Teško da postoji koja generacija 80-tih i 90-tih godina s prostora brdovitog Balkana da u svom odrastanju nije pogledala barem neki skeč popularne serije Top Lista Nadrealista. Nadrealni sadržaj koji su publici plasirali legendarni Đuro, Nele, Zenit, Šiber i co. postali su svakodnevni fazoni i prepričavali su se s koljena na koljeno. Da bi ispričali legendarne skečeve trebalo bi dosta više tekstova nego što je ovaj, no jedan od njih upravo je inspirirao autora za naziv nove rubrike na NBACro portalu. U jednoj od scena glavni likovi popularnog serijala bave se proizvodnjom „Ničega“, dok su glavne sirovine za završni produkt – „Nema ničega“ i „Đe je ba ono nestalo“. Upravo ovaj drugi sastojak (đe je ba ono nestalo) je naslov nove rubrike u kojoj se pravi osvrt na igrače koji su do jučer nastupali na NBA parketima, no u posljednje vrijeme su daleko od NBA radara što zbog prije vremene mirovine, isto tako i zbog neuspjelih NBA turneja. Nakon što je napisan najteži dio teksta možemo se posvetiti prvom kandidatu nove rubrike „Đe je ba ono nestalo“.
Prije nekih desetak godina šuterske momčadi koji su igrale visoki tempo nisu mogli dalje od finala Zapada (čitaj Sunsi) što je bio ogroman podvig za tadašnji stil košarke. Ligom su vladali igrači kao što su Kobe Bryant, Vince Carter, Tracy McGrady, zatim combo bekovi Allen Iverson, Gilbert Arenas koji su bili zarobljeni u tijelo playmakera, vrijedi istaknuti i zvijezde u usponu kao što su LeBron James, Dwayne Wade, Carmelo Anthony i drugi. Profili igrača, danas popularni kao stretch četvorke, nije bilo kao danas te su se visoki igrači koji šutiraju dobre procente za tri mogli nabrojati na prste jedne ruke (Dirk Nowitzki, Sheed Wallace, Rashard Lewis, Al Harrington, Antoine Walker). Momci poput Kobea, Cartera, Iversona i ostalih pokrivali su pozicije jedan, dva i eventualno tri i bili su trostruka prijetnja u napadu dok je čistih šutera u NBA ligi bilo jako malo. Naravno kada je riječ o snajperistima NBA lige odmah na vrhu je Ray Allen (vodeći po broju ubačenih trojki u povijesti lige), susjed iz Srbije Predrag Stojaković bio je noćna mora za protivnike, zatim tu su bili Richard Rip Hamilton koji je kretanje bez lopte doveo do perfekcionizma te Kyle Korver koji i dan danas rešeta protivničke mrežice dok se jedno ime uvijek provlačilo ispod radara – Michael Redd.
On je bio 43. izbor NBA drafta 2000 od strane Milwaukee Bucksa. Čim je stigao u Milwaukee tadašnji trener George Karl mu se obratio i rekao: „Bekovi u NBA ligi trebaju biti u atletični i sposobni pogađati trojke. Dok to ne postigneš neću te uopće gledati.“ S obzirom na to ne čudi podatak da je u prvoj sezoni odigrao svega 35 minuta u šest utakmica, uspio je ubaciti 13 poena. Tijekom ljeta naporno je trenirao i već u drugoj sezoni dobio je nešto više prostora što je iskoristio za 11,4 poena u prosjeku. Uspio se upisati u povijest kada je u utakmici protiv Rocketsa ubacio osam trojki za jednu četvrtinu. Šutirao je 9/13 za tri poena i meč završio s 29 ubačenih poena (poslije su Joe Johnson i Kevin Love također ubacili po 8 trojki dok je Klay Thomson uspio zabiti devet). Kada je Ray Allen poslan u SuperSonicse Michael Redd je dobio pravu priliku. Iz sezone u sezonu brojke su rasle te je tako u sezoni 2003/2004 ispisao historiju. Naime, postao je prvi igrač u bogatoj povijesti lige koji je izabran u drugoj rundi NBA drafta, a uspio je zaraditi All Star nastup i postati član All NBA petorke (kasnije su to uradili Arenas, Manu Ginobili, Marc Gasol, Draymond Green te Isaiah