Davne 1995. godine, kada sam ja imao pune tri godine, Hrvatska je na najpoznatijem pjevaèkom festivalu pjevala pjesmu pod naslovom Nostalgija, a taj njihov naslov je danas rano ujutro odnosno oko ponoæi uhvatio i mene. Zapitao sam se: “Gdje je nestao Draženov duh?”
Nekako me muèilo što æu ja to novo napisati prije nego odem na more, da se doslovno odmorim od tipkovnice, kolumna i portala. Dok mi se bliže topli zadarski dani umjesto slatkih briga, toplog mora i nadajmo se što više riba, mene hvata košarkaška groznica u vrijeme kada svi pišu samo hvalospjeve na tu temu. Jedan od rijetkih, kolega Bernad Jurišiæ, na njegovom sportskom portalu www.sportnet.hr zapitao se “Dokle æe stiæi Delaš, Zubèiæ i Prostran? ” To mi ne da mira, da legnem u krevet, pa makar imao u sebi onu dalmatinsku, lijenu dušu i da u sebi pomislim jesmo li doista našli put iz slijepe ulice.
Mozartova muzika se neæe ponoviti!
Bila su vremena kada se na košarkaškima parketima pojavila umjetnost. Godinama je zovemo i Mozartovom glazbom. Izvodio ju je istinski ljubitelj košarke, deèko koji je probuðen izgledao samo sa loptom u ruci i bio gladan samo pobjeda. Deèko koji i sada, 16 godina poslije prerane smrti nama ostavlja zvuk te glazbe, zvuk kojeg se više neæe ponoviti na našim parketima. Deèko, koji je u srcu nosio košarku, deèko kojem je smijeh bio redovna pojava u vrijeme radosti loptanja pod obruèima.
Kažu mi dobili smo tri bisera, tri buduæa nositelja naše reprezentacije. To su naši dragulji. No, nitko se nije zapitao zašto o njima pišemo velike note, zašto su ta trojica digla takvu novinarsku buku, bi li tako bilo da je netko zadržao put Æosiæa, Petroviæa i kasnije Kukoèa? Bi li govorili o njima kao o igraèima koji su nam posljednja slamka spasa u sred oceana prije nego potonemo na dno, u tajne morskih ljepota, odakle nam više nitko neæe podignuti glavu iznad površine i ponuditi drugu priliku.
Izgubili smo pravo na novu pogrešku, izgubili smo pravo da od ove trojce spomenutih i svih koji su dio ekipe sa Novog Zelanda, napravimo nove prosjeène igraèe. Otvorili vi Sportnet, Jutarnji ili Veèernji, svi novinari pišu isto kao i ja, pišemo zato jer želimo još jednom istaknuti važnost naših talenta, jer mi nažalost nismo Amerika, gdje talenti spavaju na svakom uglu. Kao veliki neprijatelj glazbe sjeæam se kad su me gnjavili u vrijeme osnovne škole s Mozartom, Smetanom, Beethovenom, ali tek onda bih znao koliko su ti umjetnici bili vrijedni. Nema više sportskih umjetnika na našim prostorima kada govorimo o Cvitkoviæem sportu, zvuk Mozartove glazbe se briše, odnosno svira se, ali na mute.
Svoju si dobrotu ostavija svima, nekoj novoj dici igru s Baldekina
Zaželio sam se ja košarke, nije valjda da me to uhvatilo zbog trenutne klupske stanke i bolova u trbuhu kada vidim da ti tenori odlaze u druge dijelove Europe dok su u Hrvatskoj nositelji igraèi koji o lijepoj našoj, zemlji kravata nisu ni èuli. Sramotimo ono na što bi, prema rijeèima našeg izbornika Jasmina Repeše, morali biti jako ponosni, sramoti nas i HRT, ali to je opet druga prièa, no evo ja sam duboko zakoraèio u novi dan, dan kada æete sve ovo vjerojatno èitati. No briga samo veæa, nikako manja.
Imenovani igraèi – Toni Prostran, Tomislav Zubèiæ i Mario Delaš, tri bisera, tri dalmatinska èuda koji su poplavili naše medije, u svojim klubovima imaju sramotan odnos, kao i od strane sedme sile. Mario, kao jedini koji je dobio priliku, zbog recesije vjerojatno napušta klub, Tomislav kao vjerojatno najbolji 13. igraè u europi i Prostran, oèito najpodcijenjeniji igraè na Kalelargi, se bore za svoj hlad na prevruæem vremenu, ali u tim golobradim godinama je košarkaški Mozart na istoj vruæini nosio jednu Šibenku do naslova prvaka Jugoslavije.
Naslov Jugoslavije bi se u ovo doba mogao mjeriti s naslovom NLB lige, a možda èak i Eurolige, ali tada je taj famozni Dražen s 18 godina napravio sve u stilu Janice Kosteliæ. Kada je bilo najteže i najnapetije, ruke su bile najmirnije, glava koncentrirana. Dražen je bio mlaði u to doba nego ti naši tenori, on je skupa s recimo nepoznatim Mareljom, koji meni uvijek ostaje u glavi, tada razvalio cijelu Jugu, ukoliko zaboravimo politièke i službene stvari. Deèko s Baldekina je bio ponos Šibenika i Hrvatske, a naslov neslužbeno u Dalmaciji.
Ti naši mladi deèki znaju pjevati, ali ne dozvoljava im se da ih narod èuje. Jasno je jedno, da je želja za novim Draženom uvijek sve veæa. Dok se mi borimo hoæe li sveti dres nositi Gordan Girièek, Dalibor Bagariæ ili Nikola Vujèiæ, to Draženu nikada nije bilo sporno, pa ni tada kada je odigrao utakmicu protiv Slovenije, svoju posljednju. Zato ustanite, zaplješæite košarkaškom Mozartu, Da Vinciju ili Nobelu i nemojte glavu razbijati hoæe li onaj ili ovaj nositi naš dres, ili ne daj bože hoæe li stranac imati ruku na srcu u kockastoj majici.
No, moje pitanje, gdje je nestao Draženov duh, æe se pojavljivati danima, mjesecima i godinama. Hrvatska æe dobiti vjeène dragulje, koji æe pokušati napisati pjesmu poput Mozarta, ali za tako nešto biti æe potrebna pomoæ, volja, strpljenja i vjera, jer takvi skladatelji, koji su pisali i stvarali gotovo su nestali.
Život leti, kapetane
mladost biži, a na srcu friži
dok nas s našeg kampanela
i sad bude od Boga batude
[embed:http://www.youtube.com/watch?v=_EcW_FaKtf0]