Friday, August 12, 2022

ZADNJE OBJAVE

Dobrodošli u budućnost – novi naraštaj NBA centara

Prije par dana sam na ulici sreo prijateljicu koja je oko svog vrata ponosno nosila choker. „Zar te stvari nisu izumrle prije deset godina?“, upitao sam ne krijući iznenađenje. „ Vratili su se!“, uzviknula je, razvukla usne u širok osmijeh i produžila.

- Advertisement -

Ne brinite, NBACro nije presvukao ruho i postao utočište fashion blogerima. Cilj ove kratke anegdote je bio ilustrirati izlizanu floskulu koja kaže da se povijest ponavlja. Tako je u politici, gospodarstvu, modi, a bome i u košarci. Nekoć je primarni cilj uprave svake NBA franšize bio nabaviti dominantnog centra, a kad i ako bi u tome uspjeli onda bi ga jednostavno parkirali na niski post, očistili stranu i bacili mu loptu da započne nadmudrivanje i makljažu s protivnikom.

Današnji, analitikom pogonjeni, trendovi se ne slažu s takvom filozofijom već nalažu da na parketu uvijek morate imati barem četiri šutera koja će raširiti reket i napraviti prostor za slash, cutove i dodavanja; a sve s ciljem kreiranja „kvalitetnih“ šuteva. U kvalitetne se ubrajaju polaganja, trice i slobodnjaci, a sve između se smatra neefikasnim. Matematika iza toga je jednostavna, ne morate biti Carl Friedrich Gauss da biste shvatili da je 3 veće od 2.

No, ako se opet oslonimo na tezu o ponavljanju povijesti, primijetit ćemo da je svaka revolucija imala svoju kontrarevoluciju pa će tako sigurno i aktualna small-ball groznica dočekati svoj neizbježni kraj. „Vrijeme je plosnati krug“, konstatirao je zagonetni Rust Cohle, i sve u životu se ponavlja u obrascima, ad nauseam. Hoću reći, košarka će ponovo evoluirati i prilagoditi se. Pojavit će se neki trener koji će naći protuotrov niskim postavama ili neki futuristički centar čiji će talent srušiti temelje postojeće paradigme i izdiktirati nove standarde. Takve stvari se u košarci dogode jedanput u svakoj generaciji. Štoviše, upravo ti događaji definiraju generacije. George Mikan je košarku učinio sportom divova, Julius Erving ju je zauvijek odlijepio od parketa, Najveći je pobrisao sve granice, a Steph Curry je razbio truizam koji kaže da „šuterske ekipe ne osvajaju naslove“.

- Advertisement -

Mnogi su zakolutali očima kada je prošle sezone DeAndre Jordan iz Los Angeles Clippersa izabran u prvu All-NBA petorku i tako efektivno proglašen najboljim centrom lige. Kako to da čovjek koji rijetko upiše dvoznamenkast broj poena može sjesti u istu stolicu kao i besmrtne legende poput Tima Duncana, Shaquillea O’Neala ili Hakeema Olajuwona? E pa može, iz prostog razloga što je Jordan svojim igrama savršeno oslikao promijenjenu ulogu visokih igrača u sadašnjoj NBA. Težište igre se kroz godine skoro u potpunosti preselilo na perimetar i sva ona inside-out filozofija o kojoj su desetljećima trubili treneri i komentatori je ustupila mjesto mnogo efikasnijem načinu napadanja. Lopta je stavljena u ruke bekova, tako ih učinivši glavnim akterima svakog napada, a centri su se pomaknuli korak u stranu i preuzeli sporednu ulogu. No, baš kao što nijedno vrhunsko filmsko ostvarenje ne bi uspjelo bez pouzdanih karakternih glumaca, tako nijedna NBA ekipa ne bi mogla konstruirati svoju igru bez čvrstog oslonca kojeg pruža jedan elitni centar.

