Analiza utakmice Atlanta – Golden State

Rijeke navijača koje su uskočile u njihove vagone i pri tome uopće ne mareći za svoje gležnjeve prilikom doskoka već dugo potenciraju raspravu oko toga tko je najbolja momčad u ligi, Golden State ili Atlanta. Potpuno opravdano. Sami pogled na stanja u obje konferencije otkriva da Warriorsi i Hawksi trenutno nemaju (ili nisu imali) pravu konkurenciju u borbi za vrh ljestvice i da su pobjeđivali sve i svakoga, u nizovima i uz veliku koš razliku što je dodatna potvrda dominacije.

Kada je konačno osvanuo šesti veljače NBA fan je bio spreman za dugoočekivani obračun, zavaljen u svom brlogu nadao se da nešto neće krenuti po krivu s internetom, jer repriza nije isto što i live, a treba i statuse na društvenim mrežama dijeliti. Na kraju smo doista mogli uživati u fantastično zabavnoj partiji s 500 poena, i napokon imamo dokaz tko je najbolji u ligi. Osim što nemamo.

Warriorsi su utakmicu dočekali s omjerom 39-8 i kao najbolja momčad Zapadne konferencije. To potvrđuju njihove obrambene i napadačke brojke prema kojima imaju treći najbolji napad lige (112,2 poena na 100 posjeda) i najbolju obranu lige (101 poen na 100 posjeda). U napadu igraju motion setove što znači da je lopta u stalnom pokretu baš kao i igrači, traži se igrač u najboljoj mogućoj poziciji, svoje visoke igrače koriste kao screenere ali i kao dodavače s vrha reketa, dok su glavni egzekutori ponajbolji strijelci današnjice Stephen Curry i Klay Thompson. Igraju najbržim tempom u ligi i ovisni su o šutu s perimetra. Obrana im je oslonjena na zaštitu reketa na čelu s Andrewom Bogutom i Draymondom Greenom, dosta preuzimaju jer imaju visinu i dužinu kao bitne preduvjete za takvu obranu. O njima je već bio tekst ako nekoga zanima detaljnije o Dubsima.

Atlanta se prije ovog okršaja nalazila na vrhu Istočne konferencije s omjerom 41-9, šestim napadom lige (110 poena na 100 posjeda) i sedmom obranom (102 poena na 100 posjeda). Njihova obrana i napad prekopirani su od Spursa, što znači da se u obrani igra zona oko reketa na svim protivničkim igračima osim na onome koji ima loptu, čime Hawksi tijelima i pokretljivošću oko reketa pokušavaju nadoknaditi manjak atleticizma svojih vanjskih igrača, i manjak visine u reketu svojih centara. Dakle, obrana s jako puno pomaganja na ulazima koja onda zahtijeva brze i precizne rotacije na perimetar. Napadački baš kao i njihovi protivnici sinoć igraju motion napad, s četvoricom igrača na perimetru, od kojih trojica znaju driblati i napasti po potrebi obruč baš kao i šutnuti tricu, četvrti je Kyle Korver, a peti (koji također zna pogoditi tricu) je Horford koji je isto stretch element s elitnim postocima s poludistance. S takvim igračima koji osiguravaju takav ogroman prostor i razvlače protivničke obrane Hawksi kruže s loptom i traže igrača u idealnoj poziciji kojeg gotovo uvijek i nađu jer obrane ne mogu podnijeti takav pritisak kroz 24 sekunde i negdje se kad-tad otvori rupa. Neugodan su matchup za bilo koju obranu jer ih je nemoguće u potpunosti zatvoriti. Jednostavno imaju previše oružja i nikada ne znaš koji će se igrač od njihovih 9 u rotaciji proslaviti tu večer, a ni njihove napadačke setove nije lako čitati, jer ih i nemaju previše. Osnovne postulate svakako imaju, kao i nacrtane akcije za Korvera, ali i prema izjavama Budenholzera napad Atlante uvelike je oslonjen i na read and react filozofiju u kojem se znaju osnove kretanja lopte i igrača, ali se ne pozivaju akcije već igrači sami moraju pročitati tendencije obrane a zatim reagirati i kazniti propuste.

