Redovni čitatelji našeg portala vjerojatno dobro znaju strukturu NBA momčadi. Igrači igraju, treneri treniraju, a glavni menadžeri, ili GM-ovi, slažu momčad. Svi oni dobivaju plaću od vlasnika momčadi. Usprkos tome, malo tko će se sjetiti nekog GM-a kad se govori o uspjehu neke momčadi – kad govorimo o Oklahomi, svi će spomenuti fenomenalne Duranta i Westbrooka, a rijetki će se sjetiti Sama Prestija, čovjeka koji je posložio tu momčad. Zna se kako su najbolji igrači Golden State Warriorsa Steph Curry i Klay Thompson, zna se kako ih trenira bivši igrač Steve Kerr, a koliko prosječnih pratitelja NBA lige zna tko je Bob Myers? Naravno, on je GM Warriorsa, čovjek odgovoran za oblikovanje trenutno ponajbolje košarkaške momčadi svijeta.
Kroz NBA ligu su tijekom godina prošli neki sjajni glavni menadžeri, ali isto tako i loši. Dobar GM može od slabog izbora na draftu ili slobodnog igrača koji ne kotira visoko stvoriti sjajnu vrijednost ako je dovoljno pametan i upućen u ono što pojedini igrači donose. Isto tako, slab GM može od solidne momčadi napraviti ruševinu koja će se godinama oporavljati od njegovih loših odluka. Međutim, nekad nije lako prosuditi je li neki GM jednostavno loš ili mu je sudbina udijelila loše karte. Jedan od takvih je GM Brooklyn Netsa Billy King.
Rođen 1966. godine, King je odrastao u gradiću Sterlingu u Virginiji. Bio je solidan košarkaš i zahvaljujući tome zaslužio je stipendiju za renomirano sveučilište Duke nakon dobre igre za srednju školu Park View. Iako njegov talent nije bio toliko velik da bi zaslužio poziv u NBA ligu, King se ipak pokazao borbenim igračem kojemu je obrana jača strana. Nastupio je na Univerzijadi u Zagrebu 1987. godine i pomogao reprezentaciji SAD-a na putu do srebrne medalje. Danas je najviše cijenjen kao jedan od najutjecajnijih Afroamerikanaca u američkom sportu, čovjek koji je probijao put i bio jedan od prvih tamnoputih glavnih menadžera. Bio je pomoćni trener na sveučilištu Illinois State, kao i u Indiana Pacersima pod režimom Larryja Browna. 1997. godine dolazi u Philadelphia 76erse, prvo kao potpredsjednik, da bi godinu kasnije postao glavni menadžer i ostao na tom mjestu sve do 2007. godine.
Navijači Sixersa i danas se sjećaju Kingovog doba s podijeljenim osjećajima. Neki ga smatraju žrtvom tadašnje prve zvijezde Allena Iversona i kompanije Comcast, u čijem je vlasništvu klub bio tih godina. Drugi ga smatraju beznadno nesposobnom osobom koja je uspjela upropastiti najbolje godine jednog od najvećih igrača u povijesti franšize okružujući ga preplaćenim zgubidanima, što je posljedično gurnulo cijeli klub u rezultatsku rupu od koje se nije oporavio godinama. Tko je od njih u pravu? Na neki način – i jedni i drugi.
Naime, King je dobio u ruke mladu momčad u usponu predvođenu sjajnim Iversonom, čiji je nezgodan karakter bio dobro poznat. Bilo je jasno kako je Iverson ludo talentiran igrač koji bi mogao odvesti Sixerse do kraja ukoliko bude imao dovoljnu pomoć. King ju je pokušao dovesti izborom Larryja Hughesa na draftu 1998., eksplozivnog beka sa sveučilišta St. Louis koji je trebao s Iversonom činiti pakleni bekovski par. Ipak, svojeglavost i loša kemija na terenu dovela je do slanja Hughesa u Golden State gdje je udvostručio broj postignutih koševa i pokazao kako nije slučajno bio osmi izbor. Ipak, King je mogao uzeti i Dirka Nowitzkog ili Paula Piercea, koji su izabrani nakon Hughesa.
Ipak, nakon što je za trenera doveo strogog Larryja Browna, svog mentora iz Indiane, uspio je Iversona okružiti Tonijem Kukočem i hrpom obrambenih specijalista koji nigdje nisu ostavili dublji trag i koji su bili odlučni zakrvaviti koljena i napraviti što god treba za Iversona i pobjedu. Takva momčad, čiju su prvu petorku uz Iversona činili Eric Snow, George Lynch, Tyrone Hill i Theo Ratliff uspjela je zabilježiti 56 pobjeda u regularnoj sezoni. Međutim, nakon što je Ratliff slomio šaku, King mijenja njega, Kukoča, Nazra Mohammeda i Pepea Sancheza u Atlantu za All Star centra Dikembea Mutomba, tada već 35-godišnjeg veterana koji je odigrao svoje najbolje utakmice. Međutim, Sixersi su te godine igrali veliko finale protiv Lakersa s Bryantom i Shaqom, i tu treba Kingu skinuti kapu. Ono što je uslijedilo, nažalost, ne ide mu na čast.