Dakle, daleko od toga da su oni izumrli – jednostavno su evoluirali. Napustili su zastarjele običaje Srednjeg vijeka i prigrlili suvremene načine. Jordan je to personificirao, rekao bih, bolje od ijednog drugog igrača. Bio je treći igrač po važnosti u momčadi koja je zadnjih nekoliko godina konstantno u vrhu Zapada, a „sve“ što je donosio u napadu su bili betonski čvrsti blokovi, odmotavanje prema obruču i gromovita zakucavanja (i promašeni slobodnjaci, reći će zlobnici). Zašto se pola Los Angelesa u ljeto 2015. sjurilo u njegovu kuću kako bi ga preklinjali da ne potpiše za Dallas Maverickse?

Takvi igrači su od nemjerljive konceptualne važnosti za igru svojih momčadi. Kažem „nemjerljive“ jer 8,7 poena po utakmici (Jordanov prosjek u karijeri) ne izgleda glamurozno, ali ako ga uklonite iz jednadžbe, Chris Paul gubi partnera za svoj ubojiti pick and roll ples, što u konačnici rezultira s manje laganih poena na obruču, manje slobodnih bacanja i manje otvorenih trica nakon kick-out dodavanja. Drugim riječima, elitni napad vrlo brzo postane tek dobar. Konkretno, u sezoni 2015/16, kada je DeAndre bio na parketu, Clippersi su prosječno zabijali 110,7 poena na sto posjeda; a kada je bio na klupi, taj broj je padao na 104,4. (O njegovom utjecaju na obranu nema potrebe ni pričati.) Zaključak: budi na parketu, radi svoj dio posla i momčad će igrati bolje.

deandre-jordan

Uredu, tri ulomka posvećena Jordanu koji se ne zove Michael su i više nego dovoljna. Sada bih želio usmjeriti pogled prema naprijed i postaviti pitanje – koji je to centar koji će nas uvesti u budućnost i započeti novo, svemirsko doba? Postoji li među mladim igračima u ligi netko tko može preporoditi centarsku igru, prilagoditi je zeitgeistu i možda je ponovo gurnuti u prvi plan?

Postavimo najprije kriterije. Tri su ključna uvjeta koja jedan takav igrač mora zadovoljiti kako bismo ga uopće mogli zamisliti kao temelj jedne uspješne franšize. Ti uvjeti su:

– Mladost – odlučio sam se fokusirati samo na igrače koji imaju najviše 23 godine zato što stariji igrači imaju već definirane vještine, dosegli su svoj plafon i u većini slučajeva se nalaze u okruženju koje ne daje znakove da bi im moglo omogućiti igranje za naslov u vrijeme njihovog primea. To isključuje, na primjer, DeMarcusa Cousinsa. Boogie je elitni NBA centar i općenito jedan od najboljih igrača, ali je teško zamisliti da se oko njega okupi mlada i potentna ekipa koja bi za nekoliko godina mogla jurišati na naslov. Bolje bi pasao u neku momčad s par dokazanih zvijezda i win now

– Pouzdanost u obrani – ne možete biti franšizni centar ako niste dobar defanzivac, bilo da je 2016. ili 1986. godina. Stoga sam iz jednadžbe potpuno izbacio igrače poput Jahlila Okafora koji mogu zabijati poene ali su ogromne rupe u obrani. Za takve momke najboljom ulogom se pokazala ona igrača s klupe, kada protiv rezervnih postava mogu donijeti određenu iskru u napadu. Svaki respektabilan centar mora biti u stanju čuvati obruč i preuzimati niskog igrača u pick and rollu. Oni najbolji su u stanju biti i dobri pomagači i momčadski defanzivci (Andrew Bogut ili Marc Gasol).

– Svestranost u napadu – na koliko različitih načina možete doprinijeti momčadi u ofenzivi i u kojem volumenu? Moderan centar mora biti sposoban roller koji odlično završava oko obruča, ali mora imati i domet na šutu, prihvatljivu igru iz driblinga i razigravačku žicu. Netko za koga trener ne mora nužno nacrtati akciju, nego mu samo dati loptu. Jednodimenzionalni napadači u maniri Andrea Drummonda su po prirodi komplementarni igrači, a ne temelji.

Na pamet odmah padaju tri igrača: Anthony Davis, Karl-Anthony Towns i Kristaps Porzingis.

