Poslije 1984. i Los Angelesa, Olimpijske igre su se ponovno održavale na američkom tlu i to u Atlanti, glavnom gradu savezne države Georgia, gradu Coca-Cole i TNT-a. Košarkaški turnir se je odigravao u The Omni-u, dvorani u kojoj su domaće utakmice igrali Atlanta Hawksi. I ovoga puta je Američki košarkaški savez svijetu ponudio kremu NBA lige, možda ne tako spektakularnu ekipu poput one iz 1992. i Barcelone, ali svakako najzvučnija imena koja su imali u tome trenutku.
Na rosteru su se našla i petorica igrača koja su bila dio Dream Team-a iz Barcelone – John Stockton, Karl Malone, Scottie Pippen, David Robinson i Charles Barkley. Iz USA Team-a koji je dvije godine ranije osvojio zlato na Svjetskom prvenstvu u Torontu, u Atlanti su nastupili Reggie Miller i Shaquille ONeal, dok su roster zaokružili Hakeem Olajuwon, Mitch Richmond, Gary Payton i trio mladih nadolazećih zvijezda NBA lige – Grant Hill, Glenn Robinson i Anfernee Penny Hardaway.
Za trenera je izabran legendarni Lenny Wilkens, trener domaćih Hawksa i čovjek koji je sezonu prije skinuo rekord legendarnog Reda Auerbacha po broju pobjeda na trenerskoj klupi. Pomoćnici su mu bili Jerry Sloan iz Jazza, Bobby Cremins s Georgia Tech-a i Clem Haskins sa sveučilišta u Minnesoti.
Posebnu pažnju na rosteru je privlačio bedem pod košem, trojac, koji je sigurno najbolji trio centara koji su se ikada našli na istom rosteru – David Robinson, Shaquille Oneal i Hakeem Olayuwon. Svijet nikada do tada nije imao priliku da u istoj ekipi vidi tri ovakva centarska talenta, spoj snage, tehnike i atleticizma. Shaq je u tim donio golu snagu pod košem. Čovjek koji je lomio konstrukcije koševa, prije godinu dana je ekipu Orlando Magica vodio do velikog NBA finala i činilo se je da je pred ekipom svijetla budućnost ispunjena naslovima prvaka.
Hakeem Olayuwon, koji je u tome finalu nadigrao Shaqa, u ekipu je donio profinjenu tehniku i galantnost pod koševima, poteze koje do tada nisu viđeni ni kod jednog centra. Nije bilo stvari na terenu koju Hakeem nije mogao da uradi i tih je godina igrao košarku života. U sezoni 1993/94 je postao jedini igrač u povijesti koji je se je u istoj sezoni okrunio titulom NBA prvaka, nagradom za MVP-ja Finala, nagradom za najkorisnijeg igrača regularnog dijela sezone i nagradom za najboljeg obrambenog igrača lige. Toliko je bio dobar. Titulu najkorisnijeg igrača lige je od Hakeema preuzeo David Robinson koji je u sezoni 1994/95 svoje San Antonio Spurse vodio do najboljeg skora u ligi, ali poput Shaqa, u doigravanju nije mogao preko Hakeema koji ga je zaustavio u konferencijskom finalu koje će ostati u pamćenju po nevjerojatnoj igri Olayuwona. Robinson je bio nevjerovatan atleta, možda i najveći do pojave LeBrona Jamesa i jedan je od tek četvorice igrača u povijesti lige koji je ostvario quadruple-double. Usput je pokupio sva moguća individualna priznanja.
Prva utakmica je donijela selekciju Argentine. Nije to bila ona zlatna generacija Argentinaca predvođena Emanuelom Ginobilijem i Luisom Scolom, nego ekipa sastavljena od igrača koji su uglavnom igrali u Južnoj Americi. Najpoznatije ime i jedini igrač s NBA iskustvom je bio Ruben Wolkowyski, koji je u NBA ligi uglavnom bio zadužen za grijanje klupe. Trio pod koševima je argentinske centre zadržao na skromnih devet poena i šutu 2/7, a američki igrači su se u pobjedi 96:68 svi upisali u strijelce.
Ni u drugom susretu USA Team nije ubacio stotinu poena. Naprotiv, borbeni Angolci su ih zadržali na samo 87 poena što je najmanji broj poena koji je neka američka selekcija sa NBA igračima ubacila. Da se podsjetimo, originalni Dream Team je Angolce vodio s 46:1 te ih na kraju pobijedio sa 68 poena razlike, dok je ovaj puta razlika bila 33 poena.