Početak utakmice je podsjećao na playoff dvoboj. Vrlo nervozno otvaranje obiju momčadi, bez pogođenih trica što je zaštitni znak i jednih i drugih, vrlo pokretljivo i koncentrirano u obrani, ali i dosta tehničkih pogrešaka. Prvu malo veću prednost ipak ostvaruju Warriorsi i odlaze na 16:11, timeout Atlanta, i eto prve mogućnosti da se u bilježnicu zapišu uočene pravilnosti u igri koje su se protezale do njenog kraja.

Prema očekivanjima Warriorsi u obrani preuzimaju sve živo pa se znalo dogoditi da Curry završi iza Millsapa i brani ga u postu. I ranije su se ekipe služile tom taktikom protiv Atlante što ima svakako logike. Hawksi na perimetru osim Teaguea nemaju baš igrača za izolaciju koji b mogao kazniti sporijeg visokog igrača koji ga čuva, dok su i Horford i Millsap u reketu ipak undersized za svoju poziciju i ne osjećaju se najugodnije kada moraju napadati leđima. Preuzimati i riskirati da će te ipak visoki igrači Atlante, ili Teague, kazniti poneki put je puno bolje nego trčati kroz blokove za svojim igračem koji će već nekako doći do lopte i poentirati. Ako to oduzmeš Atlanti oduzeo si im dušu napadu i prisiljeni su puno više improvizirati

Osim toga, napad Warriorsa do timeouta nosio je Klay Thompson s nekoliko pogođenih šuteva u svom stilu, iz catch and shoot situacija, dok je Steph Curry prvu četvrtinu završio sa šutom 1-5, a i ta jedna trica je završila u košu uz puno sreće. Golden State se također suočava s problemima u napadu jer je Atlanta dobro zatvorila upravo Curryja udvajajući ga u pick and rollu i tako mu ne dopustivši da sebi nakon Bogutovog ili Greenovog bloka stvara onu sekundu prednosti nad bekom koji ga čuva i rešeta mrežicu koša s trice. Sada je prisiljen brzo se riješiti lopte do svog screenera koji ostaje sam s njom na vrhu reketa i u toj situaciji Warriorsi imaju napad 4 na 3 (2 igrača Hawksa su udvojila Curryja da podsjetim).

Atlanta je svjesno preuzimala taj rizik i jednostavno su bili primorani hedgeati u pick and rollu da bi se spriječio Curryjev šut. Nešto protiv Warriorsa moraš žrtvovati jer se nemoguće obraniti drugačije i Atlanta je odlučila ako od nečega moraju poginuti neka poginu od toga da nakon pick and rolla Bogut i Green vode napad, umjesto da puštaju Curryja da iz picka radi što želi.

U još nekim segmentima je Atlanta svjesno riskirala: prvo, nisu bili uopće zainteresirani rotirati se prema Greenu dok je ovaj bio sam na trici i očito da se nisu uplašili njegovih 32% za tricu kroz sezonu (sinoć 0-2), i drugo, već standardno, puštali su igrače Golden Statea da šutiraju s poludistance pazeći primarno na obruč.

Warriorsi ipak uspijevaju zabiti dovoljno. Najprije iz kontre ili tranzicije na koju se Hawksi u startu nisu mogli priviknuti, snažno su vukli u leđa. Zatim zabijaju i iz situacija koje sam opisao, kada bi ostajali 4 na 3 u obrani, tada bi napadali obruč i generirali poene iz reketa ili bi bacali lopte na perimetar svojim šuterima (Thompsonu); i konačno iz običnih ulaza Thompsona, poludistance Speightsa ili cuteva Barnesa.

klay

Atlanta je preživljavala zahvaljujući tricama Korvera koji je pak sinoć potvrdio tko je najbolji tricaš u ligi, tricama Bazemorea, igrača s klupe i zahvaljujući herojstvima Millsapa koji je radio probleme i Bogutu kada bi ga ovaj preuzimao, a posebno Greenu kojeg je učinio smiješnim nekoliko puta izbacivši ga pump fakeom, a kažu da je Draymond kandidat za titulu najboljeg obrambenog igrača lige.