Davis je prije dvije godine odigrao sezonu karijere (i općenito jednu od najboljih individualnih sezona ikad) i skoro doslovno dovukao šareni roster svojih New Orleans Pelicansa do doigravanja gdje su časno poraženi od strane budućih prvaka, Golden State Warriorsa. Prošle sezone, nažalost, smo svi primijetili određeni pad, ili bolje rečeno, stagnaciju u njegovoj igri. Nije više izgledao toliko dominantno i pao je u sjenu nekih drugih, nadolazećih igrača. Međutim,  puno toga govori činjenica da se lošom sezonom smatra ona u kojoj je bilježio brojke od 24,3 poena, 10,3 skokova, 2 blokade i 49% šuta iz igre. Za takvu statistiku bi većina NBA igrača bez oklijevanja prodala dušu sotoni.

Prate ga dva hendikepa, dva prokletstva: neadekvatni suigrači i kronične povrede. Na ovo prvo, dakako, ne može utjecati. To je posao  Della Dempsa  i njegovih podanika, koji oko Obrve u četiri godine nisu bili u stanju složiti konkurentnu momčad. Ovo drugo, pak, je možda ozbiljna prijetnja. U svojoj relativno kratkoj karijeri je nebrojeno puta završavao u bolnici, i to zbog bizarno mnogo različitih, nepovezanih ozljeda. Najviše utakmica što je u odigrao u jednoj sezoni je 68. Svaki put kada loše doskoči ili bude fauliran, navijači u Smoothie King Centeru se krste, bili kršćani ili ne.

Ako košarkaški bogovi budu milostivi i podare mu zdravlje, Davisa je lako zamisliti kao nositelja uspješne i konkurentne franšize, naročito sada kad se mora ponovo dokazivati nakon što je puk mahom prigrlio Townsa kao novog mesiju. Motiv je važno gorivo svakom sportašu, a Obrva trenutno ima pun rezervoar. Pošto je proljetos potpisao novi, petogodišnji, ugovor s Pelikanima, sve upućuje na to da će se za slavu i dalje boriti u New Orleansu. Da bi to uopće bilo moguće, Demps će napokon morati odriješiti kesu ili barem početi vući konkretne poteze. Koliko god da ste dobri, ne možete puno toga napraviti kada se morate osloniti na pomoć Tima Fraziera i – blagi Bože – Omera Ašika.

Dio razloga zbog kojeg je Davis ispao iz žiže je dolazak na scenu Minnesotinog Townsa. U svojoj blistavoj rookie sezoni je oduševio i najveće optimiste te nadmašio svoje vršnjake – a i većinu veterana – za koplje ili dva. On je doista netko tko u svome arsenalu ima apsolutno sve, jedino što mu preostaje je daljnje brušenje i rafiniranje tih vještina dok čeka da njegova momčad sazrije i postane legitimni izazivač na divljem Zapadu. Da se ne ponavljam, uputit ću vas na ovu  kolumnu iz svibnja u kojoj sam detaljno pročešljao Vukove.

Za razliku od Davisovih Pelicansa, Karlovi Wolvesi djeluju kao mnogo definiranija i stabilnija momčad i tu možda leži njegova najveća prednost. Osovinu ekipe čine mladi i talentirani igrači na rookie ugovorima, igraju različite pozicije i izuzetno su kompatibilni. Osim toga, s klupe ih predvodi jedan od najpoštovanijih trenera današnjice, dokazani stručnjak Tom Thibodeau koji će ih naučiti fundamentima i pravilno usmjeriti. Jednostavno, puno je lakše igrati i razvijati se u tako zdravom okruženju.

S druge strane, Alvin Gentry još nije zaradio svoj kruh Louisiani. Donio je sa sobom blistavu reputaciju koju je stekao ponajviše u Phoenix Sunsima, a potom i kao pomoćnik u šampionskim Dubsima, ali nakon dvije tmurne godine u Pelicansima, sve to se čini kao daleka i prašnjava povijest. Nadam se da će me Alvin (za kojeg, da ne bude greške, osobno gajim ogroman respekt) razuvjeriti jer sanjarim o žestokom rivalstvu Townsa i Davisa koji se bore na zadnju loptu u finalima konferencije. Čista košarkaška perverzija.

anthony davis-karl towns

Na drugom kraju države, pod blještavim svjetlima Velike jabuke se nalazi netko tko je napokon vrijedan silne pompe koju Njujorčani uvijek dižu. Kristaps Porzingis je upečatljivo izviždan od strane navijača Knicksa kad ga je povjerenik lige Adam Silver prozvao u Barclays Centeru u noći drafta 2015. godine, a sada je tamo postao božanstvo čije se ime izgovara svečanim tonom. Latvijac je to zaslužio svojim partijama na parketu koje su ga lani učinile jedinim dostojnim pratiteljem Townsu u utrci za rookieja godine.

