Analiza druge utakmice: Cavs vs. Hawks

Znate da ste vrući s trice kada vaša maskota pogađa s pola terena i to šutem iza leđa. Okej, okej, neću pričati o Moondogu i njegovoj trici s pola terena koja mi je upala u oči kao sjajna slika čitave, rekordne noći Cavsa u kojoj su pogodili 25 trica. 25! To ne samo da je playoff rekord, to je i rekord NBA lige zajedno sa regularnom sezonom, što je stvarno nevjerojatno. Međutim, kao što ćete pročitati u ovoj analizi, zbog tog rekorda zanemarit će se mnoge druge, izuzetno bitne, stvari koje su radili Cavsi kako bi došli do ove pobjede. I prije početka moram reći kako je razlika bitno smanjena jer su zadnju četvrtinu i pol igrale druge petorke, što je i normalno za blowout pobjedu.

Krećemo od Hawksa, a moj koncept je od početka bio – raditi pozitive ekipe, pa onda negative. I ovdje, u ovoj utakmici, susreo sam se s problemom – što pozitivno izvući iz utakmice gdje vas je Cleveland uništio do te poente da su starteri doslovno prespavali četvrtu četvrtinu (mislim na Kenta Bazemorea, koji je odlučio ne gledati druge petorke kako se ispucavaju). Od pozitiva je teško nešto izvući, ali kada bih se baš potrudio, vjerojatno bi mogao nešto da nađem. Atlanta je u ovoj utakmici, u drugom poluvremenu, polako vraćala taj izgubljeni i prijeko, prijeko potrebni šut za tri poena, šut koji im treba kako bi se mogli nositi s ovom ekipom. Al Horford, o kojem ću dosta više pričati u negativima, pogodio je dvije trice, Paul Millsap jednu, te što je za Atlantu najbitnije, i Korver je pogodio jednu te imao dva pokušaja. Iz igre, Korver je ukupno imao sedam pokušaja i tri ubačaja, a to je vrlo bitno jer je on bio dosta, dosta tih u prvoj utakmici. Igra Paula Millsapa na defanzivnom skoku te u napadu još uvijek može da se, ako se baš trudimo da ih nađemo, spomene kao pozitiv, s obzirom na to da se on negdje u trećoj četvrtini prve utakmice malo razbudio, a i ovdje je u relativno malo vremena (27 minuta, manje zbog blowout pobjede) imao 50% šuta iz igre na osam pokušaja, te jednu tricu na dva pokušaja. Također, često je bio na liniji slobodnih bacanja, što je isto dobra stvar. Iako je imao samo tri ubačaja na deset pokušaja iz igre, Jeff Teague je u ovoj utakmici vrlo rano napadao koš, što je odlična stvar za Atlantu. On mora biti agresivan i ne zadovoljavati se s nekim mid-rangeom ili nešto tako, već napasti koš, napasti Kyrieja Irvinga te možda ići na liniju za slobodna bacanja, s koje je imao devet poena sinoć. Zadnji pozitiv Hawksa, a trudio sam i najmanju stvar da nađem, je to da su relativno prihvatljivo branili šut za dva poena, odakle su Cavsi imali 16-42 u ovoj utakmici.