U drugu četvrtinu Kerr ulazi bez dvojca Curry-Thompson, što je nešto novo u njegovoj rotaciji budući da je gotovo uvijek jedan od njih na parketu, te jedan ili drugi predvode drugu postavu. Warriorsi ipak nemaju problem s tim jer su od nekud izmislili Leandra Barbosu koji s tricom i ulazom radi problem Atlanti koju opet u priključku drži Bazemore tricama. Golden State i dalje živi od poena iz reketa, ali rade dosta tehničkih pogrešaka, Thompson i Curry uzimaju neizrađene šuteve i Atlanta koja je podigla agresivnost u igri na preuzimanje u obrani odgovara napadanjem missmatcha i agresivnosti u skoku u napadu, te dosta vremena provode na liniji za slobodna bacanja. Vrlo izjednačena utakmica na poluvremenu 52:52.

Prva stvar koju sam zapisao početkom drugog poluvremena je: „Warriorsi ne mogu kupiti koš“. Vidjelo se da Atlanta preuzima inicijativu na utakmici. DeMarre Carroll odrađuje puno bolji posao na Thompsonu koji je u ovom periodu nevidljiv, Steph Curry i dalje muku muči s udvajanjima, i opet kolo moraju voditi role playeri Dubsa što nikako nije dobra vijest jer se ovoga puta u tome ne snalaze. Hawksi gube manje lopti, a to znači i da su tranziciju počeli kontrolirati što u prvom poluvremenu nije bio slučaj. Rade sjajnu seriju 12:3 zahvaljujući Korverovoj trici i inspiraciji Jeffa Teaguea (koji je listi playmakera koje je nadigrao ili bio ravnopravan s njima dodao i Stephena Curryja), te penalima Horforda. Dubsi imaju nevjerojatne pogreške poput loše izvedenih inbound dodavanja i Atlanta je u trenu na 64:55. Ne pomaže Warriorsima ni četvrta osobna pogreška Horforda nakon pet minuta igre, ali i bez Horforda, s Antićem na parketu Atlanta vodi 70:60.

Kada su vidjeli da normalan plan igre ne funkcionira i da će im za preokrenuti momentum trebati malo individualne klase i malo kaosa Kerr aktivira Curryjevu i Thompsonovu dozvolu za „ubijanje“. I jedan i drugi u svom stilu pogađaju trice i utakmica je opet u egalu 70:66. Ali ima i Atlanta svog splash brata u Mikeu Scottu koji je iskoristio izlazak Boguta i ulazak Leeja da upravo nakon dvije zakašnjele reakcije Leeja i ispadanje iz pick and popa zabije dvije otvorene trice i zadrži Atlantu u vodstvu do kraja treće četvrtine i to bez Millsapa, Horforda i Teaguea na parketu.

Kerr se opet odlučuje u dvoboj klupa ući bez Thompsona ili Curryja na parketu ali ovaj put se kocka nije isplatila. Warriorsi ovaj put ne mogu izmisliti nekog novog Barbosu, nemaju kroz koga igrati napad, a na drugom kraju parketa Dennis Schroeder pogađa floater, tricu, namješta 4 zicera igračima Atlante koji opet vode 8 poena prednosti. Timeout Golden State i Kerr opet na parket mora poslati svoje udarne igle, ali i ultranisku petorku s Greenom na petici i Barnesom na četvorci, postavom koja ih je nekoliko puta u sezoni vraćala iz minusa pred kraj utakmice. Kada su Warriorsi opet proigrali nakon toga, a Horford dobio i petu osobnu i tehničku činilo se da će utakmicu odlučivati jedan napad. Međutim, opet se pojavljuju Atlantini specijalisti za tricu, prvo Scott tricom, a onda i Korver nakon čega Nique Wilkins, legenda Hawksa i  komentator Atlantinih utakmica viče: „This is a dagger!“. I bio je, Warriorsi se nisu vratili iz minusa iako je ostalo još 3 minute na satu.

https://www.youtube.com/watch?v=3jtDdSlrjhE

Zaključci?

Atlanta je sada i službeno najbolja momčad lige, barem po omjeru pobjeda i poraza. Jesu li bolji od Warriorsa? Vjerojatno ne, Warriorsi bi u seriji od 7 utakmica vjerojatno pobijedili, i Golden State je bolja momčad. Ali ono što je važnije za Atlantu pokazali su (još jednom)  da se mogu ravnopravno nositi s elitom Zapadne konferencije. Pitanje je samo koliko će još trebati takvih pobjeda da dokažu da se imaju pravo nadati finalu doigravanja. Ako niz od 19 pobjeda i pobjede nad Warriorsima, Clippersima (x2), Blazersima (x2), Cavsima (x2), Memphisom, Bullsima (x2), Wizardsima (x3), Rocketsima nisu dovoljne, uz top 10 obrana-napad, ne znam što je.