U ljeto 2001. King je učinio nevjerojatan potez potpisavši s Mutombom, koji je par tjedana ranije napunio 36 godina, petogodišnji ugovor vrijedan ukupno više od 65 milijuna dolara. Da stvari budu gore, Brown nije želio ostati na klupi Sixersa, odabravši umjesto njih mrske Pistonse i osvojivši s njima naslov 2004. godine, što je idućih sezona proizvelo pravi vrtuljak na klupi (Randy Ayers, Chris Ford, Jim O’Brien). King je ustrajno pokušavao dovesti što bolje igrače Iversonu u pomoć, no financijsku sudbinu Sixersa, kao i svoju budućnost u Philadelphiji zapečatio je dovođenjem Chrisa Webbera, bivšeg All Stara koji je godinu prije uništio hrskavicu u koljenu i koji, usprkos povremenim bljeskovima, nije bio ni sjena igrača koji je odveo Sacramento na prag velikog finala 2002. godine. Osim dotrajalih koljena, Webber je sa sobom donio i ugovor od tri godine i 62 milijuna dolara, kojim su si Sixersi praktično svezali ruke u bliskoj budućnosti. Međutim, to nije bio jedini ugovor koji je uz odobrenje Kinga uništio Sixerse: uložio je ukupno gotovo 300 milijuna dolara do 2008. godine u igrače poput Aarona McKieja, Erica Snowa, Grega Bucknera, Kennyja Thomasa, Briana Skinnera i Samuela Dalemberta. Neki od njih su još bili nezreli za velike stvari, neki su već odigrali svoje najbolje utakmice, ali svi su u tom trenutku bili debelo preplaćeni. Posao Kingu nisu mogli spasiti ni pojedini dobri potezi poput izbora Andrea Iguodale i Thaddeusa Younga na draftu.
Iskreno, treba priznati kako Kingu u Sixersima nije bilo lako. S jedne strane imao je u Iversonu nevjerojatno razmaženu zvijezdu čijem je svakom hiru pokušavao udovoljiti, s druge strane izgubio je partnera u Larryju Brownu koji je koliko-toliko mogao držati Iversona na uzdi, a s treće strane postao je kolateralna žrtva kompanije Comcast, vlasnika koji je franšizu davao na upravljanje menadžerima koji nisu bili dorasli zadatku. King ovim neuspjehom nije izgubio previše na ugledu – većina ga nije krivila za Webberova koljena, Ratliffovu šaku, Brownov odlazak i Iversonovu gadnu narav. Uvažavali su činjenicu kako je radio najbolje što je mogao, pridavajući veliku važnost finalu iz 2001. godine. Upravo mu je taj ugled donio novi posao u tadašnjim New Jersey Netsima, za čijeg je glavnog menadžera imenovan u ljeto 2010. godine.
Situacija u Netsima činila se sjajnom na prvi pogled. Radilo se o momčadi u strahovitom usponu koja je bila spremna za preseljenje u Brooklyn, u novu skupocjenu dvoranu pod novim vlasnikom Mihailom Prohorovom koji nije štedio novca kako bi na parket stavio najbolji mogući proizvod. Ruski milijarder bio je toliko oduševljen svojom novom igračkom da je, samo napola u šali, obećao naslov prvaka za pet godina, ili će se u protivnom oženiti.
Međutim, blagoslov velikog tržišta i ambicioznog vlasnika dubokog novčanika i široke ruke ubrzo je zamijenjen prokletstvom velikih očekivanja. Prohorov nije bio spreman čekati i želio je pobjede sad i odmah, i to pod svaku cijenu. To je Kinga stavilo pod golem pritisak zbog kojega mu je manevarski prostor bio bitno smanjen, čega su ostali GM-ovi diljem lige bili itekako svjesni svaki put kad bi im King poslao ponudu za razmjenu igrača. Iako je po dolasku imao u rukama zanimljivu mladu momčad koju su među ostalim činili Brook Lopez, Derrick Favors, Devin Harris i Anthony Morrow, King je čekao priliku kako bi doveo zvučno ime s kojim bi mogao započeti život u Brooklynu sa stilom. Izbor je pao na beka Utah Jazza Derona Williamsa, tada ponajboljeg razigravača u ligi uz Chrisa Paula. Međutim, kako bi ga doveo morao je dati Favorsa, Harrisa, dva izbora prve runde drafta i gotovinu. Ovaj potez razljutio je navijače Netsa jer je u tom trenutku Williams bio u posljednjoj godini ugovora i nije bilo sigurno hoće li dugoročno ostati u Netsima. Od dolaska u Netse, Williams je s Kingom igrao toplo-hladno, odbijajući obećati bilo što dok ne vidi kakvu će momčad dobiti u budućnosti. Takvim ponašanjem primorao je Kinga da brže-bolje dovede barem jedno veće ime kako bi uvjerio Williamsa na ostanak. Tako je u Portlandu našao spremnog partnera, kamo je poslao Shawnea Williamsa, Mehmeta Okura i zaštićeni prvi izbor drafta za krilo Geralda Wallacea. Iako je Wallace u to vrijeme bio prilično veliko ime, znalo se kako je on igrač ograničene vještine koji se uglavnom oslanja na skočnost i snagu, što ga čini sjajnim obrambenim igračem osrednje igre u napadu. Osim toga, u trenutku zamjene već je imao 29 godina i nije bilo realno očekivati značajniji napredak u njegovoj igri. Koliko su visoku cijenu Netsi platili pokazao je draft 2012. gdje su Blazersi Brooklynovim šestim izborom odabrali sjajnog Damiana Lillarda. Ipak, dovođenje Wallacea je uvjerilo Williamsa kako je ostanak u Netsima najbolji izbor za nastavak karijere, i to je na kraju ispao dio problema.
