Kada šetate Kućom slavnih u Springfieldu imate priliku vidjeti gotovo sve one koji su nepovratno zadužili NBA. Igrači, suci kao i razni dužnosnici koji su svojim postupcima definirali ligu i osigurali svoje mjesto među besmrtnima u košarkaškom univerzumu. Među svim tim ljudima ima i jedan čovjek koji je na košarku nabasao slučajno. Nikad je nije zaigrao, nikad nije uputio šut na koš, čak ni kao dječak. Pa ipak njegova ideja je spasila košarku.
Kada sam prilikom posjeta Kući slavnih pitao za njegov prostor “Bill Russell look-a-like” koji je tamo radio dobrano se iznenadio mojim pitanjem. “Svi obično pitaju za Mikea ili Doca ili tako nešto“, rekao je. “Ljude baš i ne interesira čovjek koji je učinio košarku onakvom kakva je danas.”
Najbolja košarkaška ekipa na svijetu u ranim 1950-ima bili su Minneapolis Lakersi. Ispod koša imali su bez konkurencije najdominantnijeg igrača tog vremena, Georgea Mikana, čovjeka koji je postavio standarde za centre u ranim godina NBA lige. Naravno nije bilo na odmet ni to što tada nije postojala silazna putanja kao ni tri sekunde u reketu. Ali Lakersi su također imali i Hall of Fame razigravača Slatera Martina, nadarenog atletu Jima Pollarda i svestranu “četvorku” Verna Mikkelsena. Sve u svemu dominirali su osvajajući sve titule od 1949. do 1954., a ostale ekipe pokušavale su doslovno sve kako bi prekinule njihov pobjednički niz. Međutim, nitko nije otišao u ekstreme više od Fort Wayne Pistonsa. Pobjeda 19:18 nad omraženim Lakersima ostat će zauvijek zapamćena i zapisana u analima NBA lige kao utakmica s najmanje postignutih poena u povijesti.
Naravno nije svaka utakmica tog vremena završavala takvim rezultatom, većina rezultata se kretala između 70 i 80 poena, a čak je bilo i utakmica u kojima se postizalo 100 i više poena. Bez obzira na to, sama činjenica da je postojala mogućnost ovakvog rezultata, mogućnost da u 48 minuta igre obje momčadi kombinirano iz igre šutiraju 31 šut, bila je uznemirujuća. Samo osam šuteva je pogođeno, Mikan je pogodio sva četiri za Lakerse i zabio 15 od 18 poena dok ni jedan njegov suigrač nije ispalio više od dva pokušaja. Rezultat četvrte četvrtine bio je – Fort Wayne 3, Lakers 1.
Druga utakmica koja je pokazala da NBA ima ozbiljnih problema s trenutnim pravilima dogodila se par tjedana kasnije. Sudar Rochestera i Indianapolisa otišao je u pet produžetaka. U svih pet ekipa koja je osvojila loptu na početku čekala je do zadnjih trenutaka produžetka i onda pokušala pogoditi pobjednički šut. Pet puta po pet minuta deset tipova stajalo je na terenu i čekalo zadnje sekunde, samo pokušavam zamislit Denver Nuggetse u takvoj košarci.
Bilo je očito da su zadržavanje i fauliranje u zadnjoj četvrtini najveći problemi NBA lige. Momčadi bi jednostavno zadržavale loptu u zadnjoj četvrtini dok je druga ekipa bila osuđena na bjesomučno fauliranje ako je željela imati loptu u svom posjedu. To je produžilo utakmice do besvijesti a u prvi mah sucima je rečeno da ignoriraju kontakt kako se ne bi zaustavljalo vrijeme što je dovelo do pojave scena poput onih na hokejaškim utakmicama. Budući da je većina vlasnika ujedno imala i hokejaške momčadi smatrali su da je malo “gužve” dobro za igru (Ron Artest je upravo shvatio da se rodio u krivo vrijeme).
Spasonosno rješenje je predstavio Danny Biasone.
Dolph Schayes: “Većina ljudi zaboravlja da je Danny Biasone bio košarkaški pionir. Zbog njegovog izuma, ograničenja napada na 24 sekunde igra je zbilja dobila na atraktivnosti. Pa ipak, to je čovjek koji nikad nije igrao igru.”
Johnny Kerr: “Danny je bio nizak Talijan koji je nosio duge kapute, Borsalino šešire i pušio cigarete s filterom. Dok je govorio ostavio bi cigaretu u ustima i uvijek bi pregrizao filter. Zaradu nije ostvarivao u košarci već je posjedovao kuglanu Eastwood Recreation Centre u Syracuseu. Tijekom utakmica je uvijek sjedio na klupi, obično do trenera, sa svojom cigaretom. Uvijek je urlao na suce ali nikad nije prigovarao treneru.”
Danny Biasone imao je svoju kuglanu i poluprofesionalnu momčad američkog nogometa u Syracuseu tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon rata nije više imao dovoljno ljudi za nogometnu momčad ali jest za košarku. Iako prema vlastitom priznanju nije znao ništa o košarci. Međutim, u Rochesetru je tada već postojala jako dobra košarkaška ekipa. S obzirom na veliko rivalstvo koje je vladalo između Syracusea i Rochestera Biasone je želio utakmicu protiv rivala. Rochester je već nastupao u NBA i nije želio igrati protiv Syracusea usprkos izdašnim novčanim ponudama koje je Danny nudio igračima Rochestera za jednu utakmicu. Nakon toga jednostavno je odlučio registrirati Syracuse u NBA ligu za tisuću dolara. Ušao je u svijet koji nije poznavao, prema vlastitim riječima našao je sport koji je zavolio ali je istovremeno mrzio način na koji je fauliranje i zadržavanje uništavalo košarku.
Danny Biasone sam je rekao: “Dobio sam ideju da bi bilo dobro uvesti ograničenje napada ali ni sam nisam znao koliko bi vremena bilo dovoljno. Zato sam proučio zapisnik utakmica na kojima sam uživao, utakmica gdje nije bilo zadržavanja i fauliranja. Primijetio sam da je svaka momčad uzela oko 60 šutova što je značilo 120 šutova po utakmici. Zatim sam podijelio 48 minuta (2880 sekundi) sa 120 i dobio 24 sekunde između svakog šuta. To je bilo to – 24 sekunde.”
Fascinantna je činjenica da od tada nitko nikada nije doveo u pitanje famozne 24 sekunde. Jednostavno se činilo baš “taman” od samog početka. Košarka je sada napokon mogla postati ona brza, dinamična i privlačna igra kakvu danas volimo i poznajemo. A Danny Biasone?
Earl Storm: “Našao sam se s Paulom Seymorom, Dolphom Schayesom i Larryjem Costellom te smo otišli posjetiti Dannyja koji je još uvijek imao svoju kuglanu. Pitao sam Dannyja ima li još uvijek originalni semafor za ograničenje napada a Danny je rekao da ga još uvijek ima. Otišli smo u njegov ured u kuglani i stvarno je bio tamo. Rekao sam mu ‘Danny ovo bi trebalo biti u Hall of Fameu’, a on je odgovorio ‘Sat ide tamo kada i mene prime’. Imao je poantu – trebao bi biti tamo.”
Danny je na kraju postao član Kuće slavnih kao dio klase iz 2000. godine a i sat je pronašao svoj kutak u Springfieldu. Nije loše za jednog “laika”.