Ono što razlikuje Boston Celticse u ovoj playoff utrci na Istoku od ostalih ekipa jest to što oni uopće nisu trebali biti sudionik te utrke. Od Miamija, i bez LeBrona, ali s Wadeom, Dengom i Boshom očekivalo se da budu u doigravanju. Ekipa koja je igrala 4 uzastopna NBA finala i koju slaže Pat Riley ne može se tako lagano raspasti. Hornetsi su zadržali kostur momčadi i čak štoviše dodali su nekoliko korisnih role playera na roster. Netsi su pred sezonu označeni kao iskusna i prekaljena ekipa koja će upravo na račun iskustva i talenta pojedinca ući u playoff, pod uvjetom da glavne vedete budu zdrave. Upitnici su postojali oko Indiane koja je izgubila dva glavna bočna igrača, Paula Georgea i Lancea Stephensona, ali za njih se pretpostavljalo da zbog obrambenog identiteta i kontinuiteta dobrih igara neće biti kanta za napucavanje i da bi se možda mogli uključiti u bitku za zadnju poziciju koja vodi u doigravanje. Uz to, nijedna od ovih momčadi nije označena kao potencijalni rebuilding kandidat, ili „tanker“. Ove ekipe imale su praktički imperativ produženja sezone barem do kraja travnja mjeseca.
Ništa od ovoga nije važilo za Boston i svi su znakovi upućivali na to da njihove navijače čeka mučna godina obilježena porazima i paradiriranje polu-NBA igrača njihovim rosterom. Samo su oni najzadrtiji, koji „krvare zeleno“, vjerovali da momčadi sa samo dva dokazana igrača u ligi kao nosiocima (Rajon Rondo i Jeff Green) može napraviti nekakav rezultat. Prihvatiti činjenicu da ćeš cijelu sezonu u velikoj mjeri gubiti utakmice navijačima najuspješnije NBA franšize sve je samo ne prihvatljivo. Pored spomenutog dvojca roster je bio nakrcan igračima od zadatka, mahom mlađim igračima poput Averyja Bradleyja, rookieja Marcusa Smarta, centrima Kellyjem Olynykom i Jaredom Sullingerom. S ovakvom korom i dodatkom veterana kao što su Brandon Bass, Evan Turner i Marcus Thornton teško je bilo vjerovati da Boston može išta napraviti u Istočnoj konferenciji. Brad Stevens u svojoj drugoj sezoni suočio se s problemom, jer sastaviti funkcionalnu momčad od ovoga što je imao nije bilo lako. Niti je od ovih sastojaka mogao u skladu sa svojom trenerskom filozofijom graditi obrambeni identitet što je odlikovalo njegov Butler u NCAA košarci, niti je mogao zaigrati modernu košarku koristeći floor spacing i 4 šutera na parketu. Ovome pridodajte i to da se Rondu i Greenu više nije igralo za „tankera“ i željeli su se okušati u nekom contenderu i jasno je zašto je Boston morao biti duboko zakopan na dnu Istoka.
Ni preko ljeta nisu napravili baš ništa. Doveli su Smarta i Jamesa Younga preko drafta, Evana Turnera potpisali kao slobodnog igrača i produžili su ugovor s Bradleyjem. Njihov GM Danny Ainge još je od prošle sezone grozničavo skupljao draft izbore za budućnost s nadom i željom da franšiza upravo kroz draft provede rebuilding. Što je zapravo u skladu s Bostonovom tradicijom koji nikada do svojih franšiznih talenata nije dolazio kroz potpisivanje slobodnih igrača već uglavnom kroz draft ili rjeđe kroz tradeove. Skupljanje pickova bio je još jedan dokaz da Boston ove godine nema namjeru pobjeđivati iako je bilo perioda do All-Star pauze kada su se pokazivali kao žilava momčad spremna namučiti svakoga, čak i s ovako na brzinu sklepanim rosterom.
Do All-Star pauze ostvarili su omjer 20-31, a u tom periodu tradeali su najbolje igrače, opet za pickove. Otišao je posljednji Kelt iz šampionske generacije 07/08 i najbolji asistent Rajon Rondo u Dallas, otišao je najbolji strijelac Jeff Green u Memphis, a teško se ozlijedio najbolji skakač Jared Sullinger za kojeg je sezona trebala završiti. Nakon ovakvog raspada sistema i odlaska i ono malo talenta što je bilo na rosteru što se moglo očekivati nego još više poraza za Boston? Uz pickove, za ove igrače koji su razmijenjeni i u kasnijim razmjenama do trade deadlinea došli su i marginalni veterani Tayshaun Prince i Jameer Nelson koji se nisu dugo zadržali u Bostonu, baš kao ni Brandan Wright a novajlije, koje su i danas na rosteru, bili su i Jonas Jerebko, Luigi Datome, Jae Crowder i Isaiah Thomas.
