Baš nam je žao što odlazi Yao

Kod oproštaja svih velikih igraèa uvijek govorimo kakvi su veliki košarkaši bili, prisjeæamo se što su sve postigli i nabrajamo koje su nagrade osvojili. U sluèaju Kineza Yao Minga stvari su ponešto drugaèije – za njega æemo pokušati shvatiti koliko je dobar još mogao postati i što je sve još mogao osvojiti, samo da nije bilo tih prokletih ozljeda.

Ljeti je uvijek teško pisati o bilo èemu što ima veze s NBA ligom iz jednostavnog razloga što se tamo u Americi ništa ne dogaða. Katkad se dogodi pokoji veæi trade koji bude vrijedan spomena ili umirovljenje ponekog zaslužnog veterana. Koliko god me Mingov odlazak u mirovinu veselio jer æu napokon imati o èemu napisati koju (ne)pametnu, toliko mi je žao što u mirovinu odlazi upravo 229 centimetara visoka dobrièina iz Šangaja.

Yao æe ostati zapamæen kao sinonim za neiskorišteni potencijal, sinonim za centra koji je mogao dominirati i donijeti svom Houstonu nekoliko NBA naslova, samo da su se zvijezde malo bolje poklopile, da je imao više hrabrosti, sreæe, bolje suigraèe, zdravog T-Maca, i možda najvažnije – vlastitog zdravlja. Meðutim, karte su se odigrale onako kako jesu, NBA naslov nikada nije osvojio, toènije reèeno nije mu došao ni blizu. MVP lige nikada nije postao, opet ako želite preciznije pojašnjenje – nije mu došao ni blizu. Ova dva podatka nam prilièno izravno kazuju da Minga ne možemo i ne smijemo svrstavati meðu najbolje i najznaèajnije igraèe svih vremena, unatoè velikom broj All-star nastupa i višestrukih izbora u neke od najboljih petorki lige.

Promatrati odlazak u mirovinu Yao Minga iskljuèivo kroz brojke ostvarene za njegove karijere i sama igraèka postignuæa bio bi potpuno pogrešan. I da je Ming bio duplo ili trostruko bolji košarkaš nego što jest, to bi opet bio samo mali dio onoga što je napravio na planetarnoj popularizaciji košarke i širenju pozitivnih sportskih vibracija diljem svijeta. Yao Ming je zaslužan za golemo poveæanje popularnosti ovog sporta ne samo u Kini, veæ u cijeloj Aziji, a znamo da je to tržište veæe od Europe i dviju Amerika zajedno.

Istovremeno, Yao je svojom jednostavnošæu i neposrednošæu osvojio i Amerikance, ukljuèujuæi i one najveæe skeptike poput Charlesa Barkleya, koji je izjavio da æe kada Ming zabije više od devetnaest koševa na utakmici poljubiti dupe Kennyja Smitha. Ne znam koliko se sjeæate te 2002., ali Yao je nakon nekoliko katastrofalnih uvodnih utakmica aktualnim prvacima Lakersima (bez Shaqa) zabio okruglih dvadeset koševa uz savršen šut iz igre. A Barkley je nekoliko dana kasnije pred milijunskim gledateljstvom usnama pomazio Smithovog magarca, posebno nabavljenog samo za tu prigodu. Da pojasnimo, Smith je lijepo iskoristio igru rijeèi jer ass u kolokvijalnom govoru znaèi i magarac.

U poèetku je doèekan gotovo kao špijun komunistièke Kine, apsolutno nikom u Americi nije bilo jasno kakvu je korist Rudy Tomjanovich zajedno s upravom Rocketsa vidio u dovoðenju ovog blijedog i štrkljavog Azijata, ali veæ nakon prvih nekoliko mjeseci ljudi su postali ludi za Yaom. A mladi Ming sve je amerièke zbunjene poglede shvaæao kroz šalu i djeèaèku toplinu, pa je svojim duhovitim komentarima vrlo brzo osvojio srca Amerikanaca, èak i prije nego je nauèio njihov jezik.

Mingov odlazak u ropotarnicu povijesti nikome se ne može previše svidjeti, a najmanje èelnom èovjeku lige Davidu Sternu. Kao da stari Stern veæ nema dovoljno problema s lockoutom, a sada mu iz lige odlazi košarkaš koji za sobom povlaèi milijardu potencijalnih fanova, navijaèa, pratitelja, korisnika i potrošaèa njegovog proizvoda – NBA lige. Nesumnjivo je da æe sve brojke koje predstavljaju popularnost i ekonomsku vrijednost lige pasti iduæe sezone (ako do nje uopæe doðe), i to samo zbog Mingovog umirovljenja.

Za brojke i Sternove glavobolje me baš i nije briga, a vjerujem ni vas. Ono što æe nama nedostajati je sam Yao. Možda i najljepša crtica iz njegova života bila je ona kada ga je jedan novinar u rookie sezoni upitao: “Yao, tko ti je najviše pomogao u prvoj sezoni?” Ming, koji je tada još imao prevoditelja nije èekao da mu ovaj prevede pitanje, veæ ga je preduhitrio i pokazao prstom upravo na njega. Naravno, cijela dvorana je prasnula u smijeh. To je bio naèin na koji je kineski div meka srca osvajao ljude. Njegov osobni prevoditelj koji je s Mingom proveo prve tri sezone i proživljavao potpuno isti život kao i Yao zvao se Colin Pine. I postao mu je najbolji prijatelj.

