Slaba kompetitivnost i neravnopravne bitke u finalima NBA konferencija bile su mi savršen izgovor da skrenem pažnju s američke košarke i posvetim se onoj na Starom kontinentu. Od petka do nedjelje prošlog tjedna u Sinan Erdem Domeu, u Istanbulu, igrala se završnica nikad elitističkije Eurolige, koja od ove sezone ima novi format, nove propozicije i jako puno novca. No, o tome nećemo, ta priča prelazi zamišljeni tematski okvir ovog teksta. Puno važnije od toga je činjenica da sam na početku sezone u nekoliko dijelova napisao najavu pred početak Eurolige koju sam jednostavno morao mečirati nekim osvrtom na kraju, kada već zbog životnih prilika nisam uspio tijekom sezone ništa popratiti. Ne mogu se čak ni pohvaliti da sam pogledao puno utakmica u tom periodu ali dobro su mi poznate sve četiri ekipe koje su nastupile na Final Fouru, što mi uz dodatak pogledanih utakmica na završnom turniru daje nekakvu osnovu da napišem sve ovo ispod.
A na Final Fouru stara lica. Domaćin Fenerbahče sa Željkom Obradovićem u pohodu na svoju devetu titulu koji je u mojim očima bio prvi favorit ovog turnira jer znamo da Turci izvan Turske ništa nisu napravili od 1683. i Kara Mustafe, dok su na svom parketu, uz frenetičnu atmosferu gdje se protivniku čini da gledatelji na tribinama nose noževe u ustima, jako opasni na ovakvim turnirima. Odmah iza njih su dream-teamovi iz Moskve i Madrida, branitelj naslova CSKA i Real Madrid. Najmanje šanse da nešto napravi na ovom turniru realno je imao Olympiacos, ali baš zato su imali najviše šanse. Kada su Djeca Pireja u autsajderskoj poziciji onda su najopasniji, što se na kraju pokazalo djelomično točnim.
Sudbina je htjela da se u polufinalima sretnu Rusi i Grci, te domaćini Turci i Španjolci. Analizirao sam obje utakmice polufinala i samo finale, dok sam utakmicu za treće mjesto ignorirao jer je apsolutno besmisleno da se nešto takvo i igra. Sjeća li se netko tko je bio treći na Final Fouru Eurolige 2011.?
Tako sam i mislio. Krenimo na ono bitno.
CSKA-Olympiacos
I Dimitirs Itoudis i Ioannis Sfairopoulos odlučili su se za klasične petorke. Itoudis je zadržao Miloša Teodosića na klupi što je standard za CSKA kroz cijelu sezonu, pa bekovski tandem čine Aaron Jackson i Nando De Colo, na krilima su Nikita Kurbanov i Andrey Vorontsevich, dok je Kyle Hines na centru. Sfairopoulos ima promjenu u odnosu na neke ranije utakmice kroz sezonu, pa počinje s Nikolom Milutinovim na centru, dva krila su Georgios Printezis i Kostas Papanikolaou, dok su na bekovima Vangelis Mantzaris i legendarni Vassilis Spanoulis.
Nema iznenađenja ni u obrambenim zadatcima. Jackson i Mantzaris kao najbolji igrači na lopti zaduženi su da po perimetru „ganjaju“ najopasnije strijelce protivnika, pa je tako Mantzaris na De Colou za početak, a Jackson je protiv Spanoulisa. Od ostalih obrambenih postavki taktika CSKA je izlaziti malo dublje s visokim igračem prema Spanoulisu kako bi mu oduzeli prostor za šut, dok bek probija blok, a kod Olympiacosa gledamo dosta preuzimanja kada je u pitanju pick and roll. U napadu Olympiacos ima dvije ključne strategije: prva je Spanoulis u igri 2 na 2 iz čega on bira rješenja ovisno kako se obrana ponaša i što mu oduzima a što ostavlja, a druga je Printezis na visokom postu kao dodavač ili u niskom kao strijelac iz onih svojih karakterističnih horoga i poluhoroga. CSKA pak na startu utakmice želi razigrati De Coloa koji ne igra kao primarni kreator, lopta je više u rukama Jacksona dok se Francuza u šanse stavlja kretanjem bez lopte, najčešće kroz handoff s visokim igračem gdje De Colo stječe sitnu prednost pred čuvarem, da ga se barem na kratko oslobodi i uzme šut s poludistance ili napadne obruč.
