Jedan od najboljih europskih košarkaša svih vremena, Dirk Nowitzki, odigrao je bezbroj velikih i nezaboravnih utakmica. Veæina ih je poznata i lako ih je pronaæi putem raznoraznih internetskih stranica. No, jedna od njih lagano je pala u zaborav i jako se rijetko spominje – susret protiv Seattle SuperSonicsa 27. sijeènja 2004. bio je pravi klasik i predstava za pamæenje prošlogodišnjeg NBA prvaka i MVP-a finala.
Dallas Mavericksi su nakon zlatnih dana krajem 80-ih godina lagano pali na dno Zapada, bili su “kanta za napucavanje” i tijekom 90-ih èak deset sezona zaredom nisu ušli u doigravanje. Meðutim, draftiranjem njemaèkog èuda 1998. godine i dolaskom kontroverznog vlasnika Marka Cubana stvari su se poèele vraæati na svoje mjesto. Veæ 2001. godine Mavsi su ušli u doigravanje, a u svakoj sezoni nakon ponavljali su taj uspjeh. Zapad je tada bio iznimno jak pa su svaki put ostali kratkih rukava i nisu mogli dalje od finala konferencije.
U sezonu 2003/04 ušli su kao lanjski finalisti Zapada, a izbacili su ih najveæi rivali, susjedi San Antonio Spursi. Tada napadaèki najbolja trojka lige Nash-Nowitzki-Finley dobila je pojaèanje u vidu Jamisona kojeg je Cuban doveo iz redova Warriorsa. Èinilo se da je Mavsima napokon došlo vrijeme da odu do samog vrha. Veæ spomenuta utakmica protiv Sonicsa bila je jedan od razloga za optimizam i pozitivan duh u struènom stožeru Mavericksa. Dallas je kao gost u susret ušao s omjerom od 28 pobjeda i 16 poraza, dok su preminuli Sonicsi bili predvoðeni duom Ray Allen–Rashard Lewis i skupili su 22 pobjede uz 20 poraza. Svi su oèekivali dobri stari Wild West obraèun s puno brzih poena i kontri – Sonicsi i Mavsi su tada bili meðu najboljim ofenzivnim ekipama lige.
Na poèetku utakmice odmah se vidjela filozofija obje momèadi – što više poena iz tranzicije, šutiranje trica i obrana na veoma niskom nivou. Dallas je veæinu napadaèkih akcija vukao kroz pick’n’roll ili pick’n’pop igru Dirka i Nasha, a kada im to ne bi uspjelo, vrlo dobri individualci (Finley, Howard, Jamison) bi nekako uspjeli riješiti napade igrom jedan na jedan. Nowitzki je u prvom poluvremenu zabio 17 poena i igrao je izuzetno agresivno – uz tri pogoðene trice, par puta je i probio obranu Sonicsa te je bio daleko najbolji igraè na parketu. No, tek u drugom poluvremenu zapoèela je škola košarke profesora iz Dallas Mavericksa.
Na ulazu u drugo poluvrijeme odmah je zabio dvije trice, ali Sonicsi su uzvratili s èak èetiri pogoðene – susret je bio izjednaèen, a igrala se atraktivna napadaèka košarka s dosta postignutih poena. Iako je domaæinima ulazilo sve, Dirk je bio nezaustavljiv – publici u Key Areni pružio je možda i najluðu šutersku predstavu te godine. Samo u treæoj èetvrtini pogodio je pet trica (iz pet pokušaja), a na ulazu u zadnju dionicu veæ je upisao 35 poena što mu je tada bio rekord sezone.
Kraj susreta donio je dramu kakvu samo NBA parketi mogu ponuditi – pola minute prije kraja Sonicsi su imali vodstvo 116:113, ali tada je na scenu stupio Nash koji je hladnokrvno pogodio tricu s osam metara te je izjednaèio utakmicu. Sonicsi su s druge strane promašili, a u skoku su faulirali Dirka koji je neoèekivano promašio oba bacanja. Sonicsi su imali još jednu šansu za pobjedu, ali je Michael Finley blokirao Ray Allena. Na semaforu je pisalo 1,6 sekunda do kraja i sve je upuæivalo na produžetke. Mavsi su imali malo više od sekunde za èudo – tada je na scenu stupio Antoine Walker koji je iz kuta na dodavanje Finleya pogodio fadeaway i odveo Mavse do pobjede sa zvukom sirene.
Dirk je na kraju zabio 43 poena (tada najviše u karijeri) uz šut iz igre 16-22. Pogodio je i osam trica iz jedanaest pokušaja što mu je do danas ostao rekord karijere po broju pogoðenih šuteva s linije 7,25. Mavsi su te godine ispali veæ u prvom krugu doigravanja, a izbacili su ih Sacramento Kingsi u samo pet odigranih utakmica.
Antonio Rogulj piše i vlastiti blog kojeg možete posjetiti ovdje, ili pak pogledati video zapise na njegovom YouTube kanalu.