Boston Celtics
Kelti rade još nekoliko odličnih sitnih poteza (i jedan krupni), pozicionirajući se tako za velike stvari u budućnosti. U zraku se već osjeti miris djeteline s četiri lista koji najavljuje povratak jedne od najslavnijih NBA franšiza na veliku scenu. Možda ne ove ili iduće godine, ali ubrzo.
Došli: Jaylen Brown (draft), Guerschon Yabusele (draft), Ante Žižić (draft), Al Horford (4 godine/113 milijuna), Gerald Green (1 godina/1,4 milijuna)
Ostali: Tyler Zeller (2 godine/18 milijuna)
Otišli: Evan Turner (Portland), Jared Sullinger (Toronto)
Ovoga puta lisac Danny Ainge nije uspio pokupiti jackpot iako je kupio tucet listića. Kevin Durant, glavna premija ovoljetne tržnice, je završio na sunčanom Zapadu, daleko od oštrih zima Massachusettsa. Celticsi, međutim, neće dočekati snijeg kratkih rukava, jer su se ipak uspjeli dočepati više nego pristojne utješne nagrade. Miljenik navijača iz grada Coca-Cole, Al Horford, je odlučio promijeniti adresu i osigurati sebi novce za lagodnu mirovinu. Ovih 113 milijuna je brojka koju je on svakako zaslužio svojim igrama, ali je teško očekivati da će ovaj tridesetogodišnjak igrati na vrhunskoj razini u četvrtoj ili čak trećoj godini ovog unosnog ugovora. No, to je nešto o čemu će se bijeli ovratnici Celticsa starati kada dođe vrijeme za to. Ono što Boss donosi u ovom trenutku su njegove vrlo dobro poznate vrline koje će se izvrsno uklopiti u filozofiju Brada Stevensa. Kao nekoga tko može igrati obje visoke pozicije, a da pritom donosi nešto na oba kraja parketa, Horforda će biti lako uklopiti s bilo kojim visokim iz postojeće Bostonove rotacije. Njegova sposobnost razigravanja i šutiranja s poludistance (i van linije za tri poena, zašto ne) će biti sjajno mazivo napadu koji je sklon „štekanju“, pogotovo ako bude okružen atletama koji će praviti cutove i screenove. Time bi se otvorio ogroman prostor koji dobri šuteri lako koriste. A takvih u zelenim dresovima ne fali, niti na unutrašnjim, niti na vanjskim pozicijama. Lako ga je zamisliti u raznim flex setovima s npr. Kellyjem Olynykom kao lažnom peticom koja će se iskrasti na otvorenu tricu. Stevens je u prethodne dvije godine od mahom polovnih dijelova uspio izgraditi pristojnu jurilicu, a sada je napokon u ruke dobio pošten motor.
S druge strane, njegova svestranost i inteligencija u obrani će pokrpati neke rupice koje su pametniji protivnici vješto iskorištavali prošle sezone. Iako nije školski primjer zaštitnika obruča, Al donosi rezultat na druge načine. Izvrstan je kada treba udvojiti ili rotirati ka slobodnom igraču, briljira u svim zonskim načinima branjenja (Mike Budenholzer je to često znao koristiti), a spretan je i u preuzimanju i obrani jedan na jedan. Može čuvati leđa Olynyku ili pak preuzimati malo više rizika ako je uparen s, recimo, Amirom Johnsonom.
Dovođenje Horforda je bio jedini veliki potez Dannyja Aingea koji je inače poznat po agresivnom trgovanju. Ove godine nije imao toliko uspjeha kao nekih prethodnih, ponajviše jer mu stvari nisu išle po planu od samoga početka. Unatoč upornom pokušavanju, nije uspio nikome podvaliti taj nesretni treći izbor drafta pa je tako „zaglavio“ s Brownom. No, obzirom na rasplet situacije, Celticsi su ipak dobro birali. Budući da su krcati na bekovskim i centarskim pozicijama, odlučili su se za super-atletično krilo s Californije koje bi se, uz dosta brušenja, moglo solidno uklopiti u njihov način igre. Pomalo podsjeća na suigrača Jaeja Crowdera koji je po dolasku u ligu također bio surovi atleta bez mnogo profinjenih vještina, a sada je odličan tricaš i defanzivac, te solidan sekundarni razigravač. Nemoguće je jamčiti da će mladi Jaylen postati nešto slično, ali apsolutno ima potencijal. Posjeduje vrhunsku snagu, brzinu i skočnost što ga čini velikom opasnošću u tranziciji i na otvorenom parketu. Za pretpostaviti je da će tijekom ljeta raditi na driblingu i šutu kako ne bi bio ignoriran od strane protivničkih obrana. Uspije li popraviti te mane, mogao bi pronaći značajnu ulogu u Bostonovoj small-ball furiji koja uključuje pet atleta, šutera i kreatora.
Osim Browna, Celticsi su imali još dva izbora u prvoj rundi koje su iskoristili da dovedu dva Europljana: Francuza Yabuselea i našeg Antu Žižića. Ovaj prvi je bio donekle iznenađenje jer je rijetko tko očekivao da će biti izabran tako visoko – a poslije su se sumnje i potvrdile: u Ljetnoj ligi je Yabusele pružio prilično razočaravajuće partije. S druge strane, Žižić nije ni nastupio na ovom natjecanju pa tako njegova uloga još uvijek ostaje misterij. Njegove prednosti i mane su detaljno obrađene uoči drafta, ali je pitanje koliko će prostora imati u napučenoj unutarnjoj liniji Bostona.
