Ususret današnjem velikom danu prisjetimo se same biti Draženovog života, jer da možemo odabrati jednu riječ koja najbolje opisuje košarkaškog Mozarta bio bi to sigurno – rad. Dražen je prihvatio tezu da rad moja biti patnja, ako želi da natjecanje bude istinski užitak.
“U mojoj karijeri nema nikakvih tajni. Sve što postižem to su obični elementi košarke. Jednostavnost je u tome što ja više nego drugi radim i više nego drugi ponavljam svoje vježbe. Točno. Treniram četiri do pet sati kada putujem. Na pripremama i više. Veliku pozornost poklanjam tehnici. Ne znam kako drugi rade, ja mislim da treniram dobro. Talent sam respektirao do 16. godine. Nakon toga, priklonio sam se teškom radu. Svaki dan treniram, dugo i naporno.”
“Mnogo puta su me pitali odakle mi tolika volja, želja za treningom, glad za koševima kada sam u košarci sve postigao i kada nemam potrebe za novim dokazivanjima. Odgovor nije težak: dok igram košarku, želim biti najbolji. “
“Ovo je posao u kojem nemaš pravo na slab dan. Više od svega osjećam obvezu prema navijačima. Moraš vratiti njihovu ljubav. I zato nikad nisam uzeo slobodan dan na parketu. Igrao sam za njih, klub. I za sebe.”
“Ima nešto jače od mene. Najsretniji sam kada radim. Kada stojim, propadam. Teško mi je to opisati nekome tko nikad nije osjetio zvuk kada si sam u dvorani s loptom. “
“Nikad nisam propuštao jutarnji trening. Bilo mi je svejedno ustajem li se u šest ili sedam. U dvorani sam bio samo ja i čistačice. Postavljao sam stolce po parketu i vodio loptu između njih. Tako sam vježbao driblanje. Uživao sam u tome. Ako neki puta nisam mogao na trening, istoga trena bih se razbolio. “
Aco Petrović o treningu i volji svoga brata: “Dražen me je gledao, upijao, valjda je tako u svakoj obitelji. Ozbiljno sam počeo s košarkom sa 12, 13 godina, Dražen je uvijek bio privjesak. Na svakom treningu stalno je pitao:“Kad idemo, Aco?“. U onoj istoj dvorani na Baldekinu, dva današnja koša i četiri drvena. Igrali smo zajedno i prije treninga i nakon treninga, i tu je nekako počela Draženova ljubav prema košarci, ljubav koja ga je držala jednakom žestinom do posljednjeg dana. I daha. Od prvih dana, imao je šest, sedam godina, lopta je bila veća od njega, stalno se motao, trčao, morao sam uvijek jednim okom gledati da ga netko ne pregazi. U protrčavanju, za vrijeme treninga, da ne krene za loptom. Uvijek je to želio. “
“Bio je fanatik treninga. No nije bilo najvažnije to što je trenirao sedam ili osam sati dnevno, već zato što je trenirao baš svaki dan. Pazite, radilo se o dječaku starom 13 ili 14 godina. Nije ga trebalo tjerati da trenira. On je to činio iz ljubavi. “
Neven Spahija o Draženu: “Kad bi izgubio utakmicu protiv prijatelja na ulici, danima ne bi ni s kim pričao. Mrzio je gubiti i na kartama. Svaki puta kada bi doživio poraz sa Šibenkom, ostajao bi satima u dvorani i vježbao pucanje na koš. “
Dragan Milanović, profesor kineziološkog fakulteta u Zagrebu, o treninzima s Draženom: ”Dražen je bio komandos. Na treningu se dovodio u vrlo stresna stanja samo da može biti bolji no dan prije. Prihvatio je tezu da trening mora biti patnja da bi natjecanje bilo užitak. Mogli bismo reći da je imao lagano patološku potrebu za treninzima.”
”Nakon tjelesnog odgoja, na kojem se nije ni po čemu htio isticati, Dražen bi otišao na individualni trening na kojem je puno koristio stolce za vježbanje driblinga, ali i dinamičke vježbe šutiranja. Dao sam mu vježbu da nakon skoka preko prepone šutira skok-šut s četiri-pet metara i da mora zabiti 10 zaredom. On bi zabio osam i rekao idemo ponovo, pa sedam i opet ponovo. Ponavljao bi dok mu ne bih objasnio da je bolje da ne zabije svih 10 zaredom, nego da se ozlijedi od prenaprezanja.”