u skakačkom dijelu je bio drugi iza nedodirljivog Rodmana. Kada pogledamo napadačku vrijednost ove momčadi, nije ni čudno što ih je Utah, odlično izbalanisrana ekipa s izuzetno učinkovitim “half-court” napadom, na kraju lagano izbacila.
Antonio Rogulj piše i vlastiti blog kojeg možete posjetiti ovdje, ili pak pogledati video zapise na njegovom YouTube kanalu.