Svaki početak sezone donosi nekoliko iznenađenja, kao i nekoliko interesantnih trendova za koje je teško reći da li su posljedica malog uzorka ili nešto što ima trajnu vrijednost. Iako je prošlo samo 10-ak dana, toliko toga se dešava da je teško sve obuhvatiti jednim tekstom, tako da za neki drugi put ostavljam priču o zahuktalim Hawksima i Cavaliersima, desetkovanim Hornetsima, interesantnom Orlandu, zastrašujućim Russell Westbrooku i Kevin Durantu, ranim (ozbiljnim?) problemima Memphisa.. Za danas, evo nekoliko zapažanja o stvarima koje su se događale od početka sezone:
Warriorsi su ispred svih
Za Warriorse kao da se prošla sezona nije ni završila. Jurišnički su uletjeli u odbranu titule i od prve utakmice nametnuli svoj tempo svim protivnicima. Ako su u prvih par utakmica Steph Curry i Draymond Green nosili saigrače koji su još ulazili u ritam, sada i ostatak ekipe ulazi u formu. Tempo kojim igraju, način na koji „dave“ protivnike u odbrani, protok lopte, egzekucija, sve je na playoff nivou. Festus Ezeli je odmijenio Andrew Boguta na način da je sada pitanje da li je Bogutu sigurno mjesto u startnoj petorci kada se vrati na teren, Green igra fenomenalnu odbranu i rešeta za tri poena sa centralne pozicije, Klay Thompson počinje da igra sve bolje nakon problema sa leđima a kao da sve to nije dovoljno, klupa Warriorsa dominira nad protivničkim rezervistima. Postava Livingston/Barbosa/Iguodala/Barnes/Speights ima net rating od +11.3 poena za 33 minuta na parketu. Možda više od sjajnog napada upada u oči odbrana koju Warriorsi igraju. Svuda su na parketu, svako zna svoju ulogu u svakom momentu, tačno se zna kada se puni reket a kada se izlazi na šutere. Kada stvari „priguste“, Green ide na peticu, a Andre Iguodala mijenja Ezelija, a tada se igra podiže na još veći nivo, što se vidjelo u meču sa Clippersima. Chris Paul i Blake Griffin su napravili plus 10 u posljednjoj četvrtini, Warriorsi odgovorili niskom postavom i odjednom, nakon 2 minuta, egal utakmica. Nevjerovatna ekipa.
Period prilagođavanja San Antonio Spursa
Spursi se još uigravaju i jako je interesantno gledati kako se LaMarcus Aldridge snalazi u novoj ulozi. San Antonio je sa njim dobio novu dimenziju i do sada je preko 16% njihovih napada zavšeno post upom, što je najveći procenat u ligi, veći čak i od ekipa koje cijelu svoju napadačku strategiju baziraju na tome (Memphis)[1]. Očekivao se veći broj post up napada jer je Aldridge dobar igrač leđima ka košu, ali je to je značajno veći procenat nego prošlih godina. Nije, međutim, Aldridge jedini razlog zašto je to tako. Kawhi Leonard, koji je odlično otvorio sezonu, dosta koristi igru leđima da završi napad polaganjem ili šutem preko igrača. Treba očekivati da se broj ovakvih napada smanji i da ode u korist napada sa većim protokom lopte, i ako Spursi uspiju da napad izbalansiraju na pravi način, dobili su novu snagu koja je vrlo značajna. Neuigranost se vidi i po prvoj petorci, koja nije zajednički ušla u ritam i još uvijek ne pravi razliku na terenu, ali su Spursi i pored toga pobijedili 4 od 6 utakmica na početku sezone, tako da se njihov start može opisati kao uspješan.