Sada negativi, i odakle početi? Pa krenimo od obrane na LeBronu Jamesu, koja je toliko bitna u ovoj seriji. Kažem bitna, ne samo jer se radi o najboljem igraču na ove dvije ekipe, već i zato što obrana Hawksa na Jamesu direktno utječe na to da Cavsi imaju 45 pokušaja za tricu u jednoj utakmici, i još od toga pogode tih rekordnih 25. Kada se James zalijeće prema reketu, ako ga ne zaustavite u prvom koraku, nalazite se u situaciji gdje birate svoju smrt – da li radite sve da ga faulirate kako on ne bi došao do laganih poena, ili dovodite svu moguću pomoć, posebno sa weak sidea i tako pokušate napuniti reket. Ovo drugo se nameće kao dobar pokušaj, limitirati mu koševe iz reketa time što napunite reket tijelima, ali problem je u tome što je James između ostalog poznat i po svojoj izuzetnoj vizijii te, da citiram legendarnog komentatora Kevina Harlanda: „On jednostavno zna u svakom trenutku gdje mu se nalaze suigrači.“ Atlantini igrači žure da napune reket i ostavljaju masu prostora za šutere Cavsa, kojih ima stvarno mnogo. Dakle peta obrana playoffa, sedma lige i ekipa koja je u 2016. (dakle od prvog siječnja) najbolja obrana lige, u ovom dvoboju izgleda kao da gledamo Los Angeles Lakerse i njihovu svjetski poznatu obranu u ove zadnje dvije sezone.

Dalje, problem je još uvijek ispodprosječna, da ne kažem izuzetno loša, igra jednog od igrača koji predstavljaju ključ za ikakav uspjeh Hawksa u ovoj seriji. Tu naravno mislim na Ala Horforda, ali djelomično i na Jeffa Teaguea koji je ipak malo bolji, posebno u početcima druge utakmice kada je agresivno napadao koš Cavaliersa. U ovoj seriji, de facto drugi ili treći, a po nekima i prvi, najbolji igrač Atlante ima ove prosjeke – 10 poena, 4.5 skoka, 35% šuta iz igre. Oprostio bih mu možda ovih 35% da nije u pitanju centar, koji bi po pravilu trebao da ima više šuteva blizu koša koji su naravno i lakši za pogoditi. Horforda je na skoku potpuno, i u napadu i u obrani, nadigrao Tristan Thompson (dok recimo Millsap još i nešto može TTu), kao i Kevin Love kada je igrao centra. Jednostavno, kada igrate s ekipom koja je puna ofanzivnog talenta kao što su to Cleveland Cavaliersi, onda na to morate odgovarati jakom predstavom u napadu, a bez kontribucije jednog od najboljih igrača, onda nema ti ni te dobre ofanzivne predstave. Horford je za mene najgori igrač Atlante u ovoj seriji kada se u obzir uzmu očekivanja – on prosto mora bolje.

Posljednji negativ i po meni najveći je ono o čemu nekako želim najviše da pišem, a to su komentari Paula Millsapa nakon utakmice. Naime, nakon što ih u dvije i pol četvrtine Cavsi doslovno osramote i u to dobar postave rekord NBA lige, Millsap izlazi s jednom polu-šifriranom izjavom koja me, iskreno, poprilično iznervirala. Millsap izlazi i indirektno govori kako Cavsi nemaju class koji imaju Hawksi, te je rekao (meni iskreno najsmješniji dio) kako Hawksi nakon tog sramoćenja iza linije za tri u prvom poluvremenu ne bi nastavili da gađaju trice. Gospodine Millsap, ne znam za koga smatrate sebe i svoju ekipu, ali svaki normalan natjecatelj, odnosno čovjek koji je u NBA ligi ne samo zbog novca, već zbog onog osjećaja nadmoći kada pobijediš nekoga (posebno u drugoj rundi NBA playoffa, gdje su se timovi po kvaliteti poprilično filtrirali), će nastaviti da dodaje razlici i što je još bolje, nastavit će prema rekordu NBA lige koji je „srušljiv“.