Ok, ok, znam. Playoff je drugačiji, bla bla bla… Ali ne postoji segment igre koji Atlanta koristi u regularnoj sezoni a ne može ga prenijeti u doigravanje, bilo u obrani, bilo u napadu. Dobro, proučavati će protivnici Hawkse i bolje se pripremati za njih, ali isto vrijedi i u obrnutom slučaju.

Sinoć su pobijedili u utakmici u tempu koji im nije odgovarao. Tempo od 100 posjeda više odgovara Dubsima koji igraju prosječno na 98 posjeda, Atlanta igra na 93. Imali su raspoložene šutere u Scottu, Korveru, Bazemoreu, i Schroeder je bio fantastičan. Ali trenutak. Nije to valjda nešto što ćemo samo prepisati trenutku inspiracije ili sreći? Ako jest, žao mi je, ali onda ne gledate Atlantu dovoljno ove sezone. Jer Schroeder je ove sezone izrastao u jednog od najboljih backup razigravača, Scott je lani u playoffu uništavao tricama Pacerse, prije nekoliko dana Detroit recimo, a ako pogledate njegove trice one su bile produkt loše obrane, uglavnom Leej,a i Scott je bio otvoren na tim tricama. Bazemore se specijalizirao ove sezone za trice iz kornera koje je sinoć pogađao, i kroz sezonu ih šutira s 47,6% uspjeha. Ništa nije slučajno bilo u igri Atlante sinoć, ništa što već ranije kroz sezonu nije viđeno, jer ova ekipa ima balans, i ne ovisi o pojedincu.

U jednom segmentu posebno je sinoć Atlanta pregazila Golden State, a to su slobodna bacanja. Atlanta je izvela 37 slobodnih bacanja (prosjek kroz sezonu je 22) a pogodila čak 33. Warriorsi su imali samo 15 slobodnih bacanja (prosjek – 21). I ovo nije anomalija ili opet puka sreća koja se pojavila. Warriorsi su to omogućili Atlanti stalnim preuzimanjima. Pozivali su ih na igru 1 na 1, na korištenje missmatcehva što su ovi sjajno radili u drugom poluvremenu prihvativši izazov i povećavši agresivnost. Inicirali su kontakt, napadali obruč na postavljenim napadima, iz tranzicije, i izlazili na liniju slobodnih bacanja. Atlanta ništa spektakularno nije napravila. Samo su uzeli ono što su im ovi ponudili. Pa je tako Teague izveo 11 slobodnih bacanja, 12 Millsap, po 4 Carroll, Horford i Scott.

Warriorsi su očito u blagom padu (i Atlanta je, posebno obrambeno). Bilo je nerealno očekivati da zadrže brutalno dobru formu kroz cijelu sezonu. Sinoć su na vidjelo izašli neki njihovi problemi. Prvo, ako protivnik uspje iskontrolirati njihovu tranziciju i postizanje laganih poena, posebno s trice, Warriorsi su prisiljeni igrati postavljene napade u kojima su previše ovisni o šutu. I to im je drugi problem. Izveli su samo 15 slobodnih bacanja a šutnuli su 35 trica. Jeff Teague je sam izveo gotovo više penala od Warriorsa. Što je krajnje čudno jer su imali prazan reket Atlante gotovo uvijek nakon pick and rolla. Pa čak su i zabili 58 poena (Atlanta 36) iz reketa na osnovu toga, ali forsiranje trica što je u njihovom DNK-u ovaj put im se obilo o glavu. Imali su i 26 šuteva više od Hawksa i opet nisu uspjeli proizvesti dovoljno poena za pobjedu. Treći problem je obrana bez Boguta. Sinoć je imao nekoliko sjajnih reakcija i reket je držao većinom čistim dok je bio na parketu, ali bez njega i s Leejem u postavi obrana Warriorsa jednostavno je tonula. Konačno, ekipe su shvatile da se Warriorse može usporiti kada igraju na halfcourt udvajanjem Curryja u picku, i prebacivanjem organizacije igre na Greena i Boguta, kao i ignoriranjem Greenove „stretch“ igre.