Upravo zbog te napučenosti su bili prisiljeni riješiti se jednog od visokih, a kolo se zaustavilo na Jaredu Sullingeru. Dečko koji je lani postizao 10,3 poena i hvatao 8,3 skokova će promijeniti državu državu – postao je član Toronto Raptorsa. Iako je bio koristan i upotrebljiv košarkaš, stjecao se dojam da je već dosegao svoj vrhunac i da ne može mnogo napredovati te je kao takav jednostavno postao višak u Bostonu. Njegova igra se uglavnom svodi na smetlarenje pod obručem i pokoji šut s poludistance dok u obrani ne donosi mnogo toga jer je ograničen svojom težinom i nepokretljivošću. Istina, u post klinčevima može upotrijebiti svoju masu i otežati život protivniku, ali bilo koji vještiji post strijelac će ga s dvije-tri finte poslati „po ćevape“. Bacimo pogled na konkurenciju s kojom se Jared susreće u borbi za minute: Olynyk je stretch petica ključna u mnogim napadačkim setovima trenera Stevensa, Johnson je bolji defanzivac od Sullingera, Zeller (koji je nedavno potpisao produženje od dvije godine) je rudar koji svojom energijom donosi nove posjede, Horford je vjerojatno najbolji igrač na kompletnom rosteru, a rookieji Žižić i Yabusele, unatoč svojim felerima, imaju vrijeme na svojoj strani što se ne može reći za Sulingera koji je u ligi već četiri godine, a nije ostvario neke značajne napretke. Djelomičan uzrok toga su i ozljede koje ga konstantno prate, a to je samo još jedan razlog da se pozdravite s njim.
Osim „bucmastog“ Sullingera, momčad je napustio i 27-godišnji veteran Evan Turner koji nominalno igra poziciju niskog krila, ali je odavno svima jasno da je najbolji kao razigravač s loptom u rukama. Međutim, kada u ekipi imate mnoštvo mladih i talentiranih playmakera, onda si možete priuštiti odricanje jednog ovakvog igrača – pogotovo kada mu nesretni Trail Blazersi ponude neobjašnjivo visok ugovor (70 milijuna garantiranih dolara na 4 godine). Turner ima svoje vrline, ali kao igrač bez šuta i bez nekog naročitog atleticizma ne može imati puno prostora u modernoj NBA košarci. Njegovo mjesto u rotaciji će preuzeti „sljedeći po redu“, vjerojatno netko od omladinaca koji već neko vrijeme čekaju svoju priliku, a možda to bude i čovjek koji je netom stigao kao pojačanje iz Miamija. Gerald Green je potpisao kratki, jednogodišnji ugovor kakvih smo mnogo mogli vidjeti ovog ljeta. On dobiva priliku da jednu sezonu nabija brojke i diže sebi cijenu kako bi pokušao iskoristiti novi skok salary capa iduće godine, a Celticsi dobivaju korisno tijelo u rotaciji – igrača koji može pogoditi otvorenu tricu i istrčati kontru, a kada mu se poslože kockice u glavi, može iskoristiti svoj fizički talent za smetati u obrani. Bilo kako bilo, morali su popuniti rotaciju na krilu, a bilo je i puno gorih rješenja od tridesetogodišnjeg Greena koji kroz karijeru prosječno postiže 10 poena uz 36% šuta za tri poena.
Brooklyn Nets
Nastavljaju s valjanjem u blatu, čekajući bolja vremena. Ili barem neka vremena u kojima će imati draft izbore. Da li je ovo godina u kojoj Netsi napokon od Philadelphije preuzimaju štafetu najtužnije ekipe lige?
Došli: Jeremy Lin (3 godine/38,3 milijuna), Isaiah Whitehead (4 godine/4,6 milijuna), Trevor Booker (2 godine/18,5 milijuna), Justin Hamilton (2 godine/6 milijuna), Greivis Vasquez (1 godina/5 milijuna), Luis Scola (1 godina/5,5 milijuna), Anthony Bennett (2 godine/2,1 milijun), Caris LeVert (trade s Indianom), Randy Foye (1 godina/2,5 milijuna), Joe Harris (2 godine/2,03 milijuna)
Otišli: Thaddeus Young (trade s Indianom), Wayne Ellington (Miami), Willie Reed (Miami), Jarrett Jack (Atlanta)
Teško je biti igrač na ljetnoj tržnici kad niti imate šampionske ambicije niti uzbudljiv mladi talent, a Brooklyn Netsi nemaju ni jedno ni drugo još tamo od neslavne sezone 2013/2014. kada su uložili djedovinu na gomilu veterana u poznim godinama i ostali praznih ruka. Stoga se vjerojatno nitko neće čuditi bolnoj prosječnosti imena smještenih u rubriku „došli“. Dolazak Seana Marksa na mjesto generalnog menadžera sredinom veljače je kod navijača izazvao stidljivo radovanje i upalio svjećice nade u ljepšu budućnost, ali, iako se radi o jako sposobnom operativcu, jednostavno nije imao puno prostora za manevriranje. Ovo što je uspio napraviti ne donosi nikakav instantni napredak – dapače, odlazak Younga će ih vjerojatno unazaditi – ali barem oslobađa dragocjen prostor u capu i priprema franšizu za temeljiti rebuilding koji je neminovan.
