Ako ovo je kraj. Došlo mi je iz guzice u glavu, rekla bi mi majka. Šarajući internetima „pod ruke“ mi je stigao tekst sa stranice Spursa koji je potaknuo sve ovo što dalje dolazi, uz potporu Futurea s Codeine Crazy pjesmom.
Nemam potrebu potaknuti nikakvu raspravu, nije to cilj, već jednostavno izbaciti na papir ono što mi se mućka po glavi od početka, ako ovo je kraj. Komentirajući svaku playoff utakmicu (shvatite doslovno, jer to je istina) s najboljom NBA ekipom na ovim prostorima promaknuo nam je jedan detalj. Što?, ako ovo je kraj.
Vjerojatno se pitate, da koji mi je vrag, jesam li možda uzeo codeine pa vas zajebajem. Teško će mlađa populacija ovo shvatiti, niti ne tražim da to shvate. Zamislite situaciju da ste s jednom super djevojkom 16 godina, gledate kako to više ne ide, ali ne možete zadati zadnji udarac i reći, gotovo je. To je moja situacija, samo djevojka u ovoj priči je jedan ogromni div, tihi gospodin koji zgrabi svoje suigrače na time outu za dres i tada u miru razgovara s njima. Skužili ste, Tim Duncan i Spursi, jelte.
Koliko nismo trenutno svjesni da kakvu regularnu sezonu je odigrao Stephen Curry, isto tako mislim da mi ipak još nije došlo iz guzice u glavu (lagao sam na početku) kako je ovo možda bila posljednja Duncanova utakmica u doigravanju pred navijačima u San Antoniju. Posljednja utakmica u kojoj ga je bilo jebeno teško gledati dok ga Steve Adams ignorira u napadu, kako ga je taj isti čupavi, neobrijani maor uništavao u napadačkom skoku, pa dok Russell Westbrook juri pokraj njega nakon pick igre s tim čupavim Adamsom. Znate ono (vratimo se ženama), cura vas toliko nervira postupcima i zahtjevima, ali i dalje ih napravite, premda je u vašoj glavi svemu kraj. Uglavnom, užas. Očekivao sam taj trenutak, dapače, dobro se psihički pripremao da će kraj biti težak za gledanje. Kako da kažem, ima dio filma Braveheart kada muče Williama Wallacea i znate da će preživjeti, ali mora doći završni udarac i tada doslovno srce puca.
Spomenuo ekipu s grupe u kojoj se preživilo finale s Heatom jer to je eto sport i događaju se takve stvari. Nisam tada mislio da je kraj već sam se podsvjesno nadao onome što su godinu kasnije ostvarili. Vratili su se nikad jači, u misiji kodnog naziva „Penjane na Olimp Volume 5“ što je završilo s najljepšim mogućim krajem. To su najsvježije i najjače uspomene. S tom ludom i otkačenom ekipom se preživio off balance šut Chrisa Paula, te ono davno ispadanje od Grizzliesa. Ne treba nabrajati da se preživio šut Dereka Fishera (ujedno mu i hvala jer ne znam da bi mi Pistonsi tada otišli do kraja), itd, itd. Ove stvari su nas sve ojačale jer znaš da su Spursi na čelu s Belim Medom dali sve od sebe (totalni klišej), no u tom trenutku to jednostavno nije bilo dovoljno. Nisam baš normalan, zašto se u ovom trenu prisjećam svih teških trenutaka, jesam budala.
Danas, sam prvi put progovorio kako ovo nema smisla i da je Big Fundamental gotov. Njegova dostignuća neću sigurno nabrajati jer bi potrošio kompletnu karticu. Mogu pred kraj samo reći koliko visoko kotira na mojoj listi, a to da je najbolji igrač “after Jordan ere” kojeg sam imao prilike gledati od početka do kraja karijere.
Negativne misli mi samo dolaze zbog situacije koja kaže da Duncan više nije pozitivan sudionik na terenu već je ekipa bolja kada on sjedne na klupu. Što je uzrok svemu ovome. Ozljeda desnog koljena ili jednostavno 40 godina na leđima i preko 20 godina profesionalne košarke. Nisam siguran, samo želim još jednom vidjeti kako prima loptu na lijevoj strani u postu protiv Adamsa, lagano se okreće i pogađa bank shot, ništa više, samo jedan.
Ako ovo je kraj……………., vrlo vjerojatno će se oči zasuzit.