Stan Van Gundy ima ekipu po svom ukusu
Čim je Stan Van Gundy uspio da sklopi ekipu koja odgovara njegovom stilu igre, poboljšanje je postalo vidljivo. Pistonsi su odlično otvorili sezonu, igraju odličnu odbranu kada je Andre Drummond na parketu, a napad organizovan oko Reggie Jackson/Drummond pick and rolla i tri šutera oko njih obezbjeđuje taman dovoljno poena da Pistonsi imaju funkcionalan ofanzivu. Marcus Morris se pokazuje kao odlično pojačanje i igrač koji često predstavlja mismatch za protivničke čuvare, jer je dobar šuter a zna i da kazni niže defanzivce igrom leđima. Da bi nastavili sa dobrim rezultatima, Jackson bi trebao početi da pogađa sa poludistance jer će mu odbrane sve više ostavljati šut da bi zatvorile reket (što, istina, nije lako kada usput treba zatvoriti razbijača kakav je Drummond). Drummond je fenomenalan, ali će morati da nastavi sa svojom MVP nivo sezonom, a šuteri da pogađaju u visokim procentima što će, nakon povrede Jodie Meeksa, biti sve teže. Ipak, Pistonsi su jedno od prijatnijih iznenađenja i vrijedi obratiti pažnju na njih u daljem nastavku sezone.
Tempo
Ove sezone se igra mnogo brže nego prethodnih – prosječan broj posjeda po utakmici je malo preko 100, dok je na kraju prošle sezone prosjek bio oko 96. Tek je početak, pa ne treba previše ozbiljno shvatati ovu brojku, ali će biti interesantno vidjeti da će se ovaj broj smanjiti ili je ovo još jedan pokazatelj trenda koji sve više timova pokušava da usvoji.
Blake Griffin je nevjerovatan
Da Steph Curry nije otvorio sezonu na ovakav način, Griffin bi vjerovatno imao najbolji start sezone u ligi. Blake je nezaustavljiv – 29.3 poena i 9.7 skokova po utakmici uz 60% šuta iz igre dovoljno govore o tome. Nevjerovatno je koliko je Griffin napredovao posljednjih godina, od mašine za zakucavanje koja je samo pokazivala nagovještaj kompletnog igrača, pretvorio se u jednog od najboljih igrača na svijetu. Ove sezone nastavlja gdje je stao u prošlom playoffu – dominira u tranziciji, inicira napade sa vrha reketa, a sada pogađa poludistancu u velikim procentima. Ako mu midranger ostane konstantan tokom cijele sezone, Blake će zaista podići igru na viši nivo.
Blazersi imaju potencijal
Iako su Blazersi u očiglednom rebuildingu, na startu sezone su pokazali da imaju što da ponude već u prvoj godini novog projekta. Portland je doživio totalnu promjenu, nema više Aldridgea, Nicolas Batuma, Wes Matthewsa, Robin Lopeza i Arron Afflala ali ekipa Terry Stottsa igra solidnu košarku na startu sezone. C.J. McCollum je svojim ofanzivnim arsenalom pokazao da može biti kandidat za igrača koji je najviše napredovao ove sezone, Damian Lillard dokazuje da je jedan od najboljih ofanzivaca lige, a Al-Farouq Aminu već počinje da isplaćuje lijep ugovor koji je dobio na ljeto pokazujući da je odličan 3 and D igrač, koji brani nekoliko pozicija, igra dobro bez lopte i pogađa trojke u dobrim procentima. Stotts na raspolaganju ima dosta mladih visokih igrača (Mason Plumlee, Ed Davis, Meyers Leonard, Noah Vonleh) koji pokazuju potencijal, a posebno je zanimljiv Davis/Leonard spoj jer omogućava Portlandu da koristi Davisa za odbranu a da pritom ne pokvari spacing u napadu, zahvaljujući Leonardu. Vrlo interesantna ekipa, koja će teško do playofa na Zapadu i pored lošeg starta Pelicansa i Grizzliesa ali je ovakav start sezone svakako veliko ohrabrenje i nada da rebuliding možda neće predugo trajati.
