Najava sezone: Derrick Rose nije bitan

S jedne strane 2011. nije bila tako davno. Slušali smo Adele kako se kotrlja u dubokom, Brunu Marsa kako hvata granate, Rihannu kako voli lance i bičeve i Katy Perry kako je uzbuđena oko vatrometa. I dok vam je neka od navedenih sveprisutnih melodija zasigurno sada zasvirala u glavi, ako krenem opisivati NBA ligu u kojoj su Lakersi dvostruki prvaci i ozbiljni kandidati za three-peat (uz Lamara Odoma kao trećeg najvažnijeg igrača momčadi) ili NBA ligu u kojoj novooformljeni Miami najavljuje 8 naslova, zvučat će kao da opisujem drevnu prošlost. U kategoriju drevne prošlosti gotovo sigurno spada i ime Derricka Rosea – ime čovjeka koji je bio MVP prije samo četiri godine.

Priča Derricka Rosea je općepoznata; od teškog djetinjstva u siromaštvu na ulicama Chicaga preko sveučilišta u Memphisu do NBA lige kao prvi pick na draftu 2008. godine. Bilo je poteškoća na tom putu, prvenstveno onih nevezanih uz košarku. Rose nije bio akademski posebno uzorit učenik i to je ozbiljan eufemizam. Izašle su priče o poklanjanju ocjena kroz srednju školu, a i skandal s SAT-om; Roseov test pisao je netko drugi i time mu omogućio da se upiše na sveučilište u Memphisu. NCAA je kao rezultat retroaktivno poništila sezonu Memphisa i Rosea, sezonu u kojoj je Rose vodio svoju ekipu sve do finala (i poraza od Kansasa). Naravno, nitko nije poništio novac koji je NCAA zaradila od televizijskih prava. Tako jednostavno svijet funkcionira.

Fast forward nekoliko mjeseci i Rose je eksplodirao na NBA sceni. Rookie godine 2009., a samo dvije godine kasnije i MVP, najmlađi u povijesti, kao vođa ekipe s najboljim scoreom lige u regularnoj sezoni. LeBron & co. su se možda pokazali kao prevelik zalogaj u doigravanju, ali činilo se kao da je gotovo neizbježno da će budućnost pripadati Bullsima jer što god da se dogodilo imat će jednog od najpopularnijih i najboljih igrača lige. No Rosea iz 2011. nikada više nismo vidjeli. Prvo serija ozljeda kroz sezonu 11/12, a onda ono što je njegovu karijeru obilježilo gotovo kao i MVP nagrada…

Propuštena sezona, 10 utakmica odigranih utakmica pa onda još jedna propuštena sezona nakon koje je uslijedilo lanjsko mučenje. Rose je bio stvarno loš i to prvenstveno zato što usprkos svim pričama o nadogradnji šuta – šut nije nadogradio. Barem ne dovoljno da bi to bio aspekt na kojem bi mogao bazirati igru. S 26 godina imao je igru ostarjelog superstara i više zajedničkog s nekim poput Kobeja Bryanta nego superstara na vrhu svojih moći poput Russella Westbrooka ili Stepha Curryja. Uvelike zbog „super jumpy“ stila igre koji je nemoguće održati s limitiranim fizičkim mogućnostima, ali i zato što je Rose tijekom cijele sezone uzimao veće zalogaje nego što je mogao prožvakati i time više štetio nego pomagao ekipi.

Derrick i Jimmy

Stvari su se promijenile i Rose više nije najbolji igrač svoje ekipe. Nisam pretjerano sklon klasificiranju ekipa kao nečijih, ali ako su Bullsi ičija momčad, onda su momčad Jimmyja Butlera. Naravno, Jimmy nije igrač koji je bio Derrick – neće individualnom klasom uništiti suparnika, ali ima dovoljno kvaliteta na konzistentnoj bazi da bude smatran jednim od top 20 igrača lige. Tijekom prošle sezone mogle su osjetiti napetosti i manjak kemije na terenu. Doduše, ne samo među bekovima, nego i u ostatku momčadi Bullsa, kao i na općenitoj relaciji igrača s trenerom. Ipak, dok su problemi s trenerom kirurški odstranjeni, pitanja oko toga koliko je momčad Chicaga uopće kompatibilna ostaju. Zaboravite probleme s tim što su i Butler i Rose zapravo playmakeri i najbolji s loptom u rukama, kako uopće posložiti rotaciju pod košem? Nikola Mirotić, Pau Gasol, Joakim Noah i Taj Gibson izgledaju jedva kompatibilno u bilo kojoj kombinaciji, a posebno ako u jednadžbu uključimo neizbježne probleme s ozljedama koje će barem dvojica imati tijekom sezone. Većima košarkaški obrazovanih ljudi složila se da bi startna kombinacija trebala biti Noah – Mirotić (uključujući i našeg Tonija Lazarušića čiji biste tekst svakako trebali pročitati ako vas iole zanimaju Bullsi), ali novi trener Fred Hoiberg odlučio se za napadački potentiju kombinaciju Mirotić – Gasol. Time je i na simboličan način završila Thibodeauova era čija je živuća maskota bio Joakim Noah.