Od novih imena, najzvučnije je, dakako, Jeremy Lin i to dovoljno govori o privlačnosti Brooklyna kao odredišta za slobodne igrače. Kinez je upravo u New Yorku prije nekoliko godina proživljavao čuveni Linsanity, a iako je poslije toga jedno vrijeme stagnirao, lani je u Hornetsima oživio svoju karijeru u ulozi slash and kick i pick and roll beka s klupe u pokretnom napadu Stevea Clifforda. Sada bi trebao dobiti nešto veće ovlasti obzirom da je ponajbolji playmaker na ovom rosteru. Pod pretpostavkom da će novi trener Netsa, Kenny Atkinson, instalirati napadački sustav sličan motionu offenseu kakav je gajila njegova prethodna momčad (Atlanta Hawksi), da se zaključiti da bi Lin mogao imati dosta prostora za kreaciju i zabijanje. Inače, Atkinson je bio asistent zadužen za razvoj mladih igrača u Knicksima u vrijeme kada je Lin proživljavao svoju rapsodiju u Madison Square Gardenu i navodno su njih dvojica razvili dobar, prijateljski odnos. Zanimljivo će biti gledati kako će funkcionirati njegovo partnerstvo s Brookom Lopezom u igri dva na dva, te s kime će biti uparivan u backcourtu. Ovaj njegov ugovor, po novim standardima, predstavlja dosta dobar posao od strane uprave kluba, a zanimljivo je da se ni jedna ni druga strane nije željela obvezati na više od tri godine. Na ljeto 2019. Lin će imati 31 godinu (i 9 NBA sezona iza sebe) te će tražiti priliku za posljednji veliki ugovor svoje karijere, a Netsi se nadaju da će do tada već odraditi glavninu rebuildinga i ovim potezom su pokazali da ne žele imati previše balasta u svojim knjigama. Upravo ovakvi sitni rezovi su pokazatelji Marksove inteligencije i sposobnosti planiranja na duge staze – koliko je to moguće u nikada dinamičnijoj NBA ligi.
Ostatak ove šarolike skupine potpisnika se može grubo podijeliti u tri kategorije: veterani plaćenici, mladi projekti, te bezlična popuna rostera. Prvu kategoriju predvodi argentinska institucija Luis Scola, čovjek koji je lani nastupao za Toronto Raptorse u vrlo neprimjerenoj roli startne četvorke. Dani kada je ovaj profinjeni gospodin trpao s niskog blocka kako je htio su odavno iza nas, a ostao je samo igrač koji bi najbolje legao nekom pretendentu za naslov kao mentor omladincima i mudrac u svlačionici. Međutim, Luis se nije odlučio za ganjanje prstenja kao neki, nego je radije odabrao novce. Prioriteti su jasni: od nakita se ne živi, a treba prehraniti četvero djece. U skupinu veterana još možemo ubaciti Foyea i Bookera. Ovaj prvi je imao priličnu lošu sezonu u Oklahomi, a dio razloga leži u tome što se od njega jednostavno previše tražilo. S ovoliko godina na leđima (i ovoliko kilograma na stomaku i stražnjici) može biti vrijedan kao osigurač na vanjskim pozicijama koji će momčad držati iznad vode kada se udarnici odmaraju ili se povrijede, ali je lani zbog manjka opcija Billyja Donovana bio izravna rezerva Russellu Westbrooku pa je tako često imao utakmice sa više od 25 odigranih minuta. U Brooklynu to ne bi trebao biti slučaj. Trevor Booker je netko tko može donekle uskočiti u cipele Thada Younga jer imaju sličnu napadačku igru – pouzdani su s mid-rangea i iz pick and popa – ali u znatno manjem obujmu jer će Booker dosta ovisiti o suigračima da mu stvaraju prilike. Za razliku od Scole i Foyea, on još nije prevalio tridesetu pa će vjerojatno igrati nešto više, što zbog energije koju posjeduje, što zbog pokušaja da po isteku ovog, sebi osigura još jedan ugovor.
Netsi su umočili prste i u bazen mladih igrača koji su proletjeli ispod radara tijekom drafta. Nakon što je Isaiah Whitehead pao u drugu rundu i tako ostao bez garantiranog ugovora, oni su ga odlučili ubaciti na svoj roster za Ljetnu ligu i ubrzo mu dali četverogodišnji ugovor. Njegova veličina i snaga će mu dobro doći na NBA razini, ali ga prate jarko crvene zastavice u vidu eksplozivnosti te sposobnosti da razigrava suigrače. Čak i uz velike napore, njegov plafon je najvjerojatnije uloga petog beka koji čeka garbage time kako bi rešetao do mile volje. LeVert je mnogo zanimljiviji igrač, fantastičan napadač s odličnim šuterskim izbačajem te fizikalijama uz pomoć kojih lako dolazi do obruča. U vakuumu, LeVert je bio lutrijski talent, ali je u stvarnosti spao do 20. mjesta jer ima strašnih problema s ozljedama. Zbog toga su ga propuštale momčadi kojima je trebao sigurniji izbor, ali kada ste očajni poput Brooklyna, onda vam se isplati riskirati s ovakvim tipom igrača. Napomena: Indiana je zapravo birala LeVerta ali je to bilo u dogovoru s Netsima radi razmjene Younga.
