Neće svi košarkaši znati kakav je osjećaj biti visok 210 centimetara, igrati leđima košu 90% svojih napada i zabijati iz leđne tehnike. Neće svi košarkaši znati kakav je osjećaš pogoditi pull-up, step-back tricu obrambenom igraču preko ruke. Neće svi košarkaši znati kakav je to osjećaj zakucati preko protivnika i staviti ga „na poster“. Ali, postoji osjećaj koji je osjetio svatko tko je ikada obuo košarkaške tenisice i stao na parket.
Kada je 1891. James Naismith izmislio sport koji svi toliko volimo, imao je 13 originalnih pravila. Pravilo broj 7 je glasilo „Ako jedna momčad napravi 2 prekršaja za redom, protivničkoj momčadi se dodjeljuje poen“. Nije trebalo dugo Naismithu da shvati kako je to prevelika kazna za prekršaj. Nakon malo mozganja se dosjetio rješenju i postavio liniju slobodnih bacanja. Malo naprijed, malo nazad, i određena je udaljenost od 15 stopa (4.542 m). U proteklu 121 godinu su se mnoga pravila mijenjala, trica se pomicala više puta, teren se širio, ali je ta linija tamo stajala netaknuto. Zanimljivost je da se, prilikom povlačenja linija za košarkaški teren, prvo stavlja točka gdje je središte linije slobodnih bacanja i po toj točki se dalje ravna sve ostalo.
Svatko tko je ikada stao na liniju slobodnih bacanja zna koliko je taj segment dijametralno suprotan svakom ostalom segmentu košarkaške igre. Dok se u ostatku igre traže nagle promjene smjera, eksplozivnost pokreta i brzo donošenje odluka, kada ste na putu na tu famoznu liniju imate sve vrijeme svijeta (dobro, 10 sekundi, ali u toj situaciji se to čini beskonačno dugo, što je Dwight Howard naučio na komičan način). Koncentracija, fokus, psihološka stabilnost. I swish.
Zvuči tako jednostavno. Ali nije. Otkad je košarke, slobodna bacanja su bila i bit će bauk za neke od najvećih košarkaških imena (možda je to bio jedini način da ipak znamo da je i Shaquille O’Neal samo čovjek). U čemu je problem? Zašto je nekim profesionalcima toliki problem ubaciti loptu u obruč koji je takvih dimenzija da kroz njega mogu proći skoro dvije? Koliko je NBA prstena izgubljeno, ili osvojeno, zbog slobodnih bacanja? Ni na jedno od ovih pitanja nitko na svijetu ne može dati točan i pouzdan odgovor. Ali, možemo se poslužiti psihologijom, biologijom, matematikom, statistikom i tko zna koliko još drugih pomagala koja nam mogu pomoći da se bar malo približimo odgovoru.
Direktna korelacija između postotka slobodnih bacanja, ukupnog broja pokušaja i osvajanja NBA prstena ne postoji. Ne moramo gledati daleko u povijest da bismo to shvatili. San Antonio Spurs, ekipa koja je osvojila naslov prvaka 2014. godine je regularni dio sezone završila 30. u poretku pokušaja slobodnih bacanja, sa svega 20 pokušaja po utakmici. Postotak bacanja je nešto bitniji, ali i dalje ne postoji neka veza. Svi osvajači prstena unazad 20 godina su po postotku uspješnih bacanja bili negdje oko prosjeka lige. Zašto onda ovo pišem? Možda ne postoji direktna statistička veza između te dvije kategorije, ali bacanja u trenutku postaju sve ili ništa. Pitajte samo Dwyanea Wadea, koji je pogodio 2 slobodna za pobjedu u 5. utakmici finala 2006. Ili pogledajte izraz Kawhija Leonarda nakon što je promašio prvo bacanje, nakon čega je uslijedila ona Allenova trica za izjednačenje u šestoj utakmici finala 2014. (doduše, Leonard bi vjerojatno imao isti izraz lica i da je pogodio to bacanje, da su u isto vrijeme na razglasu objavili da mu je žena rodila trojke iako je sterilan te da je dobio na lutriji).
Ako se bacanjima odlučuju prvenstva, u čemu je zapravo problem?
Atleticizam, snaga i brzina su danas postali faktori važniji nego ikad prije. Zato se tome posvećuje puno više vremena, a manje samo tehnici izvođenja slobodnih bacanja. Osim toga, NBA je organizacija u kojoj se mnogo toga vrti oko novca. Strašna zakucavanja, atraktivne blokade i top 10 potezi su ono što donosi profit, kako ligi, tako i igračima. Postotak pogođenih bacanja ne spada u tu kategoriju.