Natrag na Rosea. Pomak u napadačkom smislu trebao bi mu goditi jer mu obrana nikad nije bila pretjerano jaka strana, ali postavlja se pitanje tko će točno igrati obranu ako je neće igrati ni on ni visoki igrači. Suočimo se s tim – Noah sve i ako bude vraćen u startnu postavu, vjerojatno fizički nije onaj manijak koji će uspjeti zatvoriti svaku pukotinu iza leđa svojih suigrača neprekidnim i taktički savršenim kretanjem. Hoće li sve pasti na leđa Jimmyja Butlera? Butler je već i lani osjetno pao u obrambenoj produkciji, što neizbježno dolazi s teritorijem prve napadačke opcije i prosjekom od 38 minuta po utakmici (živio Thibodeau!) dok ostatak igrača nema ili fizikalije ili iskustvo i navike koji bi ih učinili važnijim faktorima u manje glamuroznoj fazi igre. Kirk Hinrich? Mike Dunleavy? Tony Snell? Doug McDermott? S ovakvim rosterom ne može se do elitne obrane. Kako to znam? Tako što Bullsi ni prošle godine nisu imali elitnu obranu. Naime, završili su kao 11. momčad lige po obrambenom ratingu. S daljnjim sistemskim odmakom od obrane i prema napadu, teško je zamisliti da će ova brojka otići ikamo osim dolje. Igrači možda neće preko noći zaboraviti sve što ih je sensei Thibodeau naučio i traume s njegovih trening kampova će ih vjerojatno pratiti do kraja života, ali trener poput Hoiberga koji će se zadovoljno smješkati ako Bullsi prime 30 koševa u četvrtini dok god zabiju 35 će ih vjerojatno opustiti. Ne znam. Možda će strah od toga da previše iživciraju Hoiberga biti dovoljan da u obrani zaigraju Thibo-ball kao nikad prije. Bilo bi stvarno tužno da čovjeku otkaže pacemaker samo zato što Snell ne zna kako izbjeći blok.

Rose i navike

Rose ima nekoliko navika koje mi se ne sviđaju pa ću ih jednostavno nabrojati.

  • Uzima previše trica. Prošle sezone preko 5 po utakmici s uspješnošću od 28%. Rezultat je razumljiv uz asteriks koji bi pojasnio da više lopte kod Butlera znači više spot upa za Rosea, ali fascinira način na koji se nije sposoban adaptirati na tu ulogu usprkos navodnim neprestanim treninzima šuta. Trica je teritorij koji je van njegovih mogućnosti prema svemu viđenom do sad. Neovisno radi li se o pull up ili spot up situacijama (koje je usput s trice koristio podjednako), brojke konvergiraju oko groznih 28%. Mislim da je najbolje jednostavno odbaciti sve akcije koje završavaju njegovim šutom za tri.
  • JUMP PASS. Prokleti jump pass. Znate o čemu pričam. Ono što Magic Johnson stalno radi ako na NBA 2Kkojigod igrate protiv kompjuterski kontroliranih Lakersa iz 80-ih. Osim što Rose, za razliku od virtualnog Magica, neprestano pritom gubi lopte što nije nimalo kul. Jump pass ima svoje upotrebe. Može pomoći u uskim prostorima. No ako se neprestano na to oslanjate da biste ostvarili najbazičnija dodavanja, bit ćete u problemu. I ovo manifestira ono što je najveći minus Rosea u ovoj fazi karijere – usprkos tome što igra kao ostarjeli superstar, nije mentalno sazrio. Još uvijek prečesto krene naprijed ne znajući kamo ide i zato se toliko često nađe u teškoj situaciji za izvući dodavanje.
  • Očajan je kreator. Ovo možda nije toliko navika koliko krajnji rezultat niza ozljeda, ali svejedno iritira to što čovjek koji bi trebao biti glavni kreator momčadi nije u stanju kreirati bez da napravi otprilike jednako turnovera kao i asistencija. Njegova sreća da mu Jimmy Butler čuva leđa, odnosno što Jimmy Butler misli da je point guard: „Prva stvar, mislim da sam point guard. Puno sam vježbao s korištenjem blokova i vođenjem lopte, ulascima u reket i daljnjim vođenjem lopte. Vježbao sam floatere i sve stvari koje point guardi rade. Ako dobijem priliku, koristiti visoke pickove i tako dalje. Želim biti triple double igrač. Moram dovesti svoje vođenje lopte na nivo da mogu dodati loptu suigračima na mjesta odakle mogu pogoditi šuteve. Rekao sam Fredu: Ako me pitaš koju poziciju igram, kažem point guard.“ Neugodno? Paaaaaaaa… Kao kad vam baka počne pričati o onom iskustvu kad je eksperimentirala sa svojom seksualnošću. Dakle nimalo.