Iz samog uvoda jasno je da Olympiacos ovu utakmicu želi odigrati na što manje poena i pretvoriti je u rovovsku bitku. Apsolutno neće i ne mogu ući u nadigravanje s Crvenom Armijom koja ima više napadačkih opcija i kojoj odgovara brži ritam kako bi do izražaja došla širina njihove klupe. Olympiacos je uspio u svojoj namjeri pa je samo 9:9 rezultat nakon 6 i pol minuta igre. Itoudis je svjestan da na parketu nema postavu koja može razbijati jako dobru obranu Djece Pireja pa zato radi dvije izmjene. U igru ulazi Teodosić umjesto Jacksona i sada je opasnost za perimetar obranu Grka puno veća, iako je Jackson svoj posao obavio dobro dok je igrao. Potencijalni problem za CSKA je što su sada ostali s dva loša defanzivca na perimetru pa je ovo šansa Spanoulisu da se razigra. Druga izmjena je Cory Higgins umjesto Kurbanova, što je još jedan potez Itoudisa u smjeru pojačavanja napadačkog pritiska.
S 9:9 CSKA lakoćom u završnici diže rezultat na 18:9 jer je Teodosić šuterski vrlo raspoložen i koristi situaciju u kojoj ga povremeno mora čuvati Spanoulis. Na kraju prve četvrtine je 18:12 jer je Printezis, tako simptomatično za kraj ove utakmice i tako uobičajeno za Printezisa, iz odbijanca uspio pospremiti jednu loptu iznad obruča. CSKA je iskoristio širinu svoje klupe dok se Grci muče jer je Spanoulis šuterski van ritma, Jackson ga jako dobro drži u obrani, i općenito taktika CSKA usmjerena protiv njega s ovim soft hedgeom funkcionira dosta dobro.
U drugoj četvrtini Sfairopoulos na parket šalje ekipu bez Spanulisa i Printezisa što nisu dobre vijesti jer smo rekli da se oko ovog dvojca vrti glavnina napada Olyja. Itoudis ima Teodosića i Jacksona (i uvijek na parketu ima, kroz svih 40 minuta, ili Tea ili De Coloa ako ne obojicu) ali dobro prepoznaje situaciju da bi ovo mogao biti period za napraviti veću prednost pa vraća Francuza uz Teodosića. Na Teodosiću je sada Ioannis Papapetrou, nešto viši igrač kako bi Olympiacos bio sposobniji preuzimati u obrani, dok je za De Coloa i dalje zadužen Mantzaris. CSKA mudro traži taj missmatch, jer rekli smo da Grci preuzimaju jako puno, ali ne stvaraju samo jedan, budući da kada Teodosić ili De Colo ne zabijaju preko ili pored Khema Bircha ili Dimitriosa Agravanisa onda James Augustine ili Victor Khryapa hvataju napadačke skokove. Ovdje CSKA „pumpa“ prednost koja je trebala biti i veća da nisu griješili u obrani i ispali vrlo naivni. Naime, Itoudis je zabrinut što je Papapetrou zabio u postu protiv Teodosića pa u sljedećim akcijama udvaja Papapetroua što Olympiacos kažnjava s dvije trice. Zapravo, Itoudis je toliko u panici da uvodi Vitaliyja Fridzona da dobije na visini i mečira Papapetroua kao da je Grk LeBron James čovječe. Na poluvremenu CSKA ipak ima +7, Spanoulis kada se vratio s odmora opet ništa nije odigrao. Dakako, opet je trebalo biti +10 za CSKA ali je sada Agravanis sa zvukom sirene ubacio tricu.
U trećoj se stvari počinju komplicirati. Zakomplicirao ih je Itoudis zapravo posve bespotrebnim promjenama. Znači čovjek je pripremio odlično utakmicu i smislio strategiju kako držati Spanoulisa pod kontrolom, Jackson radi stvarno sjajan posao, a Billy je van ikakve šuterske forme. Svejedno, Itoudis iz nekog razloga sada na Spanoulisa baca puno višeg igrača, Kurbanova, odustaje od obrane picka koju sam gore opisao i Moskovljani počinju preuzimati na picku. Dobro, opremljeni su i za to jer Hines je defanzivni specijalac niskog težišta koji se odlično snalazi u switchu, dok je Vorontsevich također mobilan visoki igrač. Međutim, opet se postavlja pitanje zašto je Itoudis išao mijenjati dobitnu formulu?