Ako ćemo pričati o classu, hajmo onda pričati da treba imati klase i u porazu, te reći – ljudi su nas razbili, svaka im čast na pobjedi i rekordu, a ne reći kako bi oni stali na 20 trica i ne išli na rekord jer bi to bilo uredu prema protivniku (što po meni apsolutno nije istina). Mislim da su se NBA legende koje su igrale u Reggie Miller eri na ovu izjavu ili poprilično nasmijale ili bi se rastužile zbog stanja NBA lige. I još jedna bitna stvar, koja se isto tako tiče Millera koji je bio komentator uz legendarnog Kevina Harlanda, jeste to što je Reggie rekao kada su Cavsi pogodili svoju 22. tricu, koja je skinula rekord Warriorsa za playoff pogotke iza linije za tri. Naime, legenda NBA lige je vrlo jednsotavno rekla: „Ako želiš da stanu sa tricama, ne očekuj da će sami stati, već ih zaustavi.“ Ako Millsapu smeta da Cavsi idu na rekord, onda je trebao da „nafura“ svoje suigrače da te trice zaustave, ili jednostavno da sve uradi kako bi on doprinio da se ta baraža zaustavi dok je još on bio na parketu.

Nakon manjeg ranta, za kojeg vjerujem da je opravdan, vrijeme je da pređemo na Cavalierse. Mislim da je zbog par faktora izuzetno teško naći negativne stvari za izvedbu trupa trenera Tyronna Luea, pa ću morati preskočiti negative. Dakle, što se tiče pozitiva, moramo krenuti od šuta. Ipak, kako je to malo mainstream priča (NBA rekord i sve to), probat ću da sagledam nekako stvari generalno te da ovu utakmicu uklopim u kontekst forme koja se vuče kroz čitav playoff. Jednostavno rečeno – Cavsi su najbolja ekipa ovog playoffa, i vrlo je teško da se nađe neka primjedba tome. Kroz prvu rundu se pričalo kako je to generalno do toga što su imali relativno lak match-up s Detroitom, ali kada najboljoj obrani u 2016. godini utrpate 106 poena u tri četvrtine, kada im utrpate 25 trica na 45 pokušaja i kada jedan sasvim solidan napad skoro pa skroz zaustavite, više se od toga ne može bježati. Nije više stvar igre velike trojke, koja stvarno igra nevjerojatno, već i igre jednog Tristana Thompsona, jednog J.R. Smitha, pa čak i klupe koja diže svoju formu (Frye, Jefferson, Dellavedova, Shumpert), ovo je stvar čitave ekipe koja izgleda kao da igra 150% od onoga što može. Tempirana je forma u pravo vrijeme i ja mislim da oni, kao ekipa, imaju ogroman chip na svom ramenu. Realno gledano, koliko ljudi misli da Cavsi imaju šanse protiv nekoga sa Zapada? Koliko ljudi smatra LeBrona najboljim igračem na svijetu? Mislim da su ti, recimo, neutralni fanovi NBA lige otpisali Cavalierse i prije tog finala, što u njima kao pravim natjecateljima očigledno budi duh da igraju najbolje moguće. Ipak, dosta o ekipi generalno, vrijeme je da pogledamo individualne utakmice.

Lider ekipe i najbolji igrač ekipe odigrao je jednu “playoff LeBronutakmicu i imao 25 poena (9-15 iz igre, 4-6 za tri poena, 5-9 s linije za slobodna bacanja), pet asistencija, četiri skoka i tri ukradene lopte. Kroz ovu seriju imao je momenata kada je „spavao“ u obrani, ali mislim da kada se generalno sagleda on je stvarno lider ove momčadi na obje strane parketa, i ono što mi se sviđa kod ovog LeBrona je to što je na neki način dosta emotivniji, dosta glasniji kao lider. To su neke male stvari poput slavlja nakon bitnih koševa igrača ili dizanja publike na noge kada je na klupi. Drugi član velike trojke koji me poprilično impresionira svojim igrama u playoffu jeste Kyrie Irving, koji je mislim poprilično popravio dva toliko osporavana aspekta svoje igre – obranu i sebičnost. U obrani je dosta koncentriraniji, te dok još ima manje probleme u obrani pick’n’rolla, generalno gledano, obrana mu se popravila zbog truda koji u istu ulaže. Što se tiče sebičnosti, on je uvijek bio poznat kao igrač koji će prije uzeti i loš šut nego možda dodati za neki otvoren šut, ali stvarno je počeo da mnogo više razigrava svoje suigrače i s time je masivno poboljšao sada već standardno dobru kretnju lopte koja je toliko velik ključ odlične igre Cavaliersa u postsezoni. Na kraju, Irving je susret završio s 19 poena i šest asistencija, uz 4-5 šut za tri.