A onda je NBA liga pokazala svu svoju zabavnu stranu na pardoksalnosti Celtics situacije. Još jednom smo se mogli uvjeriti da 2+2 nisu 4, već ponekad 37 i kako je pretpostavka majka svih zajeba. Talentom oskudni roster, bez pravih napadačkih opcija, bez rim protecora i elitnih krilnih obrambenih igrača (2), plus (+), skupljanje pickova i trejdanje najboljih igrača (2), trebali su značiti (=), nastavak rebuildinga, što više poraza za što bolji draft pick (4). Ali dogodilo se nešto trideset i sedmo. Celticsi su nakon All-Stara počeli pobjeđivati.
Od All-Star pauze na omjeru su 14-11, a Brad Stevens je dokazao zašto ga se smatra najboljim mladim trenerom u ligi. Umjesto davljenja lopte i „bacanja cigli“ što ih je karakteriziralo kroz sezonu Stevens je uspostavio popularni 4-out sistem s 4 igrača na perimetru od kojih svaki može ubaciti tricu što ih čini nezgodnima za braniti. Možda najvažnije, svakom igraču na rosteru pronašao je primjerenu rolu. Tako je Stevens od Turnera, koji se na kraju prošle sezone činio kao potpuno neupotrebljiv igrač, napravio zahvalnog timskog igrača. Znajući da se Turner ne snalazi bez lopte jer nije šuter, povjerio mu je loptu u ruke i dao da kreira drugima. Ovaj mu to vraća s 5,3 asista prosječno. Suprotno je napravio s Bradleyjem kojem je oduzeo loptu iz ruku i pretvorio ga u off-ball šutera, koji se odlično kreće kroz blokove i pogađa šuteve s poludistance a istovremeno radi sjajan posao u obrani, baš kao i njegov backcourt partner Smart koji može braniti obje bekovske pozicije. Isaiah Thomas je dobio najbolju rolu za sebe, lider druge postave i 6. igrač, instant strijelac s klupe. Na small forwardu je fajter Jae Crowder koji izrasta u odličnu 3&D (iako ovo 3 još uvijek nije idealno) opciju iako ga Stevens nekada koristi i kao četvorku da. Stretch četvorke, možda najvažniji igrači na rosteru zbog sistema igre su Jerebko i Olynyk uz povremeno uskakanje Luigija Datomea, a centarske linije popunjavaju još Bass i Tyler Zeller.
Celticsi sada igraju modernu košarku s puno šutera na parketu, s visokim igračima koji se mogu izvlačiti na tricu (Jerebko, Olynyk) ili pogađati šuteve s poludistance (Bass, Zeller). Bekovi i krila za to vrijeme koriste gomilu prostora u reketu za ulaze, utrčavanje u prazan prostor ili igru 2 na 2 koju sjajno odrađuju Turner i Thomas. Od momčadi koju je bilo lagano braniti zbog slabog šuterskog potencijala Boston se pretvorio u napadački potentnu momčad koja može stvarati missmatcheve u napadu a u obrani prema potrebi sve preuzimati. Osim floor spacinga i 4-out sistema ovu momčad karakterizira i jako puno trke, posebno s nižim postavama i Boston trenutno igra šestim najbržim tempom u ligi. Također, krasi ih i nesebična igra, lopta sjajno kruži od strane do strane u maniri Spursa koji inače imaju ukupno samo 4 asistencije više od Bostona u ovoj sezoni.
Još jednom se moramo vratiti na Stevensa. Realno, od ovih igrača koje on ima na rosteru, tko bi mogao biti starter u bilo kojoj playoff ekipi za Zapadu? Nitko. Tko bi od ovih Bostonovih igrača mogao biti starter kod najboljih 5 momčadi? Možda Thomas u Bullsima. Svi ovi Bostonovi igrači bili igrači s klupe u 13 najboljih ekipa NBA lige. Ali Stevens je dokazao da igrač može biti sjajan kotačić u sistemu ako ga postaviš u pravu ulogu, i ne postoji igrač u njegovoj momčadi koji nije napravio pozitivnu stvar za Boston u ovoj sezoni, najviše zahvaljujući njemu. Pa tako je i Gigi Datome imao svojih svijetlih trenutaka kao „lažna“ četvorka, vjerovali ili ne i Gerald Wallace ponekad posjeti na sebe kada dobije minute, pa čak i Phill Pressey izgleda kao što mu prezime kaže dobar presing igrač.
