Friday, January 27, 2023

ZADNJE OBJAVE

Bez sreæe do zaborava

Teoretski,  košarka bi trebala biti sport u kojem pobjeðuje najbolji, no praksa nam ipak govori da nije uvijek tako. Postoji èitav niz faktora koji se trebaju poklopiti da neka ekipa ode do kraja.

- Advertisement -

Osvrnimo se samo na ekipe koje su u proteklom desetljeæu usmjerene upravo ozljedama ili nekim bizarnim nesreæama. Ljeta gospodnjeg 2000.  su èelnici Orlanda odluèili isplatiti 186 miljuna dolara za sedmogodišnje ugovore sa postojanom zvijezdom Grantom Hillom i jednom nadolazeæom, Tracyem McGradyem. Kako bi taj dvojac funkcionirao u stvarnosti zapravo nikad i nismo saznali pošto su zajedno svake sezone odigrali tek nekoliko utakmica. Možda bi Magici imali Jordana i Pippena 21. stoljeæa, a možda bi ih nedostatak unutarnje linije ipak koštao izostanka bilo kakvog ozbiljnijeg rezultata.

Ali sjetimo se samo da su tada na Istoku carevali dominantni unutarnji igraèi kao Mutombo, Ratliff, Big Ben i slièna defanzivno orijentirana stabla, pa i ne bi tu nužno bilo problema. Bio je tu naravno i  Jermaine O’Neal sa svojom Indianom, koja je baš sjajan primjer ekipe koja se zamjerila nebesima. I Davidu Sternu. Nakon što su 2004. ostvarili najbolji omjer u ligi i pokleknuli tek u finalu Istoka od kasnijih prvaka Klipova, godinu kasnije ušli su u sezonu još bolji jer osim što su igraèi bili godinu iskusniji, doveli su i Stephena Jacksona u zamjenu za Ala Harringtona. U sezonu su krenuli odlièno, sve dok u 9. utakmici nisu naletjeli na prvake.

Nisu se problemi Pacersa doduše nalazili na parketu, veæ na tribinama. U tuènjavi koju je zapoèeo Ben Wallace, nastavio nepoznati navijaè, a dovršili Artest i društvo, Indiani je razbijena svaka nada u osvajanje naslova. Najbolji obrambeni igraè lige Ron Artest suspendiran je na cijelu godinu,a brdo utakmica propustili su i Jermaine O’Neal te Stephen Jackson. Na to su se naredne sezone nadovezali i problemi s ozljedama, a i kemija u ekipi više nikad nije bila ista.

- Advertisement -

Moje je mišljenje da je kazna bila prestroga, a i nepravedna. Ali to je NBA, ipak show i publika prije svega. Još gore su vjerojatno prošli Kingsi. Nakon što su 2002. uz diskutabilno suðenje ispali u 7 utakmica od Sternove omiljene ekipe, u sezonu 2002./03. ulaze kao glavni kandidati za titulu. Ali nesreæa ih je poèela pratiti veæ u regularnom djelu sezone, pa Webber, jedan od najboljih igraèa lige tih godina, propušta 15 utakmica dok 2. igraè Kingsa, razigravaè Mike Bibby 27. No i takvi su ostvarili 2. najbolji omjer u ligi. Pravi problem pojavio se u doigravanju kad su definitivno ostali bez Chrisa Webbera, te tako postali lagan zalogaj Mavericksima koji pak ostaju u finalu Zapada bez Dirka Nowitzkog i gube od Spursa koji osvajaju kantu.

Eh, što bi bilo kad bi bilo. Nagodinu se Webber potpuno raspao, pa ni odlièno pojaèanje u liku Brada Millera i najbolja sezona u karijeri Peðe Stojakoviæa nisu bili dovoljni da se proðe kraj zahuktalih Timberwolvesa. Još jedna stvar koju neæu prežaliti je to što nisam vidio Minga i McGradya zdrave zajedno na terenu. Ma kakav Howard, Yao da je bio zdrav bio bi definitivno najbolji centar lige u razdoblju od 2005. do danas, dok je T-Mac u svoje vrijeme bio jedan od najsvestranijih bekova u ligi, u rangu Kobea Bryanta. Okej, u obrani je malo škripao ali manje bitno. Bitno je jedino da njih dvojica u tom razdoblju nisu skupa odigrali èitavu sezonu. U prvoj po dolasku T-Maca su bili okruženi veteranima pa nije ni bilo za oèekivati da odmah odu do kraja, a nakon toga ih je jednostavno pratila nevjerojatna nesreæa s ozljedama. Koje eto traje i danas.