Ostala imena nisu vrijedna spomena, jedino možda nekadašnji prvi izbor na draftu, Anthony Bennett, koji je još jednom promijenio sredinu u potrazi za prilikom da se dokaže. Koliko mu je prilika zapravo potrebno? Ono na što vrijedi obratiti pažnju tijekom ostatka ljeta, a i sezone, je što će se desiti s jedinim pravim preostalim resursom u riznici Brooklyna – Lopezom. Teško je vjerovati da će se on još dugo zadržati na ovom rosteru, obzirom na dijametralno suprotne pozicije (s gledišta kompetitivnosti) u kojima se nalaze franšiza i on.
New York Knicks
Knicksi rade ono što su Knicksi uvijek radili – traže brzi lijek za bolest koju treba liječiti višegodišnjom terapijom. Je li se Velika jabuka opet ucrvala ili ipak postoji neki plan?
Došli: Derrick Rose (trade s Chicagom), Justin Holiday (trade s Chicagom), Joakim Noah (4 godine/72,59 milijuna), Marshall Plumlee (3 godine/2,5 milijuna), Ron Baker (1 godina/543 tisuće), Courtney Lee (4 godine/48 milijuna), Brandon Jennings (1 godina/5 milijuna), Willy Hernangomez (3 godine/5,8 milijuna), Mindaugas Kuzminskas (2 godine/5,9 milijuna), Maurice N’Dour (2 godine/1,45 milijuna)
Ostali: Lance Thomas (4 godine/27,5 milijuna), Saša Vujačić (1 godina/1,41 milijun)
Otišli: Arron Afflalo (Sacramento), Derrick Williams (Miami), Robin Lopez (tradean u Chicago), Jose Calderon (tradean u Chicago, potom otpušten i potpisan od strane Lakersa), Jerian Grant (tradean u Chicago), Tony Wroten (otpušten), Langston Galloway (New Orleans)
I druga njujorška franšiza je imala sezonu za zaborav – nisu izborili doigravanje, a nisu ni imali izbora na draftu, zahvaljujući lošim poslovnim potezima iz prošlosti koji ih i danas proganjaju. Jedino čemu su se mogli nadati je dobar pazar na ljetnoj tržnici, no i tu su promašili glavne mete. Nakon što im je prošle godine na jedinici startao Calderon, svima je bilo jasno da je upravo na toj poziciji potrebno najagresivnije tražiti pojačanje. Najtraženiji point guard ovog prijelaznog roka, Mike Conley, je obznanio da nema želju igrati za Knickse pa je uprava morala tražiti rezervno rješenje. Rezultat toga je razmjena s Chicagom nakon koje je u momčad Jeffa Hornaceka došao najdraži sin Chicaga, Derrick Rose. Ovaj nekadašnji MVP više nije ni sjena onoga što je nekad bio i zbog toga je ovaj trade isprva dobio žestoke kritike od strane njujorških navijača. Ali stvar uopće nije toliko loša: Rose ima još samo jednu godinu na svome ugovoru i poslije toga postaje nezaštićeni slobodni igrač. To znači da su ga Knicksi, u biti, „rentali“ na jednu godinu i tako privremeno skrpali produkciju na poziciji playmakera (u kombinaciji s Jenningsom, o kome će biti riječi kasnije) bez da su se dugoročno obvezali. Ako Derrick kojim slučajem zablista u novoj sredini i odigra na visokoj razini, Knicksi ga mogu pokušati zadržati na duže vrijeme, a ako se dogodi ona realnija varijanta, tj. ako on odigra kao prošle godine, onda bi dobar poslovni potez bio jednostavno ga pustiti da ode.
Kako se Rose uklapa u napad New Yorka? To je dosta škakljivo pitanje, obzirom da nije potpuno jasno kakav napad će se tamo uopće igrati. Od svoga dolaska, Phil Jackson je insistirao na trokutu i do sada je imao trenere koji su upoznati s tim sustavom (Derek Fisher, Kurt Rambis), ali od igrača nije dobivao očekivane reakcije. Klasični trokut je zastarjela tehnika koja se u pace and space eri ne može kvalitetno izvesti. Potpis Hornaceka na mjesto glavnog trenera vjerojatno znači i promjenu filozofije na tom dijelu parketa, ali nikada ne treba potpuno otpisati tvrdoglavog Zen majstora. Za potrebe ovog teksta, recimo da će novi trener implementirati svoj način igranja i da mu se predsjednik neće miješati u posao.
Pogled na Hornacekov CV nam govori dvije stvari: njegove momčadi igraju visokim ritmom i sva kreacija uglavnom dolazi od bekova. Teoretski, tu bi se igrač poput Rosea mogao dobro uklopiti. Još uvijek je prilično dobar u branjenju igrača s loptom, krupan je i snažan, te ima instinkte za ukrasti loptu. To bi moglo stvarati dosta prilika za kontre ekipi Knicksa što se svakako uklapa u Hornacekovo razmišljanje. Osim toga, od njega se još uvijek može „izmusti“ nešto dobre slash and kick kreacije u halfcourt setovima, pogotovo ako je parket dovoljno raširen, te ako ima centra koji se dobro snalazi u pick and rollu. Kako bi se njegov učinak u takvim akcijama maksimizirao, potrebno je da radi na svom donošenju odluka, obzirom da je sklon nepotrebnom srljanju i gubljenju lopti. Najveći problem nastaje kada Rose mora igrati bez lopte u svojim rukama. Hornacekovi Sunsi su gotovo u svim trenucima imali dva razigravača na parketu (Eric Bledsoe i Brandon Knight ili, ranije, Goran Dragić i Bledsoe) pa je jedan od njih uvijek morao glumiti dvojku i igrati iz spot-upa. Rose nikada nije imao šutersku dimenziju u svojoj igri i obrane ga odavno ne respektiraju kada je bez lopte. No, nije stvar samo u respektu obrana – Rose se jednostavno ne zna kretati bez lopte. Uglavnom samo stoji na jednom mjestu i čeka dodavanje, ne pravi cutove i uopće se ne trudi otresti svog čuvara. Kada tome dodamo činjenicu da ga je atleticizam skoro potpuno napustio, onda ga ne možete tražiti ni da napada reket nakon što primi loptu u spot-up situaciji jer on jednostavno više nema noge da projuri pored braniča.
