Wednesday, April 24, 2024

ZADNJE OBJAVE

Allen Iverson: Drugačiji od drugih

Malen. Žgoljav. Lajav. Kriminalac. Čvrst. Nesalomljiv. Iritantan. Bezobrazan. Drzak. Briljantan. Teško je smisliti popis različitijih pridjeva od ovih, još je teže povjerovati da svi oni opisuju istu osobu, a potpuno je nevjerojatno pomisliti da su svi ti pridjevi istiniti i točni. Međutim, jesu – i opisuju Allena Iversona.

Philadelphia je u subotnjoj utakmici u Wells Fargo Centeru protiv Washingtona umirovila Iversonov dres s brojem 3, ukazujući time čast i iskazujući poštovanje igraču koji je obilježio deset godina postojanja franšize. Neki će reći da je Sixerse upropastio svojim destruktivnim ponašanjem. Drugi će reći da ih je vinuo u visine koje bez njega ne bi dosegli. Navijače je podjednako često znao podići na noge fantastičnim potezima i predstavama, kao i dovesti do ludila ispucavajući četrdesetak lopti po utakmici s tridesetak posto uspješnosti. Iako je u karijeri još igrao za Denver, Detroit, Memphis i turski Bešiktaš, svoje najbolje i najgore u karijeri dao je Sixersima i odlazi u povijest kao jedan od najvećih igrača u njihovoj povijesti.

Allen Ezail Iverson rođen je 7. lipnja 1975. godine u Hamptonu, Virginia, kao prvo dijete Ann Iverson, tada petnaestogodišnjakinje. Uzeo je majčino prezime jer ih je otac Allen Broughton napustio. Iversonovi su živjeli u neimaštini, okruženi kriminalom, tako da je mali Allen prvi put vidio ubojstvo u osmoj godini. Kasnije je izjavio o svom životu: “Živjeli smo u kući ispod koje je prolazila kanalizacija. Ni danas se ne mogu otresti tog smrada.”

Ipak, na sreću, Iverson je očito bio vrlo nadaren za sport te je podjednako dobro igrao košarku i američki nogomet, tako da je u srednjoj školi Bethel nastupao u oba sporta. Usprkos slaboj građi (180 centimetara visine i nategnutih sedamdesetak kilograma), bio je toliko dobar da je osvojio dva srednjoškolska prvenstva države Virginia, osvojivši nagradu za srednjoškolskog igrača godine i u košarci i u footballu po izboru Associated Pressa. Pokazao je iznimnu svestranost igrajući američki nogomet na četiri različite pozicije.

Međutim, blistava sportska karijera je zamalo završila prije negoli je počela. Na Valentinovo 1993. godine Iverson je bio upleten u tučnjavu u kuglani u kojoj je navodno stolicom razbio ženi glavu. Iako je tada imao tek 17 godina, Iversonu je suđeno kao odraslome. Usprkos uvjeravanju da je nevin, osuđen je na 15 godina zatvora i činilo se da mu je sudbina zapečaćena. U tom trenutku Iversonu se osmjehnula sreća – nakon četiri mjeseca odslužene kazne, guverner Virginije Douglas Wilder ga je pomilovao, da bi presuda 1995. godine konačno bila odbačena zbog nedostatka dokaza. Iverson je svoje vrijeme provedeno u zatvoru komentirao riječima: “Morao sam iz svega izvući nešto pozitivno. Ako u zatvoru pokažete slabost, netko će to iskoristiti. Zato nikad nisam pokazao slabost. Živio sam hrabro svakog dana dok nisam izašao.” Iako je ostatak školovanja morao provesti u školi za problematične učenike, ipak su tri sjajne godine u srednjoj školi Bethel donijele Iversonu poziv legendarnog trenera Johna Thompsona i sveučilišta Georgetown.