Drama koju je proživljavao u prvoj sezoni bila je toliko napeta da je o tome snimljen i dokumentarac The Year of the Yao. Bila je to prièa s dva podjednako ravnopravna protagonista – Yaom i njegovim prevoditeljom Colinom, a emisija je opisivala koliko je teško Mingu bilo priviknuti se na NBA ligu i amerièki naèin života. Za Kineza to nije bio samo košarkaški, nego i svojevrsni kulturni šok. Europljanima koji doðu u NBA zna biti jako teško, i to je ono što se uvijek napominje kada govorimo o procesu prilagodbe bilo kojeg europskog igraèa. A onda možete zamisliti koliko je breme bilo na leðima Minga – èovjeka koji je došao iz zemlje koja ne dijeli apsolutno ništa s amerièkim prostorom i koji je usput morao opravdati poziciju prvog picka drafta.

Nakon lošeg poèetka u studenom ’02. vicevi o najveæem promašaju draft povijesti i èudnom Kinezu izgubljenom u Houstonu bili su veæ spremni i njihovo lansiranje kroz medije samo je èekalo konaènu potvrdu da je Ming èisti promašaj. Na sreæu, Yao je pokazao izrazitu mentalnu stabilnost i vrlo brzo pohvatao konce. Èak nije ni reagirao na provokacije nekih velikih zvijezda (recimo Shaquillea), ili ih je prihvaæao sa zdravim humorom. Zapravo je pravi uspjeh što je toliko brzo postao solidan igraè jer èovjek u poèetku zbog jeziène barijere nije mogao shvatiti ni najobièniji napad koji mu je složio coach Tomjanovich. Pa ipak, kvaliteta igre rasla je usporedno s Mingovom dobrom komunikacijom s navijaèima i ubrzo je postao ne samo prihvaæen nego i omiljen. A Barkleyevo koketiranje s animafilijom zbog krive procjene Kinezovih moguænosti je bio konaèan signal i za one najveæe skeptike – Yao Ming je dostojan NBA svijeta i amerièkog kontinenta.

Prvih nekoliko sezona sve je izgledalo kao velika kineska bajka. Rocketsi su tamo prije sedam ili osam godina djelovali kao najambicioznija amerièka franšiza, na vrijeme shvativši kako ih Steve Francis (za kojega je Ming uvijek govorio da mu je puno pomogao u poèetku) neæe dovesti do naslova prvaka. Potrudili su se u klub dovesti prvog strijelca lige Tracya McGradya, nadajuæi se kako æe ih on i Yao jednog dana u tandemu dovesti do konaènog cilja svakog kluba – prstena pobjednika. Sve je na papiru izgledalo savršeno, a ni T-Mac nije imao ništa protiv da zaigra s visokim Kinezom.

Ali onda se upleo onaj odozgo. McGrady je poèeo sve više i više osjeæati svoja bolna leða, a istovremeno su poèeli Mingovi problemi sa lijevim stopalom. Realno, teško je oèekivati da mrcina od 229 centimetara bude savršeno zdrava, ali nakon nekoliko sezona postalo je jasno da su Yaove ozljede kroniène prirode pa je sve je malo-pomalo vodilo k prijevremenom odlasku u košarkašku penziju. Na kraju je u ustima ostao gorak okus uz onu staru izreku – mogao je više. A isto vrijedi i za Rocketse. I za T-Maca.

Bila je to momèad koja je mogla otiæi puno dalje od druge runde playoffa koja im je na kraju ostala najveæi šampionski domet. Ironièno, upravo u toj seriji drugog kruga s Lakersima u sezoni 08/09., kada je Yao došao najbliže naslovu u svojoj karijeri, doživio je fatalnu ozljedu nakon koje je odigrao još samo pet utakmica. Kada im se zaraèunaju sve ozljede od Mingovog dolaska naovamo, ispada da su Rocketsi uz Blazerse momèad koja je u posljednjih desetak godina imala najzaposleniju zdravstvenu službu. A coachevi Van Gundy i Adelman koji su došli poslije Tomjanovicha zaista su iz teksaške momèadi izvukli maksimum, s obzirom na konstantnu popunjenost lijeènièkog biltena.

Yao Ming tako odlazi u mirovinu isto kako je i došao u amerièki cirkus. Na mala vrata, tiho i mirno – u svom stilu. Kinez može biti ponosan na svoje amerièke dane. U manje od desetljeæa postao je simbol Kine izvan nje same, a takvih nema puno. Bio je jedan od rijetkih ambasadora te bogate i velike zemlje koja je još uvijek zatvorena prema svijetu. Upravo kontrast njegove otvorene osobnosti i daleke i zatvorene Kine ono je što nas je kod njega fasciniralo. Yao možda nije ostavio svoje otiske na prstenju prvaka i individualnim trofejima, ali je to uèinio na našim srcima.