Stvari u vjetrovitom gradu teško da mogu biti bolje nego što jesu u ovom trenutku. Svima su puna usta pohvala na raèun èikaških bikova, i to s dobrim razlogom. Derrick Rose je legitimni kandidat za najkorisnijeg igraèa regularne sezone, a Tom Thibodeau još više za trenera godine, dok Bullsi s pravom polažu nade na startnu jedinicu cijelog Istoka. Tko je ovako nešto mogao predvidjeti prije samo nekoliko mjeseci? Istina, bilo je nekih najava da bi ovi momci mogli uèiniti nešto više nego dosadašnjih sezona, ali da æe krenuti usporedbe s Jordanom i kompanjonima apsolutno nitko nije oèekivao. Inaèe, ovih dana na ultimativnoj web stranici za NBA košarku, odmah nakon ove koju èitate, mogli ste pronaæi zanimljive tekstove o prisjeæanju na prvi naslov Jordanove generacije, za kojim æe uskoro proæi okruglih dvadeset godina. Osim standardnog podsjetnika kako sam prokleto ostario, primijetio sam kako su današnji Bullsi sasvim sluèajno fenomenalno tempirali obilježavanje tog jubileja jer su odliènim igrama ponovno došli u samo žarište amerièkog sportskog medijskog prostora.
Trebalo je jedno debelo desetljeæe da u upravi najuzbudljivije franšize devedesetih uspiju zbiti redove i proizvedu momèad koja se danas može nositi s najveæima. Na prijelazu milenija naslušali smo se najava od tadašnjeg GM-a Jerryja Krausea i vlasnika Jerryja Reinsdorfa o ponovnom stvaranju mega-momèadi, okupljanja amerièke košarkaške kreme u Chicagu i osnivanju nove dinastije. Od vodstva Bullsa u zadnjih dvanaest godina doživjeli smo gotovo sve: Krauseovu avanturu sa neslužbenim najgorim trenerom ikad Timom Floydom, bombastiène najave o dominaciji centarskog dvojca Tyson Chandler – Eddy Curry, tešku nesreæu perspektivnog Jaya Williamsa, propale pokušaje dovoðenja Garnetta, Gasola, pa èak i Kobea, puno razoèaranja, ali i nešto uspjeha koji bi uglavnom završavali u nekoj od prve dvije runde doigravanja. Po svemu sudeæi, ove sezone moglo bi biti svršeno s ovim toplo-hladno ritmom u Chicagu jer je momèad spremna na nešto veliko, i što je još važnije, na nešto što bi moglo potrajati duže od prolazne euforije. Ako pak ne znate što je to prolazna euforija, samo pitajte bilo kojeg navijaèa Hajduka.
Ironija je u tome što je ovaj uspjeh Bullsa došao na mala vrata, s trenerom novakom, s generalnim menadžerom za kojeg nikada nitko nije èuo (Gar Forman je zamijenio klupsku legendu Johna Paxsona 2009.), i s momèadi koja nije ni blizu pretrpana zvijezdama. Pa èak i Rose koji se nameæe kao vodeæi košarkaški superstar za novo desetljeæe više izgleda kao skromni deèko iz susjedstva, koji bi sasvim sluèajno mogao biti novi MVP, nego kao razmažena zvijezda u rangu jednog Jamesa ili Bryanta. Iako nisam osvjedoèeni fan Bullsa, zaista mi je drago da se klub vraæa na stare staze slave upravo na ovaj naèin – s radnièkom ekipom koja se povodi za onom starom izrekom – šuti i radi. Upravo u ove dvije rijeèi može se sažeti uèinak nevjerojatno talentiranog trenera koji dirigira Bullsima. Moram priznati da sam za ime Toma Thibodeaua èuo tek ove sezone kada je i promoviran u head coacha nakon odlaska Vinnyja del Negra, takoðer rookie trenera u Chicagu. Ali Thibodeau nije došao u ovaj klub kao sluèajni prolaznik. Ako malo guglate vidjet æete da je èovjek prošao veæ pola lige kao pomoæni trener, a o njegovim metodama uvježbavanja obrambene igre i taktike mnogi su èuli i prije ove jeseni. Pa onda nije ni sluèajno da je upravo žestoka obrana zaštitni znak ovosezonskih Bikova. I naravno, sve osim uvjerljive pobjede u utrci za trofej trenera godine za Thibodeaua bilo bi ravno senzaciji u rangu one da Kevin Love više nikada ne ostvari double-double uèinak.