Kako je u tradeu s Chicagom Lopez napustio New York, nastala je rupa na poziciji startnog centra. Naivniji su se ponadali da je to znak da Kristaps Porzingis konačno za stalno prelazi na peticu, no ti mjehurići su brzo raspršeni. Doveden je još jedan član jezgre nekadašnjih Bullsa Toma Thibodeaua, Francuz Joakim Noah, za ugovor dug četiri godine koji će mu donijeti 70 i kusur milijuna dolara. To je ponovo bio rezultat paničnog pokušaja da se nađe bilo kakvo rješenje nakon što su ih prve opcije hladno odbile. Slično kao Rose, i Noah je igrač čije su najbolje godine vidljive samo u retrovizoru. Ključan podatak: u svojih devet godina u ligi nikada nije odigrao 82 utakmice u jednoj sezoni (u prošloj je skupio samo 29). Način igre koji ga karakterizira – energičnost, požrtvovnost, upornost – uzima svoj danak na njegovom tijelu i sada kada je zagazio u četvrto desetljeće života, konačno je vrijeme za naplatu. Čak i u zlatnoj groznici koja je zahvatila ligu ovo ljeto, ovaj ugovor upada u oči kao nešto potpuno nepotrebno i pretjerano.
Potez koji bih podcrtao kao najpametniji je dovođenje Leeja, jedne od najboljih dostupnih dvojki na tržnici, koji će dobro doći rosteru koji će se očito mučiti s postotcima šuta. Igrač koji je prošlu sezonu proveo na dvije različite lokacije je uspio zadržati kontinuitet dobrih igara i na kraju ostvariti jednu od svojih boljih sezona u karijeri. Vrlo je pouzdan šuter (37,8% lani, 38,4% kroz karijeru) i sposoban branič koji se može nositi s protivničkim bekovima. Istinska 3&D dvojka je prava rijetkost u današnjoj NBA i činjenica da su ga Knicksi uspjeli potpisati za plaću od 12 milijuna po sezoni je pokazatelj da u toj franšizi ipak nešto funkcionira kako treba. Budući da je Afflalo napustio klub, Lee će sigurno upasti u startnu rolu i vjerojatno igrati jako mnogo minuta obzirom da je klupa gotovo pusta. Dio minuta na dvojci će „pojesti“ Jennings koji ima smisla u combo roli, ali pored njega nema nitko u koga se možete pouzdati na neko duže vrijeme (osim ako ne mislite da je u Saši Vujačiću još ima krvi). Hornacek će sigurno muku mučiti sa slaganje rotacije u backcourtu, pogotovo ako računamo da će i Rose i Jennings propustiti svoju kvotu utakmica. Spomenuvši bivšeg igrača Pistonsa, vrijedi reći da je njegovo dovođenje u teoriji mudar potez, ali je u praksi veliki rizik. Traženje pokrića za Derrickova staklena koljena je bilo nužno, ali je li baš bilo potrebno da ono dođe u vidu Brandonove papirnate Ahilove tetive? Što će se dogoditi ako se obojica povrijede u isto vrijeme, pitam ja vas. Možda je trebalo dati malo više novca Langstonu Gallowayu kako do takvih glavobolja ne bi dolazilo.
Od ostalih pojačanja svoj paragraf zaslužuje vjerojatno samo Kuzminskas. Kuzia je igrač koji može biti izuzetno koristan protiv rezervnih protivničkih postava. Visok je i agilan, zna doći s loptom na mjesta na koja želi, ima žicu za igrati obranu, a prošle godine se vidio i određeni napredak u njegovom šutu za tri poena. Ako uspije konstantno šutirati barem oko 36%, ozbiljne minute bi mu trebale biti garantirane. Potpisao je ugovor dug dvije godine nakon kojega će postati zaštićeni slobodni igrač pa će Knicksi imati dobru šansu da ga zadrže ako odradi dobre dvije sezone i privuče pažnju na sebe.
U „ministarstvu unutarnjih poslova“ se jako puno toga događalo. Knicksi su imali mnogo igrača kojima su ljetos istekli ugovori, a odlučili su zadržati samo dvojicu: Jacksonovog starog pajdu Vujačića te solidno two-way krilo Lancea Thomasa koji je dobio četverogodišnji ugovor. Klub su svojevoljno napustili Williams, Galloway (mogući under the radar ulov za Pelicanse!) i Afflalo, a otpušten je Wroten.
Philadelphia 76ers
„Hinkie je umro za vaše grijehe!“, vikali su najvatreniji navijači ove plemenite franšize u noći drafta kada je nova uprava bez trunke razmišljanja pokupila vrhnje zvano Ben Simmons, vrhnje za koje je znoj prolio i obraz okaljao – Sam Hinkie.
