Monday, October 25, 2021

ZADNJE OBJAVE

Eurobasket 2009: Tražimo samo malo sreæe!

Gledajuæi našu prvu utakmicu na Eurobasketu u Poljskoj, onu protiv Izraela, opet sam po tko zna koji put strepio i živcirao se prateæi igru naših reprezentativaca. Ne znam je li stvar u meni ili u njima, ali nikada kada gledam hrvatsku košarkašku reprezentaciju ne mogu biti sasvim zadovoljan viðenim. Moje raspoloženje varira od potpune iživciranosti zbog nepotrebnih pogrešaka, nedostatka imaginacije i Ukiæevih nerezonskih šuteva, do rezigniranosti osrednjom igrom radnièke ekipe bez previše atraktivnih poteza na napadaèkom kraju terena.

Pretpostavljam da je to zato što znam da veæ desetljeæe i pol hrvatska reprezentacija može i mora bolje. Imam tu nesreæu da sam svijet oko sebe, pa tako i košarkaška zbivanja, poèeo pratiti taman u vrijeme poèetka strmoglavljanja hrvatske košarke u europsku (ispod)prosjeènost, tako da sve emocije koje nosim u sebi kada se spomene cro-repka mogu pretoèiti u samo jednu rijeè – frustracija. Frustracija zbog 11. mjesta 1997. u Španjolskoj, frustracija zbog sramote s Pepsijem Božiæem dvije godine poslije u Francuskoj, frustracija zbog nevjerovatno prolivene prednosti u èetvrtfinalu 2001. protiv domaæina Turske, frustracija zbog propuštene prilike protiv Rusije u Švedsokj 2003., frustracija zbog sretnog ubaèaja Frana Vasqueza nakon prekršaja na Tomasu protiv Španjolske usred Beograda 2005., te naposlijetku frustracija zbog tijesnog poraza od Litve na prošloj europskoj smotri, u èetvrtfinalu naravno.

Zapravo je neupuæenima jako teško objasniti svu nesreæu koja prati naše košarkaške momèadi svih tih godina. Nekidan sam se sjetio biblijske prispodobe o sedam bogatih i sedam gladnih godina. Vidite, dragi èitatelji, u hrvatskom sluèaju ovdje imate sedam gladnih pa onda još sedam gladnih godina. 14 godina gladi za jednim dobrim plasmanom, za jednim polufinalom, za jednom medaljom. U svakoj najavi za prijenos Eurobasketa na HRT-u još od Turske možete èuti glas Slavka Cvitkoviæa koji uz popularnu sintagmu „radost loptanja pod obruèima“ izgovara i nešto poput „…je li konaèno došlo vrijeme nakon svih ovih godina za povratak hrvatske košarke…“ I onda se i ja svaki put upitam to isto, a sada možda i glasnije nego ikada prije.

Zašto? Zato jer mislim da je ovaj put stvarno sve na našoj strani. I teoretski gledano ništa ne smije poæi po zlu. Ništa ne može poæi po zlu. Hrvatska reprezentacija je prošla savršene i temeljite pripreme, nemamo nijednog ozlijeðenog igraèa, Repeša je jedan od pet najboljih trenera u Europi, ovo je momèad koja je na okupu veæ godinama, igraèi se dobro poznaju, željni su pobjeda, uspjeha, medalje,… S druge strane, konkurencija nikada nije bila slabija. Otkazi najboljih igraèa na ovom Eurobasketu mjere se u desetcima, Papaloukas, Diamantidis, Kirilenko, Nowitzki, Stojakoviæ, samo da nabrojim nekolicinu. Uz sve otkaze, teško je bilo pronaæi favorita za uspjeh na ovom prvenstvu uopæe, a posebice izrazitog favorita. Neki su govorili da je to Španjolska, a Furije su svoju prvu utakmicu izgubili od nejake Srbije. Drugi su pikirali na Litvu koja je pak u prvom kolu izgubila od Turske. Sve u svemu, prisutan je jedan veliki košmar meðu gotovo svim momèadima, što bi jedna pametna i dobro uigrana ekipa poput Hrvatske trebala i mogla iskoristiti.

Naravno, trebat æe joj i malo sreæe. No, kad smo mi u pitanju i malo sreæe je oèito previše. Nadajmo se da æe ovaga puta netko tamo gore ipak pogledati i nas, i omoguæiti nam ono što sanjamo veæ desetak godina.

I za kraj, dopustite mi jednu privatnu i možda neopreznu reèenicu. Ako Popoviæ ponovi igre iz Zadra u vrijeme osvajanja Jadranske lige, bit æemo prvaci Europe.

Latest Posts

NE PROPUSTITE