Ono što me je ipak zasmetalo kod cijelog ovog hypea oko Bullsa je taština ponovno probuðenog vlasnika kluba Reinsdorfa. Kao i veæina bogatih mogula naviknutih na uspjehe, Reinsdorf je jedva doèekao da se njegov klub ponovno naðe na vrhu lige. Pa je odmah ispalio novinarima da æe njegov novi Chicago osvojiti ni više ni manje, nego još barem èetiri (4!) naslova prvak. Èak i ako se šalio, onda ta šala zvuèi jako nategnuto. Ali nije Reinsdorfu za zamjeriti, pogotovo ako se sjetimo koliko ga je u ono doba razmazio Michael Jordan. Istina, još èetiri naslova za Bikove lijepo bi se uklopili u Reinsdorfov plan da s ovom franšizom zaokruži broj najveæih trofeja na deset, a usput bi imao razloga likovati nad uspješnijim imenjakom Bussom, vlasnikom Los Angeles Lakersa, èiji konstantni uspjesi taštom vlasniku Bullsa i White Soxa sigurno ne sjedaju dobro na želudac. Za ove Bullse ipak puno više znaèe lijepe rijeèi koje su im na poluvremenu juèerašnje utakmice protiv Jazzera uputili klupske ikone Jordan i Scottie Pippen. Ako ti najbolji igraè u povijesti košarke kaže da imaš šanse nastaviti ono što je on zapoèeo, onda mora da si na dobrom putu, bez obzira kako æeš završiti.
Spustit æu ipak loptu na zemlju i pokušati objektivno procijeniti što ova moæna gomilica iz Chicaga može napraviti u nadolazeæim proljetnim mjesecima. Sasvim je izvjesno da bi Bullsi morali proæi prvi krug doigravanja, ali nakon toga prognoze su praktièki nemoguæe. U polufinalu Istoka jedan od izglednih protivnika bi im mogao biti Miami Heat, po kojem sada opet svi pljuju, iako je zapravo pitanje dana kada bi mogli opet proigrati i postati nedodirljivi, pa æe ih onda opet svi hvaliti. Za Bullse je najvažnije da se u playoffu koncentriraju na ono u èemu su najbolji, a to je obrana. Nije na odmet ni spomenuti njihovu izrazitu efikasnost na domaæem terenu, po èemu su uz Spurse daleko najbolji u ligi. Zbog toga æe prednost domaæeg terena u postsezoni za njih imati veæu specifiènu težinu nego za bilo koju drugu momèad s Istoka. Drugim rijeèima, ako Bullsi uspiju dohvatiti prvo mjesto svoje konferencije, što spada u domenu realnog i izvedivog, svaka momèad Istoka æe se dobro namuèiti da ih proðe jer to znaèi da æe barem jednom morati osvojiti United Center. A znate li koliko je puta Chicago ove sezone izgubio u svoj dvorani? Samo èetiri…
Ono što dodatno fascinira kod ove momèadi je da ona još praktièki nije ni dosegla svoj puni potencijal. Zaista ne znam, a i nije mi se dalo kopati podatak koji kaže koliko su puta Bullsi ove sezone zaigrali u punom sastavu. A kad kažem puni sastav, mislim na Rosea, Boozera, Denga i Noaha unutra. Ako netko zna, neka mi slobodno javi. Uglavnom, poanta je slijedeæa: kompletni Bullsi s uigranim Boozerom i Joakimom pod košem u playoffu predstavljaju još veæu opasnost nego sada. I zapravo je jako teško reæi koliko još bolji mogu biti, ali jedno je sigurno, a to je da njihova igra može samo iæi prema gore. A èinjenica da su Bullsi jako rijetko kompletni samo je dodatni argument u tvrdnjama koliko su Rose i Thibodeau zaslužili nagrade o kojima svi prièaju.
Ipak, treba biti jako oprezan u (pre)velikim oèekivanjima od ovih igraèa. Chicago je treæi megalopolis Sjedinjenih Država, i samo zbog te èinjenice Bullsi imaju gomilu navijaèa. Ako tome pridodate sve one koji su se na Bullse zakaèili sada veæ davnih devedesetih, dobit æete ogromnu bazu nanovo probuðenih fanova èija se oèekivanja iz dana u dan poveæavaju. Treba paziti da se ne stvori nekontrolirani pritisak od strane medija i navijaèa da momèad mora veæ ove sezone osvojiti naslov prvaka, ili barem zaigrati u velikom finalu. Za Bullse bi bilo najbolje da kažu sami sebi: Veæ sada smo uèinili veliku stvar, a sve što doðe kasnije je bonus. Mislim da i Thibodeau i Rose imaju dovoljno sportske mirnoæe i inteligencije da uðu u ovaj playoff rastereæeno i bez pritiska, i to je jako bitno.
Za nekoga tko je prilièno nesklon euforiji i nabijanju pozitivne atmosfere preko mjere, i za nekoga kome Chicago Bullsi baš i nisu najdraži klub na svijetu, mogu reæi da sam jako optimistièan prema ovogodišnjim Bullsima. Okej, nisam optimistièan kao Jerry Reinsdorf, ali da æe Rose i ostatak društva biti relevantan faktor u ovom i svakom iduæem doigravanju još neko vrijeme – budite sigurni da hoæe. A ako LeBron James osvoji treæu MVP titulu zaredom, na Derrickovom mjestu bih otišao igrati u neku drugu ligu…