Ovako se dogodilo to da je Grke krenula trica, oružje koje im je zakazalo u prvom poluvremenu. U ovoj četvrtini ubacuju čak 6 trica (od 14 pogođenih ukupno), a posebno je bitno da je Printezis dobio pojačanje u napadu kojeg je do tada sam nosio pa Papanikolaou ubacuje dvije trice kao i Mantzaris, Agravanis je dodao jednu. Problem je za CSKA što je velika većina njih bila namještena od strane Spanoulisa koji „voza“ visoke igrače CSKA kada krene u prodor, obrana se skuplja a šuteri na trici ostaju otvoreni. Olympiacos opet utakmicu ima u potpunom egalu što zakratko prekida kombinacija Teodosić-De Colo kada ih je napokon nakon 6 minuta igre Itoudis upario. Njihova šut-trica-ulaz-asist kombinacija previše je za obranu Grka pa odlaze na +11. Ovo je ujedno i period kada Sfariopoulos odmara Printezisa i Spanoulisa da bi ih imao svježije za završnicu. Jedina smislena akcija tada Olympiacosa ostaje guranje lopte u post, ovaj put ne Papapetrouu nego Papanikolaouu protiv Higginsa i De Coloa. Srećom za Oly, ukazali su se Agravanis i Mantzaris s tricama, od kojih je ova Mantzarisova posebno zanimljiva jer je opet bila s istekom vremena i preko Augustinea.
Ući s malom prednosti ili nikakvom protiv Djece Pireja u zadnju četvrtinu vrlo je nezgodna situacija. Još je gore ako Olympiacos uspijeva početkom četvrte pronaći način kako da funkcionira bez Spanoulisa i Printezisa, sada je razigran bivši NBA epizodist Erick Green, dok još jedan wannabe NBA-ovac kod Olympiacosa odlično pokriva reket, on je Patric Young. Sfairopoulos je tako uspio pronaći dobitnu petorku za završnicu, s Greenom na dvojci umjesto Mantzarisa te Birchom na centru koji je bolji u switchu od Milutinova. CSKA ne pronalazi rješenja za nabrijanu obranu Grka, Teodosić i De Colo su „ugašeni“ a Vassilis Spanoulis vrijeme tek dolazi i to je ono što ih treba brinuti.
Ludi Grk imao je samo 4 poena na ulasku u završnicu a onda je u svom stilu u zadnjih 5 minuta isporučio 10. Prvo je ubacio tricu za +1 Olympiacosa. Na drugoj strani De Colo ne može riješiti missmatch u izolaciji protiv Bircha (plus za Sfairopoulosa koji ga je uveo, rekao sam, baš zbog toga). U idućoj akciji Oly ima 76:73, opet zahvaljujući dvojcu Spanoulis-Birch, Vassilis je navukao obranu na sebe a Kanađanin zakucao alley-oop. Teodosić je u idućem napadu poravnao tricom iz driblinga. Ali uzvraća istom mjerom Green, još jedan igrač kojeg je trener Olympiacosa ostavio u igri i vjerovao mu usprkos sjajnoj partiji Mantzarisa. Grci opet imaju +3, da bi u idućem napadu Teodosić promašio jedno slobodno, a onda i tricu u tranziciji, što je Grcima trasiralo put do finala.