Pored toga Stevens odlično rotira i slaže postave. Zbog timske kemije i kontinuiteta ne mijenja često startnu postavu sa Zellerom i Bassom na centru ali ne libi se dati minute Jerebku i Olynyku kada mu zatreba prostora za ulaze i šutera na svih 5 pozicija. Odlično miksa te visoke i niske postave, pazi da momčad uvijek na parketu ima dobar balans obrana-napad kao i dovoljno kreativaca koji znaju s loptom, ali i dovoljno šutera. Njegovi pak timeouti i akcije koje uslijede iz njih su nešto spektakularno i u tome je definitivno jedan od najboljih stručnjaka u ligi. Evo par primjera.
Turnerov hammer ili pin-down screen za Bassa u korner trici:
Koliko puta ste imali prilike vidjeti inbound dodavanje za centra, ravno u reket?
Boston je trenutno deveti na Istoku s omjerom 34-42. Ispred njih su Miami (34-41) i Netsi (30-35) s utakmicom manje. Evo njihovog rasporeda do kraja sezone uz kratki komentar procjenjivanja šansi u tim utakmicama.
4. travnja – @Toronto: Toronto u gostima nije dobar raspored jer se Kanađani bore za treću poziciju protiv Chicaga. Ono što može utješiti Celticse jest da će ovo biti druga utakmica u dvije večeri za Raptorse pa ih možda uhvate na krivoj nozi.
8. travnja @Detroit: još jedno gostovanje ali ovaj put je protivnik ekipa koja ima još samo teoretske šanse dohvatiti doigravanje i Boston ovo mora pobijediti ako žele ostati na kursu.
10. travnja @Cleveland i 12. travnja Cleveland: Cavsi u gostima i Cavsi kod kuće nisu sjajne opcije. I jedino u slučaju da Cavaliersi budu odmarali svoje glavne igrače Celticsi mogu do pobjede.
14. travanja Toronto: opet Raptorsi, ovaj put u Bostonu i recimo da ovo Boston ipak može dobiti.
15. travnja @Milwaukee: Bucksi će do ovog susreta valjda biti sigurni u playoffu, a onda će na parket poslati rezerve koje bi kompletni Celticsi trebali pobijediti.
Nezahvalno je predviđati što će biti do kraja, ali raspored za Boston definitivno nije idealan jer imaju čak četiri gostovanja, od čega su 3 protiv playoff momčadi, a jedine dvije domaće utakmice su također protiv kvalitetnih ekipa. Miami ima lakši raspored od njih (Hornetsi, Pacersi, Sixersi i Orlando između ostalog), Brooklyn gotovo jednako zahtjevan ali i sa 5 domaćih i samo dvije gostujuće utakmice i trenutno Netsi igraju jako dobro. U najboljem slučaju Boston će u ovih 6 preostalih utakmica ostvariti 3-3 omjer što teško da će biti dovoljno za osmu poziciju. Ako ovome pridodamo i to da je ova momčad „kratka“ s talentom što kad-tad dođe na naplatu, usprkos dobrom sustavu igre i sjajnom treneru, teško je Boston vidjeti kao sudionike u doigravanju.
„Tko se uopće i želi boriti za osmu poziciju?“, možda će se neki zapitati. Ta osma pozicija označena je kao najgora pozicija koju neka momčad može ostvariti jer niti jamči visoki draft izbor, niti se imaš čemu nadati u playoffu jer odmah ideš na megdan najboljoj ekipi iz konferencije.
Drugo pitanje može biti nije li Boston skrenuo s pravog puta rebuildinga. Cijelo vrijeme njihova uprava gomila pickove za draft, i umjesto da se ugledaju na Minnesotu i Sixerse kao prave „tankere“ Boston je odlučio pobjeđivati i uništiti sebi šanse za visoku draft poziciju za koju su toliko radili u njihovoj upravi. Ovakva situacija za Boston ima dobre i negativne strane. Dobre su: mladi igrači se uče pobjeđivati i igrati ozbiljne utakmice, izgrađuju pobjednički mentalitet, ekipa koja pobjeđuje primamljivija je slobodnim igračima, igraju u modernom sustavu što je vrijedno iskustvo i za trenera i za igrače. Negativne strane su: ugrožavanje dobre draft pozicije, cijeli trud bi mogao biti uzaludan ako se uđe u playoff i ispadne u 5 utakmica što je realno za očekivati protiv Atlante i Cavsa. Ovo je posebna tema koja zahtijeva poseban tekst i posebnu obradu, a one koje zanima možda pomogne Loweov tekst.
Navijači Bostona možda ipak ne trebaju tako tragično gledati na to što neće imati (valjda) top 5 pick. Taj pick ionako ne garantira ama baš ništa. Najvažnija stvar za Boston u ovom momentu jest da imaju sjajnog trenera koji razumije košarku iako ima tek 38 g, i koji je u svojoj drugoj NBA sezoni pokazao da od talentom siromašne ekipe može napraviti konkurentnu momčad koja može dobiti svakoga i igrati odličnu košarku. Što će tek biti kada u ruke dobije pravi talent?