Posjeduje jako jedinstven skup vještina, zbog čega ga često Amerikanci nazivaju „jednorogom“, aludirajući na to koliko su takvi igrači rijetki. Bolji je šuter i od Townsa i od Davisa, ali nije toliko dobar kao dribler i razigravač. Njegova visina i dužina ruku mu omogućava da s lakoćom blokira šuteve, ali kako se obrana ne svodi na puko blokiranje, morat će popraviti svoje kretanje i postavljanje u tom dijelu igre. U prošloj sezoni je, recimo, često pravio nepotrebne prekršaje ili kasnio na preuzimanja, pogotovo kad su ga protivnici uvlačili u off-ball screenove ili općenito akciju na strani bez lopte. Pored toga, u oči upada njegov slabo razvijen gornji dio tijela, naročito prsa i ramena, što znatno ograničava atletski aspekt njegove igre.

Ono što ulijeva optimizam je nevjerojatna radna etika ovog mladića koja mu je, na kraju krajeva, i omogućila da sruši sve predrasude koje su ga pratile od početka njegove karijere. Nastavi li naporno raditi na otklanjanju nedostataka iz svoje igre, te na dodatnom poboljšavanju svojih aduta, trebao bi postati zvijezda i vođa nekih novih Knicksa. Ali kako su to Knicksi, vjerojatno ništa neće biti tako jednostavno. Dok god je Carmelo Anthony tu, ovo će biti njegova momčad, a ovoljetne veteranske pridošlice će još više uzeti loptu iz Porzingisovih ruku i tako kočiti njegov rast. Dok god bude smatran samo stretch četvorkom i uparivan s još jednim centrom, neće moći ispuniti sav svoj potencijal i to je nešto što bi moglo skupo koštati Knickse na duge staze. Momčad koju trenutno imaju je, blago rečeno, ograničena, ali je potencijal za lijepu budućnost itekako tu. Međutim, potencijal je prazna slama ako ga ne koristite i ne trudite se da ga pretvorite u stvarnost. Ova franšiza ima dugu povijest žrtvovanja budućnosti u korist nerealnih očekivanja od sadašnjosti, i to im se često obijalo o glavu. Jesu li konačno naučili lekciju?

Za kraj sam ostavio još par crtica koje je šteta izostaviti, a nisu dovoljno velike da im se posvete posebni ulomci. Naime, odlučio sam ne uvrstiti u tekst dvojicu igrača koji bi mogli jednoga dana biti na istoj razini kao i ova trojica. Radi se o Philadelphijinom Joelu Embiidu i Mylesu Turneru iz Indiana Pacersa. Gospodin Proces je pokazao bljeskove čiste genijalnosti u svojoj limitiranoj roli na početku tekuće sezone, ali to je još uvijek premalo da se donese konačan sud. Njegova minutaža bi trebala porasti nakon Božića pa bi do kraja sezone trebali imati jasnije obrise njegovih kvaliteta. Turner je imao čitavu jednu sezonu da se iskaže i kako je vrijeme odmicalo bivao je sve bolji. Međutim, došao je u ligu u isto vrijeme kao i Towns i Porzingis, ali još uvijek nije na njihovoj razini. To nipošto ne znači da tamo ne može dospjeti. Dapače, Larry Bird i Nate MacMillan su nagovijestili kako bi se njegova uloga u momčadi trebala povećati, što može samo pomoći u njegovom razvoju.

Svi ovi igrači su savršeni simboli današnje košarke koja povrh svega cijeni svestranost. Kada u momčadi imate čovjeka koji može dobiti utakmice i u napadu i u obrani, s loptom u rukama ili bez; a pritom je još i visok 220 cm („You can’t teach seven foot!“) u prednosti ste od samog starta.

Latest Posts

NE PROPUSTITE