CrvenoArmejci su sami sebi krivi za poraz. Prvo zato jer nisu uspjeli prebaciti u brzinu više i slomiti utakmicu, a imali su nekoliko prilika za to, posebno pred kraj treće kada su imali +11, Tea i Nanda na parketu, a Oly je bio bez Printezisa i Spanoulisa. Kada sam vidio da su to preživjeli Grci sve je bilo jasno gdje vodi ova utakmica, iako su i jeftino primljeni koševi CSKA u zadnjim sekundama prve 3 četvrtine isto dobri indikatori. Drugo, Olympiacos ih je nadskakao što nije čudno za jednu fizički dominantnu ekipu, imali su Grci čak 19 skokova u napadu, čak 9 više od Rusa. Treće, nevjerojatno zvuči činjenica da je Olympiacos ubacio 14 trica iz 33 pokušaja, a CSKA samo 6 iz 16, imali su i više pokušaja pa na kraju ispada da su Grci dobili CSKA njihovim oružjem i igrom, a ne tučom. Po 4 trice su im ubacili Mantzaris i Papanikolaou, dvije Agravanis i Green. Četvrto, Teodosić i De Colo su zakazali u završnici, općenito drugom poluvremenu. Obojicu ih bije zao glas da mentalno nisu najčvršće osobe u završnici (lani ih je u finalu Khryapa spasio), a i njihov haklerski stil igre i na momente stvarno patetična obrana ne ulijevaju povjerenje. Peto, Itoudis je možda i najveći krivac – promijenjena obrana na poluvremenu i switch obrana 20 minuta u drugom periodu utakmice, bez da odigraš sekunde nekakvog small-balla s Hinesom ili Vorontsevichom kao jedinim visokim igračima, također su uzroci poraza.
Fenerbahče-Real Madrid
Ova utakmica bila je oku puno prihvatljivija od onoga što su ponudili Rusi i Grci, iako joj je nedostajalo rezultatske neizvjesnosti. Fenerbahče je u utakmicu ušao s puno jasnijim planom i maksimalno koncentriran kako plan sprovesti u djelo. Neću pratiti kronološki slijed događanja kao u utakmici prije nego evo nekoliko ključnih opservacija.
Lasovi problemi s rotacijom
Za razliku od kolega u NBA ligi europski treneri su specifični po tome što nemaju striktno definirane startere nego se prilagođavaju od utakmice do utakmice najčešće, dok druga posebnost leži u tome da tijekom utakmice koriste enorman broj igrača. Oba problema imao je trener Reala Pablo Laso u ovoj utakmici.
On je utakmicu počeo bez Rudyja Fernandeza koji je imao problema s ozljedom pa je umjesto njega u igri tinejdžer Luka Dončić. Laso počinje i bez Jeffa Taylora koji je u većini Realovih utakmica tijekom Eurolige bio starter. Nema ni Felipea Reyesa ni Treya Thompkinsa nego počinje Anthony Randolph. Uz ovaj trojac startera standardni su Sergio Llull i Gustavo Ayon. U uvodu utakmice najveći problem za Real je Dončić koji donosi gomilu loših odluka na parketu evidentno nespreman ponijeti ovakav teret na svojim leđima u polufinalu Eurolige. Uzeo je dvije jako teške NBA trice i izgubio loptu. Od njega i Jonasa Maciulisa Laso nije dobio nikakvu produkciju pa ih mijenja Fernandezom i Taylorom, dvojcem nominalnih startera ali ništa se ne mijenja jer je Rudy očito izgubio onu brzinu koju je imao a ni šut ne sluša.
Novi problemi za Lasa javljaju se kada početkom druge četvrtine kada je na parket poslao vrlo sumnjivu petorku: Dontaye Draper-Taylor-Rudy-Randolph-Othello Hunter. Ova petorka niti ima šutere niti ima kreatore, srećom u ovom periodu ni Fener ne briljira pa se Laso izvukao. Ali legitimno je pitanje zašto ovdje nije vratio Dončića kojemu kada igra bez Llulla možeš dati loptu da se igra. Također, pitanje broj dva je i zašto već nema Jayceeja Carrolla i možda Thompkinsa koji je jedina prava stretch opcija od visokih igrača Reala a da pri tome može i obrani pomoći.