Ali ekipa koja me inspirirala na ovaj tekst su definitivno Portland Trail Blazersi. Krenimo sa 2000. i finalom Zapada kontra Lakersa. U 7. utakmici vode 15 razlike prije zadnje èetvrtine. I izgube. To je utakmica nakon koje su se naveliko spominjali suci, baš  kao i 2002. nakon serije s Kingsima. Po imenima, definitivno nije bilo jaèe ekipe od Blazersa tada. Osim All-Star petorke u kojoj su bili Moæni Miš, prekaljeni šuter Steve Smith, ponajbolje nisko krilo u povijesti Scottie Pippen, zatim tada ponajbolji igraè Blazersa Rasheed Wallace i veliki Sabas, sa klupe su prijetili Detlef Schrempf, Bonzi Wells, Brian Grant i Greg Anthony. Za mladog Jermaina O’Neala jednostavno nije bilo mjesta, mislim da to dovoljno govori o snazi te ekipe. Ali nakon nesretnog poraza od Lakersa slijedio je niz dogaðaja još nesretnijih po Paula Allena.

Od svakodnevnih tehnièkih grešaka Sheeda, do uhiæenja Stoudamirea, pa šaketanje Wellsa i Boumtjea na treningu, te tako u nedogled i jedna je sjajna generacija jednostavno utihnula. Godine 2001. je draftiran Zachary Randolph, igraè koji nije odmah mogao dobiti priliku, ali je zato dobio 2003. , te odmah prisilio èelnike da mu otvore prostora na èetvorci i pošalju Wallacea u Atlantu (gdje odigrava samo jednu tekmu i odlazi nakon toga u Pistonse s kojima uzima kantu), te šalju problematiènog Wellsa u Grizlije i pokušavaju ostvariti rezultat drugaèijom politikom kluba.

Kreæu u rebuilding lagano, dovode mladog Dariusa Milesa, draftiraju srednjoškolce Outlawa i Webstera, te konaèno 2006. Roya i Aldridgea. No, nije sve tako bajno. Prvo se Darius Miles raspao, Randolph je pokazao da mahanje pištoljima u srednjoj školi nije bila sluèajnost, te je nokautirao suigraèa Pattersona, ali igre mladog dvojca Roy-Aldridge daju nadu u bolju buduænost. Uz to je tu bila još hrpa mladih talentiranih igraèa i kad su 2007. uhvatili 1. pick, mislilo se da im je samo nebo granica. “Greg Oden je sljedeæi veliki centar“, brujali su tada svi moguæi scouti i GM-ovi i ma što da oni danas prièali, nitko ne bi uzeo Duranta prije njega. Nitko. Ali stvari su brzo krenule nizbrdo.

Oden zbog ozljede koljena propušta cijelu sezonu. Ali nije ni to tako crno, Roy i Aldridge su dodatno napredovali, ekipa je postala ozbiljna i èinilo se da im samo jedan klasni igraè fali da postanu kandidati za titulu. Sezonu kasnije, Oden je konaèno zdrav. Iako ga štede i igra tek nešto više od 20 minuta, ostvaruje sasvim solidne brojke, pa kad tu pridodamo još dvojicu mladih talentiranih igraèa kao što su Rudy i Batum, skor 54-28 ne mora èuditi nikoga. Ispali su u doiugravanju od gore spomenutih Rocketsa, al nisu razoèarali. I lani im se opet ponovila stara prièa iako su se pojaèali odliènim Andre Millerom. Odenu opet otišli ligamenti koljena, ozlijedio se i rezervni centar Przybila,a u problemima je bio i Roy koji je praktièki propustio doigravanje. Ali kako su u meðuvremenu doveli Cambya, opet su u sezonu ušli nadobudno.

Umjesto Webstera, tu je Wesley Matthews koji bi se trebao bolje uklapati. No od poèetka sezone se vidi da najbolji igraè Roy nije pravi,a eto, pred koji dan mu je dijagnosticiran artritis u koljenu i sve je izvjesnije da æe se time muèiti cijele godine. Pitanje je u kakvom æe stanju biti Oden kad se vrati, pitanje je koliko se isplati Blazersima produživati ga, a bez pravog doprinosa ove dvojice, Blazersi su tek prosjeèna momèad na rubu doigravanja. Ali mislim da je najteže ipak upravi Blazersa. Svaki potez unazad par godina im je bio dobar, no jednostavno nemaju sreæe. I umjesto borbe za naslov sve je izvjesnije da æe skoro trebati u ozbiljnije rezove u ekipi.

Ovih nekoliko primjera samo pokazuje koliko je sreæa sastavni dio sporta.  Sreæa i novac. Ali o  novcu neki drugi puta.

Latest Posts

NE PROPUSTITE