Došli: Ben Simmons (draft), Timothe Luwawu (draft), James Webb III (2 godine/1,44 miljuna), Shawn Long (2 godine/1,44 milijuna), Gerald Henderson (2 godine/18 milijuna), Jerryd Bayless (3 godine/27 milijuna), Dario Šarić (2 godine/4,74 milijuna), Sergio Rodriguez (1 godina/6,8 milijuna)
Ostali: Hollis Thompson (1 godina/1,02 milijuna)
Otišli: Isaiah Canaan (Chicago), Ishmael Smith (Detroit), Christian Wood (Charlotte)
Prvo ljeto nakon odlaska Sama Hinkieja nije donijelo nikakve spektakularne rezultate. Philadelphia neće preko noći postati ozbiljna figura u ovim licitiranjima, ali možda su ovi koraci koje su napravili dovoljni barem da se maknu sa samog dna lige. Najvažniji potez koji su napravili je bio ujedno i najlakši – svoj (konačno!) prvi izbor na draftu su potrošili na wonderkida iz Australije čime su (tako se barem nadaju) riješili pitanje budućeg nositelja igre. Jedini problem kod ovog izbora je što je stvorio dodatnu gužvu u ionako prenapučenom frontcourtu ove momčadi. Simmons se priključio prošlosezonskim starterima Nerlensu Noelu i Jahlilu Okaforu, a tijekom sezone se očekuje i povratak trećeg picka iz 2014. godine, Joela Embiida, koji zbog serije ozljeda još nije nastupio u dresu momčadi iz grada bratske ljubavi. No, to nije sve! Nedavno je i Dario Šarić obznanio kako napokon odlazi preko bare, što će obitelji Colangelo stvoriti dodatne probleme oko slaganja funkcionalnog rostera.
Netko je tu višak, a najizglednije je da se radi o centarskom mastodonu Okaforu. Oko njega je potrebno razmjestiti idealne suigrače kako bi njegove vrline došle do izražaja, a to je luksuz koji rijetko tko ima. Osim toga, teško je prepoznati neki potencijal za rast u njemu – to je što je, uglavnom – a kad pogledamo njegove konkurente, vidimo mnoštvo mogućnosti. Na primjer: Embiid još nije dobio priliku da se dokaže, a ono što smo gledali na Kansasu nagovještava da se možda radi o potencijalno dominantom centru koji ostavlja trag na oba kraja parketa; Noel je od dolaska u ligu stalno napredovao i zaradio je obožavatelje kao odličan defanzivac, a možda se njegova igra s poludistance vremenom preseli i na perimetar pa od njega dobijemo rasnog stretch igrača. Stoga je realno očekivati da se Jahlil preseli u bliskoj budućnosti, ali gdje točno? Koja to momčad ima potrebu za metodičnim post-up centrom koji nema domet na šutu i ne igra obranu? Ta momčad bi morala imati vrhunskog two-way igrača na poziciji četvorke koji bi Okaforu širio reket u napadu i otvarao mu prostor za njegove rafinirane post manevre, a u obrani mu čuvao leđa kao zaštitnik obruča. Prilično zahtjevan set kriterija kojeg u cijeloj ligi ispunjava tek šačica igrača (padaju na pamet Anthony Davis i Karl-Anthony Towns, recimo).
Vratimo se za trenutak na Simmonsa. Premda će nominalno igrati na pozicijama niskog i visokog krila, i vrapcima na grani je jasno da je Ben zapravo playmaker koje najviše donosi momčadi kada ima loptu u rukama i igra kao point forward. Imajući to na umu, Sixersi su djelovali s namjerom da ga okruže sekundarnim igračima koji po mogućnosti znaju pogoditi tricu. Zato su klub napustili igrači poput Canaana i Smitha, klasični pick and roll bekovi koji se ne snalaze u off-ball roli. Na njihova mjesta su dovedeni Bayless i Henderson, dvojica veterana i vrhunskih profesionalaca koji uvijek znaju svoju ulogu u momčadi.
Bayless je izašao direktno iz „combo bek za uć’ s klupe i napravit’ kaos“ kalupa i kao takav će dobro doći ekipi koja je većinom bila bezidejna i sterilna u napadu. Odličan je šuter, a može preuzeti i odgovornost predvođenja napada jer se solidno snalazi u pick igri. Ovaj trogodišnji ugovor koji je dobio je vjerojatno pokušaj da se kroz godinu-dvije složi koliko-toliko primamljiv roster koji bi privukao slobodne igrače prve klase. Naravno da „durantima“ ovog svijeta ne zatrepere srca od pomisli na Jerryda Baylessa ali barem se radi o koraku u pravom smjeru od strane notorno nestrpljivog Jerryja Colangela.
Henderson dolazi na krilima jako dobre sezone s Trail Blazersima koji su odlučili da više ne žele njegove usluge pa je odabrao preseliti se u Pennsylvaniju na par godina. Prošle godine je konačno svoj karakteristični mid-range arsenal pomakao par koraka unazad i stvorio nešto nalik konstantnosti iza magične linije. Je li to bio prirodan rezultat višegodišnjeg rada ili samo privremeni adrenalin zbog igranja za novi ugovor? Najčešće se ispostavi da je ovo drugo, ali Hendersonu je 28 godina pa dvogodišnji ugovor koji ga veže za momčad dok je u najboljim igračkim godinama ne predstavlja veliki rizik. Pogotovo ako su vam prijeko potrebne dvije stvari: veteransko iskustvo i vanjski šut.