Georgetown je sveučilište poznato po iznimno kvalitetnom radu sa centrima koji su se dokazali u NBA ligi poput Patricka Ewinga, Dikembea Mutomba, Alonza Mourninga, i u novije vrijeme Grega Monroea i Roya Hibberta. Iz tog razloga, bilo je pomalo neobično gledati mršavog beka u plavo-sivoj majici Hoyasa, no ubrzo je postalo jasno da Iverson bitno odskače kvalitetom od drugih. Iako je često igrao izvan kontrole (nerezonski šutevi, deranje na iskusnije suigrače, veći broj izgubljenih lopti nego asistencija), njegov sirovi talent i brzina zadivili su sve. Iverson je svoju prvu sezonu završio na prosjeku od 20,4 koša što je bilo dovoljno za nagradu freshmana godine u konferenciji Big East. Drugu sezonu doveo je Hoyase do zadnjih osam na NCAA turniru, gdje su poraženi od Massachusettsa. U samo dvije godine postao je igrač s najvećim prosjekom koševa u povijesti sveučilišta (22,9), zaključivši drugu godinu uvrštenjem u prvu momčad All-American. Nakon toga odlučio se prijaviti na draft.

Philadelphia je uzela Iversona prvim izborom 1996. godine, čime je postao najniži igrač ikada biran tako visoko. Tih godina Sixersi su bili slaba momčad koja je tražila svoje mjesto pod suncem nakon odlaska Juliusa Ervinga i Charlesa Barkleya. Iako Iverson u svojoj rookie sezoni nije puno popravio omjer momčadi (samo četiri pobjede više nego prošle sezone, ukupno 22-60), na osobnoj razini je u potpunosti opravdao prvi izbor: osvojio je nagradu za rookieja godine, postižući 23,5 koševa, 7,5 dodavanja i 2,1 ukradene lopte po susretu, a pozitivnu sportsku drskost pokazao je vozanjem velikog Michaela Jordana u tijesnom porazu od Bullsa. Kasnije je to prokomentirao: “Uvijek sam govorio prijateljima da ću, jednom kad dođem na veliku pozornicu, iskušati svoj potez na najboljima. (…) Najluđa stvar je što sam mu prodao svoj najbolji potez, a skoro me blokirao.”

Sljedećih sezona Iverson i Sixersi paralelno napreduju. Nakon malo bolje sezone 1997/98 (omjer 31-51), iduće sezone Sixersi konačno ulaze u doigravanje, a Iverson postaje prvi strijelac lige s 26,8 koševa u prosjeku. U deset utakmica doigravanja postiže prosječno gotovo 30 koševa usprkos velikom broju manjih ozljeda zbog stalnih ulaza pod koš i fizičke inferiornosti. Nakon što su kao šesti nositelj iznenađujuće izbacili Orlando predvođen Pennyjem Hardawayem, u polufinalu ih je pomela iskusnija Indiana.

Na kraju sezone Sixersi su pokazali vjeru u Iversona ponudivši mu ugovor od 70 milijuna dolara na 6 godina, dajući tako do znanja da planiraju graditi momčad oko njega. Sam Iverson je imao još jednu sjajnu sezonu, začinjenu prvim All Star nastupom u karijeri (uslijedit će još deset uzastopnih izbora). U doigravanju Sixersi prolaze Charlotte Hornetse u prvom krugu, no u polufinalu je ponovo bolja Indiana. Nakon novog ispadanja, postalo je jasno da je nešto trulo u Philadelphiji. Trener Larry Brown nije više želio trpjeti Iversonovu nedisciplinu na treninzima, gangsta odijevanje, svitu sumnjivih likova koja ga je okruživala i stalno insistiranje na posebnom tretmanu. Iako je sve već bilo dogovoreno s Detroitom, u posljednji trenutak zamjena je propala i Iverson je ostao. U bizarnom obratu, Iverson i Brown su se pomirili i dogovorili da će zatomiti svoje nesuglasice za dobro momčadi, što je potvrđeno izborom Iversona za kapetana. Uslijedila je sezona iz bajke.