Zadnji je Kevin Love, koji je imao lošu šutersku noć (3-12 iz igre), ali je odlično čistio skok u obrani i kupio bitne skokove u napadu. Jednostavno, čini se kako se kako Hawksi imaju ozbiljne probleme sa skokom, i mislim da trener Mike Budenholzer nije uspio da riješi taj gorući problem. Love je po meni sve bolji kako ide ovaj playoff, i ono što je vrlo bitno jeste isto ono što je recimo bitno za lošu igru Kylea Lowrya u prvoj utakmici druge runde playoffa. Dok recimo Lowry radi sve da ne šuta kada mu par lopti nesretno izađe iz koša ili kada uveže par promašaja, Love radi sve da šutem izađe iz te loše serije, i on je taj aspekt popravio od prije. Često je u regularnom dijelu sezone znao oklijevati sa šutem nakon par promašaja, a sada je potpuno drugačiji i ima šuterski mentalitet J.R. Swisha, koji će potegnuti tricu i nakon 0-10. Ovo sam naglasio i nakon prve utakmice, ali se nastavilo i u drugoj. Kada radi to što radi, kad tad će izaći iz svog slumpa i početi da bolje gađa od 3-12. Ipak, svejedno su ta tri pogotka došla iza linije za tri, i to na samo četiri pokušaja. Još dok ne pređem na Smitha, moram spomenuti Tristana kao čovjeka koji ne izlazi centimetar iz svoje role, a ona je jednostavna – hvataj loptu u napadu, probaj nešto blokirati, ostani ispred beka kada preuzimaš pick i ne radi u napadu ništa osim pokušaja tip-ina. Ne vrijedi uloženog novca, ali mislim da je ovo bez Tristana dosta, dosta drugačija serija.

Smith je odigrao jednu odličnu utakmicu ali što da vam pričam o tricama, kada vam mogu reći kako se totalno slažem s LeBronom koji je nakon utakmice rekao, između ostalog, da se zbog odličnog šuta zapostavlja ono što Smith radi na defanzivnom kraju. Naime, čovjek je svojom odličnom obranom kroz blokove uspio da potpuno limitira Korvera koji izgleda totalno izolirano iz napada Atlante. Iako će mnogi reći da je to dosta do toga što Korver izgleda pomalo indisponirano, mislim da se svejedno vrlo malo kredita daje Smithu koji radi odličan posao u ovoj seriji. On je i prošle godine kažnjavao Hawkse svojom odličnom igrom i sjajnim šutem te će biti vrlo bitan faktor i u narednim utakmicama Cavaliersa u ovom playoffu. Od ostalih igrača izdvojio bih Channingea Frya, koji izgleda vrlo dobro u ovome što Cleveland vrti na parketu, zatim Jeffersona koji odbija godinama da ga preuzmu i Dellavedovu koji je možda gori u ovoj seriji što se tiče brojeva, ali on je svejedno vrlo bitan član druge petorke. Shumpert je posebna priča i s njim je uvijek rizik – da li zbog njegove lockdown obrane pustite napadu da vam trpi.

Sve u svemu, mislim da se ovaj tekst već sada odužio, a i nema se što više mnogo reći. Dominantna pobjeda Cavaliersa, a moj finalni komentar može biti samo upućen Millsapu – tko gubi, ima pravo da se ljuti. Naredna utakmica je u petak navečer, ujedan sat poslije ponoći a serija se seli u Atlantu, odnosno u popularni Fortress.