Persona, percepcija navijača i off-court trivijalnosti

Osobno, nikad nisam bio pretjerani obožavatelj Derricka Rosea. Da, bio je zabavan na terenu i kad je bio dobar, radio je stvari koje osim njega mogu napraviti još tri čovjeka na svijetu, ali nešto u kombinaciji cijelog mita oko gradskog heroja Chicaga, bit-će-kako-bog-da osobnosti i tako-sam-skroman-i-tražim-vrlo-malo-a-k-tome-i-volim-svoju-mamu-jer-sam-dobar-dečko izjava nikad nije kliknulo za mene. Možda zato što je slušati Rosea kako govori o bilo čemu zabavno otprilike koliko i ispunjavanje poslovnih knjiga dok sjedite na vertikalno postavljenom kolcu. Nije da očekujem od svakog superstara da na presicama ima Iversonovu „Practice!“ rutinu, ali nešto više od izjava koje zvuče kao da su napisane od strane PR odjela telefonske kompanije bi bilo poželjno.

Što se tiče navijača Bullsa, voljeli su ga kao rijetko koji navijači rijetko kojeg igrača. No u posljednje vrijeme struja se poprilično promijenila i među dijelom njih osjeti se animozitet prema Roseu. Kod nekih se radi o tome da je Rose propustio preko 200 utakmica u zadnje tri godine, a uredno pokupio plaću. Ti ljudi su šupci. Jer bez obzira na to koliko Rose ne bio cvijeće (ha-ha), nitko ne može dovesti u pitanje njegovu volju za igranjem košarke ili to da je osoba koja je prvenstveno frustrirana stalnim ozljedama upravo on. Legitimne kritike plešu oko već spomenutih stvari – manjka napretka na šuterskom planu, lošoj integraciji s ostatkom momčadi (ponekad se dobije osjećaj da cijela ekipa igra jednu igru, a Rose drugu) i smanjenog fokusa na košarku. Sve u svemu, rezultat je to da više nije nezamislivo konstruirati realan trade ili zamisliti FA scenarij u kojem Rose napušta Chicago.

A kad sam već kod free agencyja, nemoguće je ne spomenuti Roseovo ovoljetno trabunjanje o novom ugovoru. Ova izjava bila je toliko… ekscentrična da je parodija same sebe.

„Moje stanje uma je da treniram svaki dan i provodim koliko god vremena je moguće sa svojim sinom osiguravajući da je moja obitelj financijski stabilna. A kad vidite sav taj novac koji dijele po ligi, čisto iskreno govoreći, znam da moj dan uskoro dolazi. Nije za mene. Taj novac je za mog sina PJ-a i njegovu budućnost. O tome sada razmišljam.“

Nakon presice, Rose je požurio kako bi stigao na svoju smjenu u Burger Kingu.

A sad, da stvar ispadne još bizarnija, Roseov trenutni ugovor od bijednih 20 milijuna dolara godišnje vrijedi još dvije godine. Također, pitanje koje je prethodilo ovom odgovoru bilo je: „Jeste li se mentalno odmaknuli od optužbi o silovanju?“ Hm, zvuči kao da se netko priprema za velike sudske troškove…

Ovakve stvari pomaknuli su percepciju Rosea iz osobe s kojom ljudi suosjećaju do utega oko vrata Bullsa i najveće zagonetke FA 2017. Naravno, sve ovo nije bilo dovoljno. Kao što to obično biva s njim, ozlijedio se prije početka predsezone. Doduše, ovaj put se radilo o manjoj ozljedi zbog koje neće propustiti start prave sezone, no rijetko tko nam ponudi ovakvu savršenu oluju on-court i off-court negativnosti u razmaku od samo par mjeseci.

I onda nam je prije nekoliko dana Adidas darovao ovo. Da. Slogan za nove tenisice Derricka Rosea je “Never Break“.

Izvori NBACro su potvrdili da su u Nike sjedištu odmah nakon ove objave počeli planirati nove serije Kobe “Never Shoot“, Roy Hibbert “Never Move Like a Zombie“ i Glen Davis “Never Eat“.

Ok, uozbiljimo se za kraj

Derrick Rose više nije bitan. I dalje je poprilično dobar igrač, samo ponekad ne shvaća da su se njegove granice pomaknule i da igri ne može više pristupati kao nekad. Svakako može pomoći Bullsima da dalje doguraju u doigravanju, ali misli li više itko da ćemo vidjeti i sjenu onog igrača koji je bio? Ne. Više nije tip igrača koji pomiče pravila igre ili koji zahtjeva poseban fokus protivnika i samim tim je izgubio na važnosti. Još uvijek je nezreo 27-godišnjak, a zatočen je u tijelu krhkom poput onog prekaljenog veterana. Rose će uskoro biti primoran u situaciji s novim sustavom napraviti mentalni korak naprijed i pronaći novog sebe – ponovno smisliti svoju igru – ili će cijelo iskustvo gradskog heroja imati ne tako bajkovit kraj.