Treći susret je Amerikancima donio prvi važniji test. Sa suprotne strane su se našli Litvanci predvođeni Arvidasom Sabonisom i Arturasom Karnišovasom i pokazali su se kao tvrd orah. Na poluvrijeme se je otišlo s 50:42, dakle tek osam poena razlike. Litvanci su držali skok pod kontrolom, zabili su deset trica uz solidne postotke šuta i ostavili su dobar dojam iako su izgubili sa 104:82. Barkley je predvodio listu strijelaca sa 16 poena, gdje su se opet svi igrači upisali.
Dominacija i spektakl koji se je očekivao od početka turnira došao je tek u četvrtom susretu u grupi protiv slabašne reprezentacije Kine. Amerikanci su podijelili četrdeset i jednu asistenciju za gomilu kontranapada koji su završavali sjajnim zakucavanjima i za konačnih 133:70. Ova utakmica je bila tek nešto teži trening i priprema za utakmicu s Hrvatskom i reprizu finala sa prošle olimpijade. Međutim to nije bila ona ekipa Hrvatske koja je senzacionalno osvojila srebro u Barceloni. Prerana i tragična smrt nikad prežaljenog kapetana Dražena Petrovića, loše vođenje ekipe i nedostatak kemije među igračima izbacio je Hrvatsku iz vrha i borbe za medalje, osudivši je na sedmo mjesto. S ovom Olimpijadom počeo je dugi niz sušnih godina za Hrvatsku košarku koji još uvijek traje. Takva Hrvatska nije bila dostojan protivnik i Amerikanci su upisali glatku pobjedu od 102:65.
Činilo se ja da kako turnir odmiče, da se ekipa sve bolje i bolje uigrava i djeluje na terenu što je pokazao broj asistencija koji je rastao iz utakmice u utakmicu. Četvrtfinale je donijelo okršaj s legendom svjetske košarke, Oscarom Schmidtom. Legendarni strijelac je vodio Brazil i Amerikancima je hladno ubacio svoju kvotu od 26 poena što je bilo dovoljno tek za poraz od 98:75. USA Team nije bio dominantan ali su uredno odrađivali posao.
Polufinale je donijelo još jedan susret s košarkaškom legendom, ovoga puta sa drugog kontinenta – Australije. Andrew Gaze je bio najbolji australski strijelac i počastio je Amerikance s 25 poena. Gaze je bio stigao i do NBA lige. U sezoni 1993/94 branio je boje Washingtona, a u lockoutom skraćenoj sezoni 1998/99 kao član San Antonio Spursa, okitio se je i naslovom NBA prvaka. Odlična predstava Gazea je bila dovoljna tek za častan poraz od 101:73. Amerikanci su totalno nadskakali Australce a predvodnik je bio Charles Barkley sa 24 poena i šutom iz polja 7/7, te 9 od 11 sa linije slobodnih bacanja.
U finalu se je kao protivnik Amerikancima opet našla jedna mlada košarkaška sila, reprezentacija Jugoslavije. Nije to bila ona stara SFRJ Jugoslavija, već novooformljena Jugoslavija koja je danas poznata kao Republika Srbija. Jugoslavija je kao ostatak bivših jugoslovenskih republika imala jaku školu košarke i velika igračka imena. Žarko Paspalj i Vlade Divac već su se oprobali u NBA ligi, a Divac je bio startni centar legendarnih Lakersa s vrlo dobrom statistikom. Predrag Danilović i Željko Rebrača tek će naći svoj NBA put, a ostatak ekipe su sačinjavali odlični igrači iz Europe – Dejan Tomašević i Saša Danilović, kao i legendarni Dejan Bodiroga. Jugoslavija se je držala do poluvremena na koje se otišlo s tek pet poena prednosti za Amerikance, 43:38. Ipak, u drugom poluvremenu Amerikanci su ubacili u brzinu više, ostavivši Jugoslaviju u prašini. Konačnih 95:68 donijelo je slavlje Amerikancima i novu zlatnu olimpijsku medalju, jedanaestu po redu.
Ovo izdanje USA Team-a je potvrdilo da je Dream Team bio samo jedan. Dream Team je ostvario odlične rezultate uz spektakularnu i sjajnu timsku igru gdje nijednom nisu ubacili manje od stotinu poena i gdje su protivnike tukli s prosječno 45 poena razlike. USA Team iz Atlante niti je imao karizmu niti zajedništvo prethodnika iz Barcelone. Imali su problema da dođu do sto poena, a jednom su čak ostali ispod 90. Svaka čast trojcu pod košem i energičnosti i poetičnosti Charlesa Barkleya, ali ovaj roster nije ponudio ništa spektakularno o čemu će se pričati godinama kasnije. Istina, odradili su posao, uzeli su zlatnu medalju samo što se Olimpijske igre iz Atlante neće pamtiti po njihovom nastupu kao što se Olimpijada iz Barcelone pamti po nastupu Dream Team-a i zato ćemo ovu američku selekciju pamtiti pod imenom USA Team, a ne Dream Team 3.