Eurobasket 2009: Zemljo, otvori se!

Dok sam gledao utakmicu sa Slovencima, molio sam se Bogu da ovu kolumnu ne budem pisao odmah poslije utakmice. Jer sam znao da æu imati što napisati odmah nakon utakmice jedino ako opet izgubimo. Da smo kojim sluèajem pobijedili sada bih vjerojatno negdje na ulici slavio najveæi uspjeh naše košarke u zadnjih petnaest godina. Nažalost, dogodilo se upravo suprotno.

Povijest se za našu košarkašku vrstu ponovila po tko zna koji put. Opet smo imali i mogli, i opet na kraju nemamo ništa. Opet smo izgubili samo onako kako mi možemo, nevjerojatnim pogreškama, padovima u igri i neobjašnjivim glupostima. „Izabranici Jasmina Repeše su opet pokazali da ne znaju odigrati jednu jedinu utakmicu u cijelosti kako treba. Kako drugaèije, osim neznanjem, objasniti ovo drugo poluvrijeme protiv Slovenaca, drugo poluvrijeme u kojem smo do njegove poslijednje minute zabili 13 koševa. 13 koševa u 19 minuta! Od toga 3 u treæoj èetvrtini! Kako objasniti poslijednju minutu prvog poluvremena. Naš najpouzdaniji igraè Marko Popoviæ radi najveæu moguæu glupost iz èega se na kraju izrodi 7 koševa Slovenaca u 50 sekundi! Od tog trenutka sve je krenulo nizbrdo…

Treba imati na umu da je Hrvatska izgubila od Slovenije, reprezentacije koja je ovu utakmicu odigrala jako loše. Jednako tako loše protiv nas su odigrali i Francuzi i Rusi, ali s druge strane je uvijek bio netko tko je igrao – gore. Nerazumljivo je kako ekipa poput nas može dopustiti da nam jedan igraè (Lorbek) zabije tridesetak poena u utakmici. Samo zahvaljujuæi njemu Slovenci nisu doživjeli pravi potop do poluvremena i onda je netko valjda ugasio svjetlo. Pogasio žarulje u umovima naših igraèa, a i trenera.

Evidentno je da naši momci igraju pod strašnom blokadom, pod psihološkim pritiskom kakav nadilazi sportske okvire. Tako obièno igrate kada ste pod strašnim pritiskom sa strane, od medija, naroda ili nekog treæeg. Kada ste suoèeni s velikim oèekivanjima, s kojima je recimo neprestano suoèena nogometna repka. Ali Hrvatska na ovom Europskom prvenstvu nije bili izložena ovakvim pritiscima. Naravno da se naèelno oèekuje dobar rezultat, ali ni oèekivanja ni zanimanje javnosti za uspjeh naše vrate nije srazmjeran s razinom grèa koja je vidljiva u igrama naših momaka. Isto tako, nije sporno ni da se radi o vrhunskim košarkašima, jer ih ne bi njihovi klubovi za badava plaæali. Ali nešto jest trulo u ovoj reprezentaciji, i to jako trulo, i oèito nadilazi moje moguænosti shvaæanja svijeta, pa æu to prepustiti onima koji vljda bolje razumiju košarku. Ili pak psihologiju.

Ono što ja mogu primjetiti jest da Repeša nije obavio ni izbliza dobar posao kakav se od njega oèekuje. Nijednom ozbiljnom treneru, što Repeša svakako jest,  se ne može dogoditi da mu ekipa ima blackoute od 10 minuta, da prima jeftine poene pod košem, i da posjeduje apsolutnu bezidejnost u napadu. Dovoljno je samo jos jednom prevrtiti drugo poluvrijeme èetvrtfinala. Koliko se izraðenih akcija možete sjetiti? A koliko je s druge strane bilo igre 1 na 5, koja je u pravilu završavala bacanjem lopte u bunar? Repeša je preveliki struènjak da bi si dopusto ovakve stvari.

Tko na kraju zaslužuje prolaznu ocjenu? Samo Ukiæ, Baniæ i Niceviæ. Popoviæ je do èetvrtfinala bio naš najbolji igraè, ali je sve uprskao s 3 koša Slovencima uz fatalnu pogrešku od koje je sve što je slijedilo bio slobodan pad. Roziæ, Lonèar, Prkaèin, Kasun i Stojiæ su odigrali u okviru svojih trenutnih moguænosti. Nisu specijalno doprinijeli kvaliteti naše igre, ali barem nisu puno ni odmogli. Zoran Planiniæ, barem za mene, nije odigrao ni blizu prolaznosti. Statistika pokazuje nekakve asistencije i solidan broj poena, ali èovjek je izgubio previše lopti i napravio previše krivih poteza da bi zaslužio onoliku minutažu. U kljuènim trenucima nije ga bilo, ali barem mu se ne može zamjeriti na trudu i zalaganju. Ostaju još dvojica, Kus i Vujèiæ, na koje ne treba trošiti previše rijeèi. Jedan je pogodio valjda svaki deseti šut koji je uputio na koš, a drugi je Vujèiæ. Vujèiæ koji je trebao biti nositelj naše igre,  a na kraju je postao uteg oko vrata. U završnici protiv Slovenaca je pokušavao voditi momèad, ali tada je bilo veæ prekasno. Morao je više uèiniti za nas, puno više.

Slavko Cvitkoviæ je netalentiran komentator, ali ono što je rekao nakon èetvrtfinala bilo je toèno i zvuèalo je otprilike ovako: “Imali smo sve, i dobru grupu, i dobar drugi krug, i slabu konkurenciju, i zdrave igraèe, i dobre pripreme, i dobro suðenje, i +15 protiv Slovenije, a sada nemamo ništa.” A to „ništa“ je upravo ono što smo htjeli izbjeæi nakon svih ovih godina. Nismo uspjeli. Opet.