Sada idemo do Europe odakle su Sixersi doveli čak tri igrača. Nama je dakako najvažniji dugo očekivani potpis 22-godišnjeg Šibenčanina Darija Šarića. Nakon što je odlučio propustiti prve dvije godine svog rookie ugovora kako bi zarađivao za kruh u Turskoj, Dario se konačno odlučio maniti ćoravog posla i iskoristiti svoju opciju u ugovoru s Efesom kako bi od ove jeseni igrao u najjačoj ligi svijeta. Zbog raznih financijskih zavrzlama koje nastupe kad se američki i europski klubovi dogovaraju oko otkupa igrača, zaradit će manje nego što bi zaradio da je ostao, ali naravno da ovako otvara sebi mogućnost da u budućnosti zaradi mnogo, mnogo više.
No, okanimo se računovodstva i pogledajmo kako će to izgledati na ulaštenom parketu Wells Fargo Centera. Šarić je nedvojbeno veliki potencijal, naročito u modernoj eri NBA košarke gdje se cijeni svestranost kojom se on diči, ali bi se u Sixersima mogao suočiti s određenim problemima. Kao što je već spomenuto, gužva na visokim pozicijama je takva da se jedva može disati, a za Hrvata postoji i dodatna poteškoća što je on tip igrača koji voli igrati s loptom, a to neće moći raditi u velikoj mjeri zbog nekolicine žderača posjeda među suigračima (a da i ne spominjemo da igra istu poziciju i praktički istu ulogu kao i Simmons). Tu se može napraviti par prilagodbi tako da sve nekako štima, a najvjerojatnije će Šarić, zbog svojih šuterskih kvaliteta, morati malo više igrati bez lopte i čekati na dodavanja suigrača. Iako mu to na početku karijere nije bio forte, lani je u dresu turskog viceprvaka pogađao tricu s fantastičnih 40,3% uz otprilike tri potegnute u svakoj utakmici. To bi mogla biti valuta kojom će si kupiti minute na parketu, a onda će imati priliku pokazati i ostatak svog talenta. U najboljem slučaju, mogao bi postati švicarski nožić koji će svojoj momčadi otključavati razne kreativne small-ball i stretch postave koje zbunjuju protivnika.
Preostala dva Europljanina koja su otplovila u Philadelphiju su mlado francusko krilo Luwawu koji je u ovoj fazi karijere (a to je najbolje pokazao igrama u Ljetnoj ligi) ništa više od dugoročnog prospekta; te španjolski as Sergio Rodriguez koji je napustio Madrid u kojem više nije ostalo ništa da se osvoji i ponovo došao u NBA. Ovaj uzbudljivi igrač bi svojim nabijanjem tempa, spektakularnim asistencijama i solo-bravurama trebao biti pravi užitak za gledanje u ligi koja propagira visoki ritam igranja i što više tranzicije. Oni koji pamte njegove nastupe za Blazerse, Kingse i Knickse će se sjetiti da se nikad nije uspio do kraja nametnuti (ponajviše radi porozne obrane, budimo pošteni), ali otada je Chacho sazrio kao igrač i mogao bi vrijediti puno više u ovakvoj ligi.
Toronto Raptors
Zadržali su svog drugog najvažnijeg čovjeka, izgubili zvijezdu lanjskog doigravanja, doveli neka nova lica… Kad se sve podvuče, vjerojatno su ostali druga momčad Istoka. Uzbudljivo poput zapleta prosječnog filma Michaela Baya.
Došli: Jakob Pöltl (draft), Pascal Siakam (draft), Jared Sullinger (1 godina/5,63 milijuna), Jarrod Uthoff (2 godine/1,45 milijuna)
Ostali: DeMar DeRozan (5 godina/139 milijuna)
Otišli: Bismack Biyombo (Orlando), James Johnson (Miami), Luis Scola (Brooklyn)
Raptorsi imaju svoju užu jezgru koja se sastoji od Kylea Lowryja, DeRozana i Jonasa Valanciunasa. Iako već godinama (od dolaska generalnog menadžera Masaija Ujirija) pokušavaju okružiti te momke odgovarajućim komplementarnim dijelovima i napraviti iskorak ka vrhu Istočne konferencije, konstantno ostaju kratkih rukava. Razlog je jednostavan: jezgra prosto nije dovoljno dobra. Lowry i DeRozan spadaju u klasu rubnih All-Star igrača koji su dobri, ali ne dovoljno dobri da nose svoju momčad do Finala; a Valanciunasovo vrijeme još nije došlo.
Stoga su svi potezi koje Drakesi naprave u prijelaznom roku kozmetičke prirode. Imali su dva prioriteta za ovo ljeto: vratiti DeRozana i pojačati se na poziciji krilnog centra. DeRozan je nakon najbolje sezone u karijeri dobio maksimalni ugovor težak 139 milijuna i tako se zacementirao kao vođa ekipe za narednih pet godina. U teoriji je to idealan spoj – momčad ga je vezala za sebe kroz cijeli njegov prime, a on je dobio više love nego je mogao igdje drugdje. Ali, ako ćemo pošteno, DeMar je kroz cijelu sezonu „smrdio“ kao da boluje od sindroma zvanog contract year. Da li će sada kada je osigurao novce nastaviti igrati istom žestinom? Možda. Sve i da hoće, svejedno ostaje strašno limitiran igrač koji ždere posjede svojom ne naročito efikasnom throwback igrom. Takav čovjek dobro dođe kada treba izmisliti poene i naravno da bi bio potpuni apsurd da je Toronto odbio produžiti s miljenikom navijača, dečkom koji je tu od dolaska u ligu; međutim, to ne znači da si ovim ugovorom nisu znatno poremetili financijsku fleksibilnost u budućnosti.