allen_iverson_larry_brown

Momčad je furiozno krenula u sezonu s briljantnim Iversonom okruženim prekaljenim veteranima i radnicima u obrani (Eric Snow, Aaron McKie, George Lynch, Raja Bell, Tyrone Hill, Theo Ratliff i Toni Kukoč), doguravši do All Star pauze s omjerom 41-14. Brown je trenirao ekipu istoka, a Iverson je proglašen MVP-jem. Međutim, nedugo prije pauze situaciju je zakomplicirala Ratliffova ozljeda šake koja će ga kasnije koštati karijere. U očajničkom pokušaju da kapitaliziraju odličan start u sezonu, Sixersi mijenjaju Ratliffa, Kukoča i još dva igrača u Atlantu za obrambenu superzvijezdu Dikembea Mutomba. Završili su regularnu sezonu s omjerom 56-26, što je bilo dovoljno za prvo mjesto istoka, a Iverson je proglašen MVP-jem, postavši time najniži igrač kojemu je to uspjelo. U doigravanju je nakon velike borbe konačno izbačena Indiana, a polufinale protiv Toronto Raptorsa predvođenih letećim Vinceom Carterom do danas je jedna od najboljih serija u povijesti doigravanja.

Carter je predstavljao “ono najbolje” što NBA predstavlja: bio je pristojan, bez puno tetovaža, iznimno atraktivan, dobar timski igrač i nova zvijezda u usponu. Iverson je bio buntovnik, istetovirani hip-hoper i svađalica. Iako je Philadelphia imala prednost domaćeg terena, prvu utakmicu dobiva Toronto, a prve četiri utakmice su završene s po dvije pobjede na svakoj strani. Nakon iscrpljujućih sedam utakmica i promašenog Carterovog šuta za pobjedu Sixersi dobivaju 4-3 na krilima briljantnog Iversona koji je na prosjeku od 33,7 koševa u seriji uz eksploziju u drugoj (54 koša) i petoj utakmici (52 koša).

U finalu istoka protiv tada sjajnih Milwaukee Bucksa s Cassellom, Glennom Robinsonom i Rayem Allenom vidjelo se da su Sixersi prilično umorni, no teškom mukom i ponovo na pogon Iversona (30,5 koševa, 6,8 dodavanja i 2,2 ukradene lopte u seriji) prolaze u veliko finale protiv Lakersa. Kad su svi mislili da će se Lakersi lakoćom prošetati do naslova, Iverson je stvari uzeo u svoje ruke i briljantnom predstavom (48 koševa, 6 dodavanja i 5 ukradenih lopti) donio prvu pobjedu Philadelphiji. Međutim, ozljede i iscrpljenost Sixersa, kao i veća širina Lakersa na kraju donosi prevagu i naslov za Los Angeles s 4-1 u seriji.

U tom trenutku, malo tko je mislio da je ovo finale bilo Philadelphijin labuđi pjev. Iverson je tada imao tek 25 godina i očekivalo se da će još barem četiri do pet sezona igrati na vrhunskoj razini, kao i da će Sixersi dovesti igrače koji će mu pomoći nositi teret. I dok je Iverson zaista igrao sjajno (od 2001. do 2006. na ukupnom prosjeku od 30 koševa po sezoni, najviše 33 koša u sezoni 2005./2006.), Philadelphia nije uspjela u izgradnji momčadi koja bi nadopunila njegov izvanredni učinak. Djelomično je razlog u tome što su ključni igrači Eric Snow, Dikembe Mutombo i Aaron McKie ušli u godine ili počeli patiti od kroničnih ozljeda, ali veliki razlog leži u činjenici da je Iverson bio težak suigrač koji je slabo trenirao i tražio većinu lopti za sebe. Najbolji primjer je  tiskovna konferencija iz 2002. godine kad je Iverson, nakon ispadanja Sixersa u prvom krugu doigravanja od Bostona, popljuvao trenera Browna jer je kritizirao njegove radne navike. Nakon poraza u doigravanju od Detroita 2003. godine u šest napetih utakmica u kojima je Philadelphia dvaput izgubila nakon produžetka, treneru Brownu je konačno dojadilo prepucavanje s Iversonom i odlučio je otići, službeno zbog zdravstvenih problema, da bi samo nekoliko dana kasnije preuzeo Detroit Pistonse koje je iznenađujuće doveo do naslova prvaka 2004. godine. Iako je njihov odnos bio najblaže rečeno napet i prepun uspona i padova, danas jedan o drugome govore s uvažavanjem.