Thomas). Započeo je sve utakmice regularne sezone kao starter i prosječno ubacivao 21,7 poena po meču čime je bio prvi strijelac Bucksa. Naredne sezone potpisao je ugovor života vrijedan 91 milijun dolara na 6 godina čime je odbio priliku otići u Cavse kod LeBrona te se odlučio ostati vjeran Bucksima. Nastavio je povećavati brojke iz godine u godinu, čime je u sezoni 2006/2007 bio peti strijelac lige s prosjekom od 26,7 poena po meču. Utakmicu karijere odigrao je upravo te sezone kada je na domaćem parketu Jazzerima ubacio 57 poena – 18/32 iz igre, 6/12 za tri, 15/17 FT, od toga 42 u drugom poluvremenu. Bucksi su nažalost izgubili utakmicu što je Redd prokomentirao:
„Mislim da nisam odigrao kako sam trebao. Draže bi mi bilo da sam ubacio 30 poena i da smo pobijedili. Košarka je timski sport.“
Izjava dovoljno govori o karakteru Redda koji je u ligu ušao na velika vrata i pokazao kako se radom može dohvatiti sami strop lige. Upravo naporan rad ga je doveo u reprezentaciju SAD-a onu iz 2008. godine kada su u Pekingu na Olimpijskim igrama osvojili zlato. Nakon loših izdanja na Svjetskim prvenstvima 2002. i 2006. godine kao i Olimpijadi 2004. godine Ameri su odlučili poslati najjači mogući sastav. Zaista je bila privilegija naći se u društvu LeBrona, Kobea, Wadea, Howarda, Paula, Bosha, Kidda, Anthonyja i drugih. Šuterske sposobnosti je demonstrirao i na internacionalnom nivou kada je na turniru u Pekingu ubacio ukupno 28 trojki.
Baš kada je ulazio u najbolje košarkaške godine i gdje se očekivalo da prebaci u još veću brzinu uslijedili su problemi za momka iz Columbusa. U siječnju 2009. godine potrgao je ligamente lijevog koljena te je sezona 2008/2009 bila završena. Vratio se naredne sezone kada je odigrao 18 utakmica da bi obnovio povredu koljena koja ga je udaljila do kraja sezone, opet. Vratio se pred kraj sezone 2010/2011 i odigrao posljednjih 10 utakmica Bucksa. U dresu Bucksa playoff je igrao tri puta i svaki put nije išao dalje od prve runde. U 16 playoff nastupa bilježio je 17,8 poena da bi za vrijeme karijere u Wisconsinu (11 sezona) prosječno ubacivao točno 20 poena u 578 utakmica. U čitavoj povijesti Milwaukeeja nalazi se na 7. mjestu kada su odigrane utakmice u pitanju, peti je po broju minuta, drugi po pogođenim trojkama, te četvrti po poenima ostavivši iza sebe svog uzor Raya Allena s kojim je Redd naporno trenirao, koji za Redda ima samo riječi hvale. Pokušao se Michael vratiti kada je potpisao za Phoenix Sunse 2011. godine gdje je odigrao 52 meča uz prosjek od 8,2 poena. Tijekom povratka u Bradley Centar kao igrač Sunsa dobio je ovacije domaće publike, da bi na kraju sezone radnik poput Redda nije uspio izaći na kraju sa sudbinom čime je morao okončati karijeru.
NBA košarci je rekao zbogom 11. studenog 2013. godine
Prema posljednjim informacijama iz Sjedinjenih Država, Redd se bavi rizičnim kapitalom u rodnom Columbusu. U NBA ligi ostavio je trag kao netko tko je pokazao da rad najbitnija navika kod sportaša, mnogim fanovima ostaje u sjećanju njegov karakterističan brzi izbačaj kojim je zatrpavao protivnike. Skroman i tih momak, ne traži medijsku pažnju, šuti i radi svoj posao kako bi napredovao. Nažalost ozlijede su ugasile sve nade da napravi bogatiju karijeru, no s osmjehom se mogu prisjetiti broja 22 u dresu Bucksa kako šutira loptu iza glave i cijepa protivničku mrežicu. Svoj način motivacije Redd je opisao novinarima:
„Da bi ste uspjeli potrebno je mnogo rada i truda. Ljudi gledaju utakmice što je logično, a ne vide ljeta kada se naporno trenira.“