Centarska linija Mirotić/Gasol ne funkcioniše
Nikola Mirotić i Pau Gasol su članovi startne petorke Bullsa ove sezone, i Fred Hoiberg se na ovakav potez odlučio da bi stvorio malo više širine u napadu i prostora za manevar. Međutim, ovaj duo za sada ne funkcioniše kako je Hoiberg očekivao, posebno u defanzivi. Za 137 minuta provedenih zajedno u igri, net rating im je -4.7 poena, a defanzivni rejting 100.9, što znači da su Bullsi sa njih dvojicom na parketu u isto vrijeme ispod prosječna defazivna ekipa.[2] Jednostavno, njihovi limiti u odbrani stvaraju više štete nego koristi ekipi. Mirotić je inteligentan igrač ali nije dovoljno pokretljiv u odbrani da bi bio dobar defanzivac, dok su Gasolu od defanzivnih kvaliteta ostali jedino duge ruke i visina, a s obzirom da više nema skočnost kao prije 5-6 godina, sada više nije dobar defanzivni skakač. Njegovih 9 skokova po utakmici mogu da zavaraju, Pau najčešće samo hvata lopte koje padaju direktno ispred njega. Kao posljedica toga, Bullsi su jedna od najgorih ekipa u defanzivnom skoku u ligi, velikim dijelom jer veliki broj zajedničkih minuta na terenu provodi španski tandem. Čini se da Mirotić ima bolju hemiju na terenu sa Joakim Noahom i Taj Gibsonom, a Bullsi su u limitiranim minutima Mirotića sa jednim od njih dvojice igrali dobro, pa bi Hoiberg možda mogao jednog od njih poslati u startnu postavu. Nije lako donijeti odluku da legendu svjetske košarke kakva je Pau stavite da ulazi u igru sa klupe ali je to možda najbolja odluka za dobrobit ekipe. Možda to nije ni potrebno, ali to ne mijenja činjenicu da je smanjenje zajedničkih Mirotić/Gasol minuta na bilo koji način neophodno.
Novajlije
Ovogodišnja rookie klasa pokazuje da bi mogla biti vrlo kvalitetna i duboka, a dosta igrača je solidno otvorilo sezonu. Jahlil Okafor je zarobljen u Sixersima, ali za sada pokazuje ono što se o njemu govorilo – da je izuzetan post up igrač i da će biti veliki problem za odbrane u godinama koje dolaze. Međutim, reputaciju prosječnog skakača i lošeg defanzivca za sada nije uspio da demantuje. Njegova kretnja i razumijevanje u odbrani je presporo za NBA nivo i to mu predstavlja problem u defanzivi. S obzirom da sa Philadelphiom svakako neće daleko dogurti ove sezone, ne treba se toliko fokusirati na njegove nedostatke koliko na činjenicu da je već sa 19 godina sposoban da pravi probleme protivničkim odbranama. Minuti Marija Hezonje variraju i Scott Skiles ga je u par navrata kaznio neigranjem kada promaši određenu defanzivnu rotaciju ili ne pokaže dovoljno zalaganje, ali je nesporno da je u pitanju veliki potencijal dobrih fizičkih predispozicija koji već sada pokazuej da je dobar NBA šuter. Myles Turner je kvalitetno otvorio sezonu i ne treba da čudi ako ga solidna odbrana i dobar šut sa poludistance promovišu u stratnog centra Pacersa u narednih par mjeseci. Willie Couley-Stein pokazuje kakav se defanzivni potencijal krije u njemu i već sada čini odbranu Kingsa mnogo boljom. Ne škodi i što polako razvija dobru pick and roll hemiju sa Rajon Rondom. D’Angelo Russell je, sa druge strane, u dosta nezgodnoj poziciji jer je stavljen u sistem koji ne ističe njegove kvalitete, a prostora za slobodu gotovo da nema. Russell je pick and roll igrač i playmaker koji ima sjajne dodavačke sposobnosti a Byron Scott mu ne dozvoljava neophodnu slobodu. Tužno je vidjeti Russella kako 15 sekundi dribla u mjestu