Treća pogrešna stvar koju Laso izvodi je početkom treće četvrtine gdje je priznao pogrešku uvrštavanjem Dončića i Maciulisa u startnu petorku – obojica su ovaj put na klupi, ali problem je što su na terenu Draper i Fernandez, dvojica možda još i beskorisnijih igrača u ovom momentu. Da ne ispadnem šupak koji samo prigovara ja bih treću startao s Carrollom i Taylorom na 2 i 3, Thompkinsom na 4 umjesto Randopha evo i zašto…
Carroll-Taylor-Thompkins (& Dončić)
O čemu se radi. Laso je iz prvog poluvremena imao informaciju da mu momčad jako lijepo funkcionira kada je Carroll u igri jer je u drugoj četvrtini nakon dvije i pol minute umjesto Drapera i Taylora u igru vratio Llulla i napokon se sjetio Jayceeja. S 23:13 i minusa Real dolazi u egal utakmicu i samo 2 poena zaostatka 26:24. Carroll je počeo ubacivati trice, pored njega se razigrao i Llull. U trećoj, opet ista stvar – nema Carrolla na početku nego igra Draper uz Rudyja i rezultat je 50:37 za Fenerbahče. Kada je Laso vratio Carrolla i uveo Dončića da pokrene napad opet je Real uspio smanjiti rezultat na jednoznamenkasti zaostatak. Dakle, očito je da je Carroll bio igrač koji je uz Llulla na ovoj utakmici pogonio napad Reala ali Laso mu je dao samo 22 minute na utakmici i predugo mu je trebalo da ga uopće prvi put i upotrijebi a do tada je izrotirao Taylora, Rudyja, Dončića, Maciulisa, Drapera. Nedostajao je samo Andres Nocioni pa da Carroll bude zadnja rupa na svirali.
Što se Taylora tiče on mi je potreban na krilu kao defanzivac jer netko treba sakriti Carrolla u obrani. A što se Thompkinsa tiče on je jedini visoki igrač Reala koji je pokazao da ima stretch element u igri što ti je potrebno protiv Fenera da izvučeš njihove visoke igrače iz reketa. Randolpha ne bi startao ni u prvoj ni u trećoj četvrtini, čuvao bih ga za drugu i četvrtu četvrtinu kada Obradović igra samo s jednim centrom, pa bi na njegovu stretch formaciju samo s jednim visokim odgovorio sa mojom i samo jednim centrom – Randolphom – kojeg bi okružio šuterima i stavio u fokus napada.
Dončića bih koristio kao i tisuću puta kroz sezonu – s drugom postavom i protiv suparničkih klupa gdje se dokazao. Real osim njih dvojice nema drugih kreatora na perimetru pa je korištenje obojice istovremeno čisti luksuz. Uz to, Dončiću bi kao mlađem igraču puno više odgovarao ulazak s klupe i igra u okruženju na koji je navikao, a to je igra s klupom. Ovako ga je Laso odmah bacio na parket i momak je „izgorio“.
Koegzistencija Veselog i Udoha
Ekpe Udoh bio je šesti pick drafta 2010. godine, Jan Vesely bio je šesti pick draft 2011. godine. Usprkos tome što su lutrijski pickovi na draftu obojica su u NBA ligi bili samo usputni prolaznici, da ne kažem bustovi. Povratak Veselog u Europu spasio mu je karijeru, a isto se može reći i za dolazak Udoha. Obojica imaju felere u igri koji se teško opraštaju u NBA ligi, nisu šuteri, nedostaje im visine i poprilično je upitno koje pozicije mogu igrati. Obradović je od takva dva centra u Europi napravio prvenstveno defanzivnu silu i šampionsku centarsku liniju koja je na svojim leđima iznijela Final Four.
S obzirom da živimo u vremenima stretch četvorki, niskih postava, košarke bez definiranih pozicija bilo mi je jako zabavno gledati kako Obradović koristi ovaj retrogradni dvojac u sistemu 3 out-2 in.
Žoc je maksimalno obojicu uključio u napad Fenera, što je paradoks sam po sebi s obzirom na njihove limite. Ali postoje četiri varijante kako ih koristi:
1) Uzastopni screenovi: osnova napada Fenera je pick and roll kao i u svake druge momčadi, a oni ih znaju zavrtjeti i po 3-4 u istom napadu gdje se Udoh i Vesely izmjenjuju kao screeneri i rolleri što stvara dosta konfuzije obranama
2) Handoff: ako već nisu pretjerano korisni kao strijelci barem zbog čvrstih blokova drugima mogu izgraditi šanse. Udoh najčešće igra igru uručenja sa svojim bekom koji onda napada obruč ili traži Udoha kao rollera dok je Vesely uz liniju iza koša i vreba utrčavanje. Ako ne prođe roll ili ulaz opcija, lopta ide Veselom koji iz cuta ide na obruč horogom ili ide na izbacivanje lopte na perimetar za šutera. Ista akcija se igra i sa zamijenjenim ulogama gdje je Vesley rollera, a Udoh čeka iz drugog plana
3) Kvazi-stretch Udoh: Ovo je situacija kada Ekpe igra nešto dalje od obruča, recimo u visini slobodnog bacanja a Vesely postavlja blok u pick igri. Ako ne prođe roll za Veselog ide lopta Udohu na šut što je jako dobro funkcioniralo u polufinalu i finalu.
4) 4-out: Obradović početkom druge i četvrte voli započeti samo s jednim centrom i Luigijem Datomeom na visokom krilu. Ovakva postava otvara još više prostora za pick igru Fenerbahčeu i njihovim visokim igračima daje šansu da napadaju s više prostora oko sebe.
Udoh i Vesely razbili su moćnu centarsku liniju Real Madrida. Nigerijac je plesao na granici čak triple-double učinka 18-12-8, a Vesely je imao 12-3-3. Na drugoj strani Ayon je ubacio 2 poena, Thompkins 8, Randolph samo 7, a Hunter 6. Dakle njih četvorica su ubacili manje od dvojca visokih Fenera i tu leži razlog uspjeha Fenerbahčea u ovoj utakmici. Njihovi visoki igrači dobili su bitku u oba smjera i tako poništili dobre šuterske večeri Llulla i Carrolla.
Fenerbahče-Olympiacos
Evo nas u finalu konačno kojemu je prethodila utakmica za treće mjesto koju su dobili Moskovljani 94:70. Olympiacos je opet u statusu underdoga što znači da su spremni srušiti još jednog favorita, ali Fener „jaše“ ludu atmosferu i pršte samopouzdanjem nakon sjajno odrađenog posla protiv Real Madrida.
Sfairopoulos je u odnosu na utakmicu protiv CSKA odlučio startati s Birchom umjesto Milutinova, svjestan da će mu protiv atleta Fenera na centarskim pozicijama trebati jedna ista takva, ali Birich se i defanzivno bolje uklapao u plan Grka koji se temeljio na preuzimanju. Ključni matchup na parketu ipak je onaj Bogdanovića i Spanoulisa jer njih dvojica čuvaju jedan drugog, što znači da Bogdan i drugu utakmicu zaredom ima nezgodan zadatak. Prvo je pazio na Llulla, a sada mu na megdan dolazi i Vassilis. Kao što sam rekao Olympiacos odlučuje sve preuzimati s ciljem da ih Fenerbahče dobije 1 na 1 igrom, ali i Turci imaju switcha u svojoj obrani posebno kada napad Olympiacosa uđe u posljednjih 10 sekundi.
Fenerbahče zbog puno boljeg obrambenog plana se rano odvaja na 16:8. Problem Olympiacosa je što njihovi bekovi nisu opremljeni da čuvaju visoke igrače Fenerbahčea. Kada bi Udoh ili Vesely ostali u postu protiv Spanoulisa ili Mantzarisa Olympiacos bi slao pomoć, a to bi ostavljalo šutere Fenere same na perimetru. Bilo je samo pitanje hoće li centri Fenera znati gdje se oni nalaze. Obradović je očito odlično pripremio momčad za ovakav razvoj situacije jer i Udoh i Vesely kada su udvojeni sjajno pronalaze Kalinića u korneru koji posprema dvije trice (ukupno 3 u prvoj četvrtini). On i Vesely su prva dva imena svoje momčadi u uvodu utakmice. Fener tako ima odličan plan, vrti pick and roll, traži missmatch pa ako Grci pomažu traži šutera na perimetru. Vrlo su raspucani u prvoj četvrtini i trice pogađaju odakle stignu. U obrani Fener također dominira, Spanoulisa ili preuzimaju ili ga udvajaju, Printezisa odlično drže Vesely i Udoh pod kontrolom pa jedino što funkcionira su Birchovi cutovi i povremeni 1-5 pick and roll.
U drugoj četvrtini vrijeme je za Obradovićevu stretch postavu s Datomeom na četvorci, Udohom na petici, Kalinićem i Nunnallyjem na boku i Sloukasom na pointu. Sfairopoulos traži rješenja za napad pa šansu dobiva Dominic Waters, combo bek koji bi ponekom tricom možda mogao razdrmati napad Grka. Pored njega tu je Green, Papanikolaou i Agravanis te Milutinov. Uz pomoć Watersove slash and kick kreacije koja postaje neugodna jer se i Green dobro snalazi u takvoj roli Grci se vraćaju u egal pa Obradović reagira vraćanjem Bogdanovića umjesto Kalinića i Vesely je u igri umjesto Udoha, što znači da su i dalje Turci u 4-outu. Bogdanović odlično koristi ove minute i zabija 5 od 7 poena Fenera u tom periodu. Kada su se vratili starteri na parket opet gledamo iste dvoboje kao i u prvoj četvrtini. Spanoulis je i dalje vrlo neraspoložen, ali barem Printezis i Mantzaris uspijevaju pospremiti dvije trice a Birch je i dalje agresivan kada god primi loptu oko obruča. Grci čini se opet nemaju namjeru tako lako predati se.
