Donosimo vam intervju sa još jednim Hrvatom u NCAA ligi. Poslije Ozrena Bjelogrliæa, predstavit æe vam se i naš drugi kolumnist, Nikola Baran, koji trenutno nosi dres Rollins College.
Gdje si zapoèeo svoj košarkaški put i zašto baš košarka?
Inaèe sam rodom iz Požege tako da sam košarku poèeo trenirat još kao klinac, negdje 5-6 razred, u KK Požega. Kada sam trebao krenuti u 7. razred, roditelji su odluèili da se selimo u Zagreb, tako da sam onda tijekom godine završio u KK Cibona u omladinskom pogonu. Tamo sam trenirao sa par trenera, ali najviše sa prof. dr. Slavkom Trniniæem, koji me je nauèio svim osnovama košarke, koje su mi pomogle u mom daljnjem razvoju. Poslije sam nastupao za juniorsku ekipu Cibone, i onda takoðer za juniorsku i seniorsku ekipu KK Kaptola. Dok sam bio u Kaptolu, sa juniorskom ekipom smo 2005. godine osvojili 4. mjesto u Hrvatskoj što je bio dosta veliki uspjeh. Poslije toga, u 2006. godinisam otišao preko “bare”.
Kako to da si se kasnije odluèio otiæi u Ameriku? Da li je postojao strah ili možda bolje reèeno neki respekt zbog puta preko bare i da liti je danas žao što si otišao?
Za Ameriku sam se odluèio nakon što sam bio kontaktiran od trenera sa sveuèilišta Northwestern (gdje su prije mene igrala 3 Hrvata: Vukusiæ,Toliæ, Duvanèiæ), i sveuèilišta Valparaiso. Oba sveuèilišta su me pozvala na tzv. “Official Visit”, gdje ideš u posjet veleuèilištu na 2 dana, i tamo ti se sve pokaže: škola, ekipa, domovi, grad, itd. Nakon toga posjeta sam odluèio da æu prihvatiti školarinu od Northwesterna iz razloga što je bio u boljoj konferenciji, bliže veæem gradu (Chicago) i takoðer zato što sam imao 2 Hrvata u ekipi sa mnom (Toliæ, koji je bio tamo od ranije, i Peljušiæ koji je došao zajedno sa mnom). Moram priznati da kad sam prvi puta bio kontaktiran od oba sveuèilista, nisam mislio da æu iæi, jer mi je bilo nezamislivo napustiti obitelj, kuæu i Zagreb i otiæi u potpuno nepoznato i u totalno drugaèiji naèin života, ali kada sam bio u posjetu i vidio sve uvjete i moguænosti koje dobivaš u Americi, jednostavno sam shvatio da je to životna prilika koja se ne dobiva svaki dan. Takoðer, veliku ulogu u odluci je igralo to što æu biti u moguænosti studirati i igrati košarku na jako visokom nivou. Da danas opet moram birati sve ponovo, opet bi donio istu odluku, jer što sam doživio do sada, ne bi nikada doživio da nisam došao tu. Kada kažem što sam doživio, mislim na igranje u jednoj od najboljih konferencija u Americi (Big Ten), pred punim dvoranama (u nekima i po 20,000 gledatelja) i u nekim NBA dvoranama (Bulls, Indiana), igranje protiv NBA igraèa (Oden, braæa Lopez, Eric Gordon, Laundry, Tucker,Singeltary, itd)
Kažu da se teško može spojit studij i profesionalna karijera košarke. Da li je to moguæe u Americi?
Kao što sam naveo ranije, jedan od glavnih razloga zašto sam došao u Ameriku jeste upravo moguænost da se igra košarka i studira u isto vrijeme, i oboje na visokom nivou.
Što je tebi primarno u životu, košarka ili studij?
U Americi je škola na prvome mjestu, ali imam veliku ljubav prema košarci, i puno rada i odricanja sam odvojio za košarku u životu, tako da bi možda mogao reæi da je oboje podjednako važno.
Uskoro poèinje March Madness, a pošto si u Americi veæ duže vrijeme,zanima me kako bi ga opisao ljudima koji nisu osjetili taj doživljaj. Što to znaèi ljubiteljima košarke u Americi?
March Madness je prièa za sebe i to vam ne bi sada mogao opisati u par reèenica, tako da sam odluèio da vam predstavim MM u svojoj kolumni koju æu poèeti pisat za NBA-Croatia tokom sljedeæeg tjedna!
Za kraj, tvoj put po Americi što se tièe sveuèilišta, gdje si poèeo igdje si onda sve otišao, te nam reci gdje sada igraš i jesi li zadovoljan svojom igrom i igrom sveuèilišta?
Svoju sveuèilišnu karijeru sam zapoèeo na Northwesternu, ali sam se nakon dvije godine provedene tamo odluèio prebaciti. Sada sam trenutno na sveuèilištu Rollins College koji se nalazi u Orlandu. Sa igrom ekipe sam dosta zadovoljan, jedino što smo dosta pali zadnjih par tjedana, kada je možda bilo i najvažnije i sada ovaj vikend imamo konferencijski turnir koji bi trebali osvojiti kako bi se plasirali na regionalni turnir za cijelu Ameriku, i tako zaokružili uspješnu sezonu. Sa svojom igrom sam, moglo bi se reæi, polu zadovoljan, jer znam da mogu puno bolje i to æu pokušati dokazati kroz sljedeæe dvije godine koje su mi preostale u sveuèilišnoj košarci. Za sada pokušavam napraviti što god trener oèekuje od mene i na što bolji naèin, kako bišto više pomogao svojoj ekipi.