da bi dodao loptu Kobe Bryantu za izolaciju na krilu ili da bi sačekao neku određenu kretnju ostalih igrača koja obično ne vodi ničemu. U velikoj većini situacija kada je mogao da odigra visoki pick sa nekim od igrača Lakersa, Russell je napravio pametno čitanje situacije. Vidjećemo što će biti dalje, ali je Russellu veća sloboda itekako potrebna da bi se pravilno razvijao. Za razliku od njega, Emmanuel Mudiay ima veliku slobodu kod Mike Malonea i to se vidi. Mudiay pravi dosta grešaka ali je takođe pokazao da može biti elitni playmaker za par godina jer ima pravu kombinaciju eksplozivnosti i osjećaja za asistenciju. Ipak, rookie koji je najviše impresionirao na otvaranju sezone je prvi pik sa drafta, Karl-Anthony Towns. Nevjerovatno je sa koliko smirenosti Towns igra, kao da je 10 godina u ligi. Već sada raspolaže dobrim napadačkim arsenalom, zna da pogodi iz pick and popa, a u igri 1 na 1 koristi dosta rotiranja sa obje strane da bi se izborio za poziciju. Izuzetno brz i snažan što koristi i u odbrani i u napadu, Towns je već sada ozbiljan NBA igrač i čini se da će svijet košarke uskoro dobiti novog superstara.
Visoki igrači i šut za tri poena
Još jedna posljedica promjena koje se dešavaju u NBA ligi posljednjih godina iako ovaj trend treba uzeti sa rezervom zato što je početak sezone i treneri još uvjek isprobavaju što sve imaju u svojim igračima. Ipak, činjenica je da su igrači koji nikada u karijeri nisu šutirali trojke dobili dozvolu da „opale“ za tri kada misle da je potrebno. Na primjer, Kris Humphries je za 6 utakmica ove sezone šutnuo 18 trojki, mada je prije toga za 11 godina samo 28 puta probao šut za tri poena. Al Horford više šutira za tri poena ove sezone, kao i Markieff Morris. Možda su dva najzanimljivija primjera Anthony Davis i DeMarcus Cousins. I dok je za Davisa ovakva evolucija u igri na neki način prirodna stvar, vrlo je interesantno gledati Cousinsa kako u sistemu George Karla može da šutne za tri poena kada poželi. Do sada je šutnuo 10 trojki i pogodio 4 puta, međutim sva 4 pogođena šuta su bila na prvoj utakmici sezone (i to sva 4 na isti način, poslije centralnog pick and popa, i vidi se da mu nije komforno da šutira trojke iz kornera) pa ćemo vidjeti koliko će Boogie koristiti taj šut u daljem nastavku sezone. Ako uspije da pogađa dovoljno da ga defanzivci moraju čuvati na liniji za tri poena, Cousins će postati neuzaustavljiv, baš kao i Davis.
Steph Curry
MVP je zaslužio da mu posvetimo nekoliko redova odvojeno od Warriorsa. Curry je uspio da dodatno napreduje preko ljeta i da u ovu sezonu uđe još bolji. Ako oćete nekoga da uvjerite da je košarka najljepši sport na svijetu, dovoljno je da mu pokažete utakmice Golden Statea u kojima je Curry on fire. Teško da postoji nešto slično u bilo kojem sportu. Ono što je interesantno je da je Curry „vruć“ od samog početka sezone[3]. Pogađa 47.5% trojki na skoro 12 šuteva po utakmici, igra sa nevjerovatnom lakoćom, pa ne treba da čudi ako ove sezone odbrani svoju titulu najkorisnijeg igrača lige. Kontrolu lopte nastavlja da popravlja iz godine u godinu, i to ga čini nezaustavljivim kada uđe u reket. Ako na to dodamo njegovu kretnju bez lopte, postavlja se pitanje – postoji li teži zadatak u NBA ligi od čuvanja Steph Currya?
[1] www.nba.com
[2] www.nba.com
[3] Ako izuzmemo utakmicu sa Kingsima, u kojoj se dugo mučio, pa ipak ubacio dvije važne trojke u finišu