Nakon Brownove ere Philadelphia do danas nije uspjela povratiti snagu i moć iz 2001. godine. Iako su predsjednik Ed Snider i GM Billy King učinili sve kako bi Iversona učinili sretnim (dovodili su trenere koje je htio, mogao je trenirati kad i koliko je htio, imao je veliki utjecaj na sportsku politiku kluba što je do danas bez presedana za jednog igrača), rezultat Sixersa bio je blago rečeno neimpresivan. Nakon katastrofalne sezone 2003./2004. (omjer 33-49) obilježene Iversonovim ozljedama i stalnim svađama s trenerom Fordom, iduće godine novi trener Jim O’Brien pomiče Iversona na poziciju playmakera i na neki način otkriva toplu vodu, omogućivši Iversonu najkompletniju sezonu karijere (31 koš i 8 dodavanja u prosjeku). Philadelphia uz pomoć rookieja Andrea Iguodale i iskusnog Chrisa Webbera dolazi do doigravanja, da bi potom glatko ispala od Detroita 4-1 predvođenog bivšim trenerom Brownom.

Zbog nesuglasica s menadžmentom Sixersa O’Brien je trajao samo jednu sezonu, a zamijenio ga je Maurice Cheeks, igračka legenda kluba i pomoćni trener u sezoni 2000./2001. Iako je Iverson igrao fantastično (prosječno 33 koša, najviše u karijeri), ekipa je u cjelini igrala loše, pobijedivši samo 38 puta, nedovoljno za doigravanje. Tijekom ljeta 2006. godine Iversonove frustracije razvojem ekipe postale su očite, tako da je cijela situacija opasno mirisala na rastanak. Nakon lošeg ulaska u sezonu, Iverson je navodno postavio ultimatum – ili mi dovedite pomoć, ili me mijenjajte. Bila je to kap koja je prelila čašu strpljenja predsjednika Snidera, koji je za ESPN izjavio: „Mijenjat ćemo ga. U određenom trenutku morate se suočiti sa činjenicom da stvari više ne funkcioniraju. On želi otići i mi smo mu spremni izaći ususret.“ U prosincu 2006. Iverson je poslan u Denver Nuggetse za Andrea Millera, Joea Smitha i dva izbora prve runde drafta. U trenutku zamjene bio je drugi strijelac lige s 28 koševa.

Iako je u Denveru igrao solidno (prosječno 25 koševa u dvije sezone), bilo je očito da nešto nije u redu. Bilo ga je čudno gledati u drugom dresu i njemu je bilo čudno igrati za momčad gdje nije prva, a ponekad ni druga napadačka opcija. Usprkos činjenici da je igrao u dobroj, mladoj i poletnoj momčadi s dobrim omjerom, to nije bilo dovoljno da se u dvije sezone probije dalje od prvog kruga doigravanja. U studenom 2008. Iverson je zamijenjen u Detroit Pistonse, međutim nikako se nije mirio s ulogom jokera s klupe. Iduću sezonu dočekao je u dresu Memphisa, ali bilo je jasno kako više nije ni sjena onog starog, nezaustavljivog Iversona. 2010. godine mu se ispunila davna želja – vratio se u Philadelphiju gdje se otvorilo mjesto u ekipi zbog slomljene čeljusti Loua Williamsa, te je tako zadnje NBA utakmice odigrao u dresu momčadi u kojoj je doživio trenutke najveće slave i uspjeha. Uslijedila je epizoda u turskom Besiktasu (samo 10 utakmica), da bi se u listopadu 2013. godine konačno službeno umirovio.

allen-iverson

Kakvo je, na kraju krajeva, Iversonovo naslijeđe?