U trećoj četvrtini imaju idealnu šansu još više približiti se Feneru jer Bogdanović nije na parketu zbog 3 osobne pogreške pa umjesto njega počinje Nunnally. To je problem za Obradovića i društvo jer su izgubili dodatnog kreatora i šutera na perimetru. Dixon nije dovoljan, on u ovom periodu promašuje nekoliko šuteva i gubi loptu pa ga Obradović mijenja s puno stabilnijim Sloukasom, a kako ni Nunnally ne uspijeva ništa pogoditi u napadu Obradović na parket šalje Datomea kao nisko krilo. Sada je to već ultravisoka postava Fenera koja sada još bolje može sve preuzimati jer je Sloukas jedini bek, na bokovima su Datome i Kalinić, te Vesely i Udoh na centru. Dok je Grke išla trica (Mantzaris zabio dvije) u ovom periodu držali su se dobro u igri, ali čim su Spanoulis, Printezis i Papanikolaou promašili otvorene šuteve kola su krenula nizbrdo. Prvo bivši as Olyja Sloukas ubacuje tricu, a na slobodnim bacanjima su redovito Vesely, Udoh i Datome koji koriste svoju prednost u visini kad god imaju povoljan matchup za napasti. Sada je to već opet velikih +9. Sfairopoulos na visinu pokušava odgovoriti visinom pa iz igre vadi potpuno indisponiranog ali i zatvorenog Spanoulisa a uvodi Papapetroua. Problem za Olympiacos je što se razigrao Datome koji diže prednost Fenera na +12, a Obradović u vatru baca još jedno bivše „dijete“ Pireja Peru Antića koji protiv Reala nije igrao. Antić je dovoljan da reket i dalje ostane čvrst i da se u napadu postavljaju dobri blokovi kako bi napad ostao živ. Žoc je tako uspio sačuvati Bogdanovića za zadnje 3 minute, nije bilo potrebe uvoditi ga ranije.
Početkom četvrte sve je jasno. Fenerbahče uzima titulu. Obradović je odustao od standardnog plana korištenja 4-out formacije s Datomeom kada je vidio da Talijan sjajno koristi prednost u visini kada igra na poziciji 3 i kada ga se hrani loptama u izolaciji. Ostaje tako Obradović s Antićem i Udohom u reketu, Datomeom i Bogdanovićem na 3 i 2, te Sloukasom na jedinici. Olympiacosu su presudu potpisali igrom sudbine njihovi igrači, prvo im Sloukas ubacuje tricu, onda i Antić. Obradović je još jednom sjajno pogodio s rotacijom i to je sada +18. Turci su napokon osvojili Euroligu!
Ovo je prva titula za Fener i uopće neki turski klub, dok je treneru Obradoviću ovo nevjerojatna deveta titula prvaka Europe. Ovom čovjeku treba skinuti kapu i priznati da je očitao lekciju mlađim kolegama koji su bolno kaskali za njim u partiji šaha, u reakcijama tijekom utakmice i pripremama za utakmicu. Kod Obradovića je sve bilo perfektno posloženo i u dvije utakmice nisam pronašao niti jednu zamjerku na način kako je vodio ekipu. Svi ostali su imali svoje propuste: Sfairopolous sa switch obranom za koju mu ekipa nije opremljena, Itoudis je „filozofirao“ i mijenjao obranu koja je funkcionirala, dok se Laso mučio pronaći dobitnu kombinaciju od 5 igrača. Obradović je imao sve idealno posloženo i pripremljeno iako nisam siguran da je Fenerbahče talentom najmoćnija ekipa na turniru. Da sam trener i moram s jednom ekipom na Final Four, te mogu birati s kojom bi od ove 4 koje su igrale, odabrao bih CSKA i Real ispred Fenera.