Naime, King je pred Williamsa bacio petogodišnji ugovor od 100 milijuna dolara koji je ovaj objeručke potpisao. Nažalost, upravo od tog trenutka počinje Williamsov strmoglav igrački pad, tako da je u četiri godine statistički pao za osam koševa, šest šuteva iz igre, preko dva dodavanja i gotovo dva pokušaja slobodnih bacanja. Suprotno tome, njegova plaća je sve veća, tako da će ove sezone zaraditi preko 21 milijun, a iduće preko 22 milijuna dolara. Djelomično uzrok treba tražiti u teškoj ozljedi gležnja od koje se dugo oporavljao, ali i u očekivanom padu produkcije igrača koji prirodno stari, a igra na najdubljoj poziciji u ligi. U srpnju 2012. King je počinio još jednu dugoročnu grešku, potpisavši s tridesetogodišnjim Wallaceom četverogodišnji ugovor vrijedan 40 milijuna dolara.
Nažalost, ovdje nije bio kraj Kingovom ulaganju budućnosti Netsa na sve ili ništa. U mahnitoj potrazi za trećom zvijezdom odlučio je Atlanta Hawksima dati pet (brojkom: 5) igrača i dva izbora na draftu 2013. (prva runda) i 2017. godine (druga runda) za strijelca Joea Johnsona. Osim što je Johnson jednodimenzionalni strijelac, i to ne osobito produktivan (prosjek karijere 17,4 koša uz 44% šuta) i nije poznat kao timski igrač (nadimak Iso Joe dovoljno govori), ponosni je vlasnik jednog od najluđih ugovora ikad potpisanih s jednim NBA igračem od potpuno garantiranih 123 milijuna dolara za šest godina. Netsi su tako zaglavili četiri godine s tada 31-godišnjim Johnsonom koji je vjerojatno već bio odigrao svoje najbolje utakmice u karijeri. Usprkos povremenim bljeskovima, to se pokazalo točnim.
No, ni to nije sve. Nakon iznenađujućeg ispadanja iz prvog kruga doigravanja od ozljedama uništenih Bullsa, Kinga hvata panika i u očajničkom pokušaju ispunjavanja ambicija svog šefa u ljeto 2013. godine šalje ponovo pet igrača, među njima i Wallacea, s tri izbora prve runde drafta u Boston Celticse za Paula Piercea, Kevina Garnetta i Jasona Terryja. Netsi su tako postali najskuplja momčad u NBA povijesti s ukupnim troškom za plaće od preko 100 milijuna dolara, što iznosi gotovo 190 milijuna kad se pribroji porez na luksuz. Za taj novac upisali su 44 pobjede u sezoni, jedva prošli Toronto u prvom krugu doigravanja i glatko ispali od Miamija 4-1.
Kad se pogleda karijera Billyja Kinga u Philadelphiji i Brooklynu, ne možemo zanemariti razne otežavajuće faktore koji su utjecali na tešku situaciju u kojoj su se te momčadi našle. Međutim, dok navijači Philadelphije barem mogu reći kako su pod njegovim vodstvom igrali finale i odabrali nekoliko zanimljivih igrača na draftu, Brooklyn Netse očekuju vrlo teške godine. U bezglavom pokušaju osvajanja naslova i pod pritiskom nerealno ambicioznog vlasnika, King je založio obiteljsko srebro (izbore na draftu) poput kockara koji na ulasku u kasino ne razmišlja o posljedicama. Te posljedice su danas strahovit uteg oko nogu Netsa – sve stariji roster, sve bogatiji ugovori, sve slabija produkcija na terenu i vrlo ograničena mogućnost pomlađivanja ekipe. Srećom, pravila lige zabranjuju zamjenu izbora u uzastopnim godinama, tako da će Netsi na ovom draftu moći zadržati svoj izbor.
Inače bi i on vjerojatno završio kod nekoga u zamjenu za bivše veliko ime.