Nadalje, proces izvođenja slobodnih mora biti personaliziran, što većinom nije. Zanemarimo sada košarkaške početke, iako se vjerojatno tamo krije najveći problem. Mnogi loši NBA izvođači bacanja traže pomoć kod mehanike njihovih izvođenja, a tada kreće klasika: dva puta spusti, ispuši, lakat uz tijelo, pogled prema obruču. Nekima to možda i pomogne, ali vjerujem kako bi se postigao puno bolji efekt kada bi svaki igrač sam otkrio što ga smiruje i kako se najlakše pripremiti za šut. Rick Barry je živući primjer ove tvrdnje.
To nas dovodi do sljedećeg problema, a to je onaj mentalni. Kao što sam spomenuo na početku, igrači imaju vremena razmišljati dok čekaju na izvođenje bacanja, ili u procesu izvođenja istog. Nekima to pomaže kod relaksacije, dok je drugima to nezamislivi horor. Pritisak je prevelik, jer u tim trenucima se gleda samo izvođača. Da je očito problem u glavi, a ne lopti, obruču ili samom činu šutiranja govore i sljedeći podaci: Bruce Bowen, igrač Spursa, u sezoni 2002/03 slobodnjake gađa s mizernim učinkom od samo 40.4%, dok je trice šutirao 44.1%. Kao primjer možemo uzeti i našeg „susjeda“ Sašu Pavlovića koji je u sezoni 08/09 s Clevelandom bacanja gađao 46%, a izvan linije tri poena 41%. Njima, a i mnogim drugim lošim izvođačima slobodnih, nedostatak vremena za razmišljanje i instinktivno donošenje odluka je očito jača strana.
Psihološki problemi su se pokušavali riješiti na razne načine. Veliki Wilt Chamberlain je čak potražio pomoć psihijatra. Nakon početnih razgovora, psihijatar je čak s njime počeo vježbati i sam čin bacanja, pomažući mu da se koncentrira. Nakon mjesec dana vježbanja, Chamberlain je izjavio: „Psihijatar je postao bolji šuter bacanja nego što sam ja“. Neki su njegove promašaje slobodnih protumačili kao višak snage koja ga je sprječavala da baci loptu onako kako je htio. Upravo zbog toga je i imao ubojit fade-away, jer je tu trošio taj višak na izbjegavanje obrambenog igrača.
Taj mentalitet ide i na drugu stranu. Jesu li slobodnjaci čista navika? Naviku možemo definirati kao naučen oblik ponašanja zbog ponavljanja te kada se usvoje, više ne zahtijevaju napor volje. Kada se ta navika jednom usvoji, mozak zna što napraviti i kako, čak i bez pomoći osjetila vida. Jordanovo pogađanje bacanja zatvorenih očiju je krunski dokaz kako psihološka stabilnost potrebna za izvođenje slobodnih bacanja ide i uz karizmu koju je taj čovjek širio oko sebe.
Za kraj, možemo se uhvatiti i današnjeg najpoznatijeg „ciglaša“, DeAndre Jordana. Kruže glasine kako taj momak na treninzima bez problema zabija 70% slobodnih, dok na utakmici sve preko 40% je vrijedno divljenja. Unatoč cjelokupnoj potpori suigrača, njegovo samopouzdanje konstantno opada. Tomu je više razloga, što on više promašuje, protivnici ga više hackaju. Što ga protivnici više hackaju, to on više šutira, više promašuje, i Doc Rivers shvaća da Jordana nema smisla držati u igri. Slična stvar se događa i s Howardom. Možemo li tu nestabilnost na toj „strašnoj“ liniji povezati i s njihovim avanturama izvan terena? Howardovo plakanje da se otjera Van Gundy. Howardovo plakanje da ga se tradea u Lakerse. Howard bježi iz Lakersa čim je došao u priliku. Jordanovo hoću-neću s Dallasom i L. A. Clippersima tijekom cijelog ljeta.
Pravi razlog nemogućnosti pogađanja bacanja se nikad neće saznati. Igrač je prejak. Igrač je preslab. Problem je u glavi. Problem je u prevelikoj šaci. Problem je u premaloj šaci. Izgovori će se gomilati, u budućnosti će se pojaviti i oni koje dosad nismo čuli. Ali stvar je u principu skroz jednostavna. U tom trenutku nema protivnika da ti smeta. Nema nikoga da ti blokira šut. Nitko ti ne pokušava oduzeti loptu. I šut je uvijek isti. Istom snagom i u istom smjeru. Svaki je igrač tada sam sebi protivnik, jedini kojeg se mora pobijediti. I swish.