Rekosmo da je bilo potrebno dovesti pojačanje na poziciji četvorke, što su izgleda u Kanadi shvatili jako ozbiljno – doveli su čak tri krilna centra. Sullinger nije ekstra klasa koja će riješiti sve boljke ove momčadi, ali je u ovom trenutku neusporedivo bolji igrač od Scole. Donijet će tu jednu skakačku dimenziju koju do sada nisu imali na toj poziciji ali će njegova uloga u napadu biti teška za definirati. Sullinger nije ni stretch ni post igrač, ne možete kroz njega ni kreirati jer nije neki dodavač. Ono gdje može biti koristan je smetlarenje – prošle sezone je bilježio 2,4 napadačka skoka u samo 23,6 minuta provedenih na parketu. Ako bi ga Raptorsi uspjeli specijalizirati za tu rolu (sličnu onoj koju Tristan Thompson ima u Cavaliersima), mogli bi od njega izvući maksimum. Naravno, Jareda prate brojni upitnici koje Thompson nema: njegov kronični problem s kilažom, manjak atletičnosti i sklonost ozljedama. Za očekivati je da opet propusti bitan broj utakmica, a i kad bude zdrav vjerojatno neće moći na parketu provesti više od 25-30 minuta. Zbog toga je ovaj jednogodišnji ugovor koji je dobio pametno poslovanje od strane Ujirija.
Iako su imali dva izbora u prvoj rundi drafta, Raptorsi su, mora se reći, jako loše birali. Deveti pick su potrošili na austrijskog centra s Ute, Jakoba Pöltla, koji je na koledžu dominirao protiv nedoraslih (doslovno, fizički nedoraslih) igrača koristeći svoju visinu i masu. Njegova igra će se teško prevesti na pozitivan način u NBA obzirom na fizikalije koje su tamo prisutne. Osim toga, Raptorsi imaju centra koji je spreman za veliki iskorak i iza kojega neće ostati puno minuta. Pöltlova i Valanciunasova igra su apsolutno nekompatibilne pa nema govora da bi Austrijanac mogao provesti pokoju minuticu na četvorci. Dwane Casey je prethodnih godina insistirao na modernim četvorkama i potpuno izbjegavao tradicionalne twin towers formacije, nema razloga da se sad predomisli zbog igrača koji ionako neće ostaviti veliki trag.
Kamerunac Siakam kojeg su izabrali na 27. mjestu je jako sirov igrač na kojem će trenersko osoblje morati raditi godinama da bi ga osposobilo za ozbiljnu NBA rolu. U NCAA ligi je nabijao brojke u slaboj konferenciji, a već u Ljetnoj ligi se moglo jasno vidjeti da nije spreman za višu razinu. Prema tome, izgleda da Raptorsi, unatoč silnom trudu, ipak nisu pronašli trajno rješenje za najbolniju točku svoje petorke. Možda je rješenje bilo tu pred nosom cijelo vrijeme – gurnuti Patricka Pattersona u startnu rolu u kojoj je bio odličan u doigravanju. Pat-Pat je rasan stretch igrač, a pritom je i žilav defanzivac i uporan skakač. Ako DeMarre Carroll ovaj put sastavi kompletnu sezonu bez većih povreda, i on bi mogao vidjeti minute na toj poziciji u raznim small-ball kombinacijama koje bi širile parket za moćne slashere kao što su Lowry i DeRozan.
Jedan od junaka lanjskog doigravanja je svakako bio Bismack Biyombo, koji se mahanjem svoga kažiprsta rugao protivnicima, a izgleda i upozoravao svoje šefove da će morati odriješiti vreće ako ga misle zadržati. Međutim, šefovi nisu nasjeli i pustili su ga da odšeta na sunčanu Floridu gdje mu je Orlando jedva dočekao dati 70 milijuna da patrolira reketom i blokira polaganja naivnim bekovima. Mada je bio daleko najbolji rezervni visoki u ligi prošle godine i očito spreman za startnu rolu, Raptorsi su mudro shvatili da je Valanciunas jednostavno prioritet u ovom trenutku i da nema smisla davati tolike novce Biyombu ako će opet sjediti na klupi. Zbog toga su odlučili dovesti ovoliko visokih igrača, mada se, kao što smo već rekli, nisu proslavili izborom. Treba obratiti pažnju i na mladog Brazilca, Lucasa Nogueiru, koji bi mogao viđati parket nešto češće nego do sada. U Kanadi ga od njegovog dolaska drže za vrijednog prospekta i možda bi baš ove sezone mogao dobiti šansu da pokaže što zna.
Još jedan odlazak koji bi mogao boljeti momčad Toronta je onaj Jamesa Johnsona koji je bio više nego solidan u roli krilnog stopera (čuvao čak i LeBrona Jamesa u finalu Istoka) dok je Carroll bio na bolovanju. U upravi kluba se vjerojatno nadaju da je Junkyard Dog konačno spreman za punu sezonu pa da im Johnson više neće biti potreban.