Ali tu se osjeti rukopis trenera, i kod Žoca doista važi ona da ne igraju imena nego igrači. Njegovi planovi kako braniti i napadati protivnika i pojedine igrače, kako koristiti centarsku liniju, rješavati probleme udvajanja, miksati postave i prilagođavati se razvoju situacije bili su stvarno jako jako dobri. Ne sjećam se da sam ga ikada vidio manje crvenog i zajapurenog od bijesa nego u ove dvije utakmice, a mislim da to dovoljno govori kako su njegovi igrači sproveli njegove zamisli u djelo.
Treba spomenuti i igrače Fenera. O Udohu i Veselom sam već sve rekao, dvije sjajne utakmice su odradili. Osim njih dvojice mene su impresionirali još Bogdanović, Kalinić i Sloukas. Prvi je dokazao da može biti jedan od lidera šampionske ekipe, jako dobro je radio u oba smjera protiv Spanoulisa u finalu, ali i protiv Llulla u polufinalu (Llull nije sve zabio preko njega). Šuterski besprijekoran, malo lošiji u kreaciji gdje se dosta mučio s izgubljenim loptama. Kalinić je glue-guy ove ekipe, motor radilica koji je pospremao ono što je morao na trici i igrao obranu, dok me kod Sloukasa impresionira zrelost u igri. Njegov ulazak u igru umjesto Dixona svaki put bi donio stabilnost Feneru i momčad je igrala s jasnim planom, zrelo i racionalno.
Umjesto zaključka
Umjesto zaključka želim se dotaknuti još samo 3 stvari (iako je ovo već samo po sebi otišlo predaleko) a to su:
1) Switch obrana
Nisam baš siguran da su je na ovom turniru treneri pametno koristili. Switch je idealna obrana u samoj ideji jer onemogućuje protivnika da stvara višak uglavnom kroz pick and roll. Umjesto rotacija u pozadini, pomaganja i napornih obrambenih shema igrači jednostavno zamijene dužnosti i štete nema. Međutim, da bi igrao ovu obranu treba ti specifično ljudstvo, uglavnom visoki igrači i atlete koje kada koristiš u switchu ne trebaš strahovati da će niži protivnički bek probiti tvog centra, ili da će protivnički centar zabiti u postu protiv tvog beka ili krila. Sfairopoulos, Laso i Itoudis nisu imali ekipu za ovo idealno sprovesti u djelo, oni su zaigrali s preuzimanjem a onda panično slali pomoć i udvajanje na sve strane jer su bili svjesni da protivnik ima klasični missmatch koji će iskoristiti. Kakva onda korist od toga preuzimanja, pravo je pitanje? Ako ga nisi u stanju sprovesti u djelo kako treba, čemu onda i prakticiranje? Ova besmislenost switcha možda se najbolje vidjela u finalu kada bi Spanoulis ili neki drugi bek nakon preuzimanja ostao protiv Veselog ili Udoha, Odmah je netko iz kornera krenuo na udvajanje a dvojac Fenera je skupljao asiste, a Kalinić, Bogdanović i Datome trice.
2) Aaron Jackson
Ako hrvatskoj reprezentaciji zatreba playmaker… 3&D as kojemu ne treba lopta da bi bio itekako koristan, i kao takav je idealan uz Bojana Bogdanovića i Darija Šarića. Just sayin!
3) NBA prospecti (da na NBA portal dodamo ipak malo NBA štiha)
Za ove standardne znamo da bi mogli imati neku minutažu: Teodosić, De Colo, Llull, Bogdanović, Udoh… Ali osim njih mene zanimaju ova neka malo manje poznata imena. Khem Birch bi na primjer mogao solidno odrađivati rolu backup centra. Nedostaje mu visine i napadačkog skilla ali zato čovjek može skoooočitiiii… Nekakva backup rola pick and roll finišera i solidnog zaštitnika obruča su njegov plafon. Drugi pick je Mantzaris koji ima visinu i zna igrati obranu te pogađati trice, upitan je kao dribler ali ako pored njega imaš sposobnog combo beka i dobrog visokog igrača kroz koje možeš vrtjeti napad Mantzaris je pravi čovjek za tebe. Taj nikada nema problema zasukati rukave.
Feel devotion, do neke druge prilike…