U mirovinu je otišao kao 21. strijelac u povijesti lige s ukupno 24,368 postignutih koševa, 12. kradljivac lopti (ukupno 1983), sedmi po prosjeku koševa u karijeri (26,7), drugi po prosjeku koševa u doigravanju (29,7), i sedmi u povijesti po prosjeku ukradenih lopti u doigravanju (2,07). Istovremeno je drugi strijelac u povijesti Sixersa (19,931 koš), prvi tricaš (885), drugi kradljivac (1644), drugi po ukupnoj minutaži (29,879 minuta) i sedmi dodavač (6,1 u prosjeku). Također je prvi u povijesti Philadelphije po koeficijentu iskorištenosti (postotak akcija koje je igrač završio, vodi se od 1977.) i broju izgubljenih lopti. Zabilježio je 11 All Star nastupa i osvojio dva MVP trofeja. Jednom je bio MVP regularne sezone, četiri puta je bio najbolji strijelac i jednom najbolji kradljivac. Odigrao je ukupno 914 utakmica u karijeri, igrajući prosječno 41 minutu (45 minuta u doigravanju).

Međutim, za puno razumijevanje Iversonove igre nisu dovoljne samo brojke.

Iverson je došao u ligu kao playmaker s mentalitetom strijelca, visok službeno 183 centimetra (nategnuto) i lak 75 kilograma. Kao takav, stalno se zabijao u reket protiv 30 centimetara viših i 50 kilograma težih protivnika, ne razmišljajući o posljedicama. Nikome nije nikad priznao da je bolji – za jedne prebrz, za druge previše lukav, za treće previše sportski drzak, nema sumnje da je Iverson jedan od najboljih igrača koji je ikada igrao košarku. Težak karakter, to svakako, ali prvo i najprije -pobjednik. Jedan od najvećih Iversonovih protivnika i štovatelja, Shaquille O’Neal, rekao je za njega ovo: “Iverson je jedan od najvećih koji je ikad igrao, jedan od top pet. To kažem zato što je on jedini igrač koji prima batina koliko i ja. Nikad se ne žali i ima ogromno srce za tako malu osobu.” Voljeli ga ili mrzili, nitko mu ne može osporiti možda najveću osobinu koju ima – srce. Srce koje je kucalo i još uvijek kuca za Philadelphiju i njezine Sixerse, koja mu je pokazala konačni pijetet dozvolivši mu da zadnje utakmice NBA karijere odigra u jedinom dresu i gradu koji je zaista, istinski volio.

Svojedobno je rekao: “Ne želim biti Michael Jordan, ne želim biti Bird ili Isiah, ne želim biti nitko od njih. Kad mi karijera završi, želim se pogledati u ogledalo i reći: ‘učinio sam to na svoj način!'”

I jesi, Allene, definitivno jesi. Hvala ti na sjajnim partijama i velikom srcu koje si uvijek ostavljao na parketu.

Sretno u mirovini, The Answer. Nedostajat ćeš nam.

Osobni podaci

Ime i prezime: Allen Ezail Iverson
Visina: 183 cm
Težina: 75 kg
Rođen: 7. lipnja 1975. u Hamptonu, Virginia
Srednja škola: Bethel
Sveučilište: Georgetown
Draft: 1. izbor 1996. (Philadelphia 76ers)

Rekordi

Koševi: 60 (Orlando, 12. 02. 2005.)
Skokovi: 11 (Golden State, 30. 03. 2001.)
Asistencije: 16 (Toronto, 20. 05. 2001.)
Ukradene lopte: 10 (Orlando, 13. 05. 1999.)